Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4924/16 (M.O.)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pristup sudu
  • Izvršni postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4924/16

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4924/16, rješavajući apelaciju M. O., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija M. O.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 239285 16 Gž od 9. novembra 2016. godine.

Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu M. O. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.650,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu M. O. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija M. O. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 239285 16 Gž od 9. novembra 2016. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj I-1121/05 od 24. marta 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant M. O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče podnio je 20. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 239285 16 Gž od 9. novembra 2016. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-1121/05 od 24. marta 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske – sjedište zamjenika Banja Luka (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) kao pravnog zastupnika Republike Srpske – Ministarstva za pitanje boraca, žrtava rata i rada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 21. februara 2017. godine i 30. novembra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i Pravobranilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 24. februara 2017. godine do 4. decembra 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Sarajevo (u daljnjem tekstu: Fond za PIORS) broj 1071512763 od 28. novembra 2001. godine apelantu je priznato pravo na dodatak uz penziju u određenom novčanom iznosu počev od 11. avgusta 2001. godine. Rješenjem je, između ostalog, određeno da će isplatu navedenog dodatka vršiti „Ministarstvo za pitanje boraca i žrtava rata“.

Osporeni postupak

6. Apelant je 26. aprila 2005. godine protiv Ministarstva podnio prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave – Rješenja Fonda PIORS od 28. novembra 2001. godine radi naplate potraživanja (dodatak uz penziju).

7. Rješenjem Osnovnog suda broj I-1121/05 od 26. oktobra 2005. godine udovoljeno je apelantovom prijedlogu, te određeno izvršenje zapljenom novčanih sredstava Ministarstva kao izvršenika koja se nalaze u Trezoru Republike Srpske i prenosom na apelantov račun.

8. Ministarstvo je 4. novembra 2005. godine izjavilo prigovor protiv rješenja Osnovnog suda od 26. oktobra 2005. godine.

9. Osnovni sud je 18. februara 2016. godine donio Zaključak broj I-1121/05 kojim je naloženo apelantu da u roku od osam dana od dana prijema ovog zaključka uredi prijedlog za izvršenje tako što će pravilno označiti izvršenika kao Republika Srpska, Ministarstvo.

10. Apelant je 29. februara 2016. godine postupio po zaključku Osnovnog suda.

11. Rješenjem Osnovnog suda broj I-1121/05 od 24. marta 2016. godine usvojen je prigovor Ministarstva, te se Osnovni sud proglasio apsolutno nenadležnim za rješavanje u ovoj pravnoj stvari, slijedom čega je stavljeno van snage rješenje o izvršenju od 26. oktobra 2005. godine i ukinute sve sprovedene izvršne radnje.

12. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je prigovor Ministarstva osnovan. U vezi s tim je istakao da je izvršenje u ovoj pravnoj stvari određeno na osnovu izvršne isprave – rješenja Fonda PIORS od 28. novembra 2001. godine, kojim je određeno da se apelantu priznaje pravo na dodatak uz penziju u određenom mjesečnom iznosu počev od 11. avgusta 2001. godine, te da će isplatu navedenog dodatka uz penziju izvršiti Ministarstvo, kao i da je predmetno potraživanje priznato na osnovu Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca) iz 1999. godine. Nadalje je Osnovni sud ukazao da je odredbom člana 23 stav 1 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano, između ostalog, da je izvršna isprava izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku, ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drugačije određeno. Posebnim zakonom se može propisati da odluke donesene u upravnom postupku, a koje glase na novčano potraživanje, izvršava organ koji je tu odluku donio ili drugi organ (član 261 Zakona o opštem upravnom postupku; u daljnjem tekstu: ZOUP) bilo po pravilima administrativnog bilo po pravilima sudskog izvršenja. Zatim je Osnovni sud naveo da je odredbom člana 105 stav 1 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 55/07) propisano da se rješenja kojima je priznato pravo na mjesečna i druga primanja po ovom zakonu izvršavaju po službenoj dužnosti, dok je stavom 2 istog člana zakona propisano da organ uprave nadležan za rješavanje u prvom stepenu izvršava rješenja iz stava 1 ovog člana i vodi evidenciju o korisnicima o izvršenim isplatama. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je istakao da je navedenim zakonima kao posebnim propisima regulisano da odluke kojima je utvrđeno navedeno pravo na borački dodatak izvršava upravni organ po pravilima administrativnog izvršenja, saglasno odredbama čl. 260 stav 1 i 261 ZOUP-a. Pri tome je Osnovni sud naveo da je odredbom člana 16 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da sud do pravosnažnosti odluke po službenoj dužnosti pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost, dok je stavom 2 tog člana zakona propisano da kada sud tokom postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ, proglasiće se nenadležnim, ukinuće sprovedene radnje u postupku i odbaciće tužbu. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da nije nadležan za odlučivanje o apelantovom prijedlogu za izvršenje i provođenja izvršenja, pa je shodno članu 47 ZIP-a, članu 16 st. 1 i 2 ZPP, a u vezi sa članom 21 stav 1 ZIP-a, odlučio kao u izreci rješenja.

13. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 239285 16 Gž od 9. novembra 2016. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje.

14. U obrazloženju rješenja Okružni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 23 stav 1 ZIP-a, te da se posebnim zakonom može propisati da odluke donesene u upravnom postupku, a koje glase na novčano potraživanje, izvršava organ koji je tu odluku donio ili drugi organ (član 261 ZOUP-a) bilo po pravilima administrativnog bilo po pravilima sudskog izvršenja. Potom je Okružni sud istakao da je odredbom člana 24 ranijeg Zakona o pravima boraca (iz 1999. godine) bio regulisan dodatak uz penziju. Članom 103 stav 2 tog zakona je propisano da o pravu na dodatak uz penziju rješava nadležna organizacija fonda penzijsko-invalidskog osiguranja istim rješenjem kojim rješava o pravu na penziju. Nadalje, prema odredbi člana 121 stav 1 navedenog zakona, rješenja kojima je priznato pravo na borački dodatak, stalno mjesečno primanje, invalidninu, dodatak za njegu i pomoć, ortopedski dodatak i druga novčana primanja po tom zakonu izvršavaju se po službenoj dužnosti, a stavom 2 navedenog člana je propisano da organ uprave nadležan za rješavanje u prvom stepenu izvršava rješenja iz stava 1 tog člana. Slijedom navedenog, Okružni sud je istakao da proizlazi da po Zakonu o pravima boraca (iz 1999. godine) rješenja kojima je priznat dodatak uz penziju u mjesečnom iznosu izvršava organ uprave. Kako na apsolutnu nadležnost prema odredbi člana 16 ZPP sudovi paze po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka, a posljedica toga je odbacivanje tužbe, odnosno u konkretnom slučaju odbacivanje prijedloga za izvršenje i ukidanje sprovedenih radnji, Okružni sud je ukazao da je apelantov prijedlog trebalo odbaciti, slijedom čega je odlučio kao u dispozitivu drugostepenog rješenja.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant, prije svega, ukazuje na nerazumnu dužinu trajanja predmetnog izvršnog postupka, navodeći da je on trajao ukupno 11 godina, šest mjeseci i 15 dana. U vezi s tim, navodi da mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, ističe da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su usvojili prigovor Ministarstva u ovoj pravnoj stvari, te da su redovni sudovi „preusko“ tumačili relevantne odredbe ZIP-a, što je za posljedicu imalo povredu njegovog prava na pristup sudu, navodeći u tom smislu da je imao samo formalni pristup, ali ne i bitni pristup sudu. S obzirom na navedeno, apelant predlaže Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju, te naloži Okružnom sudu da usvoji njegovu žalbu i sprovede predmetni izvršni postupak. Takođe potražuje i naknadu u iznosu od 300,00 KM za svaku godinu trajanja postupka.

b) Odgovor na apelaciju

16. Okružni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku, niti povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije na koje ukazuje apelacija, pa je predloženo da se ona odbije kao neosnovana.

17. Osnovni sud je prvenstveno opisao hronološki tok predmetnog postupka smatrajući da nije došlo do povrede prava na koje se poziva apelant.

18. Pravobranilaštvo je navelo da su neosnovani i ničim dokazani navodi apelacije da je došlo do povrede apelantovih prava budući da su rješenja Okružnog suda i Osnovnog suda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o pravima boraca, vojnih lica i porodica poginulih boraca („Službeni glasnik RS“ broj 35/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 24. stav 1.

(1) Borci iz člana 2. ovog zakona imaju pravo na dodatak uz penziju određenu po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju.

Član 103. stav 2.

O pravu na dodatak uz penziju rješava nadležna organizacija fonda penzijsko-invalidskog osiguranja istim rješenjem kojim rješava o pravu na penziju.

Član 121. st. 1. i 2.

(1) Rješenja kojima je priznato pravo na borački dodatak, stalno mjesečno primanje, invalidninu, dodatak za njegu i pomoć, ortopedski dodatak i druga novčana primanja po tom zakonu izvršavaju se po službenoj dužnosti.

(2) Organ uprave nadležan za rješavanje u prvom stepenu izvršava rješenja iz stava 1. tog člana i vodi evidenciju o korisnicima i izvršenim isplatama po ovom zakonu.

20. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.

Član 15.

Rokovi za postupanje Sud je u pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči.

Član 23. stav 1. tačka 2.

(1) Izvršne isprave su:

2) izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku, ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drugačije određeno,

21. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 13/02, 87/07 – ispravka, 50/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 261. stav 1.

(1) Administrativno izvršenje sprovodi organ koji je o upravnoj stvari rješavao u prvom stepenu ako posebnim propisom nije za to određen drugi organ.

22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 16. st. 1. i 2.

(1) Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost.

(2) Kad sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ, oglasiće se nenadležnim, ukinuće sprovedene radnje u postupku i odbaciće tužbu.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju, konačna odluka je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 239285 16 Gž od 9. novembra 2016. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu datum donošenja osporene odluke Okružnog suda te činjenicu da je predmetna apelacija podnesena 20. decembra 2016. godine, nesporno je da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama, kao i zbog dužine trajanja izvršnog postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] .

a) U odnosu na „donošenje odluke u razumnom roku“

30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatuje da je izvršni postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut apelantovim prijedlogom od 26. aprila 2005. godine, a okončan osporenim rješenjem Okružnog suda od 9. novembra 2016. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao oko 11 i po godina i to je relevantan period koji Ustavni sud treba da uzme u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka.

31. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se radi o izvršnom postupku radi namirenja novčanih potraživanja, za koji se (s obzirom na raspravljena pitanja u njemu) ne može govoriti kao o složenom postupku, a koji je po svojoj naravi hitan. Pored toga, s obzirom na sam predmet spora, može se zaključiti da je predmetni postupak od posebnog značaja za apelanta, koji, prema ocjeni Ustavnog suda, u suštini nije doprinio dužini trajanja postupka.

32. Cijeneći postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da su oni u relevantnom periodu donijeli ukupno četiri odluke. Naime, Osnovni sud je prvobitnu odluku (rješenje o izvršenje) o apelantovom prijedlogu donio u roku od šest mjeseci (26. oktobra 2005. godine). Nadalje, nakon što je Ministarstvo izjavilo prigovor (od 4. novembra 2005. godine) protiv rješenja o izvršenju, Osnovnom sudu je bilo potrebno preko 10 godina i tri mjeseca da preduzme procesne aktivnosti u ovoj pravnoj stvari i donese zaključak (od 18. februara 2016. godine) i pozove apelanta da uredi svoj prijedlog. Nakon što je apelant blagovremeno postupio po navedenom zaključku, Osnovni sud je donio prvostepeno osporeno rješenje u roku od oko mjesec dana. Dakle, postupak odlučivanja po prigovoru Ministarstva pred Osnovnim sudom je ukupno trajao skoro 10 i po godina, što je, prema ocjeni Ustavnog suda, neprihvatljivo dug period potreban da se odluči po pravnom lijeku u okolnostima konkretnog slučaja, odnosno radi se o periodu neodlučivanja koji čini iluzornim garancije iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije čija zaštita podrazumijeva efektivno kontrolisanje postupka. Ovo iz razloga jer je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, budući da svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Osim toga, Ustavni sud ističe da u izvršnom postupku, zbog same njegove prirode, treba postupati hitno (vidi Evropski sud, Comingersoll S. A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina i Praunsperger protiv Hrvatske, presuda od 22. aprila 2010. godine, broj predstavke 16553/08, stav 36), što je i regulisano članom 5 stav 1 ZIP-a, prema kojima je sud u postupku izvršenja dužan da postupa hitno. Takođe, Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće dužnost državi da organizuje svoj pravni sistem na takav način da njeni sudovi mogu ispuniti svaki od njegovih zahtjeva, uključujući obavezu da postupa u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. juna 2006. godine, broj aplikacije 75529/01, stav 129). Konačno, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud konačno osporenu odluku po žalbi protiv prvostepene osporene odluke donio u adekvatno prihvatljivom roku od oko pola godine.

33. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog izvršnog postupka, koji je po svojoj prirodi hitan, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na „donošenje odluke u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da isključivu odgovornost za dužinu trajanja postupka u cjelini snosi Osnovni sud pred kojim se postupak najduže vodio (skoro 11 godina), a koji nije ponudio objektivne i prihvatljive razloge kojima bi pokušao opravdati tako dug period odlučivanja pred tim sudom.

Pitanje naknade nematerijalne štete

34. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

35. Budući da je u predmetnoj apelaciji utvrđeno kršenje prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je nesumnjivo pretrpio zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.650,00 KM.

36. Ovu naknadu je dužna da plati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište Osnovnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b) U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

37. U odnosu na apelantove navode da su redovni sudovi u ovoj pravnoj stvari pogrešno primijenili pravo kada su usvojili prigovor Ministarstva kao izvršenika, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

39. U konkretnom slučaju, apelant je podnio prijedlog za izvršenje na osnovu rješenja Fonda PIORS od 28. novembra 2001. godine. Postupajući po navedenom prijedlogu, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi u suštini zaključili da navedeno rješenje Fonda PIORS predstavlja izvršnu ispravu u smislu relevantnih odredbi ZIP-a (član 23 stav 1 tačka 2) čije izvršenje sprovodi organ uprave (član 261 stav 1 ZOUP-a), budući da se radi o pravu (dodatak uz penziju) koje je kao takvo priznato posebnim propisom, tj. Zakonom o pravima boraca, a kojim je ujedno propisan i postupak ostvarivanja navedenog prava (član 103 stav 2). U vezi s tim, prema ocjeni Ustavnog suda, nije proizvoljan stav redovnih sudova da ostvarivanje prava na dodatak uz penziju spada u nadležnost Fonda PIORS koji je apelantu prvobitno priznao navedeno pravo, a sve u skladu s propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju (član 121 stav 2 Zakona o pravima boraca). Stoga, Ustavni sud nalazi da nema proizvoljnosti ni u primjeni relevantnih odredbi ZIP-a kada je apelantov prijedlog u konačnom odbačen zbog nenadležnosti, odnosno kada je zaključeno da sud u ovom postupku nije nadležan za odlučivanje o apelantovom prijedlogu i sprovođenje traženog izvršenja. Imajući u vidu navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka Osnovnog suda i Okružnog suda zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Slijedom navedenog, Ustavni sud nalazi da u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava u okolnostima konkretnog predmeta na apelantovu štetu.

40. U odnosu na apelantove navode da su redovni sudovi „preusko“ tumačili relevantne odredbe ZIP-a, što je za posljedicu imalo povredu njegovog prava na pristup sudu, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio prijedlog za izvršenje rješenja sudu, da je sud prihvatio predloženo izvršenje, ali da je u daljnjem toku postupka usvojen prigovor Ministarstva, te se Osnovni sud proglasio apsolutno nenadležnim za rješavanje u ovoj pravnoj stvari, slijedom čega je stavljeno van snage rješenje o izvršenju i ukinute sve sprovedene izvršne radnje. Osporenim rješenjem Okružnog suda navedeni stav prvostepenog suda je potvrđen.

41. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, pravo kako efektivnog tako i formalnog pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članu 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). Ipak, svaka država ima diskreciono pravo da sama organizuje pravni sistem unutar kojeg će svakome omogućiti pristup sudu kada se radi o „utvrđivanju građanskih prava i obaveza“. Na taj način proizlazi pravo države da od svakoga traži da poštuje relevantne domaće pravne propise kojima se propisuju postupci pred nadležnim organima. Ovdje se misli, prije svega, na propise od kojih zavisi nadležnost organa i dopustivost pravnog lijeka. U tom smislu, postoji inherentno ograničenje za svakoga u pogledu prava za pravičan postupak iz člana 6 Evropske konvencije jer nije u poziciji da odlučuje o teritorijalnoj i stvarnoj nadležnosti za vođenje postupaka. Ovo pravo države je ograničeno u pogledu zabrane zloupotrebe zakona koji regulišu ovu materiju.

42. Ustavni sud je u prethodnom dijelu zaključio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni prava u osporenom rješenju. Iz navedenog proizlazi da je apelant imao pristup sudu koji je dao jasne i eksplicitne razloge zašto u predmetnom izvršnom postupku okončanom osporenim drugostepenim rješenjem nisu ispunjeni uslovi za rješavanje konkretne pravne stvari. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni izvršni postupak trajao preko 11 i po godina, za šta isključivu odgovornost snosi Osnovni sud koji nije djelotvorno kontrolisao postupak i preduzeo adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su mu stajale na raspolaganju.

45. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi primijenili pravo, odnosno kada nema elemenata koji ukazuju na povredu prava na pristup sudu.

46. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4924/16 (M.O.) | Sudska praksa | Aktio