Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6332/18 (J. T. i A. T.)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6332/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-6332/18, rješavajući apelacije Jakuba Trge i Avde Trge, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Jakub Trgo i Avdo Trgo protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 065904 18 Gž od 18. septembra 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Jakub Trgo i Avdo Trgo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Visokog, podnijeli su 8. novembra 2018. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 065904 18 Gž od 18. septembra 2018. godine. Predmetne apelacije su zavedene pod br. AP-6332/18 i AP-6333/18.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanata i potvrđena Presuda Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 065904 17 P od 2. marta 2018. godine kojom su apelanti obavezani da solidarno isplate tužitelju (O. H.) na ime naknade nematerijalne štete ukupan iznos od 13.300,00 KM (za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 10.000,00 KM, pretrpljene fizičke bolove iznos od 1.300,00 KM i pretrpljeni strah iznos od 2.000,00 KM), dok je preko dosuđenog iznosa tužiteljev zahtjev odbijen.
3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da su pravosnažnom presudom Općinskog suda u Visokom od 20. decembra 2016. godine apelanti oglašeni krivim za izvršenje krivičnog djela nanošenja teške tjelesne povrede (tužitelju). Dalje, Kantonalni sud je naveo da su na osnovu nalaza i mišljenja vještaka dr. N. Š. ortopeda traumatologa i vještaka prof. dr. A. B. M. spec. neuropsihijatra, te usaglašavanja nalaza na glavnoj raspravi, utvrđene posljedice povrede kod tužitelja zbog kojih je nastupilo umanjenje životne aktivnosti od 20%, kao i dužina trajanja bolova i straha, kao i da su vještaci dali stručna i jasna obrazloženja na postavljena pitanja i primjedbe. Takođe, Kantonalni sud je ukazao da je vještak neuropsihijatar u nalazu i na glavnoj raspravi pojasnila da je u kritičnom događaju ispunjen kriterij za izuzetno težak stresor koji je predstavljao neposrednu životnu ugroženost sa dobivenim teškim tjelesnim povredama, pa nisu osnovane tvrdnje apelanata da je vještak neuropsihijatar propustila cijeniti zdravstvene probleme tužitelja sindrom PTSP (posttrumatski stresni poremećaj). Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio odredbe čl. 154. i 200. Zakona o obligacionim odnosima kada je tužitelju dosudio naknadu na ime nematerijalne štete. Najzad, ukazano je da iz sadržaja zapisnika sa glavne rasprave proizilazi da je prvostepeni sud dozvolio preinačenje tužbenog zahtjeva s obzirom na to da su vještaci na tom ročištu usaglasili nalaze i mišljenja, pa je tužitelj tada mogao znati obim i visinu štete koju je pretrpio, pa tako nisu osnovane žalbene tvrdnje apelanata da je prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 57. Zakona o parničnom postupku kada je dozvolio preinačenje tužbenog zahtjeva uprkos njihovom protivljenju.
Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-6332/18.
5. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
6. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u predmetnim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode, između ostalog, da je pogrešno utvrđeno umanjenje životne aktivnosti tužitelja, te ukazuju da je tužitelj prije spornog slučaja imao zdravstvenih problema (sindrom oboljenje PTSP). Takođe, apelanti navode da su u toku postupka ukazivali na pogrešnu i previsoko određenu visinu tužbenog zahtjeva. Apelanti navode da su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o obligacionim odnosima.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević