Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1855/18 (S. M.)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1855/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1855/18, rješavajući apelaciju Sabahete Malinović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sabaheta Malinović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 088301 15 Rev od 9. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sabaheta Malinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vogošće, koju zastupa Edin Suljić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 23. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 088301 15 Rev od 9. januara 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je drugostepena presuda, na način da je drugostepena presuda u dijelu iznosa koji je dosuđen apelantici na ime naknade nematerijalne štete snižen (po osnovu duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti umjesto dosuđenih 15.000,00 KM sniženo na iznos od 9.000,00 KM, pretrpljenih fizičkih bolova umjesto 4.000,00 KM sniženo na iznos 2.000,00 KM i pretrpljenog straha umjesto 3.000,00 KM sniženo na iznos 1.500,00 KM).

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je predmet spora zahtjev apelantice za naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljene povrede na skijalištu kojim upravlja tuženi (KJU ZOI '84 Olimpijski centar Sarajevo d.o.o. Sarajevo). Nadalje, da je pravilan zaključak drugostepenog suda da postoji odgovornost tuženog da naknadi štetu apelantici po opštim načelima odgovornosti za štetu, jer je uzrok štete posljedica opasne djelatnosti i rada trećih lica koje je tuženi mogao i bio u obavezi predvidjeti. Zatim, da je za vrijeme povređivanja apelantica prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke doživjela tešku tjelesnu povredu, da su kao trajne posljedice ostale ograničen pokret skočnog zgloba lijeve noge, nepotpun čučanj na lijevoj nozi, stalni osjećaj utrnulosti lijeve noge, povremeni bolovi u lijevoj nozi i slabinama i uskraćenost za sportske aktivnosti. U vezi s tim je istaknuto, da umanjene pokretljivosti skočnog zgloba lijeve noge čini 7% umanjenja životne aktivnosti i da djelimična oduzetost golenjačnog i lisačnog živca lijeve noge čini 10%. Vrhovni sud je naveo da je apelantica trpila bolove izrazito jakog intenziteta u vrijeme povređivanja, nekoliko sati iza toga i naredna tri dana, bolove srednjeg intenziteta sa povremeno jačim bolovima mjesec dana a bolove slabijeg intenziteta više mjeseci i da iste osjeća i sada. Zatim, da je apelantica osjetila primami panični strah jakog intenziteta neposredno pred nesreću i da je isti strah jakog intenziteta trajao nekoliko sati, da je strah srednjeg intenziteta trpila oko 4 mjeseca, a da je strah slabijeg intenziteta trpila više mjeseci i da je isti prisutan i danas pri određenim životnim aktivnostima. Nadalje, da je na osnovu nalaza i mišljenja neuropsihijatra utvrđeno da je apelantica osjećala jaku emocionalnu bol za vrijeme liječenja koje je trajalo oko četiri mjeseca, da bi kasnije osjećala duševnu bol srednjeg intenziteta. Vrhovni sud je istakao, da je kod takvih činjenica drugostepeni sud u pogledu naknade po osnovu duševnih bolova na ime umanjenja životne aktivnosti, naknade za pretrpljene fizičke bolove i strah, po ocjeni Vrhovnog suda, odredbu iz stava 2. člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) primijenio na štetu tuženog i odstupio od kriterija sudske prakse u sličnim slučajevima. Naime, da odredba člana 200. stav 2. ZOO, između ostalog, nalaže da prilikom odlučivanja o visini naknade se vodi računa da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. Određujući visinu satisfakcije, Vrhovni sud je ocijenio, da kod utvrđene činjenice da je apelantica u vrijeme povređivanja bila u 28. godini života, da joj je umanjena životna aktivnost 17%, pa da joj je u okolnostima predmetnog slučaja valjalo dosuditi naknadu za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti od 9.000,00 KM. Zatim, da cijeneći intenzitet i trajanje fizičkih bolova da joj je po toj osnovi valjalo dosuditi iznos od 2.000,00 KM i na ime naknade za strah iznos od 1.500,00 KM. Vrhovni sud je ukazao da je visina naknada po tim vidovima nematerijalne štete u skladu i sa kriterijima sudske prakse u sličnim slučajevima.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela, između ostalog, da je uvidom u težinu njenih fizičkih povreda, a tako i psihičkih oštećenja, nesporno da je naknada dosuđen od strane drugostepenog suda realna i osnovana, a što je Vrhovni sud znatno umanjio, te da je na taj način nagradio počinioca štete za njegovu neodgovornost, a apelanticu znatno uskratio u njenim pravima. Nadalje, da je, uzmajući u obzir medicinsku dokumentaciju-vještačenje prim.dr. A. Z. i prof. A. K., nesporno da je apelantica pretrpjela znatnu štetu koja se odrazila na njen kompletan život i to dugotrajno, a da posljedice trpi do danas. Napomenula je, da je u momentu nastanka štete bila privrednik, da je samostalno privređivala i izdržavala i sebe i svoju porodicu, a da zbog pretrpljene štete nije bila u stanju duži period da obavlja svoju djelatnost, a što se značajno odrazilo kako na njeno psihičko stanje tokom liječenja, tako i na njenu porodicu koja je ovisila o poslovanju apelantice. Takođe, da je u međuvremenu apelantica postala umirovljenik i da prima skromna sredstva od zavoda PIO/MIO, te da nije u mogućnosti da vrati iznos za koji je po presudi Vrhovnog suda, umanjena njena naknada štete, te da je njena finansijska situacija dosta teža nego što je bila u vrijeme vođenja postupka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose, u suštini, na način na koji je Vrhovni sud primijenilo materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1855/18 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio