Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3459/16 (N. V.)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Legitiman cilj
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Dokazni postupak
- Dokaz
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3459/16
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3459/16, rješavajući apelaciju Novice Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Novice Vukovića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 012891 15 Kž 3 od 7. aprila 2016. godine i S1 2 K 012891 14 K od 26. oktobra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Novica Vuković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Đorđe Vasić, advokat iz Banjaluke, podnio je 12. avgusta 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 012891 15 Kž 3 od 7. aprila 2016. godine i S1 2 K 012891 14 K od 26. oktobra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 5. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo su 14. marta 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom broj S1 2 K 012891 14 K od 26. oktobra 2015. godine Sud BiH je apelanta i optuženog Milana Milića (u daljnjem tekstu: optuženi Milić) proglasio krivim da su radnjama opisanim u izreci presude počinili krivično djelo organizovanje grupe ljudi ili udruženja za krijumčarenje ili rasturanje neocarinjene robe iz člana 215. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi sa stavom 54. istog zakona. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a optuženi Milić na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Naime, apelant i saoptuženi Milić su proglašeni krivim što su „u periodu od aprila do septembra mjeseca 2013. godine Stevanović Ljubomir i Pantić Milan organizovali grupu ljudi radi vršenja krijumčarenja, […], na način da su pripremali i organizovali prebacivanje žive stoke preko državne granice između Republike Srbije (u daljnjem tekstu: Srbija) i Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) preko rijeka Save i Drine, izbjegavajući mjere carinske kontrole sa ciljem sticanja protivpravne imovinske koristi, kojoj organizaciji su, u smislu člana 1. stav 19. KZBiH, pripadali i u njoj imali određene uloge [apelant, optuženi Milić, Đorđe Jevtić, te još 15 imenovanih lica] i druga N.N. lica koja su obavljala poslove preuzimanja stoke na teritoriji Srbije, tovarenje i prebacivanje stoke čamcem, […] čiji uvoz zahtijeva posebno odobrenje […], koju su, nakon toga, uz falsifikovanu dokumentaciju o porijeklu i zdravstvenom stanju životinja, transportovali teretnim motornim vozilima kupcima na teritoriji BiH“.
6. Naime, apelant je radnjama detaljno opisanim (str. 4-14 presude) u 12 tačaka izreke presude (tač. 3, 4, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14. i 15) počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, zajedno sa drugim, u svakoj od tih tačaka presude, navedenim imenovanim i N.N. osobama. Utvrđeno je da je radnje za koje je proglašen krivim apelant počinio na način da je kao policijski službenik Granične policije BiH (u daljnjem tekstu: Granična policija) davao informacije Ljubomiru Stevanoviću o kretanju policijskih službenika Granične policije na području Bijeljine, na osnovu čijih podataka je Ljubomir Stevanović, zajedno sa drugim imenovanim i N.N. licima, organizovao ilegalno prebacivanje stoke pomoću čamaca preko rijeke iz Srbije u BiH, te da apelant potom nije poduzeo nijednu radnju kako bi spriječio to krijumčarenje.
7. Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo optužnicom broj T20 0 KTPO 0007015 13 od 4. juna 2014. godine optužilo 23 imenovana lica da su počinila krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom krijumčarenje iz člana 214. KZBiH, te apelanta i saoptuženog Milića da su počinili krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 1. KZBiH. Navedeno je da su svi optuženi, izuzev apelanta i optuženog Milića, nakon zakazivanja glavnog pretresa zaključili sporazume o priznanju krivnje, te da je tim povodom provedena procedura propisana članom 231. stav 6. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) i da je postupak u odnosu na njih razdvojen i dalje vođen pod drugim brojem.
8. Sud BiH je naveo dokaze koji su provedeni na glavnom pretresu, među kojim su i materijalni dokazi - 16 naredbi Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji donesenih u periodu od 29. aprila do 6. septembra 2013. godine, te da je u spis, kao dodatni dokaz Tužilaštva, uložen i zapisnik o saslušanju svjedoka Ljubomira Stevanovića u Tužilaštvu broj T20 0 KTA 0010214 15 od 3. marta 2015. godine.
9. Sud BiH je naveo da je u završnoj riječi apelantov branilac istakao prigovor zakonitosti naredbi sudije za prethodni postupak kojima je određeno izvođenje posebnih istražnih radnji iz člana 116. stav 2. tač. a) i d) ZKP. S tim u vezi, Sud BiH je ukazao da je izvršio uvid u svaku od uloženih naredbi i utvrdio da su posebne istražne radnje koje su se provodile u odnosu na više osumnjičenih lica i više telefonskih brojeva (pojedini osumnjičeni, među kojima i apelant, imali su više telefonskih brojeva koji su bili predmet mjera) poduzimane u periodu od 29. aprila do 6. septembra 2013. godine, kada je izdata posljednja naredba. Sud BiH je naveo da je iz uvida u navedene naredbe utvrdio da su izdate u skladu sa čl. 116, 117. i 118. ZKP, odnosno da sadrže sve elemente propisane zakonom (lica/osumnjičene i telefonske brojeve za koja se izdaje naredba, obrazloženje u pogledu postojanja osnova sumnje da su osumnjičena lica obuhvaćena naredbom počinila krivična djela koja im se stavljaju na teret, zatim, pobrojane dokaze na kojima se temelje osnovi sumnje uz kratak opis radnji izvršenja, te, na kraju, razloge zbog čega se na drugi način, osim primjenom posebnih istražnih radnji, ne mogu pribaviti dokazi). Također, Sud BiH je naveo da je iz prve naredbe broj S1 2 K 012891 13 Krn od 29. aprila 2013. godine vidljivo da je ona određena u odnosu na lice Đorđe Jevtić i prema više N.N. osoba. Ukazano je da se posebne istražne radnje mogu primijeniti protiv osumnjičenog za koga postoje osnovi sumnje da je sam izvršio ili da učestvuje u izvršenju krivičnog djela iz zakonom izdvojene grupe krivičnih djela (član 117. ZKP), kao i protiv osumnjičenog za koga postoje osnovi sumnje da je s drugim osobama sudjelovao u izvršenju krivičnih djela, odnosno da učestvuje sa drugim osobama u njihovom izvršenju. Iz navedenog proizlazi da se osnovi sumnje moraju odnositi na konkretnu osobu kao pretpostavljenog izvršioca krivičnog djela, u smislu da predstavljaju izvore saznanja o činjenicama iz kojih proizlazi vjerovatnost, odnosno sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo za koje zakon dopušta primjenu posebnih istražnih radnji. Istaknuto je da apelantov branilac osnovano prigovara na propust Suda BiH u pogledu određivanja posebnih istražnih radnji prema više N.N. lica, budući da je ispravno odrediti ih isključivo i samo prema poznatoj osobi ili osobi koja je odrediva prema određenim utvrđenim karakteristikama, kao npr. prema utvrđenom broju telefona, ili već utvrđenom predmetu krivičnog djela. Međutim, u konkretnom slučaju posebne istražne radnje određene su i prema konkretnom licu Đorđu Jevtiću (koji je bio jedan od optuženih u ovom predmetu i koji je sklopio sporazum o priznanju krivnje) zbog čega je, prema ocjeni Suda BiH, njihovo provođenje u odnosu na njega izvršeno u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama. Obrazloženje sporne naredbe, kao i činjenični supstrat radnji tada osumnjičenog Đorđa Jevtića ukazuju na treća lica koja sudjeluju u izvršenju krivičnog djela zajedno sa tom osobom (već u prvoj izdatoj naredbi spominje se da u izvršenju predmetnog krivičnog djela učestvuju i policajci iz Granične policije), a čiji identitet nije poznat i koji je moguće utvrditi isključivo provođenjem posebnih istražnih radnji određenih prema konkretnoj osobi, osumnjičenom Đorđu Jevtiću.
10. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je jasno da primjena posebnih istražnih radnji, osim što ima svrhu da prikupi potrebne dokaze koji se ne mogu prikupiti na drugi način, ili je njihovo prikupljanje povezano sa nesrazmjernim teškoćama, imaju cilj i da individualiziraju sva umiješana lica, da prikupe saznanja o načinima funkcionisanja i metodama rada kriminalnih organizacija, njihovim unutrašnjim hijerarhijskim odnosima i načinima komuniciranja. Upravo zbog navedenih razloga, Sud BiH je zaključio da iz sadržaja sporne naredbe ispravno proizlazi da je cilj posebnih istražnih radnji određenih protiv Đorđa Jevtića da se utvrdi pravac kretanja osumnjičenog, da se otkriju kontakti koje osumnjičeni poduzima ili ostvaruje, kao i da se prikupe podaci o postupanju sa drugim licima koja sudjeluju u izvršenju krivičnog djela zajedno sa Jevtićem. Dakle, ovim mjerama obuhvaćena su i treća lica, koja nisu individualizirana, ali koja su s vremenom, tokom provođenja posebnih istražnih radnji, aktivnostima operativnih timova naknadno identificirana.
11. Nadalje, u pogledu provođenja mjere nadzora tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi s njima iz člana 116. stav 2. tačka d) ZKP, Sud BiH je uvidom u naredbe Suda utvrdio da je 22. maja 2013. godine izdata prva naredba kojom se određuje izvođenje posebnih istražnih radnji iz člana 116. stav 2. tačka d) ZKP u odnosu na konkretne osobe, sa potpunim ličnim podacima osumnjičenih (među kojima i osumnjičeni Đorđe Jevtić, Ljubomir Stevanović, Milan Pantić i dr.), te obrazloženjem o osnovama sumnje o počinjenom krivičnom djelu.
12. Konačno, uvidom u predmetni spis Sud BiH je utvrdio da je sudija za prethodni postupak postupio i u skladu sa članom 119. stav 3. ZKP, odnosno da su sva osumnjičena lica koja su bila pod mjerama nadzora po naredbama Suda BiH dopisom obaviještena da su se prema njima provodile posebne istražne radnje, uz uputu da od Suda mogu zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbi, te načina na koji su mjere provedene. Slijedom toga, Sud BiH je prigovore apelantovog branioca odbio kao neosnovane, ocjenjujući da su provedene posebne istražne radnje u konkretnom predmetu izvršene u skladu sa odredbama ZKP, te da su dokazi prikupljeni po osnovu tih odredaba zakoniti.
13. Dalje, Sud BiH je nakon uvida u izvještaje o počinjenom krivičnom djelu, zatim, izvještaje policije o poduzetim aktivnostima tokom realizacije posebnih istražnih radnji (prisluškivanje i praćenje osoba) utvrdio da oni predstavljaju kontinuirani tok istrage, informacije Tužilaštvu o osnovanoj sumnji i tome kako je tekao predmet, odnosno informacije o radnjama i aktivnostima ovlaštenih službenih lica koje su poduzeli u okviru svojih zakonskih ovlaštenja. Nadalje, budući da je zakonska obaveza postupajućeg tužioca da Sudu podnese izvještaj o provođenju posebnih istražnih radnji, to je Sud BiH prihvatio navedene dokaze ocjenjujući ih kao potkrepljujuće dokaze o činjenicama i događajima o kojima su svjedoci - ovlaštena službena lica Granične policije neposredno govorili na glavnom pretresu, a prigovor branioca o nezakonitosti tih dokaza je odbio kao neosnovan.
14. Dalje, Sud BiH je istakao da presretnuti telefonski razgovori ne predstavljaju nezakonite dokaze zbog toga što su posebne istražne radnje - nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija vršene u skladu sa zakonom, na osnovu naredbi Suda BiH, te su razgovori registrovani na sistemu telekomunikacija prije nego što su predmeti, među kojima i mobilni telefoni, uopće oduzeti, a samim tim i prije zakonske obaveze otvaranja i pregleda dokaza od Tužilaštva, koja radnja je nedvojbeno izostala, što je rezultiralo nezakonitošću oduzetih predmeta - dokaza. Odbijen je i apelantov prigovor o nezakonitosti i autentičnosti na uložene transkripte razgovora, jer ne sadrže pečat ovlaštenog organa, kao ni potpis lica koje ih je sačinilo, odnosno da se iz njih ne može zaključiti o čemu su optuženi razgovarali, jer su razgovori šifrovani. Sud BiH je izvršio uvid u navedeni dokaz, te utvrdio da su navedeni transkripti dostavljeni kao prilog uz izvještaj o počinjenom krivičnom djelu i izvršiocima Granične policije od 2. septembra 2013. godine i uz dopunu izvještaja o počinjenom krivičnom djelu i izvršiocima Granične policije od 28. novembra 2013. godine, koji sadrže pečat Granične policije i potpis načelnika. Sud BiH je, također, utvrdio da se na prvoj stranici svakog uloženog transkripta nalazi logo Granične policije, poslovni broj predmeta, te datum sačinjavanja transkripta. Dalje, Sud BiH je ocijenio neosnovanim i apelantov prigovor zakonitosti zapisnika o saslušanju svjedoka Edina Topalovića i Ljubomira Stevanovića o čemu je u presudi dao detaljne razloge.
15. Sud BiH je detaljno obrazložio zašto je prihvatio prigovor o nezakonitosti pojedinih dokaza Tužilaštva (par. 28-33 presude), među kojima su i zapisnici o ispitivanju apelanta i optuženog Malića iz istrage (nisu saslušani na glavnom pretresu, a prilikom davanja izjava nisu imali branioca).
16. U pogledu pravne ocjene djela za koje je apelant optužen, Sud BiH je istakao da nije prihvatio pravnu kvalifikaciju navedenu u optužnici, da je apelant u radnjama opisanim u tač. 3, 5, 7, 8, 9, 12, 13, 16, 17, 18, 19. i 20. optužnice (odnosno tač. 3, 4, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14. i 15. izreke presude) počinio krivično djelo iz člana 220. stav 1. KZBiH u vezi sa članom 54. KZBiH, jer je zaključio da su u činjeničnom opisu izostali bitni elementi bića tog krivičnog djela. Međutim, kako sud nije vezan pravnom kvalifikacijom krivičnopravnih radnji optuženih, radnje apelanta i optuženog Milića opisane u izreci presude kvalifikovao je kao krivično djelo organizovanje grupe ljudi ili udruženja za krijumčarenje ili rasturanje neocarinjene robe iz člana 215. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH u vezi sa članom 54. KZBiH.
17. Istaknuto je da su na okolnosti opisane u optužnici, odnosno izreci presude, saslušani su i svjedoci Kemal Bašović, Zoran Stupić i Bojan Turanjanin, zaposleni u Graničnoj policiji, koji su učestvovali u provođenju posebnih istražnih radnji u toku istrage. Svjedoci su u svojim izjavama opisali tok istrage, aktivnosti koje su poduzimali po naredbama Suda BiH i Tužilaštva, zatim, kako su u predmetu provođene posebne istražne radnje o čemu su na kraju sačinjeni i izvještaji uz snimljeni materijal prebacivanja stoke dostavljen na 14 DVD-ova. Iskazi svjedoka Bašovića, Stupića i Turanjanina potkrijepljeni su i materijalnom dokumentacijom navedenom u presudi.
18. Dalje, Sud BiH je obrazložio dokaze i izvršio njihovu analizu u odnosu na tač. 3, 4, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14. i 15. izreke presude. Naime, Sud BIH je naveo da je činjenično utvrđenje za svaku od pojedinačnih radnji opisanih u navedenim tačkama presude utvrdio, između ostalog, na osnovu presretnutih telefonskih komunikacija (razgovora i SMS poruka) između apelanta i Ljubomira Stevanovića, koje su, također, detaljno interpretirane u presudi, zatim, iz iskaza Ljubomira Stevanovića, kao i drugih potkrepljujućih dokaza bliže opisanih u presudi. Imajući u vidu vremensko trajanje provođenja posebnih istražnih radnji, broj lica prema kojima su mjere poduzimane, te veliki broj zabilježenih konverzacija, Sud BiH se u presudi osvrnuo na sadržaj pojedinih komunikacija koje su ostvarili apelant i optuženi Milić, a koje je ocijenio kao relevantne za činjenično utvrđenje ove krivičnopravne stvari. Dalje, Sud BiH je obrazložio dokaze i izvršio njihovu analizu u odnosu na tač. 3, 4, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 15. izreke presude (par. 68 - 97). Sud BiH je naveo da je i osuđeni Ljubomir Stevanović u svojoj izjavi datoj na zapisnik u Tužilaštvu 3. marta 2015 godine, u svojstvu svjedoka, potvrdio da su apelant i optuženi Milić ostvarivali telefonske komunikacije sa njim. Istaknuto je da je ovaj svjedok 3. marta 2015. godine u prisustvu branioca, advokata Rifata Konjića, sklopio sporazum o priznanju krivnje sa Tužilaštvom, koji je Sud prihvatio i donio Presudu broj S1 2 K 018511 15 K od 16. marta 2015. godine. U navedenoj izjavi u svojstvu svjedoka, koju je Sud BiH u potpunosti prihvatio kao istinitu i tačnu, Ljubomir Stevanović je iznio svoja saznanja o ilegalnom prebacivanju stoke iz Srbije u BiH, navodeći osobe koje su obavljale poslove prebacivanja preko državne granice, a kako je to navedeno u optužnici. Naveo je da je sa policijskim službenicima Granične policije, apelantom i optuženim Milićem ostvarivao skoro svakodnevne telefonske kontakte u vezi sa radnjama nezakonitog prebacivanja stoke iz Srbije u BiH. Pojasnio je da je imao brojeve njihovih mobilnih telefona, da je prilikom svakog prebacivanja stoke kontaktirao šifrovano sa njima i pitao da li je sigurno, te da li ima pripadnika policije kako bi mogli započeti prebacivanje i smještanje stoke u BiH. Naveo je i da su apelant i optuženi Milić njega pozivali i da su komunicirali i SMS porukama. Potvrdio je da su radnje navedene u činjeničnom opisu optužnice a koje se odnose na apelanta i optuženog Milića pravilno navedene, da je tačno da su mu oni davali podatke i obavještenja o kretanju policijskih službenika, informacije o tome ko se od policajaca nalazu u smjeni, te da li je bezbjedno da vrše prebacivanje stoke. Da je iskaz svjedoka Stevanovića tačan, odnosno da su telefonske komunikacije ostvarili upravo apelant i Stevanović, kako je naveo Sud BiH, nedvosmisleno proizlazi iz radnih naloga za službu za apelanta koji su podudarni sa ostvarenim SMS porukama, a na brojeve telefona koji su bili pod mjerama nadzora. Tako, u komunikaciji od 10. maja 2013. godine apelant sa broja telefona 387 66 479 196 šalje SMS poruku Stevanoviću na broj 387 63 936 972 i spominje da se nalazi na lokalitetu Dlake, a što je u saglasnosti sa radnim nalogom za službu od 10/11. maja 2013. godine. Također, da je upravo apelant sa svog broja telefona 387 66 479 196 poslao SMS poruku Stevanoviću 9. juna 2013. godine na broj telefona 387 63 863 603 u saglasnosti je sa radnim nalogom za službu od 8/9. juna 2013. godine iz kojeg proizlazi da se lokacija na kojoj se apelant navedenog dana nalazio podudara sa sadržajem SMS poruke u kojoj javlja Stevanoviću gdje je (lokalitet Tri Dlake).
19. Sud BiH je naveo da je svjedok Ljubomir Stevanović na glavnom pretresu, kada je saslušavan u svojstvu svjedoka, promijenio svoj iskaz koji je dao na zapisnik u Tužilaštvu 3. marta 2015. godine. Međutim, Sud BiH nije prihvatio iskaz svjedoka na glavnom pretresu, ocjenjujući iznošenje činjenica neuvjerljivim, te u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima, posebno presretnutim telefonskim komunikacijama između svjedoka i optuženih koje su bile šifrovane upravo radi prikrivanja kriminalnog ponašanja optuženih, a koje su prezentirane u sudnici, zatim, radnim nalozima za službu Granične policije za apelanta iz kojih nedvosmisleno proizlazi da se lokacija na kojoj se apelant određenog dana nalazio podudara sa sadržajem SMS poruka u kojima javlja Stevanoviću gdje je (npr. lokalitet Tri Dlake, datum komunikacija 10/11. maja 2013. godine), te iskazima svjedoka Edina Topalovića (koji je izjavio da mu je Stevanović rekao da se ne brine za prebacivanje kupljene stoke, jer on ima svoje ljude na granici) i svjedoka Rifata Konjića (branioca Ljubomira Stevanovića), kojima je Sud poklonio vjeru. Naime, svjedok Rifat Konjić u svom iskazu na glavnom pretresu potvrdio je da je sporazum o priznanju krivnje između tada optuženog Ljubomira Stevanovića i Tužilaštva zaključen slobodnom voljom i bez ikakvih pritisaka postupajućeg tužioca. Naveo je da, koliko se sjeća, optuženi Stevanović nije imao primjedaba na zapisnik, da on kao branilac nikada ne bi dozvolio da neko nekog “pritišće”, te da je vrlo zadovoljan odnosom tužiteljice prema njima. Naveo je da je on prisustvovao saslušanju iako nije morao, jer svjedok ne mora imati branioca, ostao je kao publika, odnosno nije bio ni u ulozi zastupnika niti savjetnika.
20. Sud BiH je naveo da su svjedoci odbrane optuženih Elvir Islamović i Milo Cvijetić, policijski službenici Granične policije, u svojim saglasnim izjavama na glavnom pretresu naveli da su radne naloge dobijali neposredno po dolasku u svoju smjenu, te da pripadnici tih jedinica nisu mogli vidjeti radne naloge drugih jedinica, kao i da nisu mogli znati koju teritoriju kontrolišu pripadnici drugih jedinica. Sud BiH je iskaze ovih svjedoka odbrane prihvatio kao istinite i tačne, te zaključio da navedeni svjedoci nisu iznijeli činjenice koje bi mogle biti od značaja za drugačije rješenje ove krivičnopravne stvari. Sud je izvršio uvid i u materijalnu dokumentaciju koju je apelantova odbrana uložila u spis, te ocijenio da ti dokazi nisu mogli utjecati na drugačiju odluku, jer je utvrdio da većina uložene materijalne dokumentacije nije relevantna za donošenje konačne odluke Suda u ovom predmetu. Ovo se, prije svega, odnosi na uložene radne naloge za službu za period 2011. i 2012. godine s obzirom na to da je 2013. godina obuhvaćena optužnicom.
21. Dalje, Sud BiH je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o konstrukciji produženog krivičnog djela, jer su ispunjeni propisani uslovi iz člana 54. stav 2. KZBiH, prema kojim odredbama produženo krivično djelo je učinjeno kada je učinilac sa namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način izvršenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju, čine jedinstvenu cjelinu.
22. Konačno, Sud BiH je prilikom odmjeravanja kazne imao u vidu opća pravila o odmjeravanju kazne iz člana 48. KZBiH, te je u odnosu na apelanta od olakšavajućih okolnosti ocijenio činjenicu da je osoba mlađe životne dobi, oženjen, otac dvoje mldb. djece, da ranije nije osuđivan, kao i njegovo korektno držanje pred sudom. Otežavajućih okolnosti na strani apelanta Sud BiH nije našao. Sud BiH je zaključio da će se izrečenom kaznom zatvora u trajanju od jedne godine dovoljno utjecati na apelanta da više ne čini krivična djela, kao i da će se ovakvom kaznom utjecati i na druge da ne vrše ovu vrstu krivičnih djela (generalna prevencija).
23. Odlučujući o žalbi branilaca apelanta i optuženog Milića, Apelaciono vijeće Suda BiH donijelo je Presudu broj S1 2 K 012891 15 Kž 3 od 7. aprila 2016. godine kojom su žalbe odbijene i Presuda Suda BiH broj S1 2 K 012891 14 K od 26. oktobra 2015. godine potvrđena.
24. Apelaciono vijeće je ocijenilo da su neosnovani žalbeni navodi o povredi apelantovog prava na odbranu zbog toga što su na glavnom pretresu preslušavani samo razgovori i čitane samo SMS poruke u kojima su učestvovali apelant i optuženi Milić. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je navelo da je preslušalo snimak sa ročišta održanog 25. maja 2015. godine na kojem je predsjednik vijeća još na samom početku konstatovao da bi, zbog efikasnosti i ekonomičnosti postupka, bilo dobro nastaviti samo sa preslušavanjem razgovora i čitanjem SMS poruka u kojima su učesnici apelant i saoptuženi Milić s obzirom na to da je postupak u odnosu na ostale optužene razdvojen, pri čemu je strankama i braniocima data mogućnost da se izjasne imaju li neke primjedbe ili sugestije tim povodom. S obzirom da iz snimka jasno proizlazi da su stranke i branioci bili saglasni sa nastalom situacijom, bez bilo kakvih prigovora, to je, prema stavu Apelacionog vijeća, takav prigovor neutemeljeno sada isticati.
25. Dalje, Apelaciono vijeće je obrazložilo zbog čega smatra neosnovanim prigovore da se pobijana presuda zasniva na nezakonitim dokazima nastalim provođenjem posebnih istražnih radnji, jer naredbe po kojim su provođene posebne istražne radnje ne sadrže sve elemente koji se po zakonu zahtijevaju. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je navelo da je uvidom u prvu naredbu o određivanju posebnih istražnih radnji broj S1 2 K 012891 13 Krn od 29. aprila 2013. godine a koja a je bitna u smislu zakonitosti, jer predstavlja svojevrsnu podlogu za sve ostale, utvrdilo da ona sadrži sve potrebne elemente predviđene odredbom člana 118. ZKPBiH. Nasuprot žalbenim prigovorima, za Apelaciono vijeće obrazloženje naredbe nije puko citiranje prijedloga Tužilaštva, što je očito iz navoda “razmatrajući navedeni prijedlog, utvrđeno je postojanje osnova sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, a koja proizlazi iz priloga koji je dostavljen uz predmetni prijedlog“. Dakle, ako je sudija za prethodni postupak ustanovio osnovanost prijedloga, logično je da će se pozvati na dijelove prijedloga i navesti ih u obrazloženju s obzirom na to da na tome temelji svoje obrazloženje. Također, za Apelaciono vijeće je nesporno da naredba sadrži i dio koji se odnosi na nemogućnost pribavljanja dokaza na drugi način, odnosno da bi pribavljanje dokaza bilo povezano sa nesrazmjernim poteškoćama, a što proizlazi i iz samog obrazloženja osnova sumnje. Za Apelaciono vijeće je nesporno i da je prvostepeni sud ispitao zakonitost provođenja posebnih istražnih radnji s obzirom na to da su kao materijalni dokazi uloženi izvještaji o počinjenom krivičnom djelu, kao i izvještaji policije o poduzetim aktivnostima tokom realizacije posebnih istražnih radnji (prisluškivanje i praćenje osoba). Pri tome Apelaciono vijeće je napomenulo da je i odbrana imala mogućnost preispitivanja provođenja posebnih istražnih radnji s obzirom na to da su tada osumnjičeni obaviješteni o njihovom provođenju, kao sa i mogućnošću podnošenja zahtjeva za preispitivanje zakonitosti. Pri tome, kako je potom navedeno, transkripti koji su čitani, nasuprot tvrdnji apelantovog branioca, ni u kom slučaju nisu upitni, oni mogu biti i jesu dokaz s obzirom na to da čine prepis zakonito presretnutih razgovora, te da su ih sačinila ovlaštena lica. Pitanje vjerodostojnosti razgovora za Apelaciono vijeće nije upitno s obzirom na to da su ti razgovori direktno presretnuti na osnovu zakonite naredbe suda, pa kao takvi egzistiraju, pri čemu je identitet učesnika nesporan kako već kroz naredbe koje su izdavane, tako i kroz ostale dokaze, radne naloge koji se poklapaju sa vremenom komunikacije, te iskaz svjedoka Stevanovića o komunikaciji sa optuženima.
26. Nasuprot navodima odbrane, Apelaciono vijeće je zaključilo da prvostepeni sud nije pogriješio kada je prihvatio izvještaje o počinjenom krivičnom djelu, kao i izvještaje policije o poduzetim aktivnostima tokom realizacije posebnih istražnih radnji kao dokaze, jer su oni prihvaćeni kao potkrepljujući dokazi o činjenicama i događajima o kojima su svjedoci-ovlaštena službena lica Granične policije neposredno govorili na glavnom pretresu.
27. Ocijenjeni su neosnovanim i navodi o nezakonitosti iskaza svjedoka Ljubomira Stevanovića i Edina Topalovića, te su detaljno elaborirani svi navodi žalbe i dati odgovori o njihovoj neosnovanosti. Također su ocijenjeni neosnovanim i navodi da je činjenični opis pobijane presude u pojedinim dijelovima preambule bitno drugačiji od činjeničnog opisa izmijenjene optužnice od 4. maja 2015. godine. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je istaklo da je, nakon uvida u spis, primijetilo da se u odnosu na datum 4. maj 2016. godine ne radi ni o kakvoj izmijenjenoj optužnici, budući da je tog dana uložen sporazum u odnosu na tada optuženog Milana Pantića, pri čemu je konstatovano da nema nikakvih izmjena prema apelantu i optuženom Miliću, kojom prilikom su branioci izjavili da nemaju nikakvih sugestija. Slijedom navedenog, prvostepeni sud se u uvodu pobijane presude ispravno pozvao na relevantnu preciziranu optužnicu od 10. marta 2015. godine.
28. Nasuprot žalbenim navodima, Apelaciono vijeće je zaključilo da izreka presude nije protivrječna sama sebi i razlozima presude zbog toga što je u njoj navedeno da su optuženi krivi zato što su postali članovi organizacije u smislu člana 1. stav 19. KZBiH. Pri tome Apelaciono vijeće je primijetilo da je prvostepeni sud i u samom obrazloženju dao osvrt na materijalnopravni propis od kojeg zavisi postojanje djela i odgovornosti počinioca (paragraf 55. pobijane presude), osvrćući se i na sam iskaz svjedoka Ognjena Vujinovića, zaposlenog u Agenciji za označavanje životinja, koji je pojasnio samu primjenu pozitivnih propisa kroz proceduru zaduživanja usnih markica, kao i opis kontrole identifikacije i kretanja životinja (paragraf 56. pobijane presude).
29. Za Apelaciono vijeće broj utvrđenih grla nezakonito uvezene stoke nije odlučujuća činjenica o kojoj je trebalo dati i posebne razloge s obzirom na to da se u konkretnom slučaju, u odnosu na apelanta i optuženog Milića, ne radi o osobama koje su direktno krijumčarile i rasturale neocarinjenu robu, slijedom čega bi bila bitna njena količina, već su oni imali ulogu da davanjem informacija o rasporedu policijskih službenika pomognu ilegalno prebacivanje stoke. Dakle, uloga apelanta i optuženog Milića ni u kom slučaju nema direktnu vezu sa brojem ilegalno prebačenih grla, niti su u konkretnom slučaju morali znati o kojem se broju radi da bi ostvarili obilježje djela za koje se terete. Njihova radnja je izvršena davanjem informacija koje su pomogle ostalim pripadnicima grupe da izvrše krivično djelo, odnosno nepoduzimanjem niti jedne radnje kako bi se ono spriječilo.
30. Analizirajući žalbeni prigovor apelantovog branioca u vezi sa nedostatkom obrazloženja za tačku 4. izreke pobijane presude, Apelaciono vijeće zaključuje da ono odlučujuće ne utječe na zakonitost i njeno pravilno činjenično utvrđenje. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je ocijenilo da je kod konstrukcije krivičnog djela, kakva je u konkretnom predmetu, produženo krivično djelo, bitno da se radi o dvije ili više radnji, što preneseno u konkretnom slučaju znači da je nebitno da li je postojalo i obrazloženo, tač. 12. ili 11. (bez tačke 4) radnji izvršenja, jer će konstrukcija produženog djela u svakom slučaju postojati. Odlučujuća činjenica o kojoj su trebali biti dati razlozi, i jesu dati, jeste da su apelant i optuženi Milić postali pripadnici grupe, a njihova radnja se svakako u svakoj radnji izvršenja svodila na isto - davanje informacija, odnosno nepoduzimanje zakonom predviđenih mjera iako su znali za ilegalno prebacivanje stoke.
31. Nasuprot žalbenim navodima, Apelaciono vijeće smatra da je činjenično utvrđenje prvostepenog suda potpuno i pravilno utvrđeno. Prvostepeni sud je, što je prihvatilo i Apelaciono vijeće, ocijenio iskaz Ljubomira Stevanovića dat u Tužilaštvu 3. marta 2015. godine, te ga kao takvog ocijenio relevantnim, a u kojem iskazu je on iznio svoja saznanja o ilegalnom prebacivanju stoke iz Srbije u BiH, navodeći da je sa policijskim službenicima Granične policije, apelantom i optuženim Milićem ostvarivao skoro svakodnevne telefonske kontakte u vezi sa radnjama nezakonitog prebacivanja stoke. Nasuprot navodima apelantovog branioca, Apelaciono vijeće ukazuje na par. 92. i 93. pobijane presude iz kojih je više nego očito da se tačka 11. osuđujućeg dijela izreke ne zasniva samo na jednoj SMS poruci, kako to branilac neosnovano tvrdi. Navod branioca o navodnim nepodudarnostima poruka za Apelaciono vijeće nije relevantan s obzirom na to da je prvostepeni sud poruke iz paragrafa 93. pobijane presude citirao na osnovu zvaničnog transkripta koji je uložen kao dokaz i s kojim je odbrana upoznata, te za koji je već konstatovano zbog čega može predstavljati dokaz u postupku.
32. Ocijenjen je neosnovanim i prigovor apelantovog branioca da je prvostepeni sud kaznom zatvora od jedne godine apelanta izjednačio sa organizatorom grupe Ljubomirom Stevanovićem. Naime, ukazano je da brojnost radnji izvršenja (12) apelanta, kao i činjenica da je on ovlaštena službena osoba, koja bi zbog te činjenice pogotovo trebalo da poštuje zakonske norme i sprečava druge da ne čine krivična djela, te da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. To što je istu kaznu zatvora dobio i organizator, za ovaj predmet nije odlučujuće, ocjenjujući da je on sklopio sporazum, kao i da je, pored glavne, dobio i sporednu kaznu, a pri tome je svakako krivična odgovornost individualna i sud procjenjuje otežavajuće i olakšavajuće okolnosti za svakog učinioca pojedinačno bez obzira na njihovu eventualnu povezanost u izvršenju djela.
Napomena u vezi sa relevantnim činjenicama
33. Ustavni sud konstatuje da iz naredbe Suda BiH broj S1 2 K 012891 13 Krn od 29. aprila 2013. godine proizlazi da je sudija za prethodni postupak Suda BiH, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za izdavanje naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji, na osnovu člana 118. st. 1. i 3. u vezi sa članom 116. stav 2. tačka a) ZKP, donio naredbu zbog postojanja osnova sumnje da je počinjeno krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom krijumčarenje iz člana 214. stav 2. KZBiH. Naredba je donesena protiv Đorđa Jevtića i još sedam N.N. lica sa navođenjem brojeva telefona tih lica. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u tački VI naredbe opisano da je, nakon razmatranja prijedloga Tužilaštva, utvrđeno da postoji osnov sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, a koja proizlazi iz priloga koji je dostavljen uz prijedlog, i to informacije i zahtjeva za izdavanje naredbe Državne agencije za istrage i zaštitu broj 17-08-2-04-22-184/13 od 16. aprila 2013. godine iz koje, kao i iz prijedloga Tužilaštva, proizlazi da je Granična policija zaprimila anonimno pismo 31. januara 2013. godine od građana Bijeljine u kome se navodi da je 25. januara 2013. godine izvršeno prebacivanje više desetina krupne stoke iz Srbije u BiH, gdje su učestvovali policijski službenici Granične policije (mobilne jedinice). Isto tako, u pismu se navodi da više mjeseci policija vrši reketiranje švercera i građana. Pored toga, u pismu se zahtijeva da Granična policija poduzme sve aktivnosti i mjere da se počinioci opisanih radnji otkriju i kazne. Nakon zaprimljenog anonimnog pisma službenici policije CIU su operativnim radom na terenu i na osnovu prikupljenih informacija došli do saznanja da se krijumčarenje stoke zaista vrši na vrlo organizovan način, tako što određena lica kupuju stoku na teritoriji Srbije i dovode do rijeke Drine. Nakon toga druga lica (čamdžije) u pogodnom trenutku (najčešće noću), uz pomoć posebno napravljenih čamaca, stoku prebacuju u BiH i zatvaraju u obližnjim stajama odakle ih treća lica odvoze i prodaju na stočnoj pijaci u Bijeljini ili dalje transportuju u unutrašnjost BiH. Pored toga, operativnim radom na terenu utvrđeno je da za organizovanje i dogovaranje opisanih inkriminisanih radnji lica koriste mobilne telefone BH Telecoma. „[…] Pored navedenog, također je utvrđeno i da je osumnjičeni Đorđe Jevtić, prema kome se provode posebne istražne radnje u drugom krivičnom predmetu, obavio veliki broj konverzacija iz kojih proizlazi da je prebacivanje stoke iz Srbije u BiH izvršeno više puta, pri tome komunicirajući sa do sada neidentifikovanim osobama, koje su vršile navedene radnje.“ Dalje, u sljedećem stavu naredbe je konstatovano da „imajući u vidu navedeno, te činjenicu da se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama, Sud cijeni da su ispunjeni uslovi iz člana 116. stav 2. tačka a), te da je opravdano određivanje posebnih istražnih radnji iz tačke I ove naredbe“.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
34. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije. Apelant ističe da je prvostepena presuda zasnovana „gotovo isključivo“ na rezultatima nezakonito određenim i provedenim posebnim istražnim radnjama iz člana 116. stav 2. tač. a) i d) ZKP, koje su određene, odnosno produžavane naredbama sudije za prethodni postupak Suda BiH (brojevi i datumi navedeni u apelaciji). U apelaciji se dalje ukazuje na odredbe ZKP o posebnim istražnim radnjama (čl. 116. stav 1, 117, 118. stav 1. i 122) i ističe da, po citiranim odredbama, naredbe o određivanju, odnosno produženju posebnih istražnih radnji moraju ispuniti dva kumulativno postavljena uslova - obrazloženje osnova sumnje da je lice protiv koga je određena naredba samo ili s drugim licima učestvovalo ili učestvuje u činjenju krivičnog djela za koje se može odrediti primjena te posebne istražne radnje i navođenje razloga zbog kojih se dokazi ne mogu pribaviti na drugi način, odnosno zbog čega bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama. Prema apelantovom mišljenju, sve naredbe u ovom slučaju ne ispunjavaju nijedan od navedenih uslova, „što je detaljno i navedeno u paragrafu VII žalbe branioca apelanta protiv prvostepene presude“. Apelant ističe da je neophodnost obrazloženja osnova sumnje i navođenja razloga zbog kojih se prikupljanje dokaza nije moglo sprovesti mjerama koje manje zadiru u prava osumnjičenih utvrđena praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetima Dragojević protiv Republike Hrvatske (68955/11)1 i Iordachi i dr. protiv Moldavije (25198/02), kao i savremenom praksom Apelacionog odjeljenja Suda BiH. Apelant smatra da je Apelaciono vijeće potvrđivanjem prvostepene presude koja je u pogledu radnji izvršenja zasnovana isključivo na rezultatima nezakonito provedenih posebnih istražnih radnji (ne postoje drugi dokazi koji bi potvrdili tačnost navoda iz optužnice o radnjama izvršenja predmetnog krivičnog djela) različito primijenilo odredbe ZKP u odnosu na prethodne činjenično i pravno istovjetne slučajeve, čime je došlo do neujednačene sudske prakse i narušavanja pravne sigurnosti građana kao jednog od temeljnih principa pravne države, a čiji je konkretan rezultat povreda prava apelanta na privatni život. Apelant je u prilog istaknutim navodima citirao stav iz Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 017004 15 Kž od 8. septembra 2015. godine i Presude Suda BiH broj S1 2 K 019359 15 K od 28. aprila 2016. godine.
35. Pored toga, apelant smatra da je osporena presuda proizvod paušalne ocjene dokaza i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, kao i da se drugostepeni sud uopće nije bavio apelantovim žalbenim prigovorima, nego je nekritički prihvatio zaključke prvostepenog suda, čime je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. U tom kontekstu apelant ističe da je zasnivanje osporene presude izvedeno isključivo na dokazima pribavljenim na osnovu nezakonito provedenih posebnih istražnih radnji, odnosno na osnovu dokaza pribavljenih povredom prava na apelantov privatni život, te da je Sud BiH postupio protivno odredbama člana 10. ZKP. Također, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog arbitrarnog obrazloženja osporene presude o pojedinim radnjama izvršenja predmetnog krivičnog djela, kao i o okolnostima koje utječu na odmjeravanje kazne. Nadalje, apelant ističe da je Sud BiH osporenu presudu zasnovao na presretnutim razgovorima i videosnimcima koji nisu izvedeni kao dokaz na glavnom pretresu. Naime, kako apelant pojašnjava, na glavnom pretresu od 25. maja 2015. godine predsjednik vijeća prvostepenog suda odlučio je da se, počevši od tačke 13. pa do posljednje tačke optužnice, na glavnom pretresu preslušaju samo razgovori i SMS poruke u kojima su učestvovali apelant i optuženi Milić, a da sud van glavnog pretresa presluša ostale presretnute razgovore i SMS poruke, te da se ne izvodi dokaz pregledanjem videosnimaka Jedinice za nadzor koji su ostvareni poduzimanjem posebnih istražnih radnji. Dakle, presretnuti razgovori, „kao jedini dokazi za tač. 13, 16, 17, 18, 19. i 20. optužnice“, samo su djelomično izvedeni na glavnom pretresu, pa se na njima ne može zasnovati pravilna i zakonita presuda, jer se na osnovu tih razgovora, osim navodne komunikacije apelanta sa Stevanovićem, ne može utvrditi nijedna druga činjenica o radnjama izvršenja krivičnog djela na način kako su opisane u izreci presude. Apelant podsjeća da je pobijanom presudom potvrđena prvostepena presuda kojom mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine (za razliku od optuženog Milića, kojem je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci) upravo zbog veće „količine kriminalne aktivnosti“ apelanta (paragraf 117. prvostepene presude). Imajući u vidu da, kako apelant navodi, za tač. 4, 13, 16, 17, 18, 19. i 20. optužnice nije izveden nijedan dokaz, kao ni za broj grla prokrijumčarene stoke, to je očigledno da velike „količine kriminalne aktivnosti“ na strani apelanta ne bi bilo, što bi u svakom slučaju utjecalo na visinu kazne. Stoga se, prema apelantovom mišljenju, ove okolnosti od kojih zavisi vrsta kazne ne mogu smatrati nebitnim, kako to pogrešno ističe drugostepeno vijeće.
II.Odgovor na apelaciju
36. Sud BiH je istakao da je apelant identične prigovore kao u apelaciji iznosio i u žalbi protiv prvostepene presude o čemu se Apelaciono vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentirano već izjasnilo u svojoj presudi. Istaknuto je da je prvostepeni sud pravilno ocijenio zakonitost svih dokaza uvrštenih u spis predmeta, pa i dokaza na koje ukazuje predmetna apelacija, te da je dao valjanu argumentaciju o njihovoj neosnovanosti. Istovremeno, Apelaciono vijeće je istaklo da je i odbrana imala mogućnost preispitivanja provođenja posebnih istražnih radnji s obzirom na to da su tada osumnjičeni obaviješteni o njihovom provođenju, kao sa i mogućnošću podnošenja zahtjeva za preispitivanje zakonitosti. Osim toga, i transkripti koji su čitani ni u kom slučaju nisu upitni, te predstavljaju dokaz s obzirom na to da čine prepis zakonito presretnutih razgovora, te da su ih sačinila ovlaštena lica. Dakle, pitanje vjerodostojnosti razgovora za Sud BiH nije upitno, jer su isti razgovori direktno presretnuti na osnovu zakonite naredbe Suda, pa kao takvi egzistiraju bez obzira na nezakonitost analiza i mobilnih telefona i SIM kartica koji su se mogli s njima povezati, pri čemu je identitet učesnika nesporan kako već kroz naredbe koje su izdavane, tako i kroz ostale dokaze, radne naloge koji se poklapaju sa vremenom komunikacije, kao i iskaz svjedoka Ljubomira Stevanovića o komunikaciji sa optuženima. Apelaciono vijeće je preslušalo snimak sa ročišta održanog 25. maja 2015. godine na kojem je predsjednik vijeća na samom početku konstatovao da bi, zbog efikasnosti i ekonomičnosti postupka, bilo dobro nastaviti samo sa preslušavanjem razgovora i čitanjem SMS poruka u kojima su učesnici apelant i optuženi Milić s obzirom na to da je postupak u odnosu na ostale optužene razdvojen, pri čemu je strankama i braniocima data mogućnost da se izjasne imaju li neke primjedbe ili sugestije tim povodom. Suprotno apelantovim tvrdnjama, Sud BiH je istakao da i dalje smatra da utvrđeni broj nezakonito uvezene stoke nije odlučujuća činjenica zbog toga što uloga apelanta i optuženog Milića ni u kom slučaju nema direktnu vezu sa brojem ilegalno prebačenih grla, niti su u konkretnom slučaju morali znati o kojem se broju radi da bi ostvarili obilježje krivičnog djela koje im je stavljeno na teret. Njihova radnja je izvršena davanjem informacija koje su pomogle ostalim pripadnicima grupe da izvrše krivično djelo, odnosno nepoduzimanjem niti jedne radnje kako bi se ono spriječilo. Sud BiH je istakao da su u konkretnom slučaju sve relevantne činjenice i okolnosti ocijenjeni, te da po principu slobodnog sudijskog uvjerenja kazna zatvora u trajanju od jedne godine predstavlja adekvatnu sankciju.
37. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su osporene odluke Suda BiH pravilne i na zakonu zasnovane. Stoga, smatra da nije povrijeđeno nijedno apelantovo pravo, te u tom smislu predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana V.Relevantni propisi
38. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. broj 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15), interno prečišćeni tekst zakona za potrebe ove odluke, relevantne odredbe glase:
Produženo krivično djelo Član 54. st. (2) i (3) (2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinilac s umišljajem učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.
(3) Kada se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.
Organiziranje grupe ljudi ili udruženja za krijumčarenje ili rasturanje neocarinjene robe Član 215.
(1) Ko organizira grupu ljudi ili drugo udruženje za organizirano krijumčarenje, ili mrežu preprodavača ili posrednika za prodaju ili za rasturanje neocarinjene robe, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
(2) Ko postane član grupe ljudi ili udruženja iz stava 1. ovog člana, kaznit će se kaznom zatvora najmanje jednu godinu.
39. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03,36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13), interno prečišćeni tekst zakona koji je bio u primjeni u relevantnom vremenu za potrebe ove odluke, relevantne odredbe glase:
Član 10. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 14. stav (1) Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
116. stav (1), stav (2) tač. a) i d) i stav (3) Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu (1) Protiv osobe za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz člana 117. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.
(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija,
d) tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima, (3) Istražne radnje iz stava 2. tačke a. ovog člana mogu se odrediti i prema osobi za koju postoje osnovi sumnje da učinitelju, odnosno od učinitelja krivičnog djela iz člana 117. ovog zakona prenosi informacije u vezi s krivičnim djelom, odnosno da učinitelj koristi njeno sredstvo telekomunikacije.
Član 117.
Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Istražne radnje iz člana 116. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela:
a) protiv integriteta Bosne i Hercegovine,
b) protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom,
c) terorizma,
d) za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna Član 118. st. (1) i (3) Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji (1) Istražne radnje iz člana 116. stava 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog Tužitelja koji sadrži: podatke o osobi protiv koje se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 116. stava 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog Tužitelja, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.
(3) Istražne radnje iz člana 116. stava 2. tač. a. do d. i g. ovog zakona mogu trajati najduže do mjesec dana, a iz posebno važnih razloga mogu se, na obrazloženi prijedlog Tužitelja, produžiti za još mjesec dana, s tim da mjere iz tačke a. do c. mogu trajati ukupno najduže šest mjeseci, a mjere iz tač. d. i g. ukupno najduže tri mjeseca. Zahtjev za radnju iz člana 116. stava 2. tačke f. ovog zakona se može odnositi samo na jednokratni akt, a zahtjev za svaku narednu radnju protiv iste osobe mora sadržavati razloge koji opravdavaju njenu upotrebu.
Član 119. st. (1) i (3) Materijal dobijen preduzimanjem radnji i obavještavanje o poduzetim radnjama (1) Po prestanku radnji iz člana 116. ovog zakona policijski organi moraju sve informacije, podatke i predmete dobijene poduzetim radnjama, kao i izvještaj o tome predati Tužitelju. Tužitelj je dužan dostaviti sudiji za prethodni postupak pismeni izvještaj o poduzetim radnjama. Na osnovu podnesenog izvještaja sudija za prethodni postupak provjerava da li je postupljeno po njegovoj naredbi.
(3) Sudija za prethodni postupak će, bez odlaganja, a nakon preduzimanja radnji iz člana 116. ovog zakona, obavijestiti osobu protiv koje je radnja bila poduzeta. Osoba protiv koje je mjera bila poduzeta može od Suda zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je provedena mjera.
Član 122.
Korištenje dokaza pribavljenih posebnim radnjama Tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom mogu se koristiti kao dokazi u krivičnom postupku.[...].
Član 280. stav (2) Vezanost presude za optužbu (2) Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost
40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
41. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 012891 15 Kž 3 od 7. aprila 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. juna 2016. godine, a apelacija je podnesena 12. avgusta 2016. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
44. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije.
45. Ustavni sud zapaža da iz apelantovih navoda proizlazi da on prvenstveno smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer su osporene presude zasnovane na „nezakonito određenim i provedenim“ posebnim istražnim radnjama. Naime, apelant ukazuje da naredbe ne sadrže obrazloženje osnova sumnje, kao i razloga zbog kojih na drugi način nije moguće obezbijediti dokaze ili bi to bilo skopčano sa nesrazmjernim teškoćama. Dalje, apelant smatra je Sud BiH u vezi sa provođenjem posebnih istražnih radnji „u potpuno istovjetnim slučajevima“ donio suprotne odluke, te da je na taj način „narušena pravna sigurnost“. U prilog svojim tvrdnjama apelant se pozvao na citiranu presudu Dragojević, te određene odluke Suda BiH.
46. Slijedom navedenog, Ustavni sud će prvo ispitati navode apelantove u odnosu na garancije iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
47. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku;
48. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
49. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom predmetu naredbama Suda BiH, koje su uvrštene kao dokaz u predmetnom krivičnom postupku, određene i provođene posebne istražne radnje iz člana 116. stav 2. tačka a) – nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, te iz tačke d) - tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi sa njima. Dalje, Ustavni sud zapaža da su posebne istražne radnje iz člana 116. stav 2. tačka a) određene naredbom Suda BiH broj S1 2 K 012891 13 Krn od 29. aprila 2013. godine i da su potom produžavane sa 11 naredbi, te da su trajale do 10. oktobra 2013. godine, dok su posebne istražne radnje iz člana 116. stav 2. tačka d) određene naredbom broj S1 2 K 012891 13 Krn 3 od 22. maja 2013. godine i da su potom produžavane sa još tri naredbe, te da su trajale do 22. septembra 2013. godine.
50. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi pri ispitivanju navoda apelanata u vezi sa povredom prava iz člana 8. Evropske konvencije u povodu provođenja posebnih istražnih radnji u kontekstu krivičnog postupka slijedio osnovne principe koje je Evropski sud definirao u predmetu Dragojević protiv Hrvatske (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3236/18 od 11. oktobra 2018. godine, tačka 56) a kojim će se rukovoditi i pri ispitivanju apelantovih tvrdnji i u ovom predmetu.
a) Da li je došlo do miješanja?
51. Nesporno je da je određivanjem posebne istražne radnje - tajni nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija i posebne istražne radnje - tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi s njima došlo do miješanja u apelantovo pravo na poštivanje privatnog života i prepiske garantovanog članom 8. Evropske konvencije.
52. Slijedom navedenog, potrebno je, u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, ispitati da li je miješanje koje je u pitanju u skladu sa zakonom, da li teži jednom ili više legitimnih ciljeva navedenih u stavu 2, te da li je nužno u demokratskom društvu kako bi se postigao taj cilj ili ciljevi (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Kvasnica protiv Slovačke, aplikacija broj 72094/01, stav 77, 9. juni 2009. godine).
b) Da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom?
53. U odgovoru na ovo pitanje Evropski sud je u predmetu Dragojević istakao (vidi stav 86): „Sud primjećuje da u ovom predmetu podnositelj nije općenito prigovorio postojanju propisa koji dozvoljavaju mjere tajnog nadzora. Osnova njegova prigovora bio je specifičan slučaj takvog nadzora koji je proveden u sklopu kaznenog postupka protiv njega. S obzirom na to da Sud mora prvo utvrditi je li sporno miješanje bilo 'u skladu sa zakonom', neizbježno mora ocijeniti mjerodavno domaće pravo koje je bilo na snazi u to vrijeme u odnosu na pretpostavke temeljnog načela vladavine prava. Takav pregled nužno podrazumijeva određeni stepen apstrakcije (vidi, Kruslin, citirano gore, stav 32). Ipak, u slučajevima koji proizlaze iz pojedinačnih zahtjeva, Sud se u pravilu mora usredsrijediti ne na zakon kao takav, već na način na koji je primijenjen na podnositelja u određenim okolnostima (vidi, Goranova-Karaeneva protiv Bugarske, br. 12739/05, stav 48, 8. marta 2011. godine).“
54. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija i tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi s njima određene na osnovu člana 116. stav 2. tač. a) i d) ZKP. Stoga, proizlazi da su posebne istražne radnje bile zasnovane na mjerodavnom domaćem pravu čija dostupnost nije problem u konkretnom slučaju.
55. Nadalje, kao što je već ukazano u ovoj odluci, apelant i ne dovodi u pitanje pravni osnov za određivanje posebnih istražnih radnji, već tvrdi da sudija za prethodni postupak nije postupao u skladu sa procedurom određenom zakonom, jer su u naredbama kojim su određene i produžavane posebne istražne radnje izostali valjani razlozi u pogledu postojanja osnova sumnje i procjene da na drugi način nije bilo moguće osigurati dokaze, odnosno da bi to bilo skopčano s nesrazmjernim teškoćama.
56. Slijedom navedenog, proizlazi da je osnovno pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori (vidi, Dragojević, stav 89) „ (…) je li mjerodavno domaće pravo, uključujući način na koji su ga tumačili domaći sudovi, dovoljno jasno navelo opseg i način ostvarivanja diskrecije dodijeljene tijelima javne vlasti, te posebno je li domaći sistem tajnog nadzora, na način na koji ga primjenjuju domaće vlasti, omogućio odgovarajuće mjere zaštite od mogućih različitih načina zloupotrebe (uporedi, Malone, citirano gore, stav 70, Kruslin, citirano gore, st. 35-36, Huvig, citirano gore, st. 34-35, i Kopp protiv Švicarske, 25. marta 1998., st. 66-75, Izvještaji o presudama i odlukama 1998- II). Budući da je postojanje odgovarajućih mjera zaštite protiv zloupotrebe pitanje koje je usko vezano s pitanjem je li u ovom predmetu poštovan test 'nužnosti', Sud će ispitati i uvjet da miješanje mora biti 'u skladu sa zakonom' i uvjet da mora biti 'nužno' (vidi, Kvasnica, citirano gore, st. 83- 84)“.
57. Ustavni sud zapaža da, u skladu sa članom 116. ZKP, posebne istražne radnje mogu biti određene protiv osobe za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u činjenju krivičnog djela iz člana 117. ZKP, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi, ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je članom 116. stav 3. ZKP određeno da se posebne istražne radnje mogu odrediti i prema licu za koje postoje osnovi sumnje da učiniocu, odnosno od učinioca krivičnog djela prenosi informacije u vezi sa krivičnim djelom, odnosno da učinilac koristi njegovo sredstvo telekomunikacije. U skladu sa članom 118. stav 1. ZKP, posebne istražne radnje određuje naredbom sudija za prethodni postupak na obrazloženi prijedlog tužioca koji sadrži: podatke o osobi protiv koje se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 116. st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno poduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju poduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnji. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužitelja, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.
58. Shodno navedenom, proizlazi da ZKP zahtijeva da mjere tajnog nadzora mogu biti određene ukoliko postoji prijedlog tužitelja koji je potom odobrio sud. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Dragojević ukazano (vidi stav 94): „(…) [Evropski] sud je, također, naglasio da provjera od tijela ovlaštenih za odobravanje provođenja tajnog nadzora, inter alia, da je upotrba takvih mjera ograničena na predmete u kojima postoji činjenična osnova za sumnju da osoba planira, čini ili je počinila određena teška kaznena djela i da je mjere moguće naložiti samo ako nema izgleda da se činjenice uspješno ustanove drugim metodama, ili bi to bilo izrazito teško, predstavlja jamstvo odgovarajućeg postupka osmišljenog kako bi se osiguralo da mjere nisu naložene nemarno, neregularno ili bez potrebnog razmatranja (vidi, Klass i drugi, citirano gore, stav 51). Stoga je važno da odgovorne vlasti - u ovom predmetu istražni sudija - odrede postoje li opravdani razlozi za odobravanje mjera tajnog nadzora (sporedi, Iordachi i drugi protiv Moldavije, br. 25198/02, stav 51, 10. februara 2009. godine).“
59. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je apelant na glavnom pretresu istakao prigovor zakonitosti naredbi sudije za prethodni postupak kojima je određeno izvođenje posebnih istražnih radnji iz člana 116. stav 2. tač. a) i d) ZKP tvrdnjama da naredbe ne sadrže obrazloženje u pogledu postojanja osnova sumnje da je lice protiv kojeg se određuje posebna istražna radnja samo ili sa drugim licima učestvovalo u izvršenju krivičnog djela iz člana 117. ZKPBiH, te da su one određene i protiv N.N. lica, što je protivno odredbi člana 116. stav 1. ZKPBiH. Ustavni sud zapaža da iz prvostepene presude proizlazi da je Sud BiH navedeni prigovor razmotrio i zaključio da je neosnovan. Naime, Sud BiH je naveo da je izvršio uvid u svaku od uloženih naredbi i utvrdio da su posebne istražne radnje koje su se provodile u odnosu na više osumnjičenih lica i više telefonskih brojeva (pojedini osumnjičeni, među kojima i apelant, imali su više telefonskih brojeva koji su bili predmet mjera) poduzimane u periodu od 29. aprila do 6. septembra 2013. godine, kada je izdata posljednja naredba. Sud BiH je naveo da je uvidom u navedene naredbe utvrdio da su izdate u skladu sa čl. 116, 117. i 118. ZKP, odnosno da sadrže sve elemente propisane zakonom (lica/osumnjičene i telefonske brojeve za koje se izdaje naredba, obrazloženje u pogledu postojanja osnova sumnje da su osumnjičena lica obuhvaćena naredbom počinila krivična djela koja im se stavljaju na teret, zatim, pobrojane dokaze na kojima se temelje osnovi sumnje uz kratak opis radnji izvršenja, te, na kraju, razloge zbog čega se na drugi način, osim primjenom posebnih istražnih radnji, ne mogu pribaviti dokazi). Također, Sud BiH je naveo da je iz prve naredbe broj S1 2 K 012891 13 Krn od 29. aprila 2013. godine vidljivo da je ona određena u odnosu na lice Đorđe Jevtić i prema više N.N. osoba. Ukazano je da se posebne istražne radnje mogu primijeniti protiv osumnjičenog za koga postoje osnovi sumnje da je sam izvršio ili da učestvuje u izvršenju krivičnog djela iz zakonom izdvojene grupe krivičnih djela (član 117. ZKP), kao i protiv osumnjičenog za koga postoje osnovi sumnje da je s drugim osobama sudjelovao u izvršenju krivičnih djela, odnosno da učestvuje sa drugim osobama u njihovom izvršenju.
60. Ustavni sud, također, zapaža, na osnovu uvida u naredbu broj S1 2 K 012891 13 Krn od 29. aprila 2013. godine, da iz nje proizlazi da je tužilac podnio obrazloženi prijedlog za određivanje posebnih istražnih radnji u kom je obrazložio osnove sumnje da su osumnjičeni Đorđe Jevtić i druga N.N. lica prema kojim su preduzimane posebne istražne radnje počinili krivično djelo u odnosu na koje, u skladu sa ZKP, mogu biti određene posebne istražne radnje, da je uz prijedlog dostavio i dokaze, informacije i zahtjev za izdavanje naredbe Državne agencije za istrage i zaštitu broj 17-08-2-04-22-184/13 od 16. aprila 2013. godine u kojem je navedeno postojanje inicijalnog akta za postupanje, to jest anonimnog pisma u kojem je opisano krijumčarenje stoke iz Srbije u BiH, zatim, da su u navedeno krijumčarenje uključeni i pripadnici Granične policije, te da je konačno navedeno da su, nakon zaprimljenog anonimnog pisma, službenici „policije CIU“ operatnim radom na terenu i na osnovu prikupljenih informacija došli do saznanja da se krijumčarenje stoke vrši na vrlo organizovan način, najčešće noću. Pored navedenog, također je utvrđeno i da je osumnjičeni Đorđe Jevtić, prema kome se provode posebne istražne radnje u drugom krivičnom predmetu, obavio veliki broj konverzacija iz kojih proizlazi da je prebacivanje stoke iz Srbije u BiH izvršeno više puta, pri tome komunicirajući sa dosad neidentifikovanim osobama, koje su vršile navedene radnje počinjenja krivičnog djela, da je sudija za prethodni postupak izvršio uvid u predočene dokaze i na osnovu toga izveo zaključak da postoje osnovi sumnje kao prvi opšti uslov za primjenu posebnih istražnih radnji. Nadalje, iz obrazloženja osporene naredbe proizlazi da je obrazloženo da se zbog navedenih razloga na drugi način ne mogu pribaviti dokazi, ili da bi njihovo pribavljanje bio povezano sa nesrazmjernim teškoćama. Stoga, budući da je sudija za prethodni postupak doveo u direktnu vezu ispunjenje ova dva uslova, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju razlozi koji su navedeni u dijelu kojim je opisano postojanje osnova sumnje za počinjenje krivičnog djela i nemogućnost pribavljanja dokaza na drugi način dovoljno obrazloženi, a apelantovi navodi da ne postoji obrazloženje neosnovani. Zbog navedenih razloga, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantovo pozivanje na druge predmete Apelacionog vijeća Suda BiH, budući da u konkretnom slučaju Ustavni sud ispituje navode koji se tiču konkretnog predmeta.
61. Slijedom navedenog, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da je konkretna situacija kod izdavanja naredbi o određivanju, odnosno produženju posebnih istražnih radnji identična onoj koja je bila predmet razmatranja u predmetu Dragojević (vidi stav 95), tj. da su izostali „stvarni detalji koji se temelje na specifičnim činjenicama predmeta i osobitim okolnostima koje ukazuju na osnovanu sumnju da su kaznena djela počinjena, te da istragu nije moguće provesti na drugačiji, manje intruzivan način“.
62. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je članom 119. ZKP određeno da, nakon prestanka primjene posebnih istražnih radnji, policijski organ mora sve informacije, podatke i predmete dobijene njihovim poduzimanjem, kao i izvještaj o tome predati tužiocu. Istim članom je određeno i da je tužilac dužan dostaviti sudiji za prethodni postupak pisani izvještaj o preduzetim radnjama, te da na osnovu njega sudija za prethodni postupak provjerava da li je postupljeno po njegovoj naredbi. Ustavni sud zapaža da iz prvostepene presude proizlazi da je Sud BiH utvrdio da je sudija za prethodni postupak postupio i u skladu sa članom 119. stav 3. ZKP, odnosno da su sva osumnjičena lica koja su bila pod mjerama nadzora po naredbama Suda BiH dopisom obaviještena da su se prema njima provodile posebne istražne radnje uz uputu da od Suda mogu zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbi, te načina na koji su mjere provedene.
63. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju posebne istražne radnje prema apelantu poduzete u okviru krivičnog postupka i u službi ostvarivanja legitimnog cilja - otkrivanja krivičnog djela. Ni iz obrazloženja osporenih odluka, kao ni iz apelantovih navoda nije moguće zaključiti da su javne vlasti u poduzimanju posebnih istražnih radnji prekršile ovlaštenja koja su im dodijeljena ZKP, ili da posebne istražne radnje nisu poduzimane u svrhu krivičnog postupka. Nadalje, apelant ne tvrdi, a to ne proizlazi ni iz osporenih odluka, da se na glavnom pretresu nije mogao u potpunosti upoznati sa materijalom pribavljenim provođenjem posebnih istražnih radnji, te da mu je bila uskraćena mogućnost da ga osporava. Najzad, redovni sudovi su detaljno ispitali apelantove tvrdnje kojim je dovodio u pitanje zakonitost posebnih istražnih radnji, koje je ponovio i u apelaciji, a za koje je Ustavni sud zaključio da su neosnovane. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelantovo pravo iz člana 8. Evropske konvencije bilo zakonito.
c) Legitimni cilj i proporcionalnost
64. Ustavni sud zapaža da su posebne istražne radnje nesporno bile u službi legitimnog cilja, tj. da je materijal pribavljen posebnim istražnim radnjama korišten u svrhu istrage i na suđenju apelantu za označeno krivično djelo.
65. Najzad, u okolnostima konkretnog slučaja ne dovodi se u pitanje ni proporcionalnost, tj. posebne istražne radnje su bile opravdane kao „neophodne u demokratskom društvu“ u svrhu istrage i procesuiranja apelanta.
66. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
67. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
68. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom
69. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
70. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je odlučujuće značajan za utvrđivanje „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
71. Apelant tvrdi da se presude zasnivaju „gotovo isključivo“, a potom navodi „isključivo“ na nezakonitim dokazima, odnosno dokazima koji su dobijeni na osnovu nezakonito izdatih naredbi za provođenje posebnih istražnih radnji. Također, apelant smatra da je redovni sud arbitrarno obrazložio osporene presude u pogledu pojedinih radnji izvršenja predmetnog krivičnog djela, da je presuda donesena na osnovu dokaza koji nisu provedeni na glavnom pretresu, da je sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje u pogledu utvrđenog broja nezakonito uvezene stoke, te da je prvostepena presuda rezultat paušalne ocjene dokaza i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, kao i da se drugostepeni sud uopšte nije bavio apelantovim žalbenim prigovorima.
72. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
73. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).
74. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH na osnovu optužnice koju je podiglo Tužilaštvo proveo dokazni postupak u kojem je saslušao svjedoke i izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, te da je nakon ocjene svih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi zaključio da je apelant na opisani način počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Suprotno navodima iz apelacije, Ustavni sud u osporenom obrazloženju prvostepene, a zatim drugostepene presude ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost kako u primjeni procesnih odredaba i materijalnog prava, tako ni u zaključku suda o počinjenom krivičnom djelu. Naime, prvostepeni sud je opisao način utvrđivanja pravno relevantnih činjenica na osnovu provedenih dokaza, te je naveo da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, koje se bazira i na dokazima koji su proizašli iz provođenja posebnih istražnih radnji, kao i iskaza svjedoka Ljubomira Stevanovića, te drugih potkrepljujućih dokaza, izveo zaključak da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela organizovanje grupe ljudi ili udruženja za krijumčarenje ili rasturanje neocarinjene robe iz člana 215. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH, u vezi sa stavom 54. istog zakona, o čemu su u obrazloženju osporenih odluka dati detaljni i jasni razlozi koji Ustavnom sudu ne ostavljaju dojam proizvoljnosti.
75. U pogledu apelantovih navoda da su presude zasnovane na nezakonitim dokazima koji su pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji, Ustavni sud konstatuje da je u prethodnom dijelu ove odluke utvrdio da su apelantovi navodi o nezakonitim dokazima neosnovani, pa stoga smatra da su neosnovani i apelantovi navodi da je presuda zasnovana na nezakonitim dokazima. Nezavisno od toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelantu bila pružena mogućnost da se usprotivi korištenju dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama i da osporava njihovu vjerodostojnost. Naime, apelant je i u prvostepenom i u drugostepenom postupku imao takvu mogućnost, te ju je i koristio, a redovni sudovi su meritorno ispitali njegove navode koje su uz valjane razloge i obrazloženja odbili. Činjenica da je apelant bio u tome neuspješan, ne utječe na zaključak da je imao priliku da ospori dokaze i da se suprotstavi njihovoj upotrebi. Najzad, iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da su ovo bili i jedini dokazi protiv apelanta.
76. Dalje, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da Apelaciono vijeće nije ispitalo apelantove žalbene navode (koji su identični navodima iz apelacije). Naime, i Apelaciono vijeće je opisalo jasno i detaljno zašto su apelantovi navodi o nezakonitosti dokaza neosnovani, te je odgovorilo na sve apelantove navode koji se tiču ocjene dokaza, odnosno izjava saslušanih svjedoka, ukazujući, odnosno podržavajući stav prvostepenog suda. Također, Ustavni sud primjećuje da se Apelaciono vijeće očitovalo o apelantovim navodima da svi dokazi nisu provedeni na glavnom pretresu (preslušavani samo razgovori i čitane samo SMS poruke u kojima su učestvovali apelant i optuženi Milić). Naime, Ustavni sud zapaža da iz drugostepene presude, kao i iz odgovora Suda BiH proizlazi da je na ročištu održanom 25. maja 2015. godine predsjednik vijeća na samom početku konstatovao da bi, zbog efikasnosti i ekonomičnosti postupka, bilo dobro nastaviti samo preslušavanje razgovora i čitanje SMS poruka u kojima su učesnici apelant i saoptuženi Milić s obzirom na to da je postupak u odnosu na ostale optužene razdvojen, pri čemu je strankama i braniocima data mogućnost da se izjasne imaju li neke primjedbe ili sugestije tim povodom. S obzirom na to da iz presude proizlazi da je Apelaciono vijeće na osnovu slušanja snimka utvrdilo da su stranke i branioci bili saglasni sa nastalom situacijom, bez bilo kakvih primjedaba, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da nisu provedeni svi dokazi pogotovo što iz prvostepene presude proizlazi da je u predmetnom postupku prvobitno bilo optuženo 25 lica, među kojim su i apelant i optuženi Milić, te da su 23 imenovana lica zaključila sporazum o priznanju krivnje slijedom čega je postupak u odnosu na sva ta lica razdvojen od predmetnog postupka, pa, i prema stavu Ustavnog suda, nije bilo potrebe da se provode dokazi koji su se odnosili na druga prvobitno optužena lica. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o tome da nisu provedeni svi dokazi u postupku neosnovani.
77. Dalje, Ustavni sud zapaža da su i prvostepeno i Apelaciono vijeće dali detaljna obrazloženja o razlozima zbog kojih su zaključili da je dokazima optužbe nesumnjivo dokazano da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim i osuđen. Pri tome u obje presude je data detaljna ocjena svih izvedenih dokaza koja je obuhvatila sva sporna pitanja koja apelant ponavlja i u apelaciji, a koja su ranije već navedena u ovoj odluci. Međutim, u osporenim presudama nema ništa što bi ukazalo da su ti navodi tačni, a sud je u obje presude detaljno ispitao apelantove navode u vezi sa ocjenom dokaza i zaključcima o apelantovoj krivici, pa je o svojim zaključcima dao detaljna i jasna obrazloženja, koja su već ranije navedena u ovoj odluci, pa ih ovdje nema potrebe ponavljati. Zbog toga se ne mogu prihvatiti ni apelantovi navodi da osporene presude ne sadrže relevantna obrazloženja, zato što su ti navodi zasnovani isključivo na apelantovom nezadovoljstvu osporenim odlukama, a ne na nekim relevantnim činjenicama i argumentima. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi da mu je prekršeno pravo na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
78. U odnosu na apelantove navode kojim osporava pravilnost odluke o kazni, Ustavni sud primjećuje da je apelantu kazna izrečena odmjeravanjem olakšavajućih i otežavajućih okolnosti koje su, prema svojoj prirodi, individualne, te je zbog tog razloga apelantovo pozivanje na neravnopravan položaj u odnosu na druga osuđena lica kojima je izrečena kazna u kraćem trajanju neosnovano. Ovo stoga što sud u svakom konkretnom krivičnom predmetu počiniocu krivičnog djela odmjerava kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, koje su, dakle, po svojoj prirodi u svakom slučaju individualne. Suprotno tumačenje dovelo bi do zaključka da svim licima koja su osuđena za isto krivično djelo treba izreći identičnu kaznu, što nije u redu i što nema uporište u pozitivnom zakonodavstvu.
79. Ostali apelantovi navodi odnose se na pitanje kako je sud ocijenio izvedene dokaze i kako je na osnovu tih dokaza utvrdio činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud je slijedio praksu Evropskog suda, pa u svojim odlukama uvijek naglašava da, u pravilu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava” (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 25. sa daljnjim referencama, i AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, tač. 102-104). Također, Ustavni sud je naglasio i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom“ (vidi, Ustavni sud, idem, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi sa činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije (idem). Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka, jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice.
80. Zbog navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
81. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada su posebne istražne radnje prema apelantu određene na način koji zadovoljava zahtjev zakonitosti, te kada su u službi legitimnog cilja - istraživanja i procesuiranja teškog krivičnog djela, te kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi dovelo u pitanje proporcionalnost, tj. da su posebne istražne radnje bile opravdane kao „neophodne u demokratskom društvu“ u svrhu istrage i procesuiranja apelanta.
82. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.
83. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
84. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević