Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6053/18 (Z. P., M. M., S. M., S. H., M. Z., J. K., I. D., B. V., E. D. i drugi)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Zastara
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6053/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-6053/18, rješavajući apelacije Zdravka Penca i drugih, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka m), stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zdravko Penc, Mediha Muharemović, Sena Mutapčić, Senad Herco, Murat Zahiragić, Jusuf Karaman, Ibrahim Deleut, Beharka Valjevčić, Emina Dolan, Mirsada Đip, Mersija Mujkić, Edin Kazagić, Reuf Ganibegović, Sejda Kavazbašić, Elma Bjelak- Korić, Elmedin Musić, Dženana Škaljić, Mirsad Jažić, Mediha Ustamujić, Fehim Šuvalija i Etezan Njemčević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 183383 17 Rev od 22.

avgusta 2018. godine, Elvedin Čauš, Hasiba Dudević, Džemal Keč, Amela Žigić i Tarik Džafić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 183385 17 Rev od 20. septembra 2018. godine i Fatima Ćoralić, Amir Ćoralić, Ešefa Memić, Abas Abdiji, Ramiza Abdiji, Ferida Abdiji, Nedreta Herac, Ajša Gežo, Sebina Žiga, Mirjana Latinović, Olja Latinović, Sedina Zahirović, Ahmet Brkan, Bajro Brkan, Edin Brkan, Salmedin Brkan, Munira Zagorica, Samra Zagorica, Sanela Zagorica, Adem Osmanović, Fazila Osmanović, Mustafa Osmanović i Jasmina Tahto protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 183576 16 Rev od 18. septembra 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Bahrija Suljević i Mersad Lilić protiv Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 183383 11 P od 30. januara 2015. godine, Muhamed Softić, Alma Efendić, Mirsada Živalj, Rašida Kadić, Mediha Džananović, Muamera Gazija i Emina Memić protiv Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 183385 11 P od 29. septembra 2013. godine, koja je ispravljena Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 183385 11 P od 25. avgusta 2016. godine i Kornelija Stefanović, Viktor Stefanović, Muzafer Teskeredžić, Mustafa Teskeredžić, Alija Teskeredžić, Muris Teskeredžić i Azemina Pešto protiv Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 183576 11 P od 18. aprila 2013. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

AP-6053/18

1. Zdravko Penc, Mediha Muharemović, Sena Mutapčić, Senad Herco, Murat Zahiragić, Jusuf Karaman, Ibrahim Deleut, Beharka Valjevčić, Emina Dolan, Mirsada Đip, Mersija Mujkić, Edin Kazagić, Reuf Ganibegović, Sejda Kavazbašić, Bahrija Suljević, Mersad Lilić, Elma Bjelak-Korić, Elmedin Musić, Dženana Škaljić, Mirsad Jažić, Mediha Ustamujić, Fehim Šuvalija i Etezan Njemčević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Galiba Hrvačić – Karačić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 1. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 183383 17 Rev od 22. avgusta 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 183383 16 Gž 2 od 14. oktobra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 183383 11 P od 30. januara 2015. godine.

2. U konkretnom slučaju, presudom Općinskog suda odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata Zdravka Penca, Medihe Muharemović, Sene Mutapčić, Senada Herce, Murata Zahiragića, Jusufa Karamana, Ibrahima Deleuta, Beharke Valjevčić, Emine Dolan, Mirsade Đip, Mersije Mujkić, Edina Kazagića, Reufa Ganibegovića, Sejde Kavazbašić, Elme Bjelak-Korić, Elmedina Musića, Dženane Škaljić, Mirsada Jažića, Medihe Ustamujić, Fehima Šuvalije i Etezana Njemčevića kojim su tražili da se obaveže tužena (Republika Srpska-Vojska RS) da im na ime nematerijalne štete (duševni bolovi zbog umanjenja životne aktivnosti, zbog naruženosti, fizičkih bolova i straha) isplati određene novčane iznose. Osim toga, presudom Općinskog suda primljeno je na znanje povlačenje tužbe u odnosu na apelante Bahriju Suljević i Mersada Lilića.

3. Presudom Kantonalnog suda odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda.

4. Presudom Vrhovnog suda odbijena je kao neosnovana revizija koju su apelanti izjavili protiv drugostepene odluke.

AP-6705/18

5. Elvedin Čauš, Hasiba Dudević, Džemal Keč, Amela Žigić, Tarik Džafić, Muhamed Softić, Alma Efendić, Mirsada Živalj, Rašida Kadić, Mediha Džananović, Muamera Gazija i Emina Memić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Galiba Hrvačić – Karačić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 20. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 183385 17 Rev od 20. septembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 183385 16 Gž 2 od 2. decembra 2016. godine i Presude Općinskog suda broj 65 0 P 183385 11 P od 29. septembra 2013. godine (koja je ispravljena Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 183385 11 P od 25. avgusta 2016. godine).

6. U konkretnom slučaju, presudom Općinskog suda, obavezana je tužena (Republika Srpska, Vojska RS) da apelantima Elvedinu Čaušu, Hasibi Dudević, Džemalu Keču, Ameli Žigić i Tariku Džafiću na ime nematerijalne štete (duševni bolovi zbog smanjenja životne aktivnosti, zbog naruženosti, fizičkih bolova i straha) isplati određene novčane iznose. Rješenjem Općinskog suda od 25. avgusta 2016. godine ispravljena je Presuda Općinskog suda od 29. septembra 2013. godine na način što se prima na znanje povlačenje tužbe u odnosu na apelante Muhameda Softića, Almu Efendić, Mirsadu Živalj, Rašidu Kadić, Medihu Džananović, Muameru Gaziju i Eminu Memić.

7. Presudom Kantonalnog suda uvažena je žalba tužene i preinačena prvostepena presuda tako da su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata.

8. Presudom Vrhovnog suda odbijena je kao neosnovana revizija koju su apelanti izjavili protiv drugostepene odluke.

AP-6706/18

9. Fatima Ćoralić, Amir Ćoralić, Ešefa Memić, Abas Abdiji, Ramiza Abdiji, Ferida Abdiji, Nedreta Herac, Ajša Gežo, Sebina Žiga, Kornelija Stefanović,, Viktor Stefanović, Mirjana Latinović, Olja Latinović, Sedina Zahirović, Ahmet Brkan, Bajro Brkan, Edin Brkan, Salmedin Brkan, Munira Zagorica, Samra Zagorica, Sanela Zagorica, Muzafer Teskeredžić, Mustafa Teskeredžić, Alija Teskeredžić, Muris Teskeredžić, Azemina Pešto, Adem Osmanović, Fazila Osmanović, Mustafa Osmanović i Jasmina Tahto iz Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Galiba Hrvačić – Karačić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 20. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 183576 16 Rev od 18. septembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 183576 13 Gž od 24. marta 2016. godine i Presude Općinskog suda broj 65 0 P 183576 11 P od 18. aprila 2013. godine.

10. U konkretnom slučaju, presudom Općinskog suda, obavezana je tužena (Republika Srpska, Vojska RS) da apelantima Fatimi Ćoralić, Amiru Ćoraliću, Ešefi Memić, Abas Abdiji, Ramizi Abdiji, Feridi Abdiji, Nedreti Herac, Ajši Gežo, Sebini Žiga, Mirjani Latinović, Olji Latinović, Sedini Zahirović, Ahmetu Brkanu, Bajri Brkanu, Edinu Brkanu, Salmedinu Brkanu, Muniri Zagorica, Samri Zagorica, Saneli Zagorica, Ademu Osmanoviću, Fazili Osmanović, Mustafi Osmanoviću i Jasmini Tahto na ime nematerijalne štete (duševni bolovi zbog smrti bliskog srodnika) isplati određene novčane iznose. Osim toga, presudom Općinskog suda primljeno je na znanje povlačenje tužbe u odnosu na apelante Korneliju Stefanović, Viktora Stefanovića, Muzafera Teskeredžića, Mustafu Teskeredžića, Aliju Teskeredžića, Murisa Teskeredžića i Azeminu Pešto.

11. Presudom Kantonalnog suda uvažena je žalba tužene i preinačena prvostepena presuda na način da su u cijelosti odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata.

12. Presudom Vrhovnog suda odbijena je kao neosnovana revizija koju su apelanti izjavili protiv drugostepene odluke.

Spajanje predmeta

13. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-6053/18.

14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

15. U konkretnim slučajevima, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata jer je utvrđeno da se radi o zastari potraživanja i da se na konkretne slučajeve primjenjuju odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, a ne odredbe člana 377. ZOO, koje se primjenjuju ukoliko je šteta pričinjena krivičnim djelom.

Apelacioni navodi

16. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini smatraju da su u konkretnim predmetima proizvoljno primijenjene odredbe ZOO kojima je regulisano pitanje zastarjelosti potraživanja, te ukazuju da su se trebale primijeniti odredbe kojima su propisani duži zastarni rokovi, odnosno član 377. ZOO, bez obzira da li se naknada potražuje od lica koje odgovara za štetu neposredno ili posredno.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1), stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Neiscrpljivanje pravnih lijekova – u odnosu na apelante: Bahrija Suljević, Mersad Lilić, Muhamed Softić, Alma Efendić, Mirsada Živalj, Rašida Kadić, Mediha Džananović, Muamera Gazija, Emina Memić, Kornelija Stefanović, Viktor Stefanović, Muzafer Teskeredžić, Mustafa Teskeredžić, Alija Teskeredžić, Muris Teskeredžić i Azemina Pešto

18. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

19. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u predmetu AP-6053/18, presudom Općinskog suda primljeno na znanje povlačenje tužbe u odnosu na apelante Bahriju Suljević i Mersada Lilića (na ročištu održanom 8. novembra 2011. godine punomoćnik apelanata je povukao tužbu u odnosu na navedene apelante, čemu se zakonski zastupnik tužene nije protivio, tako da Općinski sud nije raspravljao o osnovanosti tužbenog zahtjeva ovih apelanata). Takođe, u predmetu AP-6705/18, rješenjem Općinskog suda od 25. avgusta 2016. godine ispravljena je presuda Općinskog suda tako što se prima na znanje povlačenje tužbe u odnosu na apelante Muhameda Softića, Almu Efendić, Mirsadu Živalj, Rašidu Kadić, Medihu Džananović, Muameru Gaziju i Eminu Memić (Općinski sud je 27. jula 2011. godine zaprimio podnesak kojim je punomoćnik apelanata u cijelosti povukao tužbu u odnosu na navedene apelante, tako da Općinski sud nije raspravljao o osnovanosti tužbenog zahtjeva ovih apelanata). Isto tako, u predmetu AP-6706/18, presudom Općinskog suda primljeno je na znanje povlačenje tužbe u odnosu na apelante Korneliju Stefanović, Viktora Stefanovića, Muzafera Teskeredžića, Mustafu Teskeredžića, Aliju Teskeredžića, Murisa Teskeredžića i Azeminu Pešto (na ročištu održanom 8. novembra 2011. godine punomoćnik apelanata je povukao tužbeni zahtjev u odnosu na navedene apelante, čemu se zakonski zastupnik tužene nije protivio, tako da Općinski sud nije raspravljao o osnovanosti tužbenog zahtjeva ovih apelanata). S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti u predmetnim postupcima nisu ishodili meritornu odluku u pogledu njihovog tužbenog zahtjeva, koja bi se kao takva smatrala konačnom odlukom i mogla biti predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom. Dakle, iz navedenog slijedi da apelanti nisu iscrpili djelotvorne pravne lijekove moguće po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

Dopustivost prima facie – u odnosu na ostale apelante (u pogledu osporenih presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 183383 17 Rev od 22. avgusta 2018. godine, broj 65 0 P 183385 17 Rev od 20. septembra 2018. godine i broj 65 0 P 183576 16 Rev od 18. septembra 2018. godine)

20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se pozvali u predmetnim apelacijama, u suštini, apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.

22. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cjelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1), stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6053/18 (Z. P., M. M., S. M., S. H., M… | Sudska praksa | Aktio