Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-190/17 (S. Đ.)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-190/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine , u predmetu broj AP-190/17 rješavajući apelaciju Safeta Đulovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Đulovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 020899 14 Rev od 15. novembra 2016.

godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 020899 13 Rsž od 21. maja 2014. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 020899 10 Rs od 21. maja 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Safet Đulović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić advokat iz Živinica, podnio je 16. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 020899 14 Rev od 15. novembra 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 020899 13 Rsž od 21. maja 2014. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 020899 10 Rs od 21. maja 2013. godine.

Uvodne napomene

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-2341/15 od 10. maja 2017. godine, (dostupna na internetskoj adresi Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio apelaciju apelanta evidentiranu pod brojem AP-3331/16, podnesenu zbog dužine trajanja postupka pred redovnim sudovima. Navedenom Odlukom, Ustavni sud je utvrdio povredu prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i naložio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku koji je na tri nivoa trajao ukupno šest godina i pet mjeseci (tačka 5. odluke) isplati iznos od 1.000,00 KM.

Osporene odluke

3. Apelant je tužbom koju je podnio protiv Općine Živinice (u daljnjem tekstu: tužena) pokrenuo parnični postupak radi isplate duga iz radnog odnosa. U tužbi je naveo da je tužena u periodu od 1. januara 2008. godine do marta 2010. godine vršila manji obračun i isplatu plaće, regresa i toplog obroka, zbog čega je zatražio da sud obaveže tuženu da mu na ime manje isplaćenih naknada iz radnog odnosa (pojedinačno za plaće, regres i topli obrok) isplati iznos čija je visina utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke.

4. Općinski sud je po provedenom dokaznom postupku, nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza pojedinačno i međusobno donio presudu broj 33 0 Rs 020899 10 Rs od 21. maja 2013. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Navedenim zahtjevom apelant je tražio da se tuženoj naloži da mu na ime manje obračunate i isplaćene plaće za period od 1. januara 2008. godine do 31. maja 2010. godine isplati iznos od 13.704,77 KM uz zakonsku zateznu kamatu kako je pobliže navedeno u izreci prvostepene presude, na ime manje obračunatog isplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 281,68 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2010. godine do konačne isplate, na ime manje obračunate i isplaćene naknade za ishranu (topli obrok) za period od 1. jula 2009. godine zaključno sa danom 31. maj 2010. godine iznos od 1.665,14 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je to bliže navedeno u izreci prvostepene presude. Također je odbijen eventualni tužbeni zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 9.520,40 KM i to na ime manje obračunate i isplaćene plaće za period od 1. januara 2008. godine zaključno sa danom 31. maj 2010. godine u iznosu od 7.574,12 KM, uz zakonsku zateznu kamatu kako je to bliže navedeno u izreci prvostepene presude, na ime manje obračunatog isplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 281,68 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2010. godine do konačne isplate, na ime manje obračunate i isplaćene naknade za ishranu (topli obrok) za period od 1. jula 2009. zaključno sa danom 31. maj 2010. godine u iznosu od 1.665,14 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je bliže navedeno u izreci prvostepene presude, te da se naloži tuženoj da kod Federalnog zavoda PIO izvrši uplatu iznosa od 2.585,59 KM na ime neobračunatog i neuplaćenog doprinosa, u korist apelanta za period od 1. januara 2008. godine do 31. maja 2010. godine uz naknadu troškova postupka. Stavom II izreke prvostepene presude usvojen je dio tužbenog zahtjeva za uplatu obaveznih doprinosa i naloženo tuženoj da u korist apelanta izvrši uplatu iznosa od 331,69 KM na ime neobračunatog i neuplaćenog doprinosa za PIO za period od 1. januara 2008. godine do 31. maja 2010. godine, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa na ime doprinosa apelantov tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju presude, Općinski sud je u pogledu neosnovanosti apelantovog zahtjeva za isplatu razlike traženih naknada ukazao na relevantne odredbe Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH, Zakona o državnoj službi u FBiH te odredbe Općeg i Granskog kolektivnog ugovora.

5. Kantonalni sud je presudom broj 33 0 Rs 020899 13 Rsž od 21. maja 2014. godine apelantovu žalbu djelomično uvažio a žalbu tužene je uvažio u cjelini i prvostepenu presudu preinačio tako da je obavezana tužena da apelantu na ime manje obračunatog i neisplaćenog regresa za 2009. godinu isplati iznos od 281,68 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2010. godine do isplate i na ime manje obračunate i isplaćene naknade za ishranu (topli obrok) za period od 1. jula 2009. do 31. maja 2010. godine ukupno iznos od 1.665,14 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je to bliže navedeno u izreci drugostepene presude. Istom presudom odbijen je zahtjev apelanta da mu tužena kod Federalnog zavoda PIO izvrši uplatu doprinosa od 331,69 KM na ime neobračunatog i neuplaćenog doprinosa za period od 1. januara 2008. godine do 31. maja 2010. godine. U ostalom, odbijajućem dijelu osnovnog tužbenog zahtjeva i u odbijajućem dijelu eventualnog tužbenog zahtjeva, kao i u dijelu kojim je odbijen preostali dio zahtjeva za isplatu doprinosa, prvostepena presuda je potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao da je polazna osnovica za obračun plaće za sve državne službenike u organima državne službe ista na svim nivoima vlasti te da u postupku apelant nije dokazao da je polazna osnovica za obračun plaće uposlenika utvrđena na osnovu dogovora Sindikata, Vlade FBiH i Vlade kantona. U pogledu djelomične osnovanosti apelantove žalbe zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Kantonalni sud je ukazao da su se prilikom odlučivanja o navedenom dijelu tužbenog zahtjeva trebale primijeniti odredbe Pravilnika a ne odredbe Općeg kolektivnog ugovora, kako je pogrešno smatrao prvostepeni sud.

6. Vrhovni sud je presudom broj 33 0 Rs 020899 14 Rev od 15. novembra 2016. godine apelantovu reviziju djelomično uvažio, drugostepenu presudu preinačio na način da se prvostepena presuda potvrđuje u dijelu odluke o isplati doprinosa (stav II izreke prvostepene presude). Revizija tužene je uvažena i drugostepena presuda preinačena na način što je apelantova žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena (stav I izreke prvostepene presude). U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ponovio ključne činjenice iz prvostepene i drugostepene presude te je istakao navode apelantove i revizije tužene. Cijeneći da je apelantova revizija djelomično osnovana u smislu odredbe člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Vrhovni sud je ponovio premet spora i apelantov opredijeljeni tužbeni zahtjev. U tom kontekstu, Vrhovni sud je ponovio materijalne odredbe relevantnih Zakona temeljem kojih je odlučio prvostepeni sud i odredbe Pravilnika o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika tužene temeljem kojih je djelomično odlučio drugostepeni sud, zaključivši da odluka drugostepenog suda u jednom dijelu nije pravilna. S tim u vezi je istaknuto da apelant osnovano u reviziji prigovara da je pogrešna odluka drugostepenog suda u odbijajućem dijelu koji se tiče uplate doprinosa, jer iz stanja spisa proizilazi da je apelant u podnesku od 23. juna 2011. godine, koji je postavljen na osnovu nalaza i mišljenja vještaka, tražio isplatu na ime neobračunatog i neuplaćenog doprinosa za period od 1. januara 2008. godine do 31. maja 2010. godine u iznosu od 4.661,93 KM što je veći iznos od dosuđenog i time je obuhvaćen iznos od 331,69 KM, pa iz toga proizilazi da nije došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva usvajanjem ovog dijela zahtjeva za isplatu doprinosa. U ostalom dijelu revizija apelanta je ocijenjena neosnovanom iz razloga koji su navedeni u obrazloženju odluke u vezi s osnovanošću revizije tužene, pa je primjenom odredbe člana 250. stav

1. ZPP-a revizija apelanta djelimično uvažena, dok je u preostalom dijelu odbijena primjenom odredbe člana 248. ZPP-a.

Apelacioni navodi

7. Apelant smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je također ukazao na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana

17. Evropske konvencije, sve u vezi s pravom na pravično suđenje, konkretno kršenjem principa pravne sigurnosti. Obrazlažući povrede navedenih prava apelant je prije svega ukazao na povredu prava na suđenje u razumnom roku ističući da odluka o apelaciji registrovanoj pod brojem AP- 3331/16 nije donesena iako je u pitanju radni spor koji je u smislu odredbe člana 420. ZPP-a obavezuje sudove na hitno postupanje.

8. U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje i u odnosu na pravo na imovinu, apelant je ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava te je s tim u vezi istakao da su osporenim presudama proizvoljno i paušalno protumačene odredbe Općeg kolektivnog ugovora i Pravilnika o plaćama tužene. S tim u vezi je istakao da odredbe Pravilnika uistinu uposlenicima propisuju više prava u odnosu na odredbe Općeg kolektivnog ugovora, ali je također naglasio da Pravilnik nije u suprotnosti s odredbama Općeg kolektivnog ugovora koji isplatu naknada vezuje za poslovanje poslodavca, ali isplatu ne uslovljava tim poslovanjem. Stoga smatra da mu u konkretnim okolnostima isplata po tužbenom zahtjevu pripada prema odredbama Pravilnika koji nije u suprotnosti sa odredbama Općeg kolektivnog ugovora, čije su odredbe od strane redovnih sudova proizvoljno protumačene.

9. Apelant posebno apostrofira činjenicu da je Vrhovni sud, kao sud najviše sudske instance, u svojoj odluci iznio dijametralno suprotno mišljenje od mišljenja koje je imao u nekim drugim predmetima i to na podlozi istog činjeničnog stanja, što kod apelanta stvara osjećaj pravne nesigurnosti. S tim u vezi, apelant je ukazao na zabranu diskriminacije i zabranu zloupotrebe prava ističući da su u periodu dok je čekao okončanje postupka po svojoj tužbi redovni sudovi mijenjali stavove u pogledu osnovanosti odnosno neosnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu razlika iz radnog odnosa, tako da je jedan broj uposlenika uspio realizirati zahtijevano potraživanje a drugi dio nije. Predložio je da Ustavni sud zaštiti njegova prava na koja se pozvao na način što će ukinuti osporenu presudu Vrhovnog suda.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelacionih navoda kojima apelant suštinski problematizira primjenu procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Naime, Vrhovni sud je odlučujući u okviru revizionih navoda apelanta, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, svoju odluku utemeljeno na relevantnom materijalnom pravu, između ostalog na odredbama Općeg kolektivnog ugovora i Pravilnika o plaćama tužene temeljem kog je apelantova revizija djelimično usvojena i drugostepena presuda preinačena na način da je prvostepena presuda potvrđena u dijelu odluke o isplati doprinosa. U tom pravcu, Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo relevantne zakonske odredbe zbog kojih revizijski navodi apelanta nisu mogli dovesti do drugačije odluke suda. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu bila proizvoljna niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata.

14. Ustavni sud naročito ukazuje da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1687/16 od 6. juna 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud u vezi s prigovorima kojima apelant ukazuje da je Vrhovni sud u drugim predmetima povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja zauzeo dijametralno suprotan stav, Ustavni sud podsjeća da se u okolnostima konkretnog slučaja ovi prigovori koje apelant dovodi u vezu sa zabranom diskriminacije, zabranom zloupotrebe prava i kršenjem prava na pravnu sigurnost u vezi s pravom na pravično suđenje čine neutemeljenim. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je postojanje suprotnih sudskih odluka stalna karakteristika pravnih sistema koji se zasnivaju na mreži sudećih i žalbenih sudova, sa nadležnošću na određenoj teritoriji. Takve razlike se mogu javiti u okviru istog suda. Ovo se samo po sebi ne može smatrati suprotno Konvenciji (vidi, Evropski sud, Santos Pinto protiv Portugala, broj 39005/04, stav 41, 20. maj 2008. godine, i Tudor Tudor protiv Rumunije, broj 21911/03, stav 29, 24. mart 2009. godine). U konkretnom slučaju predmet apelacionog razmatranja je meritorna odluka Vrhovnog suda koja je donesena u povodom vanrednog pravnog lijeka kojeg su izjavili apelant i tužena, za koju Ustavni sud u prethodnim stavovima ove odluke nije mogao utvrditi da je donesena uz proizvoljnu primjenu materijalnog prava, pa se u takvim okolnostima čine neutemeljenim navedeni prigovori apelanta. Navedeno stoga što se stavovi suda nužno prilagođavaju tužbenom zahtjevu, kojim su redovni sudovi vezani, te činjeničnim okolnostima i raspoloživim dokazima svakog konkretnog slučaja. Shodno tome, Ustavni sud ove apelacione prigovore smatra neutemeljenim.

15. U vezi prigovora istaknutih povodom dužine trajanja postupka, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-2341/15 od 10. maja 2017. godine, (dostupna na internetskoj adresi Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već odlučio o identičnim navodima apelanta na način što je usvojena apelacija evidentirana pod brojem AP-3331/16 (vidi tačka 2. ove odluke), pa su stoga apelant, u takvim okolnostima, nema „opravdan zahtjev“ u vezi sa apelacionim navodima o povredi prava na suđenje u razumnom roku .

16. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba zakona koje je Vrhovni sud imao u vidu prilikom odlučenjaUstavni sud iz obrazloženja osporene presude ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava, niti zapaža da su apelantu u okviru predmetnog parničnog postupka bila uskraćena prava koja pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelant u apelaciji nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja se u apelaciji pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje, prava na imovinu, zabranu diskriminacije, zabranu zloupotrebe prava i pravnu sigurnost iz čl. II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te čl. 14. i 17. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-190/17 (S. Đ.) | Sudska praksa | Aktio