Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5914/18 (Branko Gudalo – advokat)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5914/18

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP 5914/18, rješavajući zahtjev Branka Gudala za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Branka Gudala za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Gudalo – advokat (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 25. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 012872 17 Kv 15-p od 9. jula 2018. godine. Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere, precizirane u apelaciji.

2. Okružni sud (predsjednik vijeća) je u krivičnom predmetu broj 11 0 K 012872 14 K – p protiv optuženog Srđana Radulovića (u daljnjem tekstu: S.R.) i drugih, zbog krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 383a. stav 3. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), u vezi sa krivičnim djelom nedozvoljena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. istog zakona i dr., odlučujući o zahtjevu apelanta – branioca po službenoj dužnosti S.R., za naknadu troškova odbrane donio Rješenje broj 11 0 K 012872 14 K - p od 17. januara 2017. godine. Tim rješenjem je u stavu I. izreke apelantu - braniocu, određena naknada po osnovu nagrade i nužnih izdataka za odbranu optuženog S.R. u iznosu od 40.001,25 KM. Određeno da se naznačeni iznos ima isplatiti na teret budžetskih sredstava, a na žiro-račun branioca naveden u izreci rješenja. Stavom II. izreke rješenja je obavezan osuđeni S.R. da na ime naknade branioca po službenoj dužnosti isplati iznos od 40.001,25 KM, u korist budžeta Okružnog suda, a nakon pravosnažnosti toga rješenja, u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Okružni sud (vijeće) je, odlučujući o žalbi branioca optuženog S.R., advokata Milana Romanića izjavljenoj protiv Rješenja broj 11 0 K 012872 14 K - p od 17. januara 2017. godine, donio Rješenje broj 11 0 K 012872 17 Kv 15 - p od 9. jula 2018. godine kojim je žalbu uvažio i ukinuo ožalbeno rješenje.

4. Okružni sud je naveo da je Rješenjem broj 11 0 K 012872 14 K - p od 8. septembra 2014. godine osuđenom S.R. postavljen branilac po službenoj dužnosti –apelant. Krivični postupak u tom predmetu okončan je donošenjem Presude broj 11 0 K 012872 14 K - p od 6. jula 2015. godine, kojom je osuđeni oglašen krivim zbog u presudi navedenih krivičnih djela, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 godina. Tom presudom odlučeno je da će optuženi S.R. snositi troškove krivičnog postupka, a o visini će se odlučiti posebnim rješenjem. Navedena presuda je postala je pravosnažna 2. marta 2016. godine.

5. Odlučujući o apelacijama koje su podnijeli tada osuđeni, Ustavni sud je odlukom broj AP 2127/16 od 22. marta 2018. godine, uvažio apelacije, ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-12872/15 od 2. marta 2016. godine, a slijedom toga Vrhovni sud je Rješenjem broj Kž-12872/18 od 17. aprila 2018. godine ukinuo Presudu Okružnog suda broj 11 0 K 012872 14 K — p od 6. jula 2015. godine i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Kako se o troškovima postupka odlučuje po pravosnažnosti presude, a imajući u vidu da je ukinuta pravosnažna presuda, na osnovu koje je doneseno pobijano rješenje, to je Okružni sud zaključio da je pobijanim rješenjem povrijeđen procesni zakon na štetu optuženog S.R., zbog čega je uvažavanjem žalbe pobijano rješenje ukinuto.

6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je protiv Rješenja broj 11 0 K 012872 14 K - p od 17. januara 2017. godine, izabrani advokat optuženog S.R., 3. februara 2017. godine u ime optuženog podnio žalbu krivičnom vijeću toga suda u kojoj je pobijao dio prvostepenog rješenja u kojem je osuđeni S.R. obavezan da plati 40.001,25 KM na ime naknade braniocu po službenoj dužnosti u korist Budžeta suda, dakle žalba nije uložena protiv stava I izreke rješenja, a po njoj je Okružni sud ukinuo i taj dio rješenja. Naime u toj žalbi je predloženo da se ukine prvostepeno rješenje kojim je optuženi obavezan da plati navedeni iznos na ime naknade braniocu po službenoj dužnosti u korist Budžeta suda. Međutim, Okružni sud je osporenim Rješenjem broj 11 0 K 012872 17 KV 15 -P od 9. jula 2018. godine uvažavanjem žalbe ukinuo Rješenje tog suda broj 11 0 K 012872 14 K-P od 17. januara 2017. godine u cjelosti. Apelant ističe da je takvom odlukom Okružni sud, na štetu apelanta pogrešno primijenio odredbe člana 320. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP), u kojoj je propisano „da drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični Zakon", a koja odredba se u smislu člana 338. ZKP-a primjenjuje i na postupak po žalbi na rješenje, jer je drugostepeno vijeće Okružnog suda povodom žalbe optuženog S.R. ukinulo navedeno prvostepeno rješenje toga suda i u dijelu (stav I. izreke tog rješenja), kojim je apelantu kao braniocu po službenoj dužnosti optuženog S.R. određena naknada u iznosu od 40.0001,25 KM na ime nagrade i nužnih izdataka koji su nastali u tom krivičnom postupku, mada taj dio prvostepenog rješenja žalba nije pobijala, a koji se troškovi krivičnog postupka prema odredbi člana 96. stav 4. ZKP-a isplaćuju unaprijed iz sredstava suda i koji se kasnije naplaćuju od lica koje je dužno da ih nadoknadi po odredbama tog Zakona. Stoga, apelant smatra da je Okružni sud donošenjem pobijanog rješenja postupio nepravično, jer je arbitrarno primijenio odredbe ZKP-a i onemogućio apelanta da ostvari svoje pravo na naknadu troškova krivičnog postupka u vidu nagrade i nužnih izdataka nastalih u krivičnom postupku. Ovo tim prije što apelantu nikada nije dostavljena žalba optuženog S.R. na odluku o troškovima krivičnog postupka i apelant za nju nije znao, pa je tako onemogućen da ravnopravno učestvuje u postupku prilikom donošenja pobijanog rješenja. Stoga, apelant predlaže Ustavnom sudu da usvoji apelaciju, ukine rješenje Osnovnog suda broj 11 0 K 012872 17 KV 15-P od 9. jula 2018. godine i predmet vrati tom sudu na hitan ponovni postupak, ili da pobijano rješenje preinači tako što će stav I izreke rješenja ostati na snazi. Stoga, uziamjući u obzir „hitnost rokova koji prijete da apelantu uskrate pravo na naknadu troškova postupka“ te zbog eventualne zastarjelosti, apelant predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će Rješenje broj 11 0 K 012872 14 K - p od 17. januara 2017. godine u dijelu stava I izreke, ostaviti na snazi.

7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

9. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji.

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će se ostaviti na snazi Rješenje broj 11 0 K 012872 14 K - p od 17. januara 2017. godine u stavu I, koje je Okružni sud ukinuo osporenim Rješenjem broj 11 0 K 012872 17 Kv 15-p od 9. jula 2018. godine, zapravo zasniva na tvrdnjama da bi mogla nastupiti „eventualna zastarjelost“ prava na naknadu troškova odbrane.

11. Međutim, ispitujući apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Naime, Ustavni sud zapaža da se konkretni apelantovi navodi u suštini zasnivaju na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, što u okolnostima konkretnog slučaja ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za uvažavanje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, budući da apelant nije ponudio Ustavnom sudu dovoljne argumente i dokaze koji ukazuju da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5914/18 (Branko Gudalo – advokat) | Sudska praksa | Aktio