Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6079/18 (S.B.)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6079/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-6079/18, rješavajući apelacije S. B., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela S. B.

protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 448554 16 Rsž od 19. juna 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-6079/18 i AP-6949/18

1. S. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 1. novembra 2018. godine apelaciju (AP-6079/18) Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 448554 16 Rsž od 19. juna 2018. godine. Također, apelantica, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 27. novembra 2018. godine apelaciju (AP-6949/18) Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 448554 16 Rsž od 19. juna 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena žalba apelantice, pa je ukinuta prvostepena presuda u dijelu kojim je odlučeno o isplati potraživanja iz radnog odnosa-razlike plata sa naknadom za minuli rad za period od 1. oktobra do 31. decembra 2012. godine i u tom dijelu je odbačena apelantičina tužba. Takođe, preinačena je prvostepena presuda u dijelu kojim je odlučeno o isplati potraživanja iz radnog odnosarazlike plata sa naknadom za minuli rad za period od 1. januara 2013. godine do 15. aprila 2014. godine tako što je tužena (Raiffeisen bank d.d. BiH Sarajevo) obavezana da apelantici isplati određene iznose na ime razlike plata sa pripadajućim doprinosima i regres za 2013. godinu, kao i da naknadi apelantici troškove postupka, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud odlučio o potraživanjima apelantice iz radnog odnosa (za period od 1. oktobra do 31. decembra 2012. godine) o kojem zahtjevu je ranije pravosnažno odlučeno, pa je u ovom dijelu prvostepenu presudu ukinuo i tužbu odbacio. Dalje, suprotno navodima prvostepenog suda, apelantica je dokazala da je obavljala poslove operatora platnog prometa kao i stepen stručne spreme (SSS), a što proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka, pa je dokazana i grupa složenosti poslova jer je ista na osnovu odredbe člana 26. Kolektivnog ugovora za granu finansija FBiH (u daljnjem tekstu: GKU) u isključivoj vezi sa stepenom školske spreme. Međutim, suprotno žalbenim navodima apelantice, u konkretnom slučaju se ne može primijeniti odredba člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: OKU) tj. primijeniti na zaposlenika najpovoljnije pravo, jer su poslovi apelantice svrstani u III grupu za koje se traži IV stepen stručne spreme, i utvrditi joj najpovoljniji koeficijent složenosti poslova iz navedene grupe poslova od 2,50. Kantonalni sud je istakao da odredba člana 3. stav 3. OKU i odredba člana 12. Zakona o radu FBiH reguliše načelo povoljnosti, dakle, da se na zaposlenika primjenjuje najpovoljnije pravo u situaciji kada je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju GKU ugovorena osnovna plaća na način da je utvrđena osnovica za plaću, shodno članu 25. stav 2., te odredbom člana 26. stav 1. GKU utvrđene su grupe poslova sa koeficijentima njihove složenosti, pri čemu se konkretna razrada poslova u okviru grupa poslova utvrđuje Pravilnikom o radu, ali ne može biti nepovoljnije od koeficijenata utvrđenih kolektivnim ugovorom. Kantonalni sud je istakao da je u konkretnom slučaju, kako nije izvršeno razvrstavanje poslova u podgrupe iz GKU sa tačno određenim koeficijentima, a ugovor o radu apelantice, kao ni Pravilnik o platama tužene ne sadrži detaljniju razradu kriterija složenosti poslova, kod takvog stanja stvari jedino se može smatrati zagarantovanim najniži koeficijent složenosti poslova, utvrđen za grupu poslova za koju se zahtijeva određeni stepen školske spreme. Imajući u vidu navedeno, te prihvatajući nalaz vještaka i metodologiju obračuna razlike plata i doprinosa, Kantonalni sud je zaključio da su osnovana potraživanja apelantice po osnovu razlike plata sa pripadajućim doprinosima za period od 1. januara 2013. godine do 15. aprila 2014. godine, pa je prvostepenu presudu preinačio kao u izreci osporene presude.

Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istu apelanticu i istu osporenu odluku, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP- 6079/18.

Apelacioni navodi

5. U predmetnim apelacijama apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanatice u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6079/18 (S.B.) | Sudska praksa | Aktio