Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1755/18 (UniCredit Bank d.d. Mostar)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Mjera obezbjeđenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1755/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1755/18, rješavajući apelaciju UniCredit Bank d.d. Mostar, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela UniCredit Bank d.d. Mostar protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 184969 17 Gž od 16. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. UniCredit Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Anela Musa advokat iz Mostara, podnijela je 17. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 184969 17 Gž od 16. avgusta 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 24. februara 2017. godine kojim je usvojen prijedlog tužioca-predlagača (D. B) za određivanje mjere osiguranja, te je odloženo izvršenje u predmetu Općinskog suda broj 58 0 I 001102 16 I u pravnoj stvari tražioca izvršenja (apelantkinje) protiv izvršenika (N. T.), na nekretnini-stanu detaljno navedenog u izreci rješenja, do pravosnažnog okončanja ovog parničnog postupka, te je naloženo Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda da zabilježi mjeru osiguranja u KPU.

3. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 58 0 I 001102 16 P od 7. januara 2016.godine dozvoljeno izvršenje na apelantkinjin prijedlog protiv izvršenika N. T. i određeno je izvršenje prodajom predmetnog stana, a radi namirenja novčanog potraživanja po izvršnoj ispravi. Nadalje je naveo da je treće lice (D. B., tužilac u predmetnom postupku) protiv rješenja o izvršenju izjavio prigovor, te je zaključkom Općinskog suda od 21. decembra 2016. godine upućen na parnicu radi dokazivanja da je predmetni stan kupio od izvršenika (N. T.). Naime, D. T. je u predmetnom postupku podnio tužbu protiv apelantkinje i N. T. radi utvrđenja, te je uz tužbu podnio i prijedlog za određivanje mjere osiguranja kojom traži da se odloži izvršni postupak u predmetu broj 58 0 1001102 16 I do pravosnažnog okončanja predmetnog parničnog postupka. S tim u vezi, Kantononalni sud je naveo da je Općinski sud utvrdio da je predlagač osiguranja (D. B.) sa N. T. zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana 16. januara 2001.godine, da je ugovor ovjeren 24. januara 2001. godine, da je porez na promet nekretnine platio 17. maja 2016.godine, da je prebivalište na adresi gdje se nalazi predmetni stan prijavio u 2016. godini. Nadalje je naveo da je predlagač osiguranja račune za vodu i struju za predmetni stan plaćao u toku 2002. i 2003. godine, te da ugovor o kupoprodaji nije proveden kroz zemljišne knjige. Kantonalni sud je ukazao da se, u skladu sa članom 269. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), mjera osiguranja može odrediti ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje tražbine ili prava i ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili zakonito otežati ostvarenje tražbine, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njome raspolagati, odnosno promijeniti postojeće stanje stvari, ili na koji drugi način štetno uticati na prava predlagača osiguranja. Kantonalni sud je naveo da su u konkretnom slučaju kumulativno ispunjeni uslovi iz člana 269. ZPP da se usvoji mjera osiguranja jer je predlagač osiguranja učinio vjerovatnim postojanje prava na predmetnom stanu kao i opasnost da bi se bez ove mjere štetno uticalo na njegova prava.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja u suštini smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantkinja navodi da je iz zemljišno-knjižnog izvatka od 14. decembra 2015. godine (pribavljenog prije pokretanja izvršnog psotupka) utvrdila da je predmetna nekretnina bez tereta i bez bilo kakvih prava trećih lica, odnosno da imovinsko pravo D. B. ni na koji način nije bilo evidentirano u zemljišnim knjigama. Apelantkinja navodi da je usvajanjem mjere osiguranja od strane sudova povrijeđeno načelo povjerenja u zemljišne knjige, kao jedno od osnovnih načela Zakona o zemljišnim knjigama, kao i načelo konstitutivnog djelovanja upisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantkinja u apelaciji poziva odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio osporenu odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanatkinje, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1755/18 (UniCredit Bank d.d. Mostar) | Sudska praksa | Aktio