Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-303/18 (A. K. i R. N.)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-303/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-303/18, rješavajući apelacije Amira Kapetanovića i Radojka Nižića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Amir Kapetanović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 Rs 171372 15 Rsž od 13. novembra 2017. godine i Radojko Nižić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 63 0 Rs 023998 17 Rev od 7. juna 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-303/18

1. Amir Kapetanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 15. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 Rs 171372 15 Rsž od 13. novembra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđene su Presuda Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 123 0 Rs 171372 14 Rs od 11. maja 2015. godine i Dopunska presuda Općinskog suda od 23. juna 2015. godine. Presudom Općinskog suda odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi odluka Školskog odbora tužene (JU Mješovita srednja ekonomsko-hemijska škola Lukavac) od 12. septembra 2014. godine kojom je odbijena apelantova žalba, pa da se obaveže tužena da primi apelanta u radni odnos i rasporedi na poziciju 98.13 praktična nastava ekonomska grupa predmeta – puna norma, na neodređeno vrijeme u postupku po konkursu za izbor nastavnika i stručnih saradnika. Dopunskom presudom Općinskog suda od 23. juna 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi odluka tužene od 29. avgusta 2014. godine o prijemu u radni odnos na neodređeno vrijeme R. S. na poziciju 98.13 praktična nastava ekonomska grupa predmeta – puna norma po konkursu za prijem u radni odnos nastavnika i stručnih saradnika u osnovnim i srednjim školama Tuzlanskog kantona.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta TK raspisalo konkurs za prijem nastavnika i stručnih saradnika u osnovnim i srednjim školama Tuzlanskog kantona (za tuženu iskazana potreba za jednim izvršiocem na neodređeno vrijeme na poziciji 98.13 stručno-teorijska nastava ekonomske grupe predmeta). Dalje, navedeno je da je utvrđeno da je tužena sačinila rang listu kandidata na kojoj se kandidat R. S. nalazi na prvom mjestu sa ukupno 3 boda, dok se apelant nalazi na 13 mjestu sa ukupno 1,5 bodova, te da je tužena odbila apelantov prigovor na rang listu, a Odlukom od 29. avgusta 2014. godine u radni odnos na neodređeno vrijeme primila R. S.. Kantonalni sud je naveo da apelant tužbeni zahtjev zasniva na činjenici da kao demobilisani pripadnik Armije BiH ima prioritet u zapošljavanju u smislu odredaba člana 16. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o dopunskim pravima boraca i članova njihovih porodica. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da su odredbama člana 1. stav 1. Zakona o dopunskim pravima boraca i članova njihovih porodica propisani uslovi, način i postupak za ostvarivanje prava članova porodica šehida, poginulih, umrlih i nestalih boraca, ratnih vojnih invalida, dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja, demobiliziranih boraca i mirnodopskih vojnih invalida, kao i druga pitanja. Takođe, Kantonalni sud je ukazao da je izmijenjenim odredbama člana 16. stav 1. navedenog zakona predviđeno da nezaposlena osoba iz čl. 1. i 4. zakona, bez obzira na starosnu dob, koja je na evidenciji za zapošljavanje, ima pravo na prvenstvo pri zapošljavanju ukoliko ispunjava opće i posebne uslove za radno mjesto na kojem se vrši zapošljavanje, u skladu sa kriterijima utvrđenim zakonom, podzakonskim aktom i općim aktom. Nadalje, da je stavom 2. iste odredbe predviđena obaveza da se kao jedan od kriterija za bodovanje predvidi i status boraca i članova njihovih porodica, i to redoslijedom zavisno od kategorije boračke populacije, pa je u stavu 2. tačka d) predviđeno dodatno bodovanje i za demobilisane borce. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 9. Pravilnika o uslovima, kriterijima i postupku zapošljavanja u javnim ustanovama osnovnog i srednjeg obrazovanja na području Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Pravilnik), koji je donesen nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o dopunskim pravima boraca i članova njihovih porodica, predviđeno bodovanje kandidata koji su imali status boraca ili članova njihovih porodica, i to na način da se na ukupan broj bodova koji kandidat ostvari po osnovu radnog staža, čekanja na posao i intervjua, dodaju dodatni bodovi zavisno od kategorije boračke populacije kojoj pripadaju, pa je za demobilisane borce do 24 mjeseca, kojoj kategoriji pripada i apelant, predviđeno uvećanje ukupnih bodova za 21%. Kantonalni sud je ukazao da nije osnovano apelantovo istrajavanje na tvrdnji da samim tim što pripada kategoriji demobilisanih boraca i ispunjava opće i posebne uslove za navedeno radno mjesto ima prioritet u zapošljavanju, bez obzira na ostvareni broj bodova. Naime, Kantonalni sud je istakao da ni jednim propisom nije regulisano da demobilisanim borcima, kao ni drugim kategorijama boračke populacije, prioritetno pripada pravo na zapošljavanje u odnosu na druge kandidate, bez obzira na rangirano mjesto na bodovnoj listi. Takođe, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da se Zakon o dopunskim pravima boraca i članova njihovih porodica, kao lex specialis, primjenjuje nezavisno od ostalih zakona i podzakonskih akata, iz razloga što iz sadržine novelirane odredbe člana 16. tog zakona proizilazi suprotno, jer ta odredba upućuje upravo na Pravilnik i predviđa dodatne kriterije i uvećanje bodova po osnovu pripadnosti boračkoj populaciji, kako je to regulisano članom 9. Pravilnika. Pored navedenog, ukazano je da je irelevantno apelantovo pozivanje na akt Ministarstva za boračka pitanja TK od 28. avgusta 2014. godine, iz razloga što se ne radi o saglasnosti Ministarstva u smislu odredaba člana 19. stav 7. u vezi sa stavom 3. Pravilnika, jer nadležno Ministarstvo nije predložilo ni dalo saglasnost da se apelant primi u radni odnos bez obzira na poziciju na rang listi, dok je odredbama člana 19. stav 7. Pravilnika prijem kandidata u radni odnos mimo ostvarenih bodova predviđeno kao mogućnost, a ne kao obaveza poslodavca, kako to apelant pogrešno rezonuje.

AP-6154/18

4. Radojko Nižić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Tomislav Zelić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 31. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 Rs 023998 17 Rev od 7. juna 2018. godine.

5. U konkretnom slučaju, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je Ugovor o radu na određeno vrijeme, zaključen 2. jula 2012. godine između JU „Hrvatske knjižnice“ Ljubuški i apelanta i dalje na snazi i isti se ima smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme sa JU „Kulturno-športskim centrom“ Ljubuški, kao pravnim sljednikom JU „Hrvatske knjižnice“ Ljubuški. Takođe, odbijen je i zahtjev da se naloži tuženoj da uspostavi apelantu radno pravni status i rasporedi ga na odgovarajuće radno mjesto u JU „Kulturno-športski centar“ Ljubuški u skladu sa stručnom spremom, kao i zahtjev da tužena isplati apelantu naknadu plate koju bi ostvario nakon 31. januara 2014. godine u određenom novčanom iznosu i da kao obveznik uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje nakon 31. januara 2014. godine.

6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari sporno da li je između stranaka zaključen ugovor o radu koji se po zakonu smatra da je zaključen na neodređeno vrijeme ili se radilo o ugovoru o radu na određeno vrijeme koji je istekao, te samim tim sporno je i apelantovo pravo na uspostavljanje radno-pravnog statusa i raspored na odgovarajuće radno mjesto kod tužene, te isplata potraživanja. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je rješenjem Upravnog vijeća JU „Hrvatske knjižnice“ Ljubuški od 2. jula 2012. godine, apelant, koji prvobitno nije bio uposlenik „Hrvatske knjižnice“ Ljubuški, imenovan vršiocem dužnosti direktora te javne ustanove, a da je ugovor o radu zaključen na određeno vrijeme do jedne godine i da je ugovoreno da se može produžiti za navedenu funkciju do objave javnog oglasa za funkciju direktora. Dalje, da je utvrđeno da je zaključkom Upravnog vijeća „Hrvatske knjižnice“ Ljubuški od 26. juna 2013. godine određeno da status apelanta (v.d. direktor), koji ističe po ugovoru o radu, ostane isti do odgovora na zamolbu za saglasnost osnivača za raspisivanje javnog oglasa za izbor direktora, do pripojenja knjižnice drugoj ustanovi ili drugom hitnom rješenju koje iznađe osnivač i to ne duže od tri mjeseca. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je utvrđeno da je Općinsko vijeće Ljubuški 19. jula 2013. godine donijelo odluku o osnivanju tužene, te da na osnovu te odluke „Hrvatska knjižnica“ Ljubuški prestaje sa radom 31. januara 2014. godine, a da tužena preuzima cjelokupnu pokretnu i nepokretnu imovinu od „Hrvatskih knjižnica“ Ljubuški, kao i sve njene djelatnike. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao da odredbama člana 41. Zakona o ustanovama regulisano da ako na osnovu natječaja direktor ustanove ne bude izabran, upravno vijeće će imenovati vršioca dužnosti direktora, ali najduže do godinu dana. Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelantov radni odnos prestao istekom roka na koji je bio imenovan, odnosno da je radni odnos bio mandatno ograničen sa produženjem do 31. januara 2014. godine. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da se radno-pravni status zaposlenih u ustanovama, uslovi stupanja u službu i ostala pitanja u vezi s njihovim radom, uređuju opštim propisima o radu samo ako nisu regulisana posebnim zakonom, a u konkretnom slučaju uslovi imenovanja vršioca dužnosti direktora i istek vremena na koje može biti imenovan je regulisan odredbama Zakona o ustanovama. Vrhovni sud je ukazao da nisu osnovani apelantovi revizioni navodi da je obavljao poslove v.d. direktora do kraja maja 2014. godine (i nakon 31. januara 2014. godine). Naime, Vrhovni sud je istakao da imajući u vidu činjenicu da je „Hrvatska knjižnica“ Ljubuški prestala sa radom, da takav apelantov rad može predstavljati samo faktički rad i nije od uticaja na njegov radno-pravni status. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da nije bilo osnova za obavezu tužene da preuzme apelanta, jer mu je radni odnos prestao kako je i predviđeno navedenim odlukama. Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-303/18.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Imajući u vidu da postoje razlike u apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U predmetu AP-303/18 apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje u razumnom roku, te je istakao da je u pitanju radni spor i da je postupak trajao tri godine i jedan mjesec. Apelant je predložio da mu se na ime naknade nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, odnosno pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se pozivaju u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima odluka koje su osporene predmetnim apelacijama dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na predmet AP-303/18, Ustavni sud zapaža da je parnični postupak, na čiju dužinu trajanja ukazuje apelant, okončan u roku od tri godine i jedan mjesec, a da su u tom vremenskom periodu donesene tri odluke (prvostepena presuda od 11. maja 2015. godine, dopunska presuda od 23. juna 2015. godine i drugostepena presuda od 13. novembra 2017. godine), a što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-303/18 (A. K. i R. N.) | Sudska praksa | Aktio