Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1135/18 (Registar vrijednosnih papira F BiH d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dionice
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1135/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1135/18, rješavajući apelaciju Registra vrijednosnih papira F BiH d.d. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Registar vrijednosnih papira F BiH d.d. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049583 15 Rev od 21. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Registar vrijednosnih papira F BiH d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Amila, Omar i Vedran Eterović advokati iz Sarajeva, podnio je 23. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 049583 15 Rev od 21. novembra 2017. godine.

2. U predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je, između ostalog, obavezan da tužitelju (J. N.) na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos.

3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev tužitelja za naknadu štete, zbog nezakonite prodaje dionica, vlasništvo prednika tužitelja, izvršene od strane tuženih (apelanta, II tuženi Brokerska kuća „Palisaen“ d.o.o. Sarajevo i III tuženi M. I. u odnosu na kojeg je u prvostepenom postupku rješenjem primljeno na znanje povlačenje tužbe). Nadalje, da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je sin tužitelja bio vlasnik predmetnih dionica, da su te dionice bile upisane na njegovom računu kod apelanta, da je sin tužitelja umro 1994. godine, a da je tužitelj naslijedio dionice svog sina. Zatim, da je III tuženi 19. juna 2003. godine podnio apelantu zahtjev za izdavanje certifikata, uz punomoć sina tužitelja od "20. juna 2003. godine", sa falsifikovanim potpisom (koja nije mogla biti ni data jer je vlasnik dionica umro) i ovjerom od strane općine Jablanica-Mjesni ured Glogošnica, koja punomoć nije nikad zavedena niti ovjerena u Mjesnom uredu Glogošnica, te da je apelant na osnovu priložene falsifikovane punomoći i neovjerene od ovlaštenog organa, izdao neovlaštenoj osobi 21. juna 2003. godine, Certifikat. U vezi s tim je navedeno, "da je na osnovu izdatog Certifikata II tuženi kao brokerska kuća po nalogu lica koje je umrlo 1994. godine koje nije bilo vlasnik predmetnih dionica, zaključio Ugovor o prodaji dionica 20. juna 2003. godine", te da su na osnovu tog Ugovora 24. juna 2003. godine prodate predmetne dionica. Vrhovni sud je istakao da je nadalje utvrđeno da je apelant nakon izvršene transakcije, po dostavi izvještaja SASE, dionice prednika tužitelja prenio na novog kupca i na taj način brisao prednika tužitelja sa liste vlasnika dionica u Registru vrijednosnih papira. Zatim, da je na osnovu navedenog činjeničnog utvrđenja drugostepeni sud zaključio da je za štetu nastalu prodajom dionica isključivo odgovoran apelant, jer je isti radnjom svog zaposlenika, izdavanjem Certifikata (davanjem podataka sa računa prednika tužitelja koji se vodio u registru apelanta, a koje podatke može dobiti samo vlasnik dionica ili njegov punomoćnik), neovlaštenoj osobi koja nije imala validnu punomoć-ovlaštenje za izdavanje Certifikata o dionicama, prouzrokovao tužitelju štetu u vrijednosti evidentiranih predmetnih dionica. Međutim, da između radnji II tuženog i nastale štete tužitelju ne postoji uzročno posljedična veza, jer je II tuženi kao posrednik u prodaji dionica imao sve potrebne podatke na osnovu kojih je i mogao da izvrši prodaju predmetnih dionica, iz kojih razloga nema odgovornosti II tuženog za štetu nastalu tužitelju. Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud pravilno pozivom na odredbu člana 18. i 170. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te člana 2. Zakona o registru vrijednosnih papira, preinačio prvostepenu presudu na način da je samo apelanta obavezao da tužitelju naknadi štetu u nominalnoj vrijednosti dionica. Naime, da je u konkretnim okolnostima, pitanja prava na naknadu štete uređeno odredbom člana 170. stav 1. ZOO, na način da za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara organizacija u kojoj je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže daje radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo. Vrhovni sud je zaključio, da u okolnostima konkretnog slučaja, bez provjere sadržaja punomoći za izdavanje podataka Certifikata-izvoda o raspolaganju dionicama, od 20. juna 2003. godine (na osnovu koje je izvršena sporna transakcija, prodaja dionica) da li je ista falsifikovana pogotovo što nije mogla biti ni data jer je vlasnik dionica umro, a niti je zavedena niti ovjerena u Mjesnom uredu Glogošnica, da ista nije ni mogla zaposleniku apelanta poslužiti kao valjan pravni osnov za izdavanje podataka Certifikata-izvoda. Naime, da u postupku izvršenja naloga zaposlenik apelanta nije postupao sa povećanom pažnjom provjere priložene punomoći i validnosti njene ovjere i da na osnovu takve nevalidne punomoći, nije mogao ni izdati traženi Certifikat što je zaposleniku apelanta trebalo biti vidljivo i poznato, pa da je propuštanjem dužne pažnje da uoči tu nepravilnost (koja se od njega kao službenog lica koje obavlja te poslove i očekuje), izvršio nezakonitu i nepravilnu radnju, pa je izdao Certifikat neovlaštenoj osobi koja je na osnovu istog neovlašteno prodala dionice sina tužitelja, čime je tužitelju od strane apelanta nanesena šteta u utuženom iznosu. Vrhovni sud je naglasio da se apelant mogao osloboditi odgovornosti za nastalu štetu jedino u okolnostima da je dokazao da je njegov zaposlenik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo, a da on tu činjenicu nije dokazao, a bio je dužan.

4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da su iz utvrđenog činjeničnog stanja drugostepeni sud i Vrhovni sud izveli pogrešan pravni zaključak da je za nastalu štetu u konkretnom slučaju isključivo apelant odgovoran. Naime, da prema utvrđenom činjeničnom stanju postoje tri odvojene i nezavisne radnje tri različita lica, bez kojih šteta na imovini tužitelja nije mogla nastati, da II tuženi nije primio nalog III tuženog i zaključio sa njim Ugovor o posredovanju da do štete ne bi došlo jer III tuženi kao fizičko lice nije ovlašteni učesnik na tržištu vrijednosnih papira tako da dionice nije mogao sam prodati. Zatim, da redovni sudovi tvrde da bez certifikata koji je izdao apelant takođe nije moglo doći do prodaje dionica na uređenom tržištu, ali da je najvažnije od svega da III tuženi nije falsifikovao punomoć sina tužitelja sa namjerom i umišljajem da ukrade sav novac koji dobije prodajom tuđih dionica da do štete na imovini ne bi došlo. Apelant je istakao, da je iz navedenog vidljivo da iako je do štete došlo radnjom tri neovisna subjekta da njihov doprinos nastaloj štete nije isti, da je doprinos apelanta zanemarljiv, ali da ga redovni sudovi označavaju kao jedinog i isključivog štetnika.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da je apelant prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nositelji javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencnije, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1135/18 (Registar vrijednosnih papira F… | Sudska praksa | Aktio