Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2816/18 (M.H. i D. B.)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2816/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2816/18, rješavajući apelacije M. H. i Derviša Bubića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

M. H. protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 055893 18 Gž od 28. marta 2018. godine i Derviš Bubić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 P 007100 18 Gž od 10. maja 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2816/18

1. M. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Džavid Slamnik advokat iz Doboja, podnio je 15. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 055893 18 Gž od 28. marta 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (D. V.) vrati uplaćenu kaparu u iznosu od 12.000,00 KM, kao i da plati zakonsku zateznu kamatu i to na iznos od 3.000,00 KM počev od 25. maja 2007. godine, na iznos od 4.000,00 KM počev od 11. augusta 2007. godine, na iznos od 3.000,00 KM počev od 13. septembra 2007. godine i na iznos od 2.000,00 KM počev od 2. aprila 2008. godine pa do isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove postupka.

3. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u postupku utvrdio da su se tužitelj i apelant 2007. godine dogovorili u pogledu kupovine zemljišta (parcele označene sa k.č. 1505 upisane u k.o. Doboj, u daljnjem tekstu: predmetna parcela) koje je u suvlasništvu apelanta i njegovih srodnika, da je apelant obavezan da izdejstvuje saglasnost ostalih suvlasnika predmetne parcele nakon čega bi se zaključio i kupoprodajni ugovor, dok je tužitelj apelantu kao obezbjeđenje zaključenja navedenog ugovora dao na ime kapare iznos od 12.000,00 KM. Dalje, utvrđeno je da je apelant odugovlačio sa regulisanjem odnosa sa suvlasnicima tako da nije ni došlo do zaključenja ugovora, dok je tužitelj i pismeno kontaktirao apelanta radi regulisanja njihovog dogovora. Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud na osnovu nespornih činjenica i provedenih dokaza utvrdio da je apelant zajedno sa ostalim suposjednicima upisan kao suposjednik na predmetnoj parceli, da su tužitelj i apelant zaključili usmeni ugovor o kupoprodaji nepokretnosti (predmetne parcele), da je tužitelj apelantu dao utuženi iznos po osnovu kapare, kao i da nije realizovan usmeni dogovor i zaključen kupoprodajni ugovor. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud postupio kada je, smatrajući je u konkretnom slučaju kapara ugovorena u smislu odredbi člana 79. do 83. Zakona o obligacionim odnosima, obavezao apelanta da tužitelju isplati traženi iznos. Osim toga, Okružni sud je naveo da je neosnovan apelantov žalbeni navod da nije pasivno legitimisan u pradmetnoj pravnoj stvari, jer iz provedenih dokaza-potvrde koja je naslovljena kao kapara za otkup zemlje proizilazi da je u istoj konstatovano da je za predmetnu parcelu apelantu isplaćena kapara u ukupnom iznosu od 12.000,00 KM i da je jedna od ugovornih strana tužitelj.

AP-4250/18

4. Derviš Bubić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 30. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 1 P 007100 18 Gž od 10. maja 2018. godine.

5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže prvotuženi (V. M.) da mu na ime povrata kapare za kupovinu zemljišta (pobliže navedenog u izreci prvostepene presude) isplati iznos od 6.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i zahtjev kojim je tražio da se obaveže drugotuženi (Z. M.) da mu na ime povrata kapare za kupovinu zemljišta (pobliže navedenog u izreci prvostepene presude) isplati iznos od 6.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je apelant obavezan da tuženim naknadi troškove postupka.

6. Kantonalni sud je naveo da je u postupku nesporno utvrđeno da su tuženi upisani kao posjednici predmetnih nekretnina i da su sa apelantom 20. aprila 2003. godine dogovorili o kupoprodaji predmetnih nekretnina. Dalje, apelant je tuženim isplatio dio kupoprodajne cijene odnosno kaparu za navedene nekretnine (što proizilazi i iz priznanice od 20. aprila 2003. godine izdate od strane apelanta), međutim, apelant nikad nije isplatio kompletnu cijenu za navedene nekretnine, a koje su tuženi u međuvremenu prodali drugom licu, zbog čega se navedeni ugovor ne može provesti. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti propisano da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da u konkretnom slučaju u ugovoru koji su parnične stranke zaključile nisu ispunjeni zahtjevi forme (nije sačinjen u pismenom obliku i potpisi ugovarača nisu ovjereni u sudu) kao uslov njegove punovažnosti zbog čega isti ne proizvodi pravno dejstvo, pa ni njegove odredbe o kapari, dok izvršena isplata se ne može smatrati kaparom koja je akcesorna po svojoj prirodi i ne može postojati bez ugovora. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je predmetni ugovor ništav u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dok se zahtjev apelanta za restituciju onog što je dao u ispunjenju ništavog ugovora može posmatrati kao potraživanje stečenog bez osnova. Dakle, kako se potraživanje apelanta odnosi na vraćanje neosnovano datog novca po ugovoru od 20. aprila 2003. godine, to se u pogledu rokova zastarjelosti navedenih potraživanja mora primijeniti opšti zastarni rok od pet godina iz odredbe člana 371. ZOO (nije propisan posebni zastarni rok za zastarjelost potraživanja po osnovu sticanja bez osnova). S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio opravdanim prigovor zastare potraživanja koji su istakli tuženi. Naime, predmetni ugovor o kupoprodaji po kojem nisu nastupile pravne posljedice je zaključen 20. aprila 2003. godine, dok je apelant predmetnu tužbu podnio 3. augusta 2016. godine, dakle nakon proteka opšeg zastarnog roka od pet godina.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2816/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, povredu navedenih prava vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2816/18 (M.H. i D. B.) | Sudska praksa | Aktio