Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2439/18 (M. D.)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2439/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2439/18, rješavajući apelaciju Mlađe Dokić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mlađa Dokić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 206129 17 Gž od 15. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mlađa Dokić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 23. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 206129 17 Gž od 15. februara 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Okružnog suda odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 10. avgusta 2017. godine kojom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je pravno ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen u Banjaluci 27. decembra 2000. godine i ovjeren kod Osnovnog suda 19. marta 2001. godine, te da je tuženi dužan trpiti da se briše njegovo ime na nekretninama detaljno navedenim u izreci prvostepene presude i da da se obaveže tuženi da apelantkinji predmetene nekretnine preda u posjed.

3. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da ne prihvata navode tužbe da J. K. (apelantkinjin prednik, u daljnjem tekstu: prednik ili prodavac) predmeti ugovor nikada nije potpisala, jer je iz kupoprodajnog ugovora vidljivo da je ugovor potpisan od strane prodavca, što je i konstatovano na pečatu ovjere na poleđini ugovora.

4. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je apelantkinja podnijela tužbu sa zahtjevom da se utvrdi ništavost ugovora o kupoprodaji koji su zaključili njen prednik i R. C. (u daljnjem tekstu: tuženi ili kupac), ističući da je predmetni ugovor protivan moralu jer je prodavac u vrijeme zaključenja ugovora bila lošeg zdravija, da ugovor nikada nije potpisala, te da je tuženi svojim ponašanjem iskoristio njen težak zdravstveni položaj, da se u ugovornom odnosu ponašao nesavjesno, nepošteno i protivno dobrim običajima i prinudnim propisima. Nadalje je naveo da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je prodavac sa tuženim zaključio ugovor o kupoprodaji 27. decembra 2000. godine za nekretnine pobliže opisanoj u tom ugovoru i da je ugovor ovjeren 19. marta 2001. godine u Osnovnom sudu, te da se tuženi na osnovu tog ugovora, a kasnije i na osnovu rješenja o diobi uknjižio kao vlasnik i posjednik na predmetnim nekretninama. Takođe je naveo da je prvostepeni sud ukazao da je apelantkinja tokom postupka izvela dokaz saslušanjem svjedoka R. C. i M. D., koji su se između ostalog izjasnili o zdravstvenom stanju prodavca tj. da je bolovala od dijabetesa, povišenog krvnog pritiska i karcinoma, ali se nisu izjašnjavali o njenom psihičkom stanju. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud ukazao da na osnovu izvedenih dokaza nije mogao izvesti zaključak da je apelantkinjin prednik bila dementna i da je bilo teško ostvariti kontakt s njom, niti zaključak da se tuženi ponašao nesavjesno, nepošteno i nemoralno što bi predmetni ugovor činilo ništavim u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi, Okružni sud je naveo da se u predmetnom postupku nije moglo utvrditi da je apelantkinjin prednik bila dementna u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, odnosno da nije bila poslovno sposobna što bi predmetni ugovor činilo ništavim. Iz iskaza svjedoka se može samo utvrditi da je prodavac bolovala od dijabetesa, visokog pritiska, a od 2002. ili 2003. godine i od karcinoma, te se iz dokaznih sredstava nije moglo utvrditi njeno zdravstveno stanje u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora. Okružni sud je naveo da bi neisplata kupoprodajne cijene iz predmetnog ugovora eventualno predstavljala razlog da se zahtijeva ispunjenje ugovora, odnosno eventualni raskid prema odredbi člana 124. ZOO, a ne razlog za utvrđivanje njegove apsolutne ništavosti. Nadalje je naveo da isticanje činjenice da postoji očigledna nesrazmjera između vrijednosti nekretnina koje su predmet ugovora i ugovorene kupoprodajne cijene ne predstavlja razlog za utvrđivanje apsolutne ništavosti ugovora, već eventualnog poništenja ugovora uz ispunjenje uslova iz člana 139. ZOO.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da se u konkretnom slučaju radi o apsolutno ništavom ugovoru, a ne o relativnoj rušljivosti. Navodi da je u predmetnom ugovoru samo navedena kupoprodajna cijena u iznosu od 10.000,00 KM, ali se nigdje ne navodi kako, kada i na koji način će kupac isplatiti kupoprodajnu cijenu prodavcu. Apelantkinja navodi da kupac nikada nije isplatio cjelokupnu kupoprodajnu cijenu navedenu u ugovoru, a koji iznos je mnogo manji od stvarne vrijednosti predmetnih nekretnina (248.925,00 KM). Nadalje je navela da je predmetni ugovor prodavac nikada nije potpisala, odnosno na njega je stavila otisak kažiprstva, a na mjestu sudske ovjere ugovora je navedeno da je prodavac svojeručno potpisala ispravu, a bila je nepismena i nije mogla ugovor pročitati.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantkinja u apelaciji poziva odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantkinjinim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2439/18 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio