Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1241/18 (M. L.)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1241/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1241/18, rješavajući apelaciju Mustafe Levića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mustafa Lević protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 169123 14 Gž od 7. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mustafa Lević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnio je 26. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 169123 14 Gž od 7. decembra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je, na osnovu akta o dodjeli stana na korištenje izdatog od strane nosioca prava raspolaganja na stanu „Remont montaža“ d.d. Tuzla od 11. oktobra 1995. godine, stekao pravni osnov za zakonito useljenje u stan i sticanje svojstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu (bliže opisanom u obrazloženju osporene odluke), kao i da je apelant stekao pravni osnov za otkup predmetnog stana, što je tužena (Općina Tuzla) dužna priznati i dozvoliti otkup stana apelantu.

3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da među strankama nije sporno da je apelant, kao zaposlenik „Remont montaža" d.d. Tuzla, 11. oktobra 1995. godine dobio rješenje o privremenoj dodjeli na čuvanje i korištenje predmetnog stana, da je na osnovu tog rješenja apelant sa Osnovnom zajednicom stanovanja u Tuzli 23. oktobra 1995. godine zaključio ugovor o privremenom korištenju predmetnog stana, te da raniji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu (A. Lj.-R.) nije podnosila zahtjev nadležnom organu za povrat stana u posjed. Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi, da osoba koja živi u stanu će se smatrati privremenim korisnikom, te da privremeni korisnik koji nema drugi smještaj na raspolaganju, ima pravo na novi ugovor o korištenju tog stana, ukoliko stanarsko pravo bivšeg korisnika prestaje po članu 5. tog zakona. S tim u vezi je ukazao, da je bilo potrebno kako bi privremeni korisnik stana ostvario pravo na novi ugovor, odnosno na ugovor o trajnom korištenju stana, da podnese zahtjev nadležnom organu za obnavljanje tog ugovora o korištenju stana u skladu sa članom 2. stav 4. i članom 18. e i 18. f. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, u kojem slučaju bi nadležni organ pokrenuo postupak po službenoj dužnosti da bi utvrdio status sadašnjeg korisnika predmetnog stana. Slijedom navedenog, da samo u slučaju da je privremeni korisnik ishodio obnovu ugovora o korištenju stana na način da je nadležni organ stavio pečat na ugovor o korištenju stana, uz napomenu da je ugovor obnovljen u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, da bi se takav primjerak ugovora o korištenju stana sa pečatom smatrao novim ugovorom o korištenju stana prema članu 2. stav 4. navedenog Zakona i da bi predstavljao važeći ugovor o korištenju stana u svrhu Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (tačka 5., 6., 7., 8., 9., 10. i 11. Uputstva o primjeni zakona o napuštenim stanovima u njegovoj izmijenjenoj i dopunjenoj formi). Kantonalni sud je zaključio da s obzirom na navedeno, a u situaciji kada apelant kao privremeni korisnik predmetnog stana, nije ni tvrdio ni dokazivao da je pokretao postupak pred organom za obnovu svog ugovora o privremenom korištenju stana iz 1995. godine i da je u tom postupku ishodio obnovu ugovora, da slijedi da apelant, budući da nije pribavio novi, važeći ugovor o korištenju predmetnog stana, nije pribavio ni pravni osnov za sticanje prava u smislu Zakona o stambenim odnosima, niti pravni osnov za otkup stana po Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Takođe, da pravni osnov ne može predstavljati, suprotno žalbenom rezonovanju apelanta, rješenje o dodjeli stana na čuvanje i privremeno korištenje od 11. oktobra 1995. godine, niti ugovor o privremenom korištenju stana od 23. oktobra 1995. godine, pa da je zakonita i pravilna prvostepena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant je, između ostalog, naveo da redovni sudovi u konkretnom slučaju smatraju da apelant nije ispunio uslove za sticanje stanarskog prava, iako je apelant nesporno uselio u stan sa odobrenjem vlasnika stana još 11. oktobra 1995. godine a koji mu je stan dodijelio privremeno na čuvanje i korištenje. Nadalje, da je očigledno je da je vlasnik stana "Remont montaža" d.d. Tuzla propustio da apelantu izda i odgovarajuće rješenje o dodjeli stana na korištenje, pa čak i u situaciji kad je na to imao pravo zbog činjenice da je ranijem nosiocu stanarskog prava to pravo prestalo. Takođe, da je jasno da ni "Remont montaža" d.d. Tuzla, kao originarni vlasnik stana, a nakon privatizacije tog društva ni općina odnosno grad Tuzla, nisu pokretali nikakve postupke za deposediranje apelanta iz predmetnog stana, što takođe ukazuje na činjenicu sticanja stanarskog prava u skladu sa ranijim odlukama Ustavnog suda.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1241/18 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio