Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4935/16 (D. M.)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Legitiman cilj
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
- Miješanje u privatni život
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4935/16
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4935/16, rješavajući apelaciju Davora Mandića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Davora Mandića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 017264 16 Kžk od 5. septembra 2016. godine i S1 2 K 017264 14 K od 22. jula 2015. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 017264 16 Kžk od 25. maja 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Davor Mandić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Edina Rešidović i Jasenka Rešidović, advokati iz Sarajeva, podnio je 23. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 017264 16 Kžk od 5. septembra 2016. godine i S1 2 K 017264 14 K od 22. jula 2015. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 017264 16 Kžk od 25. maja 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Sud BiH donio je Presudu broj S1 2 K 017264 14 K od 22. jula 2015. godine kojom je apelanta proglasio krivim da je na način opisan u izreci presude izvršio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi s krivičnim djelom pranje novca iz člana 209. stav 2. KZ pa je osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. Primjenom člana 209. stav 4 KZ od apelanta su oduzeti predmeti privremeno oduzeti po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta od 1. septembra 2009. godine, precizirani u presudi. Također, primjenom čl. 100. i 111. KZ od apelanta je oduzet iznos od 432.385,00 eura.
6. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je (potvrđenom) optužnicom Tužilaštva (između ostalih lica) apelantu stavljeno na teret da je počinio krivično djelo organizirani kriminal u vezi s krivičnim djelom pranja novca. Također, Sud BiH je naveo da je krivični postupak u odnosu na određena lica, među kojima je apelant, razdvojen u odnosu na ostale tada nedostupne optužene. Nakon toga, zbog apelantovog zdravstvenog stanja sud je razdvojio apelantov postupak u odnosu na ostala lica.
7. Nakon što je naveo dokaze koje su izveli Tužilaštvo i odbrana, sud je ukazao na završne riječi stranaka. U ovom dijelu, Sud BiH navodi da je Tužilaštvo istaklo da je van razumne sumnje dokazano da je apelant član organizirane grupe kojom je rukovodio D. E. 1. U fusnoti, u ovom dijelu obrazloženja, Sud BiH navodi da, s obzirom na to da je lice D. E. 1. bilo obuhvaćeno optužnicom Tužilaštva od 28. augusta 2013. godine u ovom istom predmetu, te imajuću u vidu da je tužilac u daljnjem toku postupka podnio prijedlog da se krivično gonjenje u odnosu na ovo lice ustupi Republici Srbiji (u daljnjem tekstu: Srbija), sud je u ovoj presudi isto lice označio inicijalima.
8. Sud BiH je, između ostalog, u tom dijelu (stranica 30) razmotrio prigovore odbrane da ne postoji niti jedan dokaz o otvaranju predmeta oduzetih od apelanta, da prilikom pretresa nije bio prisutan branilac, te da apelant nije poučen o pravu na branioca prilikom pretresa, kao i da je odbrana prigovorila zakonitosti vještačenja koje je obavio vještak Željko Trninić. U vezi s navedenim, Sud BiH je naveo da je radnja pretresanja provedena po naredbi Suda BiH, u skladu sa zakonom, te iako je osnovan prigovor da ona ne sadrži pouku o pravu na branioca, Sud BiH je smatrao da opisana „manjkavost u pogledu elementa propisanog tačkom j) odredbe člana 58. ZKP“ ne dovodi u pitanje zakonitost izvršenog pretresanja, s obzirom na to da ni zakonom nije eksplicitno propisana posljedica eventualnog nedostatka naredbe u tom pravcu, kada ona sadrži sve druge zakonom propisane elemente. Pritom, Sud BiH je našao da iz predmetne naredbe proizlazi da lice od koga se predmeti privremeno oduzimaju ima pravo žalbe u roku od tri dana od dana prijema pismenog otpravka naredbe, što znači da je apelant (tada osumnjičeni) pravilno poučen o navedenom pravu, te ga je nesumnjivo mogao iskoristiti, zbog čega je, prema ocjeni Suda BiH, nedostatak naredbe u pogledu pouke o pravu na branioca konvalidiran ovom poukom, kao i postupanjem prilikom pretresa koje sud opisuje, a što proizlazi iz zapisnika o pretresanu stana i ostalih prostorija i pokretnih stvari. Dalje, imajući u vidu prigovor postupanja po oduzetim predmetima, odnosno „lanac čuvanja“ predmeta, Sud BiH je ukazao na slijed radnji nakon izvršenog pretresanja (izdate potvrde s taksativno navedenim i individualiziranim predmetima, što je apelant potvrdio svojim potpisom), pri čemu je navedeno da će oni biti dostavljeni sudu, što je i učinjeno. Također, sačinjen je izvještaj o realizaciji naredbe suda od 1. septembra 2009. godine. Sud BiH nadalje navodi da je uvidom u spis utvrdio da je Sud BiH predmete dostavio Tužilaštvu. Iako nije bilo dokaza o otvaranju i pregledu predmeta, Sud BiH je naveo da to ne znači da se radi o nezakonitim dokazima. Sud BiH je ukazao da sama priroda predmeta nije zahtijevala otvaranje i pregled, te je zaključio da su predmeti oduzeti od apelanta zakoniti dokazi, te posljedično nije došlo ni do nezakonitosti vještačenja koje je obavio vještak Trninić.
9. Od tačke 104. presude Sud BiH je ispitivao zakonitost naredbi Suda BiH za primjenu posebnih istražnih radnji iz 2009. godine, dovodeći ih u vezu sa stavovima zauzetim u odukama Suda BiH, kao i sa stajalištem Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Dragojević. Sud BiH je ukazao da je apelantov branilac isticao prigovor zakonitosti i za razgovore koji su presretnuti po naredbama suda Srbije, imajući u vidu da iste naredbe nisu sadržavale potrebno obrazloženje u pogledu osnova sumnje, odnosno nisu sadržavale konkretno obrazloženje i ocjenu dokaza na osnovu kojih se može zaključiti o postojanju osnova sumnje kao uvjeta za primjenu posebne istražne radnje prema nekom licu. Kada su u pitanju naredbe Suda BiH o provođenju posebnih istražnih radnji uložene kao dokaz optužbe T-3, Sud BiH je konstatirao da je prigovor branioca o njihovoj zakonitosti u većem dijelu osnovan, osim kada je u pitanju naredba Suda BiH broj X- KRN- 09/707 od 28. aprila 2009. godine, kojom je naloženo provođenje posebnih istražnih radnji iz odredbe člana 116. stav 2. tačka a) ZKPBiH (nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija) prema osumnjičenim licima s pseudonimima ili nadimcima označenim u naredbi u periodu od 28. aprila 2009. do 28. maja 2009. godine, čije je elemente sud naveo. Međutim, druge dostavljene naredbe Suda BiH ne slijede navedeni standard, što Sud BiH dalje detaljno pojašnjava. Stoga, iako su u dokazni materijal uvrštene naredbe Suda BiH od 15. maja 2009. godine o provođenju posebnih istražnih radnji iz odredbe člana 116. stav 2. tačka a) ZKP (i nadalje nabrojane naredbe preciziranog datuma), Sud BiH je naglasio da ih nije cijenio prilikom donošenja odluke jer takvi dokazi, s obzirom na izložene nedostatke u obrazloženju, nisu dopušteni u krivičnom postupku. Također, imajući u vidu da su u naredbi Suda BiH od 28. aprila 2009. godine lica prema kojima su provođene posebne istražne radnje označena inicijalima, sud nije razmatrao istu naredbu prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica u ovom predmetu.
10. Međutim, kada je u pitanju navodna nezakonitost naredbi za primjenu posebnih istražnih radnji koje je izdao istražni sudija Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu (nedostatak obrazloženja u pogledu postojanja osnova sumnje i mogućnosti pribavljanja dokaza na drugi način), Sud BiH je našao da ne može izvesti isti zaključak kao što je to učinila apelantova odbrana. Sud BiH je ukazao da je nadležan da procjenjuje i preispituje zakonitost provedenih posebnih istražnih radnji po naredbama Suda BiH, ali ta nadležnost prestaje kada su u pitanju naredbe iz Srbije, s obzirom na to da ih je izdao organ strane države u skladu s procesnim zakonom te države, u kojoj Sud BiH nema jurisdikcije. Uvidom u naredbe, Sud BiH je konstatirao da se radi o naredbama koje je izdao istražni sudija Posebnog odjeljenja Višeg suda u Beogradu, postupajući po zahtjevu Specijalnog tužilaštva u Beogradu, u skladu s relevantnim odredbama ZKP Srbije, navedenim u uvodnom dijelu naredbi, pri čemu je u samim naredbama naznačena radnja koja se provodi, lice prema kojem se provodi posebna istražna radnja, kao i trajanje radnje, te organi koji je provode, pri čemu je sadržano i obrazloženje razloga koji opravdavaju određivanje/produženje takve mjere, a što je svojim potpisom potvrdio i postupajući sudija koji je izdao naredbe. Imajući u vidu da se naredbe u Srbiji izdaju u skladu s odredbama važećeg procesnog zakona u Srbiji, čiji kvalitet i odredbe Sud BiH ne može preispitivati, odnosno tumačiti, Sud BiH je našao da je prigovor branioca neosnovan za donošenje drugačije odluke, posebno imajući u vidu da u skladu s praksom Evropskog suda o ljudskim pravima pravila o prihvatljivosti dokaza predstavljaju prvenstveno pitanje koje se uređuje domaćim zakonodavstvom, dakle pitanje koje se u konkretnom slučaju uređuje zakonodavstvom Srbije, koje odredbe Sud BiH nije nadležan ispitivati odnosno tumačiti.
11. Nadalje, odbrana je isticala i prigovor relevantnosti naredbe za primjenu posebnih istražnih radnji, koju je izdao Okružni sud u Beogradu, navodeći da se iste naredbe ne odnose na apelanta, te da njihova primjena počinje od januara 2009. godine. Iako je nesporno, kako je to branilac naveo, da navedeni dokazi potiču od organa Srbije, Tužilaštvo nije dokazalo da je na zakonit način pribavilo predmetnu dokumentaciju iz Srbije, poštujući put međunarodne pravne pomoći, a pri čemu Tužilaštvo u svakom slučaju nije dokazalo odnosno identificiralo učesnike tih razgovora. U vezi s tim, imajući u vidu prvi datum izdavanja naredbe u Srbiji, te datum zadnje naredbe u BiH, evidentno je da je „prisluškivanje“ trajalo duže od maksimalnih šest mjeseci, što je, kako je odbrana navodila, nedopušteno. Odbrana je osporavala i identitet lica koja su obavljala razgovore, do kojih se došlo primjenom posebnih istražnih radnji, navodeći da tužilac nijednim dokazom nije potvrdio da se radi o D. E. 1. i apelantu, kao i da u spisu ne postoje dokazi o tome kako su pribavljene naredbe iz Srbije o primjeni posebnih istražnih radnji, s obzirom na to da je iz akta Srbije od 13. marta 2012. godine vidljivo da se uz njega dostavljaju DVD-ovi presretnutih telefonskih razgovora, ali ne i naredbe o primjeni posebnih istražnih radnji, koje su uložene u spis ovog predmeta.
12. Sud BiH (tačka 126. presude) navodi da je, prije svega, radi razmatranja navedenih prigovora odbrane koji se tiču dokaza pribavljenih primjenom posebnih istražnih radnji u Srbiji bilo nužno izvršiti uvid u dokaze na detaljan i sveobuhvatan način. Sud BiH je ukazao da iz akta Tužilaštva za organizirani kriminal Srbije od 13. marta 2012. godine, prije svega, proizlazi da je akt naslovljen Tužilaštvu BiH, te da se njime udovoljava zamolnici za pružanje pravne pomoći pod brojem KTA-366/09 od 6. januara 2012. godine, a u skladu s Evropskom konvencijom o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima i Drugim dodatnim protokolom uz navedenu konvenciju, te se istim aktom organu države molilje – Tužilaštvu (Bosne i Hercegovine) dostavljaju traženi audiozapisi (dalje precizirani u presudi, između ostalog šest DVD-ova oznaka kako je navedeno u aktu, snimljenih telefonskih razgovora osuđenog E. D. 1. sačinjenih primjenom mjere nadzora po naredbi Posebnog odjeljenja Višeg suda u Beogradu od 22. januara 2009. godine). Dakle, iz samog akta Tužilaštva za organizirani kriminal Srbije od 13. marta 2012. godine vidljivo je da je postupljeno po zamolnici Tužilaštva, što prethodno podrazumijeva činjenicu da je upućena zamolnica, pri čemu se zamolnica, kao interni akt, prema stavu Suda BiH, ne mora nužno prilagati u svrhu prikazivanja zakonitosti komuniciranja između zamoljenog organa i organa države molilje. Također, Sud BiH je našao da je direktna komunikacija između dva tužilaštva u skladu s odredbama Drugog dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima.
13. Sud BiH je nadalje ukazao da, iako je iz sadržaja akta Tužilaštva za organizirani kriminal Srbije od 13. marta 2012. godine vidljivo da se ne dostavljaju naredbe istražnog sudije Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu koje su uvrštene u dokazni materijal optužbe, Sud BiH je našao da ta činjenica ne čini nezakonitom dostavljanje navedenih dokumenata. Naime, nakon izvršenog uvida u naredbu istražnog sudije Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu broj Kri.p.br. 174/09 od 28. augusta 2009. godine, Sud BiH je našao da je iz nje vidljivo da je postupljeno po zamolnici Tužilaštva od 22. aprila 2009. godine, te da se njome dostavlja Okružnom javnom tužilaštvu – Specijalno tužilaštvo snimljeni materijal preciziran u presudi. Iz samog obrazloženja navedene naredbe je vidljivo da je u njoj opet konstatirano da je dostavljanje materijala izvršeno po zamolnici Tužilaštva BiH od 22. aprila 2009. godine. Pri tom, Sud BiH je primijetio da naredba istražnog sudije Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu preciziranog broja datira od 28. augusta 2009. godine, te da je očigledno da se radi o omašci tehničke prirode prilikom navođenja ovog datuma, s obzirom na to da se u obrazloženju iste naredbe, kao i u dispozitivu, navodi da se udovoljava zamolnici Tužilaštva od 22. aprila 2009. godine, pri čemu su u obrazloženju naredbe pobrojane prethodno izdate naredbe tog suda iz različitih perioda u 2009. godini.
14. Osim toga, u predmetnoj naredbi istražnog sudije Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu od 28. augusta 2009. godine konstatirano je (na str. 2) da su mjere nadzora i snimanja telefonskog i drugih razgovora izvršene po naredbi istražnog sudije Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu s tačnim naznakama brojeva naredbi i lica prema kojima su provođene „mjere nadzora i snimanja“, telefonskih brojeva koji su obuhvatali navedene radnje, kao njihovi objekti, zbog čega je sasvim logično da su uz samu naredbu istražnog sudije Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu od 28. augusta 2009. godine Tužilaštvu (Bosne i Hercegovine) dostavljene (i) naredbe kojim su određivane, odnosno produžavane „mjere nadzora i snimanja“, premda to nije izričito naglašeno, s obzirom na to da to suštinski proizlazi iz navedene dokumentacije.
15. U vezi s prigovorom da se naredbe ne odnose na apelanta, te da stoga svi podaci i informacije koje su eventualno dobijene putem naredbi koje su izdate prema D. E. 1. ne mogu biti korišteni jer apelant nije bio predmet posebnih istražnih radnji, Sud BiH je naveo da je tačno da se naredbe za primjenu posebnih istražnih radnji koje su izdate u Srbiji ne odnose na apelanta, odnosno nisu izdate u odnosu na njega, ali to ne znači da se navedeni dokazi pribavljeni primjenom posebnih istražnih radnji ne mogu koristiti u odnosu na apelanta. Sud BiH je ukazao da primjena posebnih istražnih radnji, osim što ima svrhu prikupiti potrebne dokaze koji se ne mogu prikupiti na drugi način ili je njihovo prikupljanje povezano s nerazmjernim teškoćama, ima cilj i individualizirati sva umiješana lica, prikupiti saznanja o načinima funkcioniranja i metodama rada kriminalnih organizacija njihovim unutrašnjim hijerarhijskim odnosima i načinima komuniciranja. Stoga je jasno da je apelant provođenjem posebnih istražnih radnji, odnosno primjenom „posebnih istražnih metoda“ identificiran kao učinilac krivičnog djela za koje se tereti, odnosno da se pojavio kao sastavni dio zločinačke organizacije (iz razloga koje je kasnije naveo sud u obrazloženju). Imajući u vidu navedeno, prema ocjeni Suda BiH, provođenjem posebnih istražnih radnji po naredbama Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu u konkretnom slučaju se ispunila njihova svrha i cilj, odnosno individualizirala su se sva umiješana lica i prikupili svi potrebni materijalni dokazi koji ukazuju na način izvršenja predmetnog krivičnog djela. U ovom dijelu Sud BiH se pozvao na stav Vrhovnog suda Slovenije.
16. U odnosu na prigovor da je prisluškivanje trajalo duže od šest mjeseci (imajući u vidu prvi datum izdavanja naredbe u Srbiji, te datum zadnje naredbe u BiH), Sud BiH je ukazao da, iako je tačno da je nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija u dvije različite države trajalo više od šest mjeseci, što je najduži rok ove primjene posebne istražne radnje u Bosni i Hercegovini, Sud BiH je ocijenio da se ne može vršiti „spajanje“ rokova primjene posebnih istražnih radnji, koje su prema istom licu primjenjivane u različitim državama, s obzirom na to da je u svakoj od tih država u datim trenucima egzistirala istraga protiv navedenog lica, a u kojim su istragama samostalno provođene posebne istražne radnje.
17. Nakon što je utvrdio koji je zakon povoljniji za apelanta, Sud BiH je u odjeljku „dokazi i ocjena dokaza“ naveo da je ocjenom izvedenih dokaza u ovom krivičnom postupku, posmatrano pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, izveo nesumnjiv zaključak o apelantovom učešću u radnjama koje su mu preciziranom optužnicom stavljene na teret, odnosno da je, nakon što je zločinačka organizacija D. E. 1. 29. juna 2006. godine izvršila krivično djelo razbojništva u Sarajevu na štetu Privredne banke Sarajevo (u daljnjem tekstu: PBS), pri čemu je navedenim krivičnim djelom pribavila iznos novca ne manji od 2.000.000.00 eura, te D. E. 1. dio otuđenog novca u Srbiji zamijenio u mjenjačnicama i potom prebacio u BiH, apelant se dogovorio sa D. E. 1. da će od njega preuzeti dio tog novca, staviti ga u opticaj i legalne tokove novca i čuvati ga za zločinačku organizaciju uz naknadu koju će mu D. E. 1. isplatiti za obavljene poslove, te je na taj čin apelant postao pripadnik zločinačke organizacije kojom rukovodi D. E. 1., nakon čega je apelant po prethodnom dogovoru „oprao“ preuzeti novac u iznosu većem od 50.000,00 KM, te na taj način pribavio neutvrđeni iznos nezakonite dobiti za zločinačku organizaciju. U nastavku, Sud BiH na str. od 54. do 76. ukazuje kako je i na osnovu kojih dokaza izveo navedeni zaključak (svjedoci, dokazi pribavljeni primjenom posebnih istražnih radnji u Srbiji – presretnuti razgovori, materijalni dokazi optužbe). Također, na stranici 63. Sud BiH je naveo kako je identificirao apelanta kao učesnika razgovora (razmatrajući prigovor odbrane) s D. E. 1, za šta je dao obrazloženje. Dakle, Sud BiH je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 250. stav (2) KZ, u vezi s krivičnim djelom pranje novca iz člana 209. stav (2) KZ.
18. Sud BiH, vijeće Apelacionog odjeljenja, odlučujući po žalbama Tužilaštva i apelanta, donio je Rješenje broj S1 2 K 017264 15 Kž 6 od 26. januara 2016. godine kojim je apelantova žalba uvažena, prvostepena presuda od 22. jula 2015. godine ukinuta i određeno održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka j) ZKP, odnosno da je optužba prekoračena.
19. Sud BiH, vijeće Apelacionog odjeljenja (u daljnjem tekstu: Sud BiH ili vijeće), donio je Rješenje broj S1 2 K 017264 16 Kžk od 24. maja 2016. godine u kojem je pod tačkom I navedeno: iskazi saslušanih svjedoka i vještaka (poimenično navedeni), te materijalni dokazi optužbe, izuzev iskaza vještaka Željka Trninića i dokaza označenih u osporavanoj presudi kao T-2 (nalaz vještačenja sadržaja telefonskih aparata i SIM preciziranog broja i datuma) i T-3 (naredba Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji broj X-KRN-09/707 od 28. aprila 2009. godine i dalje precizirane naredbe), već izvedeni kao dokazi u prvostepenom postupku, prihvataju se kao dokazni materijal u postupku koji se u ovom predmetu vodi pred vijećem Suda BiH. U tački II je navedeno da se usvaja prijedlog Tužilaštva da se reproduciraju dokazi iz tačke I izreke ovog rješenja, i to iskaz svjedoka Dragoslava Popovića i sadržaji presretnutih razgovora pribavljeni primjenom posebnih istražnih radnji, koje su provođene na osnovu naredbi istražnog sudije Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu, pa će se ponovo izvesti, odnosno reproducirati iskaz svjedoka Dragoslava Popovića dat na ročištu od 12. juna 2015. godine, te sadržaji presretnutih razgovora pribavljeni primjenom posebnih istražnih radnji koje su provođene na osnovu naredbi istražnog sudije Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu, koji su izvedeni na navedenim ročištima.
20. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo predložilo da se izvrši reprodukcija iskaza svjedoka Dragana Popovića, kao i sadržaj presretnutih razgovora pribavljenih primjenom posebnih istražnih radnji, kojem prijedlogu se usprotivila odbrana navodeći da se radi o nezakonitim dokazima (pozivajući se na sadržaj žalbe u kojoj je detaljno navela zašto smatra da dokazi pribavljeni na osnovu naredbi suda u Srbiji, naredbe Suda BiH za pretresanje lica, stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari od apelanta, tada osumnjičenog, kao i zapisnik o saslušanju svjedoka Dragoslava Popovića predstavljaju nezakonite dokaze).
21. Nakon razmatranja prijedloga Tužilaštva i prigovora odbrane, vijeće je odlučilo kao u izreci iz sljedećih razloga. Prije svega, a s obzirom na to da je odbrana isticala istovjetne prigovore zakonitosti naredbi za primjenu posebnih istražnih radnji koje je izdao kako Sud BiH tako i istražni sudija Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu, vijeće je naglasilo da je prvostepeni sud u odnosu na naredbe koje je izdao Sud BiH broj X-KRN-09/707 pravilno utvrdio da su one donesene i provedene protivno imperativnim odredbama člana 118. u vezi sa članom 116. stav 1. ZKP, shodno čemu rezultati nisu mogli predstavljati zakonite dokaze koji bi mogli biti korišteni u krivičnom postupku. Međutim, kada su u pitanju prigovori u odnosu na naredbe za primjenu posebnih istražnih radnji koje je izdao istražni sudija Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu, vijeće je apostrofiralo činjenicu da se radilo o naredbama koje je izdao organ druge države i u skladu s njenim procesnim zakonima. Ukazujući na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima koja ne sadrži pravila o dopuštenosti dokaza, pozivajući se na predmet Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, vijeće je zaključilo da, cijeneći zakonitost dokaza pribavljenih iz Srbije u vezi s eventualnom povredom prava na pravično suđenje, njihovim korištenjem nije došlo do povrede ovog prava, te da pribavljanje na ovakav način konkretnih dokaza ne dovodi po automatizmu do zaključka da oni ne mogu biti dijelom krivičnog postupka, kako to ističe odbrana. Prilikom ocjene prihvatljivosti konkretnog dokaznog materijala, vijeće se rukovodilo određenim kriterijima, nalazeći ih ispunjenim. U tom smislu vijeće je prvenstveno našlo da su dokazi izvedeni u državi (Srbija) potpisnici Evropske konvencije o uzajamnoj sudskoj pomoći u krivičnim stvarima, čija je potpisnica i naša zemlja, a na osnovu koje su i pribavljeni konkretni dokazi za potrebe krivičnog postupka pred našim pravosudnim organima. Vijeće je našlo kako su dokaze izveli službeni organi Srbije na način propisan zakonima te države, odnosno na osnovu izdatih naredbi istražnog sudije Okružnog suda u Beogradu, koje su uložene u spis. Konačno, tokom izvođenja ovih dokaza (sadržaji presretnutih razgovora) pred prvostepenim sudom apelantu je omogućeno da prisustvuje njihovom izvođenju, da iznese svoju ocjenu tih dokaza, kao i da im suprotstavi svoje dokaze. Vijeće se pozvalo na test prihvatljivosti navedenih dokaza uzimajući princip razmjernosti ciljeva, dajući obrazloženje za navedeno. Također, Sud BiH je naveo da ne treba zanemariti i ulogu organa gonjenja u pogledu pribavljanja spornih dokaza. Vijeće je, suprotno prigovorima odbrane, primijetilo da organi gonjenja svojim postupkom ničim nisu doveli do kršenja zakona u tom smislu i da su sporni dokazi dostavljeni shodno zamolnici za pružanje pravne pomoći Tužilaštva, upućenoj Tužilaštvu za organizirani kriminal Srbije, a što proizlazi iz sadržaja akta Tužilaštva za organizirani kriminal Srbije broj 6/12 od 13. marta 2012. godine, u kojem se navodi da se predmetni DVD-ovi (optički diskovi koji se koriste kao vrsta medija za visokokvalitetno pohranjivanje podataka) snimljenog materijala dostavljaju u skladu s Evropskom konvencijom o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima i Drugim dodatnim protokolom ove konvencije, a čiji član 4. omogućava direktnu komunikaciju između sudskih organa države moliteljice i sudskih organa zamoljene države. Kada je pitanju dostavljanje predmetnih naredbi istražnog sudije Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu (ukupno 9), navedena činjenica nedvojbeno proizlazi iz sadržaja naredbe istražnog sudije Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu broj: Kri. P.br. 174/09 od 28. augusta 2008. godine (evidentno se radi o omašci u datiranju) u kojoj je detaljno obrazložena odluka o udovoljavanju zamolnici Tužilaštva od 22. aprila 2009. godine za dostavljanje predmetnih dokaza, a koji su prikupljeni na osnovu poimenično naznačenih naredbi istražnog sudije o provođenju posebnih istražnih radnji. Dakle, pribavljanjem ovih dokaza neposrednom komunikacijom između organa dviju država, konkretno između dva tužilaštva, uz činjenicu da tužilaštvo kao dokaz nije priložilo vlastitu zamolnicu, prema mišljenju vijeća nije došlo do kršenja apelantovih ljudskih prava i sloboda.
22. Kada su u pitanju prigovori odbrane u smislu manjkavosti naredbe za pretresanje lica, stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari Suda BiH broj X-KRN-09/707 od 31. augusta 2009. godine, s obzirom na to da naredba nije sadržavala uputu iz člana 58. stav 1. tačka j) ZKP, kao i da je Tužilaštvo povrijedilo imperativne odredbe člana 71. stav 2. ZKP, iz kog razloga svi dokazi koji su bili dobijeni na osnovu nje ne mogu imati karakter zakonitih, pa se kao takvi moraju izdvojiti iz spisa, vijeće ih je našlo djelomično osnovanim. Vijeće je utvrdilo povredu odredbe člana 71. stav 2. ZKP, s obzirom na to da oduzeti predmeti od apelanta nisu otvoreni i pregledani na zakonit način, za šta je dalo obrazloženje pozivajući se na praksu Ustavnog suda i ukazujući da se radi o normama imperativnog karaktera, te da njihovo nepoštovanje rezultira nezakonitošću dokaza. Vijeće je utvrdilo da iz sudskog spisa proizlazi da oduzete predmete nije otvorio tužilac i da oni nisu pregledani u skladu s navedenom zakonskom odredbom, te da o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta od apelanta nisu obaviješteni apelant, njegov branilac i sudija za prethodni postupak.
23. Vijeće je ukazalo da nije sporno da je pretres stana i lica vršen po naredbi Suda BiH, nakon čega su na osnovu iste naredbe oduzeti predmeti od optuženog, ali je povrede procesnog zakona, prema mišljenju vijeća, učinilo Tužilaštvo u trenutku kada je propustilo da izvrši otvaranje i pregled ovih privremeno oduzetih predmeta, ne samo formalne nego i suštinske prirode. Međutim, to ne znači da akti sačinjeni na osnovu spomenute naredbe, a tu se prije svega misli na potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i zapisnike o pretresanju stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari (dokaz naveden kao T1 u ukinutoj presudi), predstavljaju nezakonite dokaze, iz razloga što su spomenuti dokazi-akti sačinjeni na osnovu naredbe Suda BiH koja je, iako s određenim manjkavostima, predstavljala zakonit osnov same radnje pretresanja i oduzimanja predmeta od tada osumnjičenog apelanta i koja radnja je logično prethodila otvaranju predmeta shodno članu 71. stav
2. ZKP. Otvaranje predmeta je izostalo, što je rezultiralo nezakonitošću oduzetih predmeta – dokaza. Dakle, vijeće je zaključilo da su popratni akti naredbe (potvrde i zapisnici o pretresanju – dokaz T1) zakoniti dokazi i da učinjena povreda odredbe člana 71. ZKP nije kontaminirala te dokaze, kako to pogrešno ističe odbrana. S druge strane, a slijedom navedenog, u konkretnom slučaju nezakonitim se ukazuje i nalaz vještačenja sadržaja telefonskih aparata i SIM kartica koji je sačinio Željko Trninić, iz razloga što je rezultat doktrine „plodova otrovne voćke“, što je detaljno obrazloženo, uz pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 291/08.
24. Vijeće je također odlučilo da odbije prigovor nezakonitosti naredbe Suda br. X-KRN-09/707 od 31. augusta 2009. godine, pozivajući se na čl. 10, 14. i 15 ZKP, ali i upućujući na član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koji se štiti prilikom pretresa. Vijeće je razmotrilo ove prigovore u smislu utvrđivanja da li je zaista došlo do povrede odredbi ZKP, te da li su ove povrede, ukoliko su načinjene, uzrokovale disproporciju u pogledu apelantovih prava iz člana 8. Evropske konvencije, odnosno da li je došlo do povrede člana 58. tačka j) ZKP. Cijeneći istaknuti prigovor, a uzimajući u obzir cjelokupni sadržaj naredbe (što odbrana očigledno neosnovano zanemaruje ukazujući samo na navedeni nedostatak, kako je navedeno u rješenju), vijeće je našlo da iako naredba Suda BiH za pretres lica, stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari i privremeno oduzimanje predmeta od 31. augusta 2009. godine koja je predstavljala pravni osnov za izvršeni pretres, ima navedeni nedostatak (nedostaje uputa iz člana 58. stav 1. tačka j) ZKP), ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost radnje u njenoj sveukupnosti. Ova pouka glasi da osumnjičeni ima pravo obavijestiti branioca da bude prisutan u toku pretresa, ali je ona isto tako zakonom ograničena u smislu da se pretres može izvršiti i bez prisustva branioca, ukoliko sudija utvrdi da tako zahtijevaju izuzetne okolnosti, što će naznačiti na samoj naredbi. U ovom konkretnom slučaju, kako je vijeće navelo, sudija je propustio naznačiti navedenu pouku, ali je za takvo postupanje evidentno imao opravdan razlog, s obzirom na to da je u naredbi decidirano navedeno ,da se pretresanje može izvršiti bez prethodne predaje naredbe i u bilo kom vremenskom periodu, a sve zbog potrebe sinhroniziranog postupanja organa gonjenja, kako naše tako i susjedne države, kao i zbog postojanja opasnosti od uništenja tragova. Ova garancija u vidu prisustva branioca ogleda se u tome da postoji lice koje će biti svjedok pretresu, a uz osumnjičenog, kako je vidljivo iz spisa, postojala su lica-svjedoci u toku pretresa izvršenog na osnovu naredbe.
25. Sud BiH je odgovorio i na prigovore odbrane o nezakonitosti zapisnika o saslušanju svjedoka Draga Popovića, o čemu je dao obrazloženje. Protiv rješenja Suda BiH, kako je navedeno u pouci o pravnom lijeku, žalba nije dopuštena.
26. Sud BiH je donio Presudu broj S1 2 K 017264 16 Kžk od 5. septembra 2016. godine kojom je apelanta proglasio krivim što je nakon što je zločinačka organizacija D. E. 1. 29. juna 2006. godine izvršila krivično djelo razbojništva na štetu PBS, pri čemu je navedenim krivičnim djelom pribavila iznos novca ne manji od 2.000.000,00 eura, nakon čega je D. E. 1. dio otuđenog novca u Srbiji zamijenio u mjenjačnicama i potom prebacio u Bosnu i Hercegovinu, u namjeri da ga stavi u opticaj i legalne tokove novca, apelant se dogovorio sa D. E. 1. da će od njega preuzeti dio tog novca, staviti ga u opticaj i legalne tokove novca uz naknadu koju će mu D. E. 1. isplatiti za obavljene poslove, pa je tako apelant postao pripadnik zločinačke organizacije kojom rukovodi D. E. 1, u smislu člana 1. tačka 19. KZ, nakon čega je apelant po prethodnom dogovoru sa D. E. 1. jednim dijelom tog novca kupio na berzama u BiH neutvrđen broj dionica raznih preduzeća i 900 dionica Elektroprivrede BiH na svoje ime kao vlasnika, jedan dio novca nezakonito posuđivao većem broju trećih lica po lihvarskim kamatnim uvjetima, i to Draganu Kulinu, Goranu Šehovcu, Dragoslavu Popoviću i drugima, koji su taj novac upotrijebili u privrednom poslovanju i za dobijeni novac plaćali dogovorenu lihvarsku kamatu, pa je tako apelant „oprao“ preuzeti novac i pribavio neutvrđeni iznos nezakonite dobiti za zločinačku organizaciju, čime je apelant počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ u vezi s krivičnim djelom pranje novca iz člana 209. stav 1. KZ, pa ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Istom presudom na osnovu člana 209. stav 4. KZ Sud BiH je od apelanta oduzeo novac i druge stvari navedene u presudi, privremeno oduzeti po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta od 1. septembra 2009. godine.
27. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je vijeće Suda BiH, uvažavanjem apelantove žalbe rješenjem od 26. januara 2016. godine, ukinulo prvostepenu presudu, te odredilo održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja.
28. Primjenjujući odredbe člana 281. stav 1. ZKP i člana 317. stav 1. ZKP, a rukovodeći se ukidajućom odlukom (rješenje od 26. januara 2016. godine) kojom je i određen obim pretresa pred drugostepenim sudom, vijeće je u pogledu prijedloga optužbe za izvođenje dokaza iznesenom na pretresnom ročištu donijelo procesno rješenje (prilog – Aneks I presude) od 24. maja 2016. godine, u kojemu je, s obzirom na istaknuto protivljenje odbrane zbog navodne nezakonitosti određenih dokaza, dato detaljno obrazloženje o prihvatanju prijedloga optužbe, kao i zašto je odlučeno da se ponovo ne izvode izvedeni dokazi optužbe u prvostepenom postupku, te da sve te dokaze, izuzev dokaza T-2 i T-3, prihvati i cijeni prilikom donošenja svoje odluke, pa je vijeće samo ponovilo da će izvršiti reprodukciju sadržaja iskaza Dragoslava Popovića i sadržaj presretnutih razgovora pribavljenih primjenom posebnih istražnih radnji, koje su provedene na osnovu naredbi istražnog sudije u Beogradu. Ostale dokaze koji su zakonito i pravilno izvedeni pred prvostepenim sudom Sud BiH je prihvatio i uvrstio u dokazni materijal koji je bio predmet ocjene pri donošenju odluke (dati u Aneksu II). S druge strane, Sud BiH je naveo da je vijeće zatražilo izjašnjenje apelantove odbrane u pogledu njihovih prijedloga dokaza, te je nakon iznesenog prijedloga donijeto procesno rješenje kojim je u smislu člana 317. stav 2. ZKP odlučeno da nije potrebno izvoditi dokaz objektivne prirode koji je bio ujedno i jedini, a koji je odbrana izvela u prvostepenom postupku, te je kao takav prihvaćen i uvršten u dokazni materijal (naveden u aneksu presude), te je bio predmet ocjene vijeća pri donošenju drugostepene odluke. Također, vijeće je prihvatilo prijedlog apelantove odbrane za reprodukciju dijela iskaza svjedoka Milomira Lopatića, kako je to navedeno u presudi.
29. Pored navedenog, Sud BiH je istakao da je razmotrio i drugu argumentaciju odbrane u smislu navodne nezakonitosti dokaza pribavljenih na osnovu rezultata posebnih istražnih radnji, provođenih na osnovu naredbi Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu, a koji su kao takvi dostavljeni Tužilaštvu putem međunarodne pravne pomoći. Naime, apelantova odbrana je, kako tokom pretresa pred apelacionim vijećem tako i u svojim završnim riječima, pozivajući se na detaljnije obrazloženje dato u žalbi uloženoj protiv prvostepene presude, istakla kako se prvostepeni sud pogrešno oslonio na praksu Vrhovnog suda Slovenije, zasnivajući svoj stav o prihvatljivosti ovih dokaza. Naime, prema stavu odbrane, stav slovenskog suda nije mogao predstavljati osnov za primjenu u konkretnom slučaju, s obzirom na to da je on primjenjiv samo u strogo i jasno definiranim situacijama, tj. kada je navodna kriminalna djelatnost trećeg lica istovjetna s djelatnošću lica protiv kojeg su posebne istražne radnje određene, što u konkretnoj situaciji nije bio slučaj. U vezi s tim, odbrana se pozvala na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojoj je detaljno elaborirano u kojoj situaciji se takvi dokazi mogu upotrijebiti protiv trećeg lica, te je istakla kako su posebne istražne radnje u Srbiji izdate prema D. E.1. u odnosu na krivična djela neovlaštena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga i nedopušteno držanje oružja i eksplozivnih materija, dok se apelant tereti za krivično djelo pranje novca, dakle ne radi se o istovjetnosti, odnosno srodnosti radnji za koje su posebne istražne radnje određene i onih koje se optuženom stavljaju na teret. Nadalje, odbrana je osporavala mogućnost korištenja ovih dokaza, ukazujući na činjenicu da se radilo o dokazima koji su tužiocu poslužili samo kao „pomagalo“ za ulaganje osnovnih dokaza, odnosno sadržaja presretnutih razgovora, pribavljenih provođenjem posebnih istražnih radnji provođenih na osnovu naredbi Suda BiH, a koje naredbe i njihovi rezultati su proglašeni nezakonitim i kao takvi izdvojeni iz spisa. Dakle, prema mišljenju odbrane, logičnim se nameće zaključak da, kako su osnovni dokazi označeni nezakonitim, dokazi koje je tužilac označio kao „pomagalo“ ne mogu imati karakter zakonitih.
30. Prigovore odbrane da osnovi sumnje za izdavanje naredbi za provođenje posebnih istražnih radnji prema D. E. 1. nisu bili istovjetni osnovima sumnje za počinjenje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, iz kojih razloga nije bilo zakonske mogućnosti korištenja spornih dokaza, vijeće je našlo neosnovanim. Suprotno apelantovim navodima, vijeće je zaključilo kako navedena činjenica ne dovodi u pitanje mogućnost korištenja sadržaja presretnutih razgovora pribavljenih na osnovu naredbe organa druge države, s obzirom na to da je nedvojbeno utvrđeno da je apelant kao pripadnik organizirane kriminalne grupe, koju je formiralo i rukovodilo lice prema kojem su posebne istražne radnje bile primjenjivane, učestvovao u izvršenju konkretnog krivičnog djela. Dakle, bez obzira na činjenicu što krivično djelo koje je stavljeno na teret apelantu nije navedeno i kao djelo za koje se tada sumnjičio D. E. 1, postoji njihova evidentna povezanost, a koja se ogleda u počinjenju krivičnih djela u sastavu zločinačkog udruženja, te ovi dokazi, prema stavu Suda BiH, predstavljaju pravno valjane dokaze s obzirom na to da je apelantova kriminalna djelatnost ušla u kriminalnu zonu lica prema kojem se mjera primjenjivala. Sud BiH je nadalje ukazao da relevantne odredbe ZKP ne zabranjuju korištenje tzv. nevezanih slučajnih nalaza o krivičnom djelu trećeg lica, pozivajući se na odredbu člana 120. ZKP, te daje njeno tumačenje. Također, Sud BiH se pozvao i na praksu Ustavnog suda (AP 2079/13), te je uzimajući u obzir navedenu odluku i dovodeći je u vezu s utvrđenom činjenicom da je apelant svjestan postojanja organizirane kriminalne grupe koju je formirao D. E. 1, konkretnog krivičnog djela koje je ova grupa počinila, ali i drugih krivičnih djela za koja se ova grupa sumnjičila (o čemu je dato obrazloženje u nastavku obrazloženja), grupi svjesno pristupio i preduzeo krivičnopravne radnje pranja novca stečenog izvršenjem krivičnog djela razbojništva na štetu PBS, nalazeći svoj lični interes u uzimanju naknade za plasirani „prljav“ novac u legalne tokove, a koju naknadu mu je obećao D. E. 1, prema kome su bile određene posebne istražne radnje. Shodno svemu navedenom, Sud BiH je zaključio da su tehničke snimke presretnutih razgovora pribavljene pod uvjetima i na način propisan relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku Srbije i kao takve dostavljene putem međunarodne pravne pomoći, zbog čega nije dovedena u pitanje njihova prihvatljivost za korištenje u ovom krivičnom postupku.
31. Činjenica da je tužilac ove snimke okarakterizirao kao „pomagalo“, prema mišljenju Suda BiH, ne dovodi u pitanje njihovu procesnu samostalnost, s obzirom na to da su pribavljeni na osnovu naredbi Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu, na potpuno nezavisan način, te su kao takvi i uloženi u spis, iz kog razloga su i postali zakonski prihvatljivi i podobni meritornoj ocjeni.
32. Nakon iznošenja završnih riječi stranaka, Sud BiH na stranici 15. daje ocjenu dokaza. Tako Sud BiH u tački 22. navodi da je ocjenom izvedenih dokaza, posmatrano pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, izveo nesumnjiv zaključak o apelantovom učešću u radnjama koje su mu izmijenjenom optužnicom stavljene na teret.
33. Sud BiH je pošao od činjenice, a koja uzgred nije ni bila predmet osporavanja stranaka, da se 29. juna 2006. godine desilo razbojništvo na štetu PBS, što potvrđuju kako dokazi objektivne prirode, ali i svjedok Anđelko Veljančić, čiji iskaz je u saglasnosti s objektivnim dokazima optužbe u odlučnom dijelu, kao i da je navedenim razbojništvom PBS banka oštećena za iznos novca ne manji od 2.000.000,00 eura. Dalje, Sud BiH detaljno navodi materijalne dokaze, kao i iskaz Anđelka Veljančića (neposrednog učesnika u inkriminiranom događaju), kojem je sud poklonio vjeru, a koji je opisivao radnje prije i poslije izvršenja krivičnog djela razbojništva, podjelu novca i koji je naveo da je D. E. 1. nakon podjele novca otišao u Trebinje, a nakon toga je s drugim pripadnicima zločinačke organizacije prešao granicu s novcem poslaganim u sjedište automobila. Sud BiH je naveo da je ocjenom iskaza ovog svjedoka cijenio da on na veoma detaljan način opisuje djelovanje zločinačke organizacije, njenu organizaciju, činjenicu da svako ima svoja zaduženja, te da je dogovoren plan koji su članovi grupe dužni provoditi, što znači da zločinačka organizacija ima i određenu hijerarhiju, pri čemu iz iskaza ovog svjedoka jasno proizlazi da grupa ima dva „ogranka“, jedan u R Srbiji, a drugi u BiH. Sud BiH je kao bitno za ovu krivičnopravnu stvar naveo: činjenica da je D. E. 1. novac dijela organizacije (60%) prebacio na područje Srbije na koje okolnosti je svoj iskaz dao svjedok Veljančić, koji u iskazu vrlo jasno opisuje na koji način je izvršeno prebacivanje novca preko državne granice, uz pomoć drugih pripadnika zločinačke organizacije. Pritom iz iskaza svjedoka Anđelka Veljančića slijedi da se radi o organizaciji koja je djelovala duži period, a sasvim sigurno od 2006. godine, pa najmanje do 2009. godine (kada je vršeno pranje novca). Iz iskaza ovog svjedoka slijedi da su se pripadnici grupe mijenjali, ali da ih je uvijek bilo najmanje troje, te da su djelovali s ciljem učinjenja jednog ili više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, čime su ispunjeni uvjeti za postojanje zločinačke organizacije. Sud BiH je ukazao da je prilikom ocjene iskaza svjedoka Anđelka Veljančića imao u vidu da isti svjedok nije neposredno saslušan na glavnom pretresu u ovom krivičnom predmetu, već da je njegovo neposredno saslušanje provedeno u krivičnom predmetu koji se vodio pod brojem S1 2 K 015384 14 K (u kojem je jedan od optuženih bio i apelant), ali je Sud BiH istovremeno imao u vidu eksplicitnu saglasnost apelantove odbrane s ovakvim načinom uvrštavanja iskaza ovog svjedoka, te odustajanje od prava na unakrsno saslušanje ovog svjedoka.
34. U tački 40. Sud BiH je konstatirao da iz iskaza svjedoka Anđelka Veljančića ne proizlazi da je apelant bio pripadnik zločinačke organizacije, a što je predstavljao razlog više, osim ostalih razloga, da vijeće pokloni vjeru ovom svjedoku na naprijed navedene okolnosti. Naime, prema ocjeni Suda BiH, spomenuti svjedok je iznio činjenice samo u okvirima svojih saznanja, ne tereteći apelanta više od onoga što mu je bilo poznato. Da je to tako, prema ocjeni Suda BiH, proizlazi iz činjenice da ovaj svjedok ne spominje apelanta kao lice koje je učestvovalo u izvršenju krivičnog djela razbojništva, niti kao lice koje je vršilo „pranje“ otuđenog novca, već svjedok iznošenje svog iskaza završava svjedočenjem na okolnosti njegove podjele i prebacivanja njegovog dijela u Srbiju, što je u saglasnosti sa sadržajem presretnutih razgovora iz kojih proizlazi da je otuđeni novac, nakon što ga je D. E. 1. prethodno zamijenio u mjenjačnicama, ponovno vraćen u BiH, stavljanjem u legalne tokove. Dakle, ovaj svjedok iznoseći svoja saznanja o predikatnom djelu nije ulazio u iznošenje činjenica koje su odredile konačnu sudbinu novca, očigledno iz razloga jer mu te činjenice i nisu bile poznate. Sud BiH je našao da ovaj svjedok govori o pripadnicima zločinačke organizacije koji su njemu poznati, a koji su učestvovali u pripremi izvršenja krivičnog djela razbojništva, realizaciji samog djela, te pomaganju da D. E. 1. sa dijelom novca pribavljenog razbojništvom pređu državnu granicu.
35. U tački 43. Sud BiH navodi da u prilog zaključku o postojanju zločinačke organizacije koju je formirao i kojom je rukovodio D. E. 1, a čiji član je postao apelant, ide sadržaj čitavog niza presretnutih razgovora apelanta i organizatora, a iz kojih se nedvojbeno da zaključiti da je apelant bio svjestan njenog postojanja, kao i njenih aktivnosti u smislu počinjenja i drugih krivičnih djela, a ne samo krivičnog djela razbojništva na štetu PBS banke, te u tački 44. Sud BiH ukazuje na sadržaj razgovora D. E. 1. i apelanta (lica za koje je sud utvrdio da se radi o apelantu). Dalje, Sud BiH u tački 45. navodi da iz provedenih dokaza pribavljenih primjenom posebnih istražnih radnji u Srbiji proizlazi da je nakon izvršenja krivičnog djela razbojništva na štetu PBS banke D. E. 1. dio otuđenog novca prebacio u Srbiju i zamijenio ga u mjenjačnicama, a potom ga vratio u BiH, u namjeri da ga u BiH stavi u opticaj u legalne tokove novca, te dalje u tačkama 47-49. Sud BiH navodi sadržaj razgovora od 5. juna 2009. godine za lica za koja je sud utvrdio da se radi o apelantu i D. E. 1. Navedeni dijelovi iz presretnutih razgovora, kako je Sud BiH naveo (tačka 50. presude), nesumnjivo proizvode zaključak da se radi o „prljavom“ novcu pribavljenom razbojništvom nad PBS bankom, a koji je D. E. 1, kako je sam nazvao, ,,okrupnjavao“ u mjenjačnicama u Srbiji, kako bi se istom novcu teže ušlo u trag i kako bi se olakšalo ponovno ubacivanje prljavog novca u novčane tokove u BiH.
36. Prema stavu Suda BiH, iz ocjene dokaza u ovom postupku dalje proizlazi da se apelant dogovorio sa D. E. 1. da će od D. E. 1. preuzeti dio tog novca, staviti ga u opticaj u legalne tokove novca, uz naknadu koju će mu D. E. 1. isplatiti za obavljene poslove, pa je tako apelant postao pripadnik zločinačke organizacije, te je po prethodnom dogovoru sa D. E. 1. jednim dijelom tog novca kupio na berzama u BiH neutvrđen broj dionica raznih preduzeća i 900 dionica Elektroprivrede BiH, a jedan dio novca nezakonito posuđivao većem broju trećih lica po lihvarskim kamatnim uvjetima, a ta su lica taj novac upotrijebili u privrednom poslovanju i za dobijeni novac plaćali dogovorenu lihvarsku kamatu, na koji način je apelant ,,oprao“ preuzeti novac i pribavio neutvrđeni iznos nezakonite dobiti za zločinačku organizaciju.
37. Sud BiH je u tački 52. najprije naveo da će razmotriti prigovor identifikacije apelanta kao učesnika u presretnutim razgovorima sa D. E. 1. U tom smislu, Sud BiH je naveo da, iako su posebne istražne radnje u Srbiji provođene prema licu D. E. 1, te nisu provođene prema apelantu, Sud BiH je utvrdio da je lice s kojim je D. E. 1. razgovarao povodom navedenih radnji upravo apelant, što proizlazi iz niza indicija, koje u konkretnom slučaju djeluju kao čvrst zatvoreni krug i dopuštaju samo jedan opravdan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te objektivno isključuju mogućnost bilo kakvog drugog zaključka u odnosu na istu činjenicu, a koje pravilo dokazivanja nije u suprotnosti s načelom pravičnosti suđenja prema stavu Ustavnog suda BiH. Sud BiH se nadalje pozvao na sadržaj navedenih razgovora u kojima je iznesen niz detalja na osnovu kojih je Sud BiH mogao zaključiti da u istim razgovorima pored D. E. 1. učestvuje apelant, odnosno na osnovu kojih je Sud BiH sa sigurnošću mogao utvrditi da se radi o apelantu, pri čemu je u tom smislu sud posebno ukazao i na iskaz svjedoka Dragoslava Popovića, koji je u svom iskazu iznio detalje koji se tiču posuđivanja novca od apelanta (uz određenu ogradu u smislu da se i nije radilo o lihvarskim kamatama), a koji iskaz u tom dijelu korespondira rezultatima provedenih posebnih istražnih radnji u Srbiji, te na dokaze optužbe koji se odnose na apelantova ulaganja na berzi, za vrijeme dok vrši razgovore sa D. E. 1. oko tih istih ulaganja. Sud BiH u tački 54. ukazuje na razgovor od 24. maja 2009. godine, koji nije relevantan s aspekta konkretnog krivičnog djela, ali je bitan s aspekta identifikacije apelanta kao lica koje učestvuje u razgovorima sa D. E. 1., postupa po njegovim instrukcijama, traži njegove instrukcije i obavještava ga o preduzetim radnjama, te u nastavku navodi razgovore koje je Sud BiH doveo u vezu sa sadržajem iskaza svjedoka Dragoslava Popovića na glavnom pretresu (da je novac vratio apelantu na pumpi), sa sadržajem presretnutih razgovora kada D. E. 1. priča o drugim krivičnim djelima grupe, razgovor u kojem lice D. E. 1. u jednom trenutku govori: „Dobro, Davore, šta ćeš“, kao i razgovori u kojim apelant obavještava D. E. 1. da je kupio 900 dionica Elektroprivrede, što korespondira s materijalnim dokazima optužbe o kupovini navedenih dionica na apelantovo ima. Imajući u vidu datum kada apelant razgovara sa D. E. 1, tačan iznos dionica, te sadržaj materijalnog dokaza, kao i inserte presretnutih razgovora, pri čemu Sud BiH na osnovu glasa sagovornika D. E. 1. nalazi da uvijek jedno isto lice razgovara sa D. E. 1, navedeni dokazi su kod Suda BiH stvorili jedini mogući zaključak da je apelant učesnik razgovora, te isključili svaku drugu mogućnost da je neko drugi bio sagovornik D. E. 1. u presretnutim razgovorima pribavljenim primjenom posebnih istražnih radnji u Srbiji.
38. Iako je odbrana istakla da je iz dokaza T-17 vidljivo da se apelant i ranije „bavio“ trgovinom dionicama, zbog čega ovaj dokaz, prema stavu odbrane, zapravo govori o apelantovoj nevinosti, Sud BiH je naveo da nije mogao izvesti drugačiji zaključak imajući u vidu sadržaj konverzacije od 22. maja 2009. godine, te je našao da je kupovina dionica JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo u navedenom periodu bila upravo od novca pribavljenog izvršenjem krivičnog djela razbojništva nad PBS bankom, a sve s ciljem stavljanja „prljavog novca“ u opticaj i redovne tokove novca.
39. Sud BiH je ocjenom dokaza zaključio da je apelant znao da se radi o prljavom novcu, odnosno novcu pribavljenom izvršenjem krivičnog djela, pa je taj novac, postavši pripadnik zločinačke organizacije D. E. 1., primio i njime raspolagao na način opisan u presudi, s ciljem da se isti novac stavi u legalne tokove, odnosno da se „opere“, pri čemu je zajedno sa D. E. 1. apelant nesumnjivo imao cilj da uveća iznos novca prethodno pribavljenog izvršenjem krivičnog djela. Apelantov modus operandi u konkretnom slučaju je bio, kako to prema stavu Suda BiH proizlazi iz izvedenih dokaza, „posuđivanje“ novca trećim licima pod lihvarskim kamatnim uvjetima, koja lica su taj novac stavila u promet, pri čemu je apelant na taj način oprao veći iznos otuđenog novca. Sud BiH nadalje navodi da je apelant postao pripadnik zločinačke organizacije D. E. 1., te da je u tom smislu svakog puta tražio instrukcije od D. E. 1. u vezi s postupanjem s „prljavim“ novcem pozivajući se na sadržaj razgovora koje navodi, kao i da je apelant obavještavao D. E. 1. o stanju na terenu. Sud BiH je ukazao da je bilo moguće identificirati koje lice koje rečenice govori u razgovorima, te tako razaznati apelantovu ulogu.
40. Sud BiH je nadalje u tački 61. naveo da iako iz provedenih dokaza, odnosno sadržaja posebnih istražnih radnji provedenih u Srbiji proizlazi da je apelant posuđivao novac većem broju lica, neka od tih lica su tokom ovog krivičnog postupka i precizirana, odnosno utvrđen je njihov identitet, pa je Sud BiH utvrdio da je apelant novac pod navedenim uvjetima „posuđivao“ prije svega Draganu Kulini, Goranu Šehovcu i Dragoslavu Popoviću, pa je u nastavku presude sud ukazao na iskaze ovih svjedoka na ovu okolnost.
41. Svjedok Dragan Kulina negirao je pozajmljivanje novca u toku 2009. godine i nije se mogao sjetiti da li je neka banka tražila provjeru novca. Dakle, iako iz iskaza svjedoka Dragana Kuline proizlazi da nije uzimao novac od apelanta u toku 2009. godine, tu tvrdnju svjedoka Sud BiH nije mogao prihvatiti iz više razloga – prvenstveno što nema uporište u drugim dokazima koje je sud prihvatio kao relevantne, a to su sadržaji presretnutih razgovora između D. E. 1. i apelanta. Sud BiH je naveo da jedino može iz ovog izvući zaključak da je svjedok Kulina protekom vremena, te zbog činjenice njegovog poznanstva s apelantom i nekom vrstom zahvalnosti na usluzi koju mu je pružio u određenom trenutku, odlučio pomoći apelantu u smislu njegovog ekskulpiranja, ali što sve u konačnici nije odlučujuće za ocjenu iskaza ovog svjedoka, s obzirom na to da je svjedok iznio određene podatke (imao određene kontakte s apelantom, razgovarali na temu građevinskih objekata i njihove gradnje i sl.) koje je i potvrdio na glavnom pretresu, a koji se jasno mogu dovesti u vezu s drugim dokazima i na osnovu kojih se može izvući jasan zaključak o postojanju relevantnih činjenica. Dalje, Sud BiH ukazuje na presretnute razgovore iz kojih proizlazi da je apelant svjedoku Kulini dao novac po lihvarskim kamatnim uvjetima, o čemu je obavještavao D. E. 1. po čijim instrukcijama je radio, a što je sud doveo u vezu i s dokazima optužbe o uplati 30.000 KM početkom 2009. godine (firme svjedoka Kuline) određenoj banci. Također, Sud BiH je zaključio da je apelant „prljavi novac“ dao svjedoku Kulini na osnovu sadržaja razgovora od 5. juna 2009. godine u kojima se razgovara o porijeklu novca (tačka 67).
42. Dalje, Sud BiH ukazuje na iskaz svjedoka optužbe Gorana Šehovca, koji je također negirao da mu je apelant pozajmio novac, ali takvom iskazu Sud BiH, kako je naveo, nije mogao pokloniti vjeru imajući u vidu sadržaj presretnutih razgovora, koje je naveo, iz kojih je zaključio da se radi o ovom svjedoku kome je apelant dao „50 Evropljana“. Dalje, Sud BiH navodi zašto ovim licima nije poklonio vjeru kada su negirali bilo kakvu mogućnost poslovnih odnosa s apelantom u inkriminiranom događaju, za šta je dao obrazloženje u tačkama 71-72.
43. Također, Sud BiH je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant posuđivao novac i Dragoslavu Popoviću, pod lihvarskim kamatnim uvjetima, a koji je taj novac upotrijebio u privrednom poslovanju i za dobijeni novac plaćao dogovorenu lihvarsku kamatu svakog mjeseca. Sud BiH je naveo iskaz ovog svjedoka s pretresa, određene kontradiktornosti na davanje ranijeg iskaza i iskaza na glavnom pretresu, kao i okolnosti pod kojima je dao raniji iskaz (na str. 34, 35. i 36). Sud BiH je naveo da je prihvatio iskaz svjedoka dat službenicima SIPA-e, pri tome opet cijeneći sadržaj razgovora apelanta i D. E. 1. Sud BiH je naveo zašto nije poklonio vjeru iskazu ovog svjedoka da se nije radilo o davanju kamata, odnosno da se nije radilo o apelantovom „dobrom djelu“, što je sud obrazložio u presudi. Također, u tački 82. Sud BiH je naveo da iz konverzacije na koju ukazuje sud proizlazi da se radi o „prljavom novcu“ jer je D. E. 1. od apelanta direktno tražio informacije o novcu koji je dat svjedoku Popoviću.
44. Sud BiH je iz konverzacija zaključio da je apelant „oprao“ preuzeti dio novca u većem iznosu, te je pribavio neutvrđeni iznos nezakonite dobiti za zločinačku organizaciju. Iz svega navedenog, Sud nalazi da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ, u vezi s krivičnim djelom pranje novca iz člana 209. stav 1. KZ.
45. Sud BiH je, ocjenom provedenih dokaza, zaključio da je apelant postao pripadnik zločinačke organizacije, te u svojstvu zločinačke organizacije učinio krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna – krivično djelo pranje novca, na način da je primio novac za koji je znao da je pribavljen učinjenjem krivičnog djela, te njime raspolagao kupovinom na berzama u BiH neutvrđenog broja dionica raznih preduzeća i 900 dionica Elektroprivrede BiH na svoje ime kao vlasnika, te nezakonitim posuđivanjem „prljavog“ novca većem broju trećih lica po lihvarskim kamatnim uvjetima koji su plaćali dogovorenu lihvarsku kamatu, na koji način je apelant „oprao“ preuzeti novac u većem iznosu, te pribavio neutvrđeni iznos nezakonite dobiti za zločinačku organizaciju.
46. Sud BiH je prihvatio da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio sposoban za rasuđivanje i u mogućnosti da shvati i razumije značaj svojih radnji, kao i da je bio potpuno sposoban da donese odluku i da shvati njen značaj, odnosno da je postupao s direktnim umišljajem, da je u trenutku pristupanja zločinačkoj organizaciji bio svjestan preduzetih aktivnosti zločinačke organizacije, te je stoga prihvatanjem da učestvuje u aktivnostima zločinačke organizacije koje su se ogledale u pranju ,,prljavog“ novca prihvatio i ciljeve zločinačke organizacije kao svoje, odnosno uzeo neposredno učešće u aktivnostima opisanim u izreci presude. Osim toga, Sud BiH je naveo da je apelantov umišljaj upravljen u pravcu pristupanja zločinačkoj organizaciji, a sve s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, pri čemu je Sud BiH u tom dijelu posebno ukazao na sadržaj razgovora 2. augusta 2009. godine u kome apelant govori D. E. 1: „Vidiš da je sve u fening, ovo je najljepši posao, majke mi.“, kao i na dio razgovora od 12. juna 2009. godine.
47. Nadalje, Sud BiH je ukazao da je rukovođen principom in dubio pro reo zaključio da se apelant tereti za stav 1. člana 209. KZ. Sud BiH je dao obrazloženje u vezi s primjenom krivičnog zakona. Sud BiH je naveo da je izvršio intervenciju u izreci presude u odnosu na činjenični opis precizirane optužnice, a u skladu s rezultatima dokaznog postupka, što je objasnio. Sud BiH je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o izmjeni činjenica koje ne mijenjaju identitet djela, te izmjena ovih okolnosti ne predstavlja prekoračenje optužbe, već samo tačnije određivanje krivičnog djela za koje se sudi, odnosno činjenični opis djela predmetnog krivičnog djela je učinjen preciznijim, a pri čemu se ne radi o izmjeni odlučnih činjenica, niti izmjenama kojima bi apelant bio doveden u nepovoljniji položaj.
48. U dijelu koji se odnosi na odluku o mjerama sigurnosti i oduzimanju imovinske koristi stečene izvršenjem krivičnog djela, u odnosu na predmete popisane u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta MUPRS od 1. septembra 2009. godine (a u pravilu se radi o mobilnim aparatima i većem broju SIM kartica), Sud BiH je na osnovu člana 74. KZ oduzeo te predmete kao predmete koji su upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela, jer je nesporno utvrđeno da je apelant bio vlasnik predmetnih telefona, odnosno da su oni oduzeti od njega, a što je utvrđeno izvedenim dokazima, prvenstveno potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta, dakle jasno je da se radi o predmetima kojim je preduzeta radnja izvršenja krivičnog djela i koji se imaju oduzeti radi postojanja opasnosti da će biti ponovo upotrijebljeni za učinjenje krivičnog djela. Sud BiH je, pozivajući se na odredbu člana 209. stav 4. KZ, od apelanta oduzeo imovinsku korist pribavljenu vršenjem krivičnih djela, i to u utvrđenom iznosu. Sud BiH je naveo kako je na nedvojben način utvrđen apelantov modus operandi, a koji se sastojao u primanju novca od D. E. 1, njegovom raspolaganju, te konačnom prosljeđivanju trećim licima pod lihvarskim kamatama, uz činjenicu postojanja njegove svijesti da se radi o novcu koji potiče iz izvršenja krivičnog djela počinjenog na štetu PBS banke, te je Sud BiH, uzimajući u obzir da je kod apelanta pronađena veća količina novca, našao opravdanim da zaključi da upravo novac koji je pronađen kod apelanta potiče od izvršenja djela, te ga je shodno navedenoj odredbi valjalo oduzeti. Pored navedenog, sud je donio odluku da se od optuženog shodno odredbi člana 209. stav 4. KZ oduzme 900 dionica JP Elektroprivrede BiH d.d. Sarajevo.
49. U kontekstu odluke o oduzimanju spomenutog novca shodno odredbi člana 209. stav 4. KZ, Sud BiH je, i pored činjenice što je u procesnom rješenju od 24. maja 2016. godine donesena odluka da svi dokazi pribavljeni-oduzeti od apelanta, zbog učinjene povrede odredbe člana 71. stav 2. ZKP, nemaju karakter zakonitih dokaza, slijedeći praksu Ustavnog suda BiH, zauzeo suprotan stav te je našao da su dokazi oduzeti od apelanta, pa između ostalih i novac, zakoniti, o čemu je dao obrazloženje.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
50. Apelant je ukazao da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2. i 3. tačka c) Evropske konvencije, pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i član 13. Evropske konvencije, što veoma detaljno navodi na 52 stranice apelacije. Apelant ističe da je osuđen na osnovu dokaza – prisluškivanih razgovora – čiju zakonitost je sud odbio ispitati u smislu odredbi domaćeg zakona i Evropske konvencije iz razloga što se radi o dokazima iz druge države (Srbije), te u vezi s kojima nije bilo provedeno ni vještačenje glasova, niti bilo koja druga radnja koja bi bila usmjerena na identifikaciju sagovornika. Odbrana je, kako se navodi u apelaciji, prigovarala zakonitosti dokaza dobijenih na osnovu naredbe suda u Beogradu. Odbrana je osporavala zaključak prvostepenog suda da je ovakav nalaz suda i nelogičan i pravno pogrešan iz razloga što se sud ne može osloniti ni na jedan dokaz za koji ne može utvrditi da je zakonit, te je sud ne samo nadležan procjenjivati i preispitivati zakonitost svakog dokaza koji strane u postupku i branioci predlažu i predočavaju svjedocima i sudu nego je to sud i dužan učiniti, a strane u postupku uvijek imaju pravo isticati prigovor zakonitosti. Odbrana je također naglasila, pozivajući se na pravne standarde i praksu, da dokazi iz stranih država zahtijevaju posebnu provjeru zakonitosti od domaćeg suda. Apelant ukazuje šta je vijeće navelo u vezi s tim, odnosno da ni vijeće uopće nije razmatralo pitanje zakonitosti naredbi iz Srbije o provođenju posebnih istražnih radnji, niti iz njih proizašlih dokaza, u svjetlu domaćeg zakonodavstva, a prije svega odredbi Evropske konvencije, čime je na apsolutno arbitraran način primijenio zakon. Apelant iznosi zašto je pozivanje na predmet Khan neprihvatljivo, ukazujući da je u prisluškivanim telefonskim razgovorima, i to iz druge države, izostala identifikacija sagovornika (čak ne postoje podaci o tome koji telefonski brojevi se pozivaju), a što je odbrana konstantno isticala i u vezi s tim prigovarala na autentičnost i pouzdanost takvih dokaza. Apelant je ukazao na predmete Dragojević i Bašić protiv Hrvatske, ali i istakao da su u konkretnom predmetu za razliku od navedenih predmeta okolnosti potpuno drugačije i ne zadovoljavaju uvjete navedene u tim presudama kao uvjete koje je potrebno zadovoljiti da ne bi došlo do povrede člana 6. Evropske konvencije. Apelant je uporno iznosio tvrdnje koje osporavaju pouzdanost podataka dobijenih mjerama tajnog nadzora, prije svega identifikacije sagovornika, te se, samim tim nije ograničio isključivo na prigovor o formalnoj upotrebi takvih podataka. Iako je sud na osnovu posrednih dokaza došao do zaključka da je jedan od sagovornika apelant, nije se ni osvrnuo na argumentaciju odbrane da ni na koji način nije utvrđen identitet lica s kojim razgovara, a za koje se navodi da je lice ,,D. E. 1.“, dakle ni na koji način se čak ni u samoj presudi ne tvrdi da je upravo to lice Darko Elez za koje se optužnicom tvrdi da je navodni organizator grupe kojoj je apelant navodno pripadao i s kojim je navodno imao prethodni dogovor u vezi s pranjem novca.
51. Upravo u vezi s navedenim, apelant navodi da nije imao učinkovitu mogućnost osporiti vjerodostojnost spornih dokaza, a sud nije ispitao osnovanost tvrdnji u vezi s identifikacijom lica ,,D. E. 1.“, niti je u vezi s tim dao bilo kakvo obrazloženje. Apelant ukazuje šta mu se optužnicom stavljalo na teret, te zaključuje da na ovu okolnost nisu svjedočili svjedoci, niti su u postupku provedeni materijalni dokazi iz kojih bi nešto takvo proizlazilo, a dokaze za koje je Tužilaštvo tvrdilo da ukazuju na telefonski broj koji je navodno koristio Darko Elez ispravno je i vijeće proglasilo nezakonitim i na njima nije zasnivalo presudu. Apelant navodi da je Tužilaštvo izvelo dokaz svjedoka Milomira Lopatića, koji je inspektor SIPA-e, a ne nadležnih organa Republike Srbije, da na glavnom pretresu pušta prisluškivane razgovore iz Republike Srbije, a ovaj svjedok je više puta potvrdio da ne raspolaže potpunim podacima, odnosno uopće ne raspolaže podacima na koje telefonske brojeve se vrše pozivi. Apelant navodi da Tužilaštvo nije izvodilo svjedoke niti vještake iz Srbije, te samim tim odbrana nije imala učinkovitu mogućnost provjere vjerodostojnosti spornih dokaza u vezi s pitanjima identifikacije lica, provođenja posebnih istražnih radnji, zakonitosti naredbi i drugih relevantnih pitanja. Dakle, sud nije ispitao osnovanost tvrdnji u vezi s identifikacijom lica ,,D. E. 1.“, niti je u vezi s tim dao obrazloženje, a nije ispitao ni zakonitost naredbi, odnosno snimaka koji su slušani. Sud je smatrao dovoljnim navesti da se radilo o naredbama koje su izdali organi druge države i u skladu s njenim procesnim zakonima. U vezi s navedenim, apelant ukazuje da nije jasno kako je to sud zaključio, te dalje ukazuje na stav Evropskog suda prema kojem se izraz ,,u skladu sa zakonom“ odnosi i na kvalitet predmetnog propisa koji treba biti u skladu s vladavinom prava te dostupan licu na koje se odnosi, koje mora moći predvidjeti posljedice za sebe. Predmetni propis iz Republike Srbije ne samo da nije bio dostupan apelantu već je sud propustio ocijeniti da li su i takav propis i preduzeta mjera u skladu s vladavinom prava. Kada bi se prihvatio navedeni apsolutno pogrešan stav suda, to bi značilo da bi svaki dokaz iz druge države koji je pribavljen, npr. mučenjem ili drugim nehumanim postupanjem, bio prihvatljiv za domaće sudove. Upravo iz tih razloga, u pravnoj praksi i literaturi opće je prihvaćen stav da dokazi koji potiču iz drugih država zahtijevaju posebnu provjeru zakonitosti, pri čemu se apelant poziva na sudsku teoriju, ZKP i ostale propise. Osim toga, apelant navodi član 122. ZKP koji je sud zanemario. Ono što je sud uradio u konkretnom slučaju, odnosno propustio uraditi, rezultiralo je u apsolutnoj povredi apelantovog prava na pravičan postupak. Također, apelant ukazuje da je konstantno isticao da naredbe iz Srbije ne zadovoljavaju uvjete i standarde koje bi morale zadovoljavati (kako u smislu domaćeg zakona tako i u smislu zaključka Evropskog suda), što dalje pojašnjava u smislu nedostatka bilo kakvog obrazloženja zašto je primjena tih mjera neophodna, odnosno zašto se ne bi na drugi način mogli pribaviti dokazi, već samo sadrže frazu. Pritom apelant naglašava da je Evropski sud uspostavio minimum mjera zaštite u pogledu miješanja u pravo iz člana 8. Evropske konvencije, ukazuje na ZKP, kao i na odredbe zakona u Srbiji (s nižim standardima ili uvjetima neprihvatljivim za ZKP) a koje su provođene protiv Darka Eleza i dr.
52. Apelant navodi da su ovi sporni dokazi jedini dokazi, a u svakom slučaju odlučujući dokazi na kojima se zasniva predmetna osuđujuća presuda (iako je prethodno obrazloženo zašto to nije bitno s aspekta člana 10. st. 2. i 3. ZKP). Apelant navodi da je u drugostepenoj presudi utvrđeno da iz iskaza svjedoka Anđelka Veljančića ne proizlazi da je apelant bio pripadnik zločinačke organizacije, dok je u vezi sa svjedocima Draganom Kulinom, Goranom Šehovcem i Dragoslavom Popovićem sud došao do zaključka da je apelant njima ,,posuđivao“ novac pod lihvarskim kamatnim uvjetima, što samo po sebi predstavlja sasvim drugo krivično djelo od onoga za koje je apelant osuđen, ali ne proizlazi da se radi o ,,prljavom“ novcu iz pljačke PBS banke, za šta je apelant osuđen. Apelant upućuje na prisluškivani razgovor na koji se sud oslonio, pri čemu je u potpunosti zanemario i nije se ni osvrnuo na argumentaciju odbrane da dio dokaza T-5, koji također proizlazi iz provođenja posebnih istražnih radnji, upućuje na zaključak da se uopće ne radi o ,,prljavom“ novcu iz pljačke PBS. Na osnovu svega navedenog, nesporno proizlazi da je sud arbitrarno primjenjujući domaće zakone i prihvaćene međunarodnopravne standarde, odbijajući i pored stalnih apelantovih zahtjeva, ispitati zakonitost naredbi za provođenje posebnih istražnih radnji iz Srbije i dokaza proizašlih iz takvih naredbi, a zatim i osuđujući apelanta na osnovu upravo tih dokaza, povrijedio apelantova prava koja proizlaze iz čl. 8. i 6. stav 1. Evropske konvencije.
53. Apelant je ukazao na povredu načela in dubio pro reo i to na više načina – nerješavanjem predmeta optužbe u vezi s pitanjem Darka Eleza, tj. dokazanosti da je apelant počinio djelo na način kako je to određeno optužnicom, odnosno prebacujući teret dokazivanja na apelanta; zaključivanjem da se radi o ,,prljavom“ novcu iz pljačke PBS banke, iako takvo što ne proizlazi ni iz jednog jedinog dokaza; osuđivanjem apelanta za umišljaj i „prethodni dogovor“, iako iz svih dokaza proizlazi nepostojanje apelantovog prethodnog znanja o mogućem porijeklu novca, što je sve detaljno obrazložio pa opet ukazuje da nije identificirano lice Darko Elez, da iz dokaza ne proizlazi da je sagovornik lica iz Srbije (za kojeg je sud utvrdio da se radi o apelantu) koristio ili stavljao u promet novac za koji bi mogao imati znanje da se radi o ,,neregularnom“ novcu. Sud nikako i ni na koji način nije mogao utvrditi tvrdnje Tužilaštva da se radi o „prethodnom dogovoru“ apelanta da ,,opere“ novac koji potiče upravo iz pljačke PBS banke, s obzirom na to da je sasvim jasno i nesporno da lice za koje je sud utvrdio da se radi o apelantu saznaje tek 5. juna 2009. godine, dakle mnogo nakon što je novac stavljen u opticaj, da možda postoji neki problem s tim novcem. Apelant upućuje na iznenađenost i začuđenost tog lica u naprijed navedenim razgovorima od 5. juna 2009. godine o mogućnosti da je dio novca kojim je ranije poslovao na neki način neregularan, te dalje ukazuje na pogrešan zaključak o umišljaju kod apelanta.
54. Apelant je ukazao na povredu prava na obrazloženu odluku, opet navodeći propust suda da bilo kakvo obrazloženje u vezi s pitanjem identifikacije lica iz Srbije i s tim povezano nepostojanje obrazloženja u odnosu na nedokazanost predmeta optužbe; nepostojanje obrazloženja u vezi s potpunim zanemarivanjem od suda dijela dokaza T-5 koji ide u prilog apelantu, što detaljno obrazlaže.
55. U vezi s povredom prava na odbranu, apelant ukazuje da naredba za pretresanje lica, stana, ostalih prostorija i apelantovih pokretnih stvari od 31. augusta 2009. godine nije sadržavala pouku o pravu na branioca, a što je u suprotnosti s imperativnom odredbom člana 58. stav 1. tačka j) ZKP. Apelant osporava stav suda, odnosno konvalidiranje ovog nedostatka, te ukazuje kako je to sve utjecalo na druge propuste, što je detaljno obrazložio i zaključio da postupajući protivno imperativnoj zakonskoj odredbi, te pokušavajući naknadno konvalidirati, odnosno opravdati takvo postupanje, sud je načinio povredu člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije. Istovremeno, ova gruba povreda prava na odbranu dovela je i do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je sud u konačnici trajno oduzeo sve predmete oduzete tokom pretresa, tokom kojeg apelant nije bio ni upoznat sa svojim pravom na branioca. Osim toga, i otvaranje predmeta pribavljenih tokom pretresa obavljeno je u suprotnosti s odredbom člana 71. ZKP, što najprije za vijeće nije bilo sporno, ali je kasnije u presudi zauzet suprotan stav. Apelant navodi da vijeće nije imalo nikakvog zakonskog osnova da naknadno u drugostepenoj presudi previjeća svoju raniju odluku, bez zahtjeva strana u postupku, i to još na apelantovu štetu. Uslijed takvog postupanja suda, apelant je ostao uskraćen za pravo da se u svojim završnim riječima osvrne na takav stav suda, čime je ostao uskraćen za pravo na efektivnu odbranu u smislu iznošenja svih činjenica i dokaza koji mu idu u korist. Sud je, dakle, i na ovaj način načinio povredu člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije i člana 6. stav 1. budući da je sud u konačnici trajno oduzeo sve predmete oduzete tokom nezakonito izvršenog pretresa i otvaranja i njihovog pregledanja.
56. U vezi s povredom prava na žalbu, apelant navodi da niti jedna strana u postupku nije imala pravo žalbe na drugostepeno rješenje o zakonitosti dokaza, a što je protivno zakonskim odredbama. Naime, u skladu sa članom 317. stav 1. ZKP, odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred vijećem. Članom 318. ZKP određeno je da protiv rješenja suda donesenog u prvom stepenu, stranke, branilac i lica čija su prava povrijeđena mogu podnijeti žalbu uvijek kad u ovom zakonu nije izričito određeno da žalba nije dopuštena, kao i da se rješenja koja se donose radi pripremanja glavnog pretresa i presude mogu osporavati samo u žalbi na presudu. S obzirom na nemogućnost podnošenja žalbe na drugostepenu presudu u konkretnom slučaju, apelant je na očigledno nezakonit način bio uskraćen za svoje pravo na žalbu na drugostepeno rješenje o zakonitosti dokaza, i to u vezi s pitanjima koja su bila od odlučujućeg značaja za pitanje apelantove odgovornosti i zaštite njegovih prava.
57. Apelant je dostavio Ustavnom sudu pravosnažno rješenje Višeg suda u Beogradu, Posebno odjeljenje za organizirani kriminal, preciziranog broja od 19. juna 2018. godine, kojim je odbijena zamolnica Suda BiH za priznanje i izvršenje presude Suda BiH od 22. jula 2015. godine, koju je izmijenilo vijeće Suda BiH, a kojom je apelant proglašen krivim zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. u vezi s krivičnim djelom pranje novca iz člana 209. stav 1. KZ. II.Odgovor na apelaciju
58. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je ukazao da u navodima iz apelacije nije iznijeto ništa novo, te ih je Sud BiH razmotrio u postupku, na osnovu ocjene dokaza iz kojih se zaključilo da je apelant počinio krivičnopravne radnje za koje se teretio i ostvario sva zakonska objektivna i subjektivna obilježja krivičnog djela organizirani kriminal u vezi s krivičnim djelom pranja novca uz pravilno utvrđivanje osporavanog identiteta apelantovog sagovornika čiji presretnuti razgovori dovedeni u vezi s drugim izvedenim dokazima objektivno isključuju mogućnost bilo kakvog drugog zaključka u odnosu na tu činjenicu. U odnosu na navodne povrede koje upućuju na nezakonitosti dokaza, Sud BiH se pozvao na obrazloženje iz osporene presude. Također, Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju nije postojala mogućnost žalbe na rješenje o zakonitosti dokaza jer se radilo o odluci drugostepenog suda. Sud BiH je naveo da nisu učinjene povrede apelantovih prava koja navodi.
59. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je sud proveo pravičan postupak, te da su apelantovi navodi paušalni i kontradiktorni. Iako apelant osporava „zakonitost“ dokaza, kako Tužilaštvo navodi, apelant ukazuje da nije izvršeno vještačenje i identifikacija glasova, zbog čega apelantu ipak nije sporna zakonitost dokaza dobijenih putem međunarodne pravne pomoći. Sadržaj provedenih dokaza koji su dostavljeni putem međunarodne pravne pomoći potkrijepljeni su drugim dokazima pred sudom (svjedocima i materijalnim dokazima) koji su prezentirani, iz kojih razloga je sud pravilno zaključio da su dokazi zakonito pribavljeni, kao i da se radi o relevantnim dokazima koji ukazuju na apelantovu krivnju. Tužilaštvo je navelo da odbrana nije ponudila niti jedan dokaz da su dokazi koji su dostavljeni putem međunarodne pravne pomoći prikupljeni na nezakonit način, već je paušalno isticala prigovor da je Sud BiH bio dužan preispitivati zakonitost nekog dokaza. Tužilaštvo je također ukazalo da je apelant u bjekstvu i da je za njim raspisana crvena međunarodna potjernica. Tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
60. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13 i 65/18), u dijelu koji se primjenjivao u relevantnom periodu, u konkretnom predmetu glasi:
Član 10. st. (2) i (3) (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 58.
Sadržaj naredbe za pretresanje Naredba za pretresanje sadrži:
a) naziv Suda koji izdaje naredbu, osim kada se naredba za pretresanje odobrava na osnovu usmenog zahtjeva i potpis sudije za prethodni postupak koji izdaje naredbu,
b) ako se naredba za pretresanje odobrava na osnovu usmenog zahtjeva, to će se navesti uz naznačenje imena sudije za prethodni postupak koji izdaje naredbu i vremena i mjesta izdavanja,
c) ime, odjel ili rang ovlaštene osobe na koju se naredba odnosi,
d) svrha pretresanja,
e) opis osobe koju treba pronaći ili opis stvari koje su predmet pretresanja,
f) određivanje ili opis mjesta, prostorija ili osoba koje se traže, s navođenjem adrese, vlasništva, imena ili sličnog za sigurno utvrđivanje identiteta,
g) uputstvo da se naredba ima izvršiti između 6 sati i 21 sata ili ovlaštenje da se naredba može izvršiti u bilo koje vrijeme ako to Sud izričito odredi,
h) ovlaštenje izvršitelju naredbe da može bez prethodne najave ući u prostorije koje se imaju pretresti ako to Sud izričito odredi,
i) uputstvo da se naredba i oduzete stvari donesu u Sud bez odlaganja,
j) pouku da osumnjičeni ima pravo obavijestiti branitelja i da se pretresanje može izvršiti i bez prisustva branitelja ako to zahtijevaju izuzetne okolnosti.
Član 117.
Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Istražne radnje iz člana 116. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela:
a) protiv integriteta Bosne i Hercegovine,
b) protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom,
c) terorizma,
d) za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora "od" tri godine ili teža kazna.
Član 120.
“Slučajni nalazi” Ne smiju se koristiti kao dokaz informacije i podaci dobiveni poduzimanjem radnji iz člana 116. ovog zakona ako se ne odnose na krivično djelo iz člana 117. ovog zakona.
61. Odluka o ratifikaciji Evropske konvencije o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima („Službeni glasnik BiH“ – Međunarodni ugovori broj 4/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ratifikuje se Evropska konvencija o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima, Strazbourg 20. aprila 1959. godine, po dobijenoj saglasnosti Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine na osnovu Odluke PSBiH broj 156/05 od 22. februara 2005. godine.
Član 2.
Tekst Konvencije u prijevodu glasi
EVROPSKA KONVENCIJA O MEĐUSOBNOM PRUŽANJU PRAVNE POMOĆI
U KRIVIČNIM STVARIMA
[…]
OPŠTE ODREDBE
Član 1.
1. Strane ugovornice se obavezuju da, prema odredbama ove Konvencije, pružaju jedna drugoj najširu moguću pravnu pomoć u svakom postupku koji se odnosi na krivična djela čije krivično gonjenje, u trenutku kada je zatražena pomoć, spada u nadležnost sudskih organa strane moliteljice.
VI.Dopustivost
62. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
63. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
64. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. oktobra 20016. godine, a apelacija je podnesena 23. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
65. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
66. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na privatan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
67. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
68. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
(1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] (2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
69. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
70. Apelantovi navodi o povredi prava na pravičan postupak zasnivaju se na tvrdnjama da je odluka zasnovana na dokazima čiju zakonitost sud nije ispitao, da je odluka bez obrazloženja, da je povrijeđen princip in dubio pro reo, da je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu i na žalbu.
71. Najveći dio apelacije odnosi se na apelantove primjedbe da sud nije ispitao zakonitost naredbi koje su izdate u Srbiji, te je apelant ponovio zaključke prvostepenog suda da za to nema jurisdikciju, kao i da su izdate u drugoj državi, u skladu s tamo važećim propisima čiji kvalitet i odredbe ne može ispitivati Sud BiH. Također, apelant navodi da vijeće po žalbi uopće nije razmotrilo zakonitost navedenih naredbi iz Srbije, niti iz njih proizašle dokaze u svjetlu domaćeg zakonodavstva i prakse Evropskog suda. U tom dijelu apelant ukazuje da je osporavao i pouzdanost podataka dobijenih mjerama tajnog nadzora, prije svega identifikaciju sagovornika, te je ostao bez obrazloženja u sudskoj odluci kako je utvrđen identitet lica s kojim apelant razgovara (navodno lice D. E. 1). Stoga, odbrana nije imala mogućnost osporiti vjerodostojnost navedenih dokaza jer Tužilaštvo na okolnosti dokazivanja da je drugo lice u razgovorima upravo D. E. 1. nije izvodilo nikakve dokaze. Apelant je veoma detaljno naveo zbog čega smatra da nije ispitana zakonitost naredbi u Srbiji, ukazujući da „nije utvrđivano niti utvrđeno da li su predmetne naredbe uistinu u skladu s procesnim zakonima Republike Srbije“, te dalje upoređuje odredbe krivično-procesnih zakona u Bosni i Hercegovini i Srbiji, ukazujući da je Sud BiH zanemario odredbu člana 122. ZKP, te osporavajući sadržaj naredbe suda u Beogradu, odnosno nedostatak obrazloženja u njoj.
72. Razmatrajući apelantove navode da su osporene odluke zasnovane na nezakonitim dokazima, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).
73. Razmatrajući apelantove navode da Sud BiH nije ispitao zakonitost dokaza u skladu s procesnim zakonima države koja ih je provodila, Ustavni sud primjećuje da je izuzetno velika pažnja prvostepenog suda, a zatim vijeća (u dva navrata u rješenju od 24. maja 2016. godine a zatim u presudi) posvećena ovom pitanju. Ustavni sud zapaža da Sud BiH nije prihvatio prigovor odbrane u odnosu na naredbe za primjenu posebnih istražnih radnji koje su izdate od sudije u Beogradu, ukazujući na činjenicu da se radilo o naredbama koje je izdao organ druge države u skladu s njenim procesnim zakonodavstvom. Također, za prihvatljivost ovog dokaza Sud BiH je ukazao na ispunjenost određenih kriterija, a to je da su ti dokazi izvedeni u Srbiji, koja je potpisnica Evropske konvencije o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima, kao i Bosna i Hercegovina, da su ih izveli službeni organi Srbije na način propisan zakonima Srbije, na osnovu naredbe koju je izdao sud (istražni sudija). Sud BiH je odgovorio i na pitanje dostavljanja navedenih dokaza u skladu sa standardima koji su propisani međunarodnim aktima. Također, Sud BiH je jasno naveo da je apelantu tokom izvođenja tih dokaza (sadržaja presretnutih razgovora) pred prvostepenim sudom omogućeno da prisustvuje njihovom izvođenju i da iznese svoju ocjenu tih dokaza, kao i da im suprotstavi svoje dokaze. I u drugostepenoj presudi Sud BiH je opet razmotrio argumentaciju žalbe apelanta u vezi s ovim dokazima (zbog prigovora da su posebne istražne radnje izdate u Srbiji protiv D. E. 1. u odnosu na jedna krivična djela, dok se apelant teretio za druga, te se ne radi o istovjetnosti, odnosno srodnosti radnji), ukazujući na povezanost radnji D. E. 1. (prema kojem se naredba i provodila) s apelantovim radnjama, koja se ogleda u počinjenju krivičnih djela u sastavu zločinačkog udruženja, te utvrdio da su ovi dokazi valjani jer je apelantova kriminalna djelatnost ušla u kriminalnu zonu lica prema kojem je primijenjena mjera. Pri tome se Sud BiH pozvao na odredbu člana 120. ZKP, kao i na praksu Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može da prihvati argumentaciju iz apelacije da se radi o dokazima čiju zakonitost Sud BiH nije ispitao, te Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zaključke Suda BiH. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH za svoje odluke o apelantovim prigovorima zakonitosti dokaza dao jasno i detaljno obrazloženje pozivajući se na relevantne odredbe ZKP, kao i na odredbe Evropske konvencije o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima i Drugi dopunski protokol uz navedenu konvenciju, u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je postupano protivno odredbama procesnog zakona ili da je zbog upotrebe ovog dokaza došlo do povrede prava na pravičan postupka, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima.
74. Imajući u vidu da apelant upoređuje prihvatljivost naredbe (naredbi) za primjenu posebnih istražnih radnji koju je izdao sud u Beogradu s odredbama ZKP, te upoređuje navedene krivično-procesne zakone i dužinu trajanja, Ustavni sud primjećuje (kao što je gore naveo) da je za Sud BiH postojao jasan međunarodni pravni okvir za „preuzimanje“ ili „uvoz dokaza“ pribavljenih u Srbiji na osnovu naredbi koje su izdate u Srbiji. Ustavni sud, također, napominje da kod ovakvih pravnih stvari postoje i različita stanovišta u pravnoj praksi ko i kako (u kojoj mjeri) odgovara za ove dokaze jer ih jedna država pribavlja a druga koristi u postupku u kojem odlučuje. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je redovni sud uzeo u razmatranje mnoge aspekte same naredbe prilikom odlučivanja o njoj (što se posebno odnosno na prvostepeni sud koji je u tački 126. naveo da je radi razmatranja prigovora odbrane koji se tiču dokaza pribavljenih primjenom posebnih istražnih radnji u Srbiji „bilo nužno izvršiti uvid u njih na detaljan i sveobuhvatan način“). Također, iz domaćih zakona, kao i međunarodnih ugovora i konvencija proizlazi upravo ova „prihvatljivost“ radnji druge države i pribavljenih dokaza, osim ako to nije protivno osnovnim načelima domaćeg pravnog poretka i principima međunarodnih akata o zaštiti ljudskih prava. To podrazumijeva da se radnje i dokazi koji su pribavljani u nekoj stranoj zemlji (zamoljenoj državi, konkretno Srbiji) mogu koristiti u Bosni i Hercegovini, osim, naravno, ako su iskazi dati pod prisilom, mučenjem i drugo, na šta apelant u konkretnom slučaju nije ukazao.
75. U odnosu na apelantov navod kojim je osporio vjerodostojnost dokaza (nepostojanje identifikacije sagovornika), Ustavni sud primjećuje da je iz izreka, kao i obrazloženja osporenih presuda vidljivo da je cijeli postupak u odnosu na apelanta „vezan“ za postojanje D. E. 1. kao organizatora zločinačke organizacije, postojanje krivičnog djela koje je prethodilo „pranju novca“, upućivanje na drugi postupak (u kojem je ranije bio obuhvaćen apelant), kao i činjenica koju je konstatirao prvostepeni sud da je lice D. E. 1. bilo obuhvaćeno optužnicom Tužilaštva od 28. augusta 2013. godine, „u ovom istom krivičnom predmetu“, te da je tužilac u daljnjem toku postupka podnio prijedlog da se krivično gonjenje u odnosu na ovo lice ustupi Srbiji, te je Sud BiH odlučio da ovo lice označi inicijalima. Nadalje, sam apelant u apelaciji navodi činjenicu, a to je bio predmet ispitivanja i pred redovnim sudovima, da su posebne istražne radnje određene i provođene u Srbiji protiv Darka Eleza (kojeg je prvostepeni sud skratio inicijalima E. D. 1). Ustavni sud napominje da iz naredbi u koje je sud izvršio uvid (i kako je navedeno u presudama redovnih sudova) proizlazi šta je uz njih dostavljeno (i kako su dostavljene). Stoga, Ustavni sud ne može da prihvati apelantov stav da sud u odnosu na drugog učesnika nije raspolagao „čak ni indicijama“ ili da je obrazloženje presude u ovom dijelu izostalo, u prilog čemu govori sveukupnost presuda i postupka. Osim toga, iako teret dokazivanja nije na apelantu u smislu da dokazuje da nije kriv, ipak i apelant, odnosno odbrana treba da dokažu svoje tvrdnje, u suprotnom ne bi ni bili predviđeni dokazi odbrane. Tako, ako je zaista upitna za apelanta vjerodostojnost dokaza koji su dobijeni provođenjem posebnih istražnih radnji suda u Beogradu, a oni su izvedeni na pretresu pred sudom, onda je apelant mogao dokazati svoje tvrdnje pa sam ponuditi i provesti dokaze da dokaže suprotno ili predložiti dokaze za koje tvrdi da ih Tužilaštvo nije provodilo, kako bi dokazao svoje tvrdnje. S obzirom na to da to apelant nije uradio, a mogao je, Ustavni sud nalazi da su i ovi navodi bez osnova.
76. Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi je li licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se cijeniti kvaliteta dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).
77. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obvezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. novembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. juna 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. aprila 2006. godine).
78. Apelant je također u apelaciji naveo da je sud povrijedio načelo in dubio pro reo na više načina (nerješavanjem predmeta optužbe u vezi s pitanjem Darka Eleza, odnosno dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo na način kako je određeno optužnicom, zaključivanjem da se radi o „prljavom novcu“ iz pljačke PBS banke, bez dokaza koji upućuju na to, osuđivanjem apelanta za umišljaj i prethodni dogovor iako iz dokaza ne proizlazi postojanje apelantovog znanja o porijeklu novca). U odnosu na neidentifikaciju apelantovog sagovornika (lice E. D. 1.), apelant se žali na povredu prava na obrazloženu odluku, kao i da sud nije dao obrazloženje za dijelove dokaza T-5 koji idu apelantu u prilog (da je lice za koje je sud zaključio da se radi o apelantu dobilo od Dragana, koji je bio s direktorom Nove banke, potvrdu da su novčanice regularne).
79. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant navode koje iznosi u apelaciji iznosio i pred redovnim sudom, kao i u postupku po žalbi i da je Sud BiH odgovorio na apelantove navode, ali apelant očigledno nije zadovoljan donijetom presudom koju je osporio apelacijom. Imajući u vidu navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud dao jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti, i to određenom metodologijom izrade odluke i presude, koju je sud izabrao, „uvođenjem“ svjedoka koji je imao određenu ulogu u realizaciji krivičnog djela razbojništva na štetu PBS banke, koji je govorio o njemu poznatim pripadnicima zločinačke organizacije, te da je dio novca prebačen u Srbiju. Također, Sud BiH je ukazujući na sadržaje razgovora (te kako je utvrdio da se radi o apelantu, a u odnosu na lice E. D. 1. Ustavni sud se izjasnio u prethodnim tačkama odluke), njihovim navođenjem i ocjenom, ali i dovodeći u vezu sadržaje razgovora s ostalim dokazima (materijalnim i iskazima svjedoka) zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, za šta je dao obrazloženje. Pri tome se redovni sud pozvao na relevantne odredbe krivičnog i procesnog zakona. Apelant iznosi zapravo svoje vlastito, drugačije viđenje činjenica i dokaza, a što je Sud BiH ocijenio neosnovanim. Nadalje, iz obrazloženja presuda redovnih sudova ne proizlazi da je apelantu u toku postupka bila uskraćena mogućnost da ospori navode i dokaze optužbe. Također, gledajući postupak u cjelini, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud uvažio apelantovu žalbu, ukinuo prvostepenu presudu zbog povreda na apelantovu štetu koje je utvrdio, kao i da je u toku postupka cijeneći apelantove prigovore u velikom dijelu cijenio te prigovore osnovanim. Drugostepenom presudom apelantu je određena i manja kazna. Stoga, činjenica da je apelant u konačnici proglašen krivim ne dovodi u pitanje pravičnost suđenja, niti u osporenoj presudi Ustavni sud nalazi bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da je redovni sud dao dovoljno jasnih razloga kako je i na osnovu kojih dokaza i utvrđenih činjenica utvrđena apelantova krivična odgovornost. Iz obrazloženja presuda Ustavni sud ne može da zaključi da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat proizvoljne ocjene dokaza, niti može da prihvati apelantove navode da presudi nedostaje obrazloženje. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza, primjenom relevantnih odredbi krivičnog zakona i procesnog prava izveo zaključak da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret na način kako je navedeno u izreci drugostepene presude ne ostavljajući bilo kakve razumne sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, odnosno zaključuje da su svi ovi apelantovi navodi neosnovani.
80. Činjenica da je odbijena zamolnica Suda BiH za priznanje i izvršenje presude Suda BiH (jer krivično djelo za koje je apelant osuđen ne predstavlja krivično djelo u Srbiji) ne utječe na drugačiju odluku Ustavnog suda.
81. Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao da nije imao mogućnost žalbe protiv drugostepene presude, kao i protiv drugostepenog rješenja o zakonitosti dokaza, a što je doveo u vezu s pravičnošću cjelokupnog postupka. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da se radi o apelantovom tumačenju zakonske norme, koja ni na koji način ne pokreće pitanje prava na žalbu u konkretnom slučaju, a koje čak kao takvo nije ni propisano članom 6. Evropske konvencije.
82. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, a ove navode apelant dovodi u vezu sa činjenicom da naredba za pretres nije sadržavala pouku apelantu o pravu na branioca, u skladu sa članom 58. stav 1. tačka j) ZKP (te dalje i za zakonitošću ove naredbe, pretresa, kao i otvaranja predmeta), a koja povreda je, kako apelant navodi, dovela do toga da je, kako je navedeno: „Sud u konačnici trajno oduzeo sve predmete oduzete tokom nezakonito izvršenog pretresa i nasljednjeg otvaranja i pregledanja istih“. Međutim, imajući uvidu suštinu ovih navoda, Ustavni sud mora da primijeti da su nakon pretresa po naredbi suda koja nije sadržavala uputu iz člana 58. stav 1. tačka j) ZKP od apelanta predmeti „privremeno“ oduzeti, o čemu je sačinjena potvrda. Također, Ustavni sud u kontekstu ovih navoda primjećuje da je trajno oduzimanje predmeta posljedica konačne osuđujuće odluke (a ne posljedica pretresa po naredbi suda koju apelant osporava), te imajući u vidu da je postupak u kojem je odluka donijeta bio pravičan, Ustavni sud ne nalazi navedene navode osnovanim, niti je potrebno da u vezi s navedenim ispituje navode o povredi apelantovog prava na odbranu.
83. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
Pravo na privatan život
84. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na privatan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant u ovom dijelu ukazuje da Sud BiH nije ispitao zakonitost naredbe iz Srbije, niti u svjetlu domaćeg prava niti u svjetlu Evropske konvencije, o čemu u nastavku daje detaljno obrazloženje, ukazujući na standarde Evropskog suda u predmetu Dragojević, domaću praksu, ali i poredeći krivično-procesne zakone Srbije i Bosne i Hercegovine.
85. Prije svega, imajući u vidu činjenicu da naredbe suda u Beogradu nisu glasile na apelanta (što je apelant također problematizirao), Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u predmetu Kruslin protiv Francuske, presuda od 24. aprila 1990. godine, u kojem se također prisluškivala linija koja je pripadala drugom licu (ne aplikantu), ali je policija snimila nekoliko razgovora aplikanta, a jedan od njih je doveo do pokretanja postupka. Evropski sud je zaključio da telefonsko prisluškivanje predstavlja miješanje u aplikantov privatni život.
86. Slijedom navedenog, potrebno je, u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, ispitati da li je miješanje koje je u pitanju u skladu sa zakonom, da li teži jednom ili više legitimnih ciljeva navedenih u stavu 2, te da li je nužno u demokratskom društvu kako bi se postigao taj cilj ili ciljevi (vidi Evropski sud, pored ostalih, Kvasnica protiv Slovačke, aplikacija broj 72094/01, stav 77, 9. juni 2009. godine).
87. U konkretnom slučaju pitanje da li je miješanje u skladu sa zakonom Ustavni sud će sagledati u okolnostima konkretnog slučaja. Dakle, u konkretnom slučaju naredbu za preduzimanje posebnih istražnih radnji nije izdao Sud BiH (niti drugi sud u Bosni i Hercegovini), već sud u drugoj državi, u Srbiji. Stoga je pitanje da li je prihvatanje ovih dokaza, odnosno inkorporiranje u pravosudni sistem naše države od Suda BiH bilo „u skladu sa zakonom“. U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da se redovni sud i to veoma detaljno bavio ovim pitanjem, ukazujući na to da su dokazi izvedeni u Srbiji, potpisnici Evropske konvencije o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima, a čija je potpisnica i Bosna i Hercegovina, te ih je, kako je sud naveo, izveo službeni organ Srbije, na osnovu naredbi istražnog sudije suda u Srbiji. Kako je navedeno, ovi dokazi su dobijeni i prihvaćeni na osnovu Evropske konvencije o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim pravima koju je država Bosna i Hercegovina ratificirala, čime je postala dio pravnog sistema države Bosne i Hercegovine, na osnovu međunarodnog bilateralnog ugovora, koji je također ratificiran. Navedeni dokumenti su objavljeni u službenim glasnicima, te iako nisu „zakon“ u formalnom značenju te riječi, dio su pravnog sistema koji je dovoljno jasan, dostupan i predvidiv (vidi Odluku broj AP 2866/09 od 11. novembra 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelant ukazujući na ove različitosti ukazuje zapravo na naredbu „koja nije zakonita“, odnosno kojoj nedostaju određeni elementi propisani našim zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant ne žali konkretno da je naredbom izdatom u Srbiji, odnosno načinom njenog izvršenja došlo do povrede njegovih prava koja bi bila takva (mučenje, prisila, zloupotreba i slično) da postavljaju određena ograničenja u pogledu korištenja ovog prava od Suda BiH – da preuzme ovaj dokaz. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je navedeno miješanje u apelantovo pravo na privatan život bilo zakonito.
88. Ustavni sud dalje treba da ispita da li je miješanje koje je zakonito imalo opravdan cilj i da li je nužno u demokratskom društvu radi postizanja tih ciljeva.
89. U vezi s navedenim, Ustavni sud napominje da je u svojoj praksi već jasno istakao da je borba protiv kriminala, pogotovo organiziranog kriminala, sama po sebi već opravdan cilj da se na pojedinca, koji je osumnjičen, optužen ili osuđen, stavi određeni teret. U kontekstu „nužnosti“ takvih mjera koje ograničavaju prava pojedinca, Ustavni sud opet ukazujući da je u konkretnom slučaju apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo organizirani kriminal u vezi s krivičnim djelom pranje novca, a što su djela koja su mnoge države prepoznale kao djela s izuzetnom težinom, kao i jako štetnim posljedicama koje pogađaju društvo, kako u zemlji samog izvršenja tako i šire, jer sve više postaje transnacionalnog karaktera. Kako proizlazi iz presude Suda BiH, i zločinačka organizacija kojoj je, kako je utvrđeno, pripadao apelant imala je „međunarodni karakter“. Stoga je i pružanje međunarodne pomoći upravo u otkrivanju i suzbijanju ovih djela izuzetno važno, pa i prihvatanje „uvezenih dokaza“, naravno kada to ne krši osnovna ljudska prava u smislu da zaista postoje određene zloupotrebe oko pribavljanja takvog dokaza na koje u konkretnom slučaju apelant nije ukazao.
90. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu apelantu nije povrijeđeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
91. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u okolnostima konkretnog slučaja jer nema ništa što bi uputilo na zaključak da apelant nije imao pravičan postupak.
92. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u okolnostima konkretnog slučaja kada je uplitanje u navedeno apelantovo pravo bilo zakonito, u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja i zadovoljava princip „neophodnosti“ u demokratskom društvu.
93. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
94. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević