Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6507/18 (A. D. i M. V.)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6507/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-6507/18, rješavajući apelacije Ahmeta Dizdarevića i Mileta Vukoje, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ahmet Dizdarević protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 099178 17 Gž od 24. aprila 2018. godine i Mile Vukoja protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 029643 17 Gž od 17. septembra 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-6507/18

1. Ahmet Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Advokatsko društvo Đonko d.o.o. Mostar, podnio je 12. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Mal 099178 18 Rev pd 2. oktobra 2018. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Mal 099178 17 Gž od 24. aprila 2018. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3088/18 od 5. jula 2018. godine, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Kantonalnog suda od 24. aprila 2018. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je uvažena žalba tuženog („Euroherc osiguranje“ d.d. Mostar) i preinačena je prvostepena presuda tako što je obavezan tuženi da na ime naknade materijalne štete isplati apelantu iznos od 148,00 KM (umjesto 236,80 KM), te je preinačena i odluka o troškovima postupka tako da je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. Kantonalni sud je naveo da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je na vozilu apelanta nastala materijalna šteta kao posljedica saobraćajne nezgode, na način da je na putu Blagaj-Mostar vozilo apelanta bilo parkirano na uzdignutom trotoaru, sa otvorenim vratima na strani do kolovoza kojim se u tom momentu kretalo vozilo osiguranika tuženog i zakačilo otvorena vrata. Nakon provedenog vještačenja (po vještaku saobraćajne struke) je utvrđeno da je na mjestu nezgode iz pravca kretanja vozila osiguranika tuženog put izveden u ravnini, da je pregledan, da je bilo ograničenje brzine 30 km/h dok je osiguranik tuženog vozio brzinom od 56 km/h, te da je u vremenu reagiranja bio udaljen 15,5 metara od vozila apelanta i da zaustavni put za dozvoljenu brzinu kretanja iznosi 13,2 metara. Kantonalni sud je istakao da iz navedenog proizilazi da su protivpravno postupali i apelant i osiguranik tuženog, apelant suprotno odredbi člana 72. a osiguranik tuženog suprotno odredbi člana 43. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na cestama u BiH, te da su uzrok nezgode otvorena vrata na vozilu apelanta koja su smetala saobraćaju vozila koja se kreću kolovozom. Osim toga, na osnovu podataka saobraćajnog vještačenja brzina kretanja vozila osiguranog kod tuženog u uzročno-posljedičnoj je vezi sa nastankom nezgode, odnosno vozač navedenog vozila je imao mogućnost blagovremenog uočavanja vozila apelanta čime bi nezgoda bila izbjegnuta da se vozilo kretalo dozvoljenom brzinom. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su za nezgodu odgovorna oba učesnika i to podjednako, te da je prvostepeni sud pogrešno primijenio član 178. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima kada je utvrdio stepen krivice u omjeru 20% apelant i 80% osiguranik tuženog.

2. AP-6762/18

4. Mile Vukoja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Odvjetničko društvo "Palameta & Palameta" d.o.o. iz Mostara, podnio je 20. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 029643 17 Gž od 17. septembra 2018. godine.

5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženog (Croatia osiguranje d.d. Ljubuški) i preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade preostalog dijela materijalne štete na vozilu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

6. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud nakon provedenih dokaza utvrdio da se vozač vozila „Mercedes“, koje je osigurano od autoodgovornosti kod tuženog, nije zaustavio na raskrsnici, da je isti imao obavezni smjer kretanja ulijevo i da je znao da mu sa desne strane mogu doći vozila iz pravca Hitne službe (bez obzira što je znakom zabranjen promet svim vozilima osim vozilima Hitne službe), te da je uključivši se bez zaustavljanja na ulicu Humska (kojom se iz pravca Hitne službe kretalo apelantovo vozilo „Opel Astra“) vozilo osigurano kod tuženog oduzelo prednost prolaska na raskrsnici apelantovom vozilu. Kantonalni sud je istakao da je odredbama člana 126. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u BiH propisano da se na vozila, između ostalih i vozila službe hitne pomoći, kad posebnim uređajima daju svjetlosne i zvučne znakove, ne primjenjuju odredbe o ograničenju brzine, zabrani preticanja i obilaženja kolone vozila, kao i odredbe o zabrani presjecanja kolone pješaka. Isto tako, ta vozila imaju pravo prednosti prolaza u odnosu na sva druga vozila osim na vozila pod pratnjom i vozila koja se kreću raskrsnicom na kojoj je promet reguliran svjetlosnim prometnim znakovima ili znacima ovlaštene osobe. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da apelantovo vozilo „Opel Astra“ ne pripada grupi vozila navedenoj u citiranoj zakonskoj odredbi, te da je nesporna činjenica da je u ulici kojom se kretao vozač apelantovog vozila zabranjen promet vozila u oba smjera osim za vozila službe hitne pomoći. Nadalje, znakovi izričitih naredbi, u konkretnom slučaju „zabrane prometa u oba smjera“, stavljaju do znanja sudionicima prometa na cesti zabrane, ograničenja i obaveze kojih se moraju pridržavati (član 134. stav 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u BiH), dok pravilo desne strane podrazumijeva da je riječ o dopuštenom smjeru kretanja, a što očito nije bilo slučaj. Kantonalni sud je zaključio da je ponašanje vozača apelantovog vozila, koje je u suprotnosti sa izričitom zabranom kretanja vozila, jedini uzrok za nastalu štetu.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-6507/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, povredu navedenih prava vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Osim toga, u predmetu AP-6762/18 apelant je tražio naknadu troškova sastavljanja apelacije u iznosu od 842,40 KM.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije (AP-6762/18), Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizilazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacija snose isključivo apelanti.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6507/18 (A. D. i M. V.) | Sudska praksa | Aktio