Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4571/16 (M. V.)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građevinsko zemljište
- Građanski postupak
- Ništavost
- Aktivna legitimacija
- Zamjena nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 123
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4571/16
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4571/16, rješavajući apelaciju Marije Varnice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Marije Varnice podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 106305 16 Gž od 18. augusta 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 106305 10 P od 12. oktobra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Marija Varnica (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Jasmina Babić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 5. decembra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 106305 16 Gž od 18. augusta 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 106305 10 P od 12. oktobra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženih Grada Banja Luka, zastupanog po Pravobranilaštvu Republike Srpske i „Nova Real Estate“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 5. juna 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud i prvotuženi su dostavili odgovore na apelaciju 18. i 20. juna 2018. godine. Osnovni sud i drugotuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Osnovni sud je, odlučujući u pravnoj stvari apelantice protiv tuženih radi utvrđenja, donio Presudu broj 71 0 P 106305 10 P od 12. oktobra 2015. godine, potvrđena presudom Okružnog suda, kojom je u cijelosti odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila utvrđenje ništavosti Ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog između tuženih 25. septembra 2009. godine i ovjerenog kod ovlaštenog notara pod brojem OPU 1053/09, čiji su predmet nekretnine bliže opisane u izreci presude, te da se shodno tome naloži uspostavljanje ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.
6. U obrazloženju presude su, prije svega, iznesene činjenične tvrdnje tužbe prema kojima je apelantica pravni sljednik Stanislava Zelonike koji je bio raniji vlasnik zemljišta povodom kojeg su tuženi 25. septembra 2009. godine zaključili ugovor o zamjeni nekretnina (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) za koji je apelantica zatražila utvrđenje, smatrajući da su tuženi nezakonito raspolagali predmetnim zemljištem.
7. Tuženi su osporili tužbu i postavljeni zahtjev ukazujući da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora prvotuženi bio upisan u zemljišnoj knjizi kao isključivi nosilac prava raspolaganja na zemljištu, da su pri zaključenju navedenog ugovora tuženi bili savjesni i da su se rukovodili načelom istinitosti javnog upisa u zemljišne knjige, te da su prilikom zaključenja ugovora bile ispunjene sve materijalne i formalne pretpostavke za njegovu valjanost.
8. Osnovni sud je, imajući u vidu činjenične tvrdnje iz tužbe i odgovora na tužbu, proveo dokazni postupak u kojem je izveden niz dokaza koje su predložile parnične stranke, između ostalog, uvidom u obimnu pismenu dokumentaciju povodom apelanticinog zahtjeva za brisanje društvenog (državnog vlasništva) na predmetnim nekretninama i uspostavljanje ranijeg vlasničkog stanja, te povodom zaključenja predmetnog ugovora čije je utvrđenje ništavosti zatraženo tužbom. Nakon analize i ocjene dokaza u smislu čl. 8. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je izveo zaključak da apelanticin tužbeni zahtjev nije osnovan. U obrazloženju presude je navedeno sljedeće činjenično stanje: da su prvotuženi i drugotuženi 25. septembra 2009. godine pred notarom Milanom Šubarićem zaključili Ugovor o zamjeni nekretnina pod brojem OPU-1053/09 prema kojem prvotuženi s drugotuženim razmjenjuje nekretnine opisane u tački I ugovora, koje su uknjižene kao društveno vlasništvo s dijelom 1/1 i uknjiženim pravom raspolaganja na neizgrađenom građevinskom zemljištu u korist Općine Banja Luka s dijelom 1/1, za nekretnine drugotuženog opisane u tački II ugovora, na kojima je upisano pravo posjeda drugotuženog s dijelom 1/1, i da jamče da na prethodno opisanim nekretninama (iz člana I i II ugovora) nemaju tereta; da se tuženi (ugovarači) obavezuju jedan drugom odmah prenijeti zamijenjene nekretnine i izvršiti upis prava vlasništva; da je na osnovu diobnog ugovora od 12. augusta 1946. godine uknjiženo pravo vlasništva na predmetnim nekretninama u korist apelanticinog pravnog prednika Stanislava Zelonike; da je Rješenje SO Banja Luka broj 06/M-476- 46/78 od 8. juna 1978. godine doneseno u predmetu preuzimanja na raspolaganje neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu po zahtjevu apelanticinog pravnog prednika; da je u tački 1. tog rješenja utvrđeno da Općina Banja Luka prima na raspolaganje neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu i da će se nakon pravomoćnosti tog rješenja izvršiti uknjižba prava raspolaganja u korist Općine Banja Luka s dijelom 1/1; da će se ranijem vlasniku (apelanticinom pravnom predniku) za preuzete nekretnine isplatiti naknada prema postignutom sporazumu; da je apelantica 16. septembra 2010. godine Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove – Područna jedinica Banja Luka (u daljnjem tekstu: RUGIP) podnijela zahtjev za uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog stanja na nekretninama iz tužbenog zahtjeva, koji je rješenjem iz augusta 2011. godine odbijen kao neosnovan; da je u daljnjem toku postupka povodom rješenja RUGIP-a uvažena apelanticina žalba i doneseno djelimično rješenje 28. februara 2011. godine kojim je utvrđeno da je danom stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu) od 1. decembra 2006. godine po sili zakona prestalo društveno odnosno državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje je predmet tužbenog zahtjeva i da je odbijen apelanticin zahtjev za brisanje vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog stanja, te da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu.
9. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, tvrdnje iz tužbe i odgovora na tužbu, Osnovni sud je u obrazloženju presude podsjetio na sadržaj odredbe člana 54. st. 1. i 2. ZPP prema kojoj tužilac u tužbi može tražiti utvrđenje postojanja ili nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa, odnosno istinitosti ili neistinitosti neke isprave, uz ispunjenje pretpostavke koja se tiče postojanja pravnog interesa za podnošenje takve tužbe. Zatim je naveden sadržaj odredbe člana 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojoj se na ništavost pazi po službenoj dužnosti i na koju se može pozivati svako zainteresirano lice. U tom kontekstu, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da apelantica nije u materijalno-pravnom odnosu s tuženim, te da je stoga za podnošenje predmetne tužbe u smislu odredbe člana 54. st. 1. i 2. ZPP morala dokazati postojanje konkretnog pravnog interesa. U vezi s tim je navedeno da iz okolnosti konkretnog slučaja jasno proizlazi da apelantica nije vlasnik iz ugovora o zamjeni nekretnina čije utvrđenje ništavosti traži te da, stoga, bez obzira na sadržaj odredbe člana 109. ZOO koja i zainteresiranom licu daje mogućnost da zahtijeva utvrđenje ništavosti nije aktivno legitimirana da zahtijeva utvrđenje ništavosti spornog ugovora. Navedeno iz razloga što apelantica u konkretnom postupku povodom podnesene tužbe nije dokazala postojanje pravnog interesa kakav ima u vidu odredba člana 109. ZOO jer sud ne može promijeniti odnos apelantice prema predmetu spora, niti to može biti od utjecaja na apelanticina prava u postupku po zahtjevu za utvrđenje prestanka državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog stanja na građevinskom zemljištu. Pri tome je Osnovni sud imao u vidu da se ispunjenost uvjeta za odlučivanje o apelanticinom zahtjevu cijeni u okviru okolnosti koje su postojale u vrijeme podnošenja zahtjeva pred RUGIP i podnošenja tužbe, dakle počev od septembra 2010. godine, u koje vrijeme je drugotuženi bio zakonit i savjestan posjednik i vlasnik predmetnih nekretnina (od septembra 2009. godine kada je zaključen predmetni ugovor), iz kog razloga apelantica ne može biti zainteresirano lice koje je ovlašteno u smislu odredbe člana 109. ZOO zahtijevati utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora, niti ima pravni interes za podnošenje konkretne tužbe, zbog čega je njen zahtjev odbijen kao neosnovan.
10. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 106305 16 Gž od 18. augusta 2016. godine odbio apelanticinu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je apelantica žalbenim razlozima ukazala na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Nakon što je prvostepenu presudu ispitao u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu člana 221. ZPP, Okružni sud je zaključio da je žalba neosnovana. U vezi s tim, Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, te je istakao da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a da pri tome nije povrijedio odredbe parničnog postupka. Za svoju odluku prvostepeni sud je, prema mišljenju Okružnog suda, dao valjane i pravilne razloge koji imaju činjenični i pravni osnov u izvedenim dokazima, a koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim razlozima. U tom kontekstu, Okružni sud je, imajući u vidu ključne činjenice utvrđene u prvostepenom postupku, podsjetio da je pravilnom ocjenom dokaza u smislu čl. 8. i 123. ZPP prvostepeni sud izveo pravilan zaključak u pogledu nepostojanja pravnog interesa na apelanticinoj strani za podnošenje konkretne tužbe, i to u vezi s odredbom člana 109. ZOO i čl. 44. i 46. Zakona o građevinskom zemljištu.
11. Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Rješenjem broj 71 0 P 106305 16 Rev od 10. januara 2017. godine odbacio je apelanticin reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda jer vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM kako je propisano odredbom člana 237. st. 2, 3. i 4. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
13. U tom kontekstu, apelantica je hronološki opisala tok postupaka, a zatim odlučenja osporenih presuda koja su, prema apelanticinom mišljenju, proizvod pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava jer je odluka o odbijanju njenog zahtjeva za utvrđenje ništavosti ugovora o zamjeni koji su zaključili tuženi u suprotnosti s konkretnim činjenicama i zakonskim propisima. U vezi s tim, apelantica je ukazala da je 1. decembra 2006. godine po sili zakona prestalo društveno vlasništvo i da prvotuženi nije proveo postupak prenosa prava raspolaganja, što znači da nije mogao zaključiti predmetni ugovor i prenijeti pravo raspolaganja. Osim toga, smatra da je kao pravni sljednik ranijeg vlasnika (apelanticinog pravnog prednika) shodno odredbi člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu imala preče pravo na povrat u vlasništvo tog zemljišta, da je prvotuženi bio u obavezi prije donošenja odluke Skupštine grada o razmjeni nekretnina s drugotuženim, putem nadležnog organa, raspraviti imovinsko-pravne odnose na predmetnom zemljištu i utvrditi da li u pogledu predmetnog zemljišta postoje prava drugih lica po osnovu restitucije i odredbe 44. Zakona o građevinskom zemljištu. Apelantica smatra da je prvotuženi postupao nezakonito jer je propustio utvrditi prava drugih lica povodom restitucije, a redovni sudovi, koji su u konačnici donijeli odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva, pogrešnim tumačenjem relevantnog materijalnog prava, povrijedili njena prava zagarantirana Ustavom i Evropskom konvencijom, zbog čega je predložila da se apelacija usvoji i osporene presude ukinu.
b) Odgovor na apelaciju
14. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je vijeće tog suda povodom apelanticine žalbe u cijelosti prihvatilo utvrđenja i stav prvostepenog suda koji apelanticinim žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju budući da je predmetni ugovor o zamjeni zaključen na osnovu zemljišnoknjižnih i katastarskih evidencija, da ga je sačinio notar i da je za zaključenje ugovora postojala saglasnost nadležnog organa u smislu člana 15. Zakona o građevinskom zemljištu, što jasno ukazuje da u je u vrijeme zaključenja predmetnog spornog ugovora prvotuženi mogao i bio ovlašten raspolagati spornim nekretninama.
15. Prvotuženi smatra da je apelacija neosnovana, pa je predloženo da se kao takva odbije. V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase: Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 54. stav 1. i 2.
Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. Ovakva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.
Član 109.
(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
(2) Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.
18. Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 112/06 i 38/11; prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o uređenju prostora i građenju, osim člana 44. Zakona) u relevantnom dijelu glasi:
Član 44.
(1) Stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, odnosno državno vlasništvo je prešlo na osnovu:
a) Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list FNRJ", broj 52/58),
b) Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u određenim naseljima gradskog karaktera ("Službeni list SRBiH", broj 24/68), koji se odnosi na opštine Banja Luka, Doboj, Rudo, Višegrad i Zvornik.
(2) Na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, sada državno vlasništvo je prešlo na osnovu odluke opštine, na kojem je prestalo državno vlasništvo, na osnovu člana 96.
Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 86/03) utvrdiće se prestanak državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa.
(3) Prestanak vlasništva iz st. 1. i 2. ovog člana, kao i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa, utvrđuje se rješenjem nadležnog organa uprave za imovinsko pravne poslove.
(4) Rješenje iz stava 2. ovog člana može se osporavati žalbom u postupku pred Republičkom upravom za geodetske i imovinsko-pravne poslove.
(5) Pravosnažno rješenje iz stava 2. ovog člana dostavlja se po službenoj dužnosti organu nadležnom za evidenciju prava na nekretninama na sprovođenje.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju apelantica se 5. decembra 2016. godine obratila Ustavnom sudu osporivši Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 106305 16 Gž od 18. augusta 2016. godine. Protiv navedene presude, apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem 71 0 P 106305 16 Rev od 10. januara 2017. godine apelanticinu reviziju odbacio kao nedopuštenu. Iz navedenog proizlazi da revizija kao vanredan pravni lijek u okolnostima konkretnog slučaja nije bila djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4185/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa je konačna odluka Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 106305 16 Gž od 18. augusta 2016. godine, koju je apelantica primila 10. oktobra 2016. godine, te je 5. decembra 2016. godine blagovremeno, tj. u roku od 60 dana, podnijela apelaciju, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelantica smatra da joj je odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
26. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je apelantica predmetni parnični postupak pokrenula radi utvrđenja ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina i uspostavljanja ranijeg zemljišno-knjižnog stanja, iz čega proizlazi da se radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
27. U vezi s ključnim prigovorima koji se predmetnom apelacijom pokreću, a tiču se pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
29. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, koji je u predmetnom slučaju donio konačnu odluku, svoj stav o neosnovanosti apelanticinih žalbenih tvrdnji dovoljno jasno i argumentirano obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, Okružni sud je na podlozi činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda koji je ponovljen u obrazloženju presude ukazao da je prvostepeni sud u smislu čl. 8. i 123. ZPP izveo pravilan zaključak o neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva zbog nepostojanja pravnog interesa za podnošenje konkretne tužbe, sve u vezi s odredbom člana
109. ZOO i člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu. Ustavni sud, također, zapaža da je Okružni sud podsjetio na ključne činjenice utvrđene u prvostepenom postupku, između ostalog, da je zaključenju predmetnog ugovora o zamjeni prethodila odluka nadležnog organa (SO Banja Luka) kojom je data saglasnost za zaključenje ugovora, da je predmetni ugovor zaključen 25. septembra 2009. godine i ovjeren kod ovlaštenog notara, da je u vrijeme pokretanja postupka od strane apelantice u septembru 2010. godine (pred RUGIP-om i pred redovnim sudom) drugotuženi bio zakonit i savjestan posjednik i vlasnik nekretnina iz tužbenog zahtjeva (na osnovu člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu izvršena promjena u javnim evidencijama), što upućuje na zaključak da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora prvotuženi mogao i bio ovlašten raspolagati predmetnim nekretninama. Osim toga, iz navedenih ključnih činjenica je proistekao zaključak o neosnovanosti apelanticinog zahtjeva za uspostavljanje ranijeg zemljišno-knjižnog stanja jer je on bio opredijeljen uz pretpostavku ništavosti predmetnog ugovora o zamjeni.
30. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba zakona koje su Okružni sud i Osnovni sud imali u vidu prilikom odlučenja, Ustavni sud iz obrazloženja konačne drugostepene presude ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava, niti zapaža da su apelantici u okviru predmetnog parničnog postupka bila uskraćena prava koja pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije. Navedeno posebno jer je Okružni sud u osporenoj odluci ukazao na ključne činjenice utvrđene u prvostepenom postupku te je, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka, jasno ukazao na relevantne propise materijalnog i procesnog prava na kojima je prvostepeni sud pravilno zasnovao svoju odluku, davši za svoj stav argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. U vezi s prigovorima koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantica navela u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani iz istih razloga koji su dati u vezi s pravom na pravično suđenje.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
32. U vezi s apelanticinim pozivanjem na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, koje je i koristila. Činjenica da žalba nije rezultirala uspjehom apelantice, sama po sebi, u okolnostima konkretnog slučaja ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije neosnovan.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, u obrazloženjima svojih odluka, dali detaljne, jasne i potpune razloge u pogledu primjene odredaba materijalnog i procesnog prava na predmetnu situaciju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelantica kršenje ovog prava vezuje za činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
35. Nema ni kršenja prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je apelantica imala mogućnost i koristila zakonom propisane pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju, a nezadovoljstvo presudom koja je donesena povodom žalbe, samo po sebi, ne pokreće pitanje kršenja navedenog prava.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević