Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1790/17 (S. G.)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1790/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1790/17, rješavajući apelaciju Save Gojića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Save Gojića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 051779 16 Gž 3 od 17. februara 2017. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Savi Gojiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 750,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Savi Gojiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Save Gojića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 051779 16 Gž 3 od 17. februara 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 051779 15 P 3 od 10. maja 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Savo Gojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 8. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 051779 16 Gž 3 od 17. februara 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 051779 15 P 3 od 10. maja 2016. godine. Podneskom od 26. septembra 2017. godine apelant je zatražio donošenje privremene mjere s prijedlogom da Ustavni sud obustavi svako postupanje u predmetu Osnovnog suda koji sprovodi izvršenje presude do donošenja odluke Ustavnog suda (izvršenje Rješenja tog suda broj 71 0 I 262165 17 I od 6. septembra 2017. godine).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1790/17 od 29. maja 2017. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 29. maja 2017. godine, a od tužioca Ranka Blagojevića (u daljnjem tekstu: tužilac) 11. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. juna 2017. godine, Osnovni sud 14. juna 2017. godine, dok je tužilac, kojeg zastupa Ruža Blagojević, advokat iz Banje Luke, odgovor na apelaciju dostavio 17. decembra 2018. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Tok postupka
6. Tužilac je 13. decembra 2006. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv apelanta radi predaje u posjed.
7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 051779 08 P od 22. juna 2012. godine obavezan je apelant da tužiocu preda u posjed i na slobodno raspolaganje dio parcele, pobliže označene kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporno zemljište), i da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu, te je utvrđeno da su sastavni dio ove presude nalaz i mišljenje vještaka Zorana Gavrića od 9. marta 2012. godine. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 051779 12 Gž od 22. aprila 2013. godine apelantova žalba je uvažena, pa je predmetna presuda Osnovnog suda ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
8. Postupajući u ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 051779 14 P 2 od 10. oktobra 2014. godine kojom je obavezao apelanta da tužiocu preda u posjed i na slobodno raspolaganje sporno zemljište i da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka. Međutim, i navedena presuda Osnovnog suda je nakon apelantove žalbe ukinuta Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 051779 15 Gž 2 od 8. juna 2015. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
Osporene presude
9. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 051779 15 P 3 od 10. maja 2016. godine obavezan je apelant da tužiocu preda u posjed i na slobodno raspolaganje sporno zemljište, bliže označeno u izreci presude, površine 4 m2, kako je utvrđeno nalazom vještaka geodetske struke Zorana Gavrića od 27. februara 2012. godine i dopunom nalaza od 3. marta 2016. godine, koji je sastavni dio ove presude, te da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.180,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Takođe je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca u dijelu naknade troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
10. Osnovni sud je, nakon sprovedenog dokaznog postupka, posebno ocjenjujući nalaz vještaka geometra Zorana Gavrića kao stručnan, objektivan i izrađen na osnovu svih parametara uzetih na licu mjesta u prisustvu parničnih stranaka, snimajući postojeće stanje, međnu liniju i druge karakteristične podatke, i uz uvažavanje podataka preuzetih od Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: RUGIP) - PJ Banja Luka, te dovodeći taj nalaz u vezu sa iskazima saslušanih svjedoka i materijalnim dokazima u spisu, utvrdio da je apelant, prema podacima iz katastarskog operata, ušao u posjed tužioca u ukupnoj dužini od 12 m, te da površina uzurpiranog dijela zemljišta tužioca iznosi 4 m2. Naime, Osnovni sud je ukazao da je tužilac u posjed i svojinu svoje parcele došao 1992. godine, koju je mijenjao sa Marijanom iz Zagreba, koja je bila ograđena drvenim stupcima i pletenom žicom, koju je apelant, bez njegove saglasnosti, uklonio 2005. godine, izvršio određena kopanja i stavio beton a potom postavio novu ogradu, na koji način je ušao u posjed tužioca. Dakle, na osnovu izvedenih dokaza, Osnovni sud je zaključio da tužilac na dijelu spornog zemljišta ima pravo svojine na osnovu čega je odlučio kao u izreci presude. Takođe je ocijenio neosnovanim apelantov prijedlog da se predmetna pravna stvar ne može rješavati u parničnom postupku, jer je predmet spora vlasnička tužba, predaja u posjed dijela spornog zemljišta tužioca koji je u apelantovom posjedu, a ne uređenje međa, pa se predmetni spor rješava isključivo u parničnom postupku. Prvostepeni sud nije prihvatio nalaz vještaka geometra Milana Pikula od 16. oktobra 2015. godine, imenovanog na apelantov zahtjev, ocijenivši da je nalaz tog vještaka, koji je saslušan na ročištu, nepotpun i neodređen. U vezi s tim je navedeno da je tužilac u cijelosti prigovarao nalazu ovog vještaka, ocjenjujući da je on neprecizan, dok apelant nije imao primjedaba na nalaz ovog vještaka. Istaknuto je da je, stoga, radi utvrđivanja relevantnih činjenica u predmetnoj parnici, „a uzimajući nedovoljno preciznim nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke Pikula Milana u obzir, kao i njegov iskaz u kojem je u cijelosti ostao kod datog nalaza, a u ponovnom postupku grafičko očitavanje međne linije ocijenio nepreciznim, sud je na prijedlog punomoćnika tužioca, a kojem prijedlogu se nije protivio [apelant], odredio novo vještačenje vještaka geodetske struke Gavrić Zorana, kako je urađeno i u ponovnom postupku kada je određena dopuna tog nalaza od istog vještaka“. Shodno tome, taj sud je, ocjenjujući jasno i precizno utvrđene činjenice bitne za primjenu odredbe člana 37 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), ocijenio da je bez uticaja apelantov navod da on na dijelu spornog zemljišta ima jače pravo, jer ga drži u posjedu više od 40 godina, iako mu to, prema zemljišnoknjižnoj evidenciji, ne pripada, jer na njemu pravo svojine ima tužilac. Odluku o troškovima postupka taj sud je donio saglasno odredbi člana 386 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dok je visinu zakonske zatezne kamate na troškove postupka utvrdio u skladu sa članom 277 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
11. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 051779 16 Gž 3 od 17. februara 2017. godine apelantova žalba izjavljena protiv presude Osnovnog suda od 10. maja 2016. godine je odbijena kao neosnovana, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe.
12. Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza (uvidom u zemljišnoknjižni izvadak preciziranog broja od 18. januara 2011. godine) je utvrđeno da je tužilac vlasnik tog dijela zemljišta. Nasuprot tome, Okružni sud je, takođe, ukazao da apelant tokom postupka nije izveo niti jedan dokaz u vidu odgovarajućeg izvoda iz zemljišnoknjižne evidencije kojim bi dokazao suprotno. Drugim riječima, apelant nijednim dokazom kojim se u zakonskom smislu utvrđuje pravo svojine na nepokretnostima nije dokazao da je vlasnik spornog dijela zemljišta koji je predmet ove parnice. Okružni sud je dalje odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode da prvostepeni sud nije prihvatio nalaz vještaka, geometra Milana Pikule od 16. oktobra 2015. godine, ocijenivši da je nalaz tog vještaka nepotpun i neodređen, zbog čega smatra da prvostepeni sud nije mogao da utemelji svoju presudu na nalazu tog vještaka. U vezi s tim je ukazano da u nalazu vještak Pikula kaže kako je na terenu izvršio geodetsko snimanje i upoređivanje sa međom ucrtanom u geodetskom planu. Međutim, nakon toga on se u svom nalazu izjašnjava „na neodređen način“, kazavši da postojeća međa „uglavnom“ odgovara međi ucrtanoj na planu, što implicira da, s obzirom na neodređenost pojma „uglavnom“, međa u nekom dijelu odgovara, a u drugom dijelu ne odgovara međi ucrtanoj na planu, pri čemu vještak Pikula nije pojasnio u kom bi to dijelu međa odgovarala, a u kom ne. Istaknuto je da je, nasuprot ovakvom neodređenom i nejasnom i vještačenju vještaka Pikule, vještačenje vještaka Zorana Gavrića jasno i sasvim određeno, pri čemu je detaljno pojasnio na koji način je došao do svog nalaza, a ovaj nalaz je prvostepeni sud pravilno doveo u vezu sa iskazima saslušanih svjedoka, te zemljišnoknjižnim izvodima iz kojih pouzdano proizilazi da je tužilac vlasnik precizirane parcele, a to znači i dijela parcele u površini od 4 m2 koji je predmet parnice. Okružni sud je dalje odbio kao neosnovane apelantove navode da je prvostepeni sud bio dužan kao prethodno pitanje riješiti da li je apelant održajem stekao pravo svojine na spornom dijelu zemljišta, ocjenjujući činjenicu da apelant tokom trajanja ovog postupka u tom pravcu nije postavljao protivtužbeni zahtjev. Dakle, pošto je apelantova žalba u cijelosti odbijena kao neosnovana, Okružni sud je, saglasno članu 397 stav 1 a u vezi sa članom 386 stav 1 ZPP, odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da se pobijane odluke temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni dokaza, zbog čega je u predmetnom postupku, u konačnici, usvojen tužbeni zahtjev tužioca. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na jednakost u postupku, tzv. jednakost oružja, koja se, kako ističe, očituje u činjenici da je sve vrijeme postupka predlagao da se u pogledu spornih činjenica imenuje vještak geodetske struke, ali da je taj prijedlog u više navrata odbijen, dok je u isto vrijeme prihvaćen prijedlog tužioca za imenovanje dva njegova vještaka. Stoga, smatra da mu nije data jednaka mogućnost kao tužiocu da sprovede dokaz predlaganjem vještaka geodetske struke od kojeg je, kako navodi, zavisila odluka o meritornom rješenju. Takođe, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, jer smatra da je predmetni postupak trajao nerazumno dugo, više od 10 godina.
b) Odgovor na apelaciju
14. Okružni sud apelantove navode smatra neosnovanim. U vezi s tim, taj sud ističe da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u povredi tzv. prava na jednakost oružja, jer je, kako ističe, odbijen njegov prijedlog za imenovanje vještaka geodetske struke. Smatra da je apelant „ispustio iz vida“ činjenicu da je u ovom predmetu na apelantov zahtjev izveden dokaz saslušanjem vještaka geodetske struke Milana Pikule, koji je u tom svojstvu i saslušan na ročištu od 17. januara 2012. godine i 18. septembra 2014. godine, koji je ocijenjen kao nepotpun i neodređen, zbog čega prvostepeni sud na osnovu njega nije mogao temeljiti svoju odluku. Stoga, ističe da u cijelosti ostaje kod razloga svoje presude od 17. februara 2017. godine i predlaže da se apelantova apelacija odbije kao neosnovana.
15. Osnovni sud je istakao da apelantove navode smatra neosnovanim, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Tužilac apelantove navode smatra neosnovanim, jer smatra da su osporenim odlukama sudovi dali jasne i precizne razloge o svim odlučinim činjenicama, posebno ocjenjujući nalaz vještaka Zorana Gavrića od 27. februara 2012. godine i dopune nalaza od 3. marta 2016. godine, te primjenom relevantnih odredaba Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima na osnovu čega su zaključili da je tužilac dokazao da je vlasnik spornog dijela zemljišta.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 53/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 63/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza.
Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza.
Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 147.
Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđivanja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.
Član 154.
(1)Vještak svoj pismeni nalaz i mišljenje uvijek dostavlja sudu prije rasprave, ukoliko sud ne odredi drugačije.
(2)Vještak mora uvijek da obrazloži svoje mišljenje.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 051779 16 Gž 3 od 17. februara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. marta 2017. godine a apelacija je podnesena 8. maja 2017. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie ) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant pobija presude redovnih sudova ukazujući da mu je u postupku iz kog su proizašle osporene presude povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju :
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] A) U odnosu na osporene presude
25. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na predaju u posjed dijela spornog zemljišta iz čega proizilazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora da ispita da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
26. Apelant suštinski ukazuje da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne ocjene dokaza. S tim u vezi, apelant ukazuje na kršenje principa ravnopravnosti stranaka u postupku koje navode dovodi u vezu sa ocjenom dokaza i na jednakost strana u postupku, tzv. jednakost oružja, koja se očituje u činjenici da je sve vrijeme postupka predlagao da se u pogledu spornih činjenica imenuje vještak geodetske struke, koji je u više navrata odbijen, dok je u isto vrijeme prihvaćen prijedlog tužioca za imenovanje dva njegova vještaka.
27. U vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje s aspekta apelacionih navoda, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i ocjene izvedenih dokaza (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
28. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05). Osim toga, član 6 Evropske konvencije ne zahtijeva od redovnih sudova da slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 8 ZPP), ali zahtijeva ocjenu svih dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, kao i brižljivo izvođenje zaključka u pogledu ne/dokazanosti određenih činjenica (član 123 ZPP) po principu slobodne ocjene dokaza.
29. Ustavni sud zapaža da je predmet raspravljanja konkretne parnice bio zahtjev tužioca za predaju u posjed dijela spornog zemljišta. Ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva sudovi su osporenim odlukama na osnovu materijalnih dokaza, uvidom u zemljišnoknjižni izvod broj 263 za k.o. Banja Luka-SPP Pavlovac i ocjenjujući nalaz vještaka geodetske struke Zorana Gavrića, utvrdili da je tužilac vlasnik tog dijela zemljišta. Nasuprot tome, Ustavni sud, takođe, zapaža da su i Osnovni i Okružni sud jasno ukazali da apelant tokom postupka nije izveo niti jedan dokaz u vidu odgovarajućeg izvoda iz zemljišnoknjižne evidencije kojim bi dokazao da je u zakonitom posjedu dijela spornog zemljišta.
30. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoje stavove i zaključke u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužioca detaljno i jasno obrazložili, pri čemu je apelantu, kao i suprotnoj strani, s aspekta građanskog postupka, data razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj izvođenjem svojih dokaza i komentarisanjem, tj. osporavanjem dokaza suprotne strane. Stoga se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u ocjeni dokaza. Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost strana u postupku, tzv. jednakost oružja, jer je, kako navodi, u više navrata odbijen njegov prijedlog za imenovanje vještaka geodetske struke, dok je u isto vrijeme prihvaćen prijedlog tužioca za imenovanje dva njegova vještaka. Ovo zbog toga što iz obrazloženja osporenih odluka kao nesporno proizilazi da je prvostepeni sud prihvatio kao apelantov dokazni prijedlog, između ostalog, nalaz i mišljenje vještaka Pikule, te njegov iskaz dat na dva ročišta, a sudovi su osporenim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje zašto nije prihvaćen nalaz ovog vještaka od 16. oktobra 2015. godine, koji su ocijenili kao nepotpun i neodređen. Pri tome su redovni sudovi dali detaljne razloge zašto su, suprotno navedenom, nalaz vještaka, geometra Zorana Gavrića ocijenili stručnim, objektivnim i zašto su na tom nalazu, koji su doveli u vezu sa drugim izvedenim dokazima, zasnovali svoj zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužioca kao vlasnika predmetne parcele da mu apelant preda u posjed i na slobodno raspolaganje sporno zemljište površine od 4 m2. Osim toga, iz činjenica predmeta proizilazi da su u toku postupka sprovedeni kako dokazni prijedlozi tužioca, tako i dokazni prijedlozi apelanta, te da su sudovi u obrazloženju svojih odluka dali ocjenu svih sprovedenih dokaza i eksplicitno obrazložili na kojim dokazima i zašto su zasnovali činjenično utvrđenje, odnosno zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Dakle, Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasne i argumentovane razloge zašto apelantovi navodi i dokazi koje je izveo u toku postupka nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a apelant, osim navoda koje su redovni sudovi ispitali, nije ponudio bilo šta što bi ukazivalo na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na njegovu štetu, odnosno da je u okolnostima konkretnog slučaja, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene dokaza, došlo do proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava koja bi okolnost, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova .
31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni dokaza pri čemu ništa ne ukazuje da je apelant drugačije tretiran u odnosu na tužioca, odnosno da je narušen princip ravnopravnosti strana u postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da u ovim aspektima, suprotno apelacionim navodima, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“
32. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti sa tog aspekta. a)Relevantni principi
33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske , aplikacija broj 53176/99 od 7.
februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
34. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke , presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
35. Nadalje, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
36. Ustavni sud zapaža da je tužilac podnio tužbu Osnovnom sudu 13. decembra 2006. godine i da je predmetni postupak meritorno okončan presudom Okružnog suda od 17. februara 2017. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste 10 godina i dva mjeseca.
c) Analiza dužine trajanja postupka
37. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem je tužilac tražio da mu apelant preda u posjed dio spornog zemljišta, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.
38. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka, koji traje od 13. decembra 2006. godine, i ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka doneseno ukupno šest sudskih odluka (tri prvostepene presude, dva rješenje i jedna presuda drugostepenog suda). Takođe je evidentno da prvostepeni sud u pojedinim fazama postupka nije postupao blagovremeno, jer je prvu presudu donio nakon više od pet godina i šest mjeseci (22. juna 2012. godine), koju je ukinuo Okružni sud 22. aprila 2013. godine, i da je taj sud u ponovnom postupku odlučio u roku od oko jedne godine, pet mjeseci i 18 dana (10. oktobra 2014. godine). Nadalje, nakon što je rješenjem Okružnog suda od 8. juna 2015. godine po drugi put ukinuta presuda Osnovnog suda od 10. oktobra 2014. godine, Osnovni sud je odlučio u roku od 11 mjeseci (10. maja 2016. godine). S druge strane, evidentno je da je presudom Okružnog suda od 17. februara 2017. godine predmetni postupak okončan u razumnom roku nakon devet mjeseci (17. februara 2017. godine). Ustavni sud zapaža da je prekomjernoj dužini predmetnog postupka u pretežnom dijelu doprinio prvostepeni sud koji je, dakle, prvu presudu donio nakon pet i po godina, a na dužinu predmeta je nesporno uticalo i vraćanje predmeta na ponovni postupak (dva puta) a Ustavni sud je već ukazao da stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema. Pri tome Ustavni sud smatra da je u datim okolnostima Osnovni sud u ponovnim postupcima, upravo imajući u vidu da su njegove prethodne odluke po žalbi ukidane, trebalo da iskaže veću ažurnost prilikom donošenja novih odluka, što očito nije učinio, pa je drugu odluku donio nakon jedne godine, pet mjeseci i 18 dana , a drugu nakon 11 mjeseci, a ti se rokovi u datim okolnostima konkretnog slučaja ne mogu smatrati razumnim.
39. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta ne proizilazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, posmatrajući trajanje postupka u cjelini od 10 godina i dva mjeseci u kojem je roku taj postupak i okončan, smatra da je, zapravo, Osnovni sud odlučujuće doprinio prekomjernoj dužini postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.
41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka posmatrana u cjelini ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
42. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantu trebalo isplatiti iznos od 750,00 KM, imajući u vidu da je navedeni postupak trajao više od 10 godina. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
43. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava temelje na istim navodima koje je istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje (činjeničnom stanju i ocjeni dokaza), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, imajući u vidu da je predmetni postupak u cjelini trajao 10 godina i dva mjeseca, pri čemu je dužini predmetnog postupka odlučujuće doprinio Osnovni sud.
45. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, budući da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i potpune razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene dokaza, kao i primjeni materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, pri čemu u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje da je prekršen princip ravnopravnost strana u postupku na apelantovu štetu.
46. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom ocjenom dokaza, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
47. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević