Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4955/17 („Plants Global Inc BiH“ d.o.o. Zvornik)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4955/17

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4955/17, rješavajući zahtjev „Plants Global Inc BiH“ d.o.o. Zvornik, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev „Plants Global Inc BiH“ d.o.o. Zvornik za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „Plants Global Inc BiH“ d.o.o. Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Alija Galijatović, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. novembra 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 62 0 Ps 011009 17 Rev od 20. septembra 2017. godine i Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ps 011009 17 Pž od 17. maja 2017. godine. Apelant je 15. novembra 2018. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „naložio Okružnom privrednom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) da ne provodi postupak izvršenja u predmetu broj 62 0 Ps 011009 17 Ip do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.

2. Okružni privredni sud je odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja „Elifgradnja“ d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: tužitelj), protiv apelanta kao tuženog radi isplate, donio presudu broj 62 0 Ps 011009 16 Ps 2 od 22. novembra 2016. godine, kojom je odbijen zahtjev tužitelja da se obaveže apelant da mu na ime duga, isplati iznos od 130.791,58 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 13. januara 2015. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka. Istom presudom tužitelj je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.187,36 KM. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da su tužitelj i apelant bili u poslovnom odnosu, po osnovu 4 zaključena ugovora o izvođenju radova (građevinskih, betonskih, armiračkih, zidarskih) potrebnih za završetak stambeno-poslovnog kompleksa SPC ,,Agrokop“ u Trebinju. Na osnovu materijalne dokumentacije, utvrđeno je da su tužitelj i apelant u svojim knjigovodstvenim evidencijama knjižili međusobna potraživanja i dugovanja i da su potraživanja tužitelja po osnovu izvedenih, a nenaplaćenih radoava, bila veća u odnosu na potraživanja apelanta prema tužitelju za iznos od 130.791,58 KM, čiju isplatu i zahtjeva tužitelj u ovom postupku. Okružni privredni sud je naveo da ovakvo stanje međusobnih potraživanja proizilazi iz knjigovodstvene dokumentacije obje parnične stranke, na osnovu koje je vještak ekonomske struke, Slobodan Perović sačinio svoj nalaz i mišljenje, te došao do rezultata, da apelantova dugovanja prema tužitelju iznose 130.791,58 KM.

3. Okružni privredni sud je nadalje naveo da se apelant protivio tužbenom zahtjevu isticanjem da tužitelj duguje njemu iznos od 121.495,74 KM) ali povodom takvog isticanja nije stavio nikakav konkretan zahtjev o kojem bi se raspravljalo u postupku. Međutim, Okružni privredni sud je zaključio da iz dokumentacije koja nije knjižena i koju je apelant naknadno dostavio vještaku u postupku vještačenja, proizlazi da tužitelj nije izveo kvalitetno radove, te da je apelant morao angažovati druge izvođače da poprave radove tužitelja, zbog čega je utrošio iznos od 227.460,79 KM. Stoga, Okružni privredni sud je naveo da su apelantova potraživanja veća prema tužitelju u odnosu na iznos koji je predmet tužbenog zahtjeva tužitelja (121.495,74 KM), te je zaključio da tužitelj nije dokazao da mu apelant duguje zahtjevani iznos, slijedom čega je odbio tužbeni zahtjev, shodno odredbama člana 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Presudom Višeg privrednog suda broj 62 0 Ps 011009 17 Pž od 17. maja 2017. godine žalba tužitelja je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je obavezan apelant da tužitelju isplati iznos 130.791,58 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 13. juna 2016. godine, kao dana podnošenja tužbe do isplate i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.903,75 KM. Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

5. U obrazloženju presude Viši privredni sud je cijeneći utvrđeno činjenično stanje zaključio da je tužitelj priloženim materijalnim dokazima, kao i nalazom vještaka, dokazao da mu tuženi duguje sporni iznos na osnovu zaključenih ugovora koji po svojoj prirodi predstavljaju ugovor o djelu iz člana 600. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO). Također, Viši privredni sud je istakao da apelant u postupku nije istakao protivtužbeni zahtjev, pa budući da se naknadno dostavljena dokumentacija od strane apelanta „odnosi na nekvalitetno izvedene radove, u kojem pravcu nisu provođeni dokazi“, Okružni sud je naveo da naknadno dostavljena dokumentacija nije od uticaja na rješenje predmetnog spora, te s tim u vezi zaključio da u prvostepenom postupku „nije ni utvrđeno da je nedostataka bilo“. Stoga, Viši privredni sud je uvažio žalbu tužitelja i djelimično preinačio prvostepenu presudu obavezujući apelanta da isplati tužitelju traženi iznos od 130.791,58 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana utuženja (a ne od dana sačinjavanja poslednje okončane situacije, kako je tužbenim zahtjevom traženo), temeljeći svoju odluku na odredbama člana 17, 148, 262. i 277. ZOO.

6. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio presudu broj 62 0 Ps 011009 17 Rev od 20. septembra 2017. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je zaključio da je odluka drugostepenog suda, zasnovana na činjenicama utvrđenim na temelju materijalnih dokaza koji su provedeni pred prvostepenim sudom. Također Vrhovni sud je naveo da je dragostepeni sud svoju odluku, između ostalog, temeljio i na nalazu i mišljenju vještaka, koji nalaz je urađen u pismenoj formi, te isti jasno obrazložen i nije ni u čemu izmjenjen od strane vještaka prilikom saslušanja na ročištu za glavnu raspravu. Također, cijeneći činjenicu da je apelant svojim podneskom od 28. decembra 2015. godine, izričito naveo da dug apelanta prema tužitelju iznosi 583.711,24 KM, a dug tužitelja prema apelantu 452.916,65 KM (što je razliku od 130.791,58 KM koliko tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od apelanta) i da i iz drugih materijalnih dokaza, kao i iz nalaza vještaka proizilazi da dug apelanta prema tužitelju predstavlja upravo navedeni iznos, Vrhovni sud je zaključio da je dragostepeni sud svoju odluku obrazložio jasnim i argumentovanim razlozima (član 191. stav 4. ZPP), dajući odgovore na sve relevantne prigovore žalbe i odgovora na žalbu (član 231. ZPP). S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani apelantovi revizioni navodi da su pri donošenju drugostepene odluke povrijeđene odredbe člana 7, 8, 123, 191, 229, i 231. ZPP, uz zaključak da je drugostepena presuda utemeljena na pravilnoj primjeni relevantnih odredaba ZPP-a, kao i relevantnih odredaba ZOO koje regulišu obligaciono-pravni odnos koji je nastao između parničnih stranaka, zaključenjem navedenih ugovora o izvođenju radova. Shodno navedenom, Vrhovni sud je donio odluku kao u izreci presude, shodno odredbama člana 248. ZPP-a.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je tokom postupka dokazano da potraživanje tužitelja nije osnovano, jer iz konačnog obračuna kojim su regulisana međusobna prava i obaveze proizilazi da je apelant trebao tužitelju platiti iznos od 45.721,33 KM, te da su osporenim presudama povrijeđene odredbe ZPP-a i ZOO.

8. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere apelant je istakao da je tužitelj 20. jula 2017. godine pred Okružnim privrednim sudom pokrenuo izvršni postupak radi izvršenja pravosnažne presude Višeg privrednog suda 62 0 Ps 011009 17 Pž od 17. maja 2017. godine, te da je Okružni privredni sud donio rješenje o dozvoli izvršenja od 1. avgusta 2017. godine, a 25. maja 2018. godine rješenje o dosudi tužitelju apelantovih nekretnina. Navedeno rješenje od 25. maja 2018. godine potvrđeno je i rješenjem Višeg privrednog suda broj 62 0 Ps 011009 18 Pž od 21. septembra 2018. godine. Apelant je nadalje naveo da je podneskom od 21. septembra 2018. godine obavijestio Okružni privredni sud da je „tužilactražitelj izvršenja dana 9. marta 2018. godine kao cedent-ustupilac sa trećim licem „Radanović Company“ doo Trebinje, zaključio ugovor o cesiji- Ustupanju potraživanja kojim je tražilac izvršenja kao ustupilac, izvršio na treće lice prenos potraživanja prema apelantu po pravosnažnoj presudi Višeg privrednog suda 62 0 Ps 011009 17 Pž od 17. maja 2017. godine“. Također, apelant je naveo da je predložio Okružnom privrednom sudu da „obustavi postupak izvršenja presude Višeg privrednog suda od 17. maja 2017. godine jer je izvršna isprava bez dejstva u odnosu na tražioca izvršenja“. Po navedenom apelantovom prijedlogu, Okružni privredni sud nije postupio kao ni po naknadno dostavljenim urgencijama. Imajući u vidu navedeno, a radi sprečavanja nenadoknadive štete, apelant je predložio da Ustavni sud „usvoji privremenu mjeru i Okružnom privrednom sudu naloži da ne provodi postupak izvršenja u predmetu broj 62 0 PS 011009 17 Ip do donošenja konačne odluke o apelaciji“.

9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud, prije svega napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

12. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji, a potom i u zahtjavu za donošenje privremene mjere ukazuje na razloge meritorne prirode zbog kojih smatra da treba donijeti traženu privremenu mjeru kojom bi se odložilo predloženo izvršenje. Međutim, Ustavni sud će o tim razlozima odlučiti tek prilikom razmatranja osnovanosti same apelacije a ne prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, po mišljenju Ustavnog suda, navedeni razlozi meritorne prirode, sami za sebe, nisu dovoljni da bi Ustavni sud donio traženu privremenu mjeru iz razloga što zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno donijeti traženu privremenu mjeru. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant osim tvrdnji da bi provođenje izvršenja pravosnažne presude Višeg privrednog suda od 17. maja 2017. godine apelanta stavilo u nepovoljan položaj i nanijelo mu štetu čije bi posljedice u budućnosti bile teško otklonjive, nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda, apelant u konkretnom slučaju ničim nije dokazao da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4955/17 („Plants Global Inc BiH“… | Sudska praksa | Aktio