Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6002/18 (I. S.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6002/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-6002/18, rješavajući apelaciju Izeta Spahe, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Izet Spaho protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 314699 14 Rsž od 18. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Izet Spaho (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Enes Džafić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 314699 14 Rsž od 18. septembra 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 314699 12 Rs od 7. marta 2014. godine obavezana je tužena (Općina Stari Grad Sarajevo) da isplati apelantu određene novčane iznose na ime razlike manje isplaćene plaće po osnovu usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu, na ime razlike toplog obroka i regresa. Presudom Kantonalnog suda uvažena je žalba tužene i preinačena prvostepena presuda na način da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.
3. U obrazloženju osporene konačne odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je izmijenjenim odredbama člana 9. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BIH iz 2008. godine propisano da Vlada Federacije BiH vrši usklađivanje najniže bruto satnice najmanje jednom godišnje u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, po osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je odredbama stava 2. istog člana predviđeno da se u slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%, povećanje bruto satnice vrši svaka tri mjeseca, a odredbom stava 3. da se povećanje najniže bruto satnice po osnovu troškova života odnosi na sve plaće u istom nominalnom iznosu. Shodno navedenom, Kantonalni sud je ukazao da usklađivanje najniže bruto satnice u skladu sa povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom vrši Vlada Federacije BiH na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Dalje, ukazano je da Federalni zavod za statistiku nije objavljivao zvanične podatke o povećanju indeksa troškova života i podatke o ukupnom privrednom napretku, niti je Vlada Federacije BiH izvršila usklađivanje najniže bruto satnice, pa tako nisu postojali parametri na osnovu kojih bi sud mogao utvrditi da je osnovica koja je služila kao obračun plaće trebala biti povećana. Dakle, Kantonalni sud je istakao da sud nema ovlaštenja da u parničnom postupku utvrđuje indeks povećanja troškova života i da na osnovu tog povećanja vrši usklađivanje najniže bruto satnice (ovakav stav zauzeo je Vrhovni sud Federacije BiH u odluci o spornom pravnom pitanju broj 65 0 P 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine). Osim toga, u obrazloženju osporene odluke, navedeno je da je u odnosu na isplatu razlike toplog obroka i razlike regresa, tužena isticala da se Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH ne odnosi na zaposlenike tužene, iz razloga što tužena nije dala Vladi Kantona Sarajevo punomoć za zaključivanje spomenutog Kolektivnog ugovora, niti je tužena kasnije pristupila tom ugovoru. Osim toga, navedeno je da je tužena dostavila i Presudu Ustavnog suda Federacije BiH broj U-56/13 od 3. jula 2014. godine iz koje proizilazi da tužena nije u obavezi primjenjivati odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, sa obrazloženjem da Vlada Kantona Sarajevo nije mogla bez punomoći tužene da u njeno ime zaključi predmetni Kolektivni ugovor. Shodno navedenom, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud nepravilno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike toplog obroka i regresa.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično ili isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, npr. Odluke o dopustivosti broj AP-2303/17 od 15. novembra 2017. godine i AP-5444/17 od 13. marta 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević