Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3707/18 (Grad Zenica)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3707/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3707/18, rješavajući apelaciju Grada Zenice, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Grad Zenica protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 007465 18 Gži od 10. maja 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Grad Zenica protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 007465 18 Gži od 10. maja 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.

OBRAZLOŽENJE

1. Grad Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Gradsko pravobranilaštvo Zenica, podnio je 9. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 007465 18 Gži od 10. maja 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelantova žalba je odbijena i potvrđeno je rješenje prvostepenog suda, kojim je odbijen kao neosnovan prigovor apelanta (kao izvršenika) izjavljen protiv rješenja od 6. oktobra 2017. godine.

3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je, pored ostalog, istakao da iz stanja spisa proizlazi da je na prijedlog tražitelja izvršenja N. H. prvostepeni sud donio rješenje o izvršenju kojim je određeno izvršenje protiv apelanta radi naplate ukupnog novčanog iznosa od 5.901,60 KM sa zakonskim zateznim kamatama, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, i to pljenidbom novčanih sredstava na transakcijskim računima apelanta. Nadalje, ukazano je da je na prijedlog tražitelja izvršenja prvostepeni sud 6. oktobra 2017. godine donio rješenje o promjeni sredstva izvršenja. Naime, tim rješenjem je odredio da se izvršenje provede pljenidbom novčanih sredstava-zakupnine u mjesečnom iznosu od 895,00 KM koju dužnik (zakupac) apelanta PD ,,Zenela-Treid“ d.o.o. Zenica, uplaćuje po osnovu Ugovora o ustupanju na korištenje poslovnog prostora od 10. marta 2009. godine i prenosom na depozitni račun suda otvoren kod ASA banke d.d. Sarajevo, sve do potpunog namirenja duga u korist tražitelja izvršenja (budući da se tražitelj izvršenja nije uspio namiriti pljenidbom novčanih sredstava na transakcijskim računima apelanta). Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prigovor apelanta odbio kao neosnovan, pravilno cijeneći da navodi prigovora nisu osnovani niti imaju uticaja na postupak izvršenja, s obzirom da je izvršenje u ovoj pravnoj stvari određeno na potraživanju – zakupnini koju apelant ima prema ugovoru o zakupu sa trećim licem. U vezi s tim, ukazano je da je članom 47. stav

5. Zakona o izvršnom postupku propisano da se prigovor protiv rješenja o izvršenju može podnijeti iz razloga koji sprječavaju izvršenje, a naročito ako je izvršenje određeno na predmetu koji je izuzet od izvršenja, odnosno na kom je mogućnost izvršenja ograničena. Također, navedeno je da je potraživanje zakupnine novčano potraživanje, a za koja potraživanja postoje posebna pravila o izvršenju sadržana u odredbama čl. od 136. do 176. Zakona o izvršnom postupku F BiH. Shodno tome, istaknuto je da je izuzimanje od izvršenja za ovaj predmet izvršenja (za potraživanja) propisano odredbom člana 137. Zakona o izvršnom postupku F BiH, a prema kojoj ne mogu se plijeniti potraživanje po osnovu zakonskog izdržavanja ukoliko se ne radi o potraživanjima iste vrste, te potraživanja po osnovu poreza, taksi i doprinosa propisanih zakonom. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o potraživanjima apelanta u vidu poreza, taksi i doprinosa propisanih zakonom, Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se ne radi o potraživanjima koja su u smislu navedene odredbe izuzeta od izvršenja. Isto tako, ukazano je da su bez osnova navodi žalbe da dozvoljena promjena predmeta nije u saglasnosti sa Zakonom o izvršnom postupku F BiH, Zakonom o budžetima u F BiH i Odlukom o izvršenju budžeta, jer je u konkretnom slučaju određeno izvršenje na novčanom potraživanju - zakupnini koju apelant prima od zakupca. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud cijenio da u konkretnom slučaju izvršenje nije određeno na teret sredstava budžeta grada i općine, jer samo u slučajevima kada je u pitanju izvršenje na teret sredstava budžeta postoji ograničenje u pogledu namjene i visine sredstava određenih za izvršenje na teret budžeta, zbog čega nije bilo osnova za primjenu člana 138. stav 4. Zakona o izvršnom postupku F BiH.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te naglašava da je odluka Kantonalnog suda dovela do ozbiljnog kršenja odredbi člana 2. tačka 25. Zakona o budžetima u F BiH i člana 25. stav (5) Zakona o unutrašnjem platnom prometu F BiH, jer su ti zakoni lex specialis u odnosu na sve druge zakone u F BiH koji su u suprotnosti ili koliziji sa tim zakonima, kao i da su proizvoljno primijenjene relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku F BiH.

Relevantni propisi

5. Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 35/12 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi: Član 137.

Izuzimanje od izvršenja (1) Izuzeta su od izvršenja primanja po osnovu zakonskog izdržavanja ukoliko se ne radi o potraživanjima iste vrste.

(2) Predmet izvršenja ne mogu biti potraživanja po osnovu poreza, taksi i doprinosa propisanih zakonom.

Član 138.

Ograničenje izvršenja (4) Izvršenje na teret sredstava budžeta grada i općine provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Odlukom o izvršavanju budžeta.

6. Zakon o budžetima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“ broj 102/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. tačka 25.

25. javni prihodi predstavljaju sva novčana sredstva naplaćena na osnovu prihoda, naknada, te prihoda od pružanja javnih usluga i djelatnosti, primitaka od emitiranih vrijednosnih papira, kredita, transfera i donacija, koji se moraju deponirati na Jedinstveni račun trezora.

7. Zakon o unutrašnjem platnom prometu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“ broj 48/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 25. stav (5) (5) Računi javnih prihoda na koje se vrše uplate javnih prihoda na ime Bosne i Hercegovine, Federacije, kantona, gradova i općina s kojih se vrši raspodjela na račune korisnika javnih prihoda ne mogu se blokirati i sredstva na ovim računima izuzimaju se od izvršenja naloga za prinudnu naplatu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

10. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

11. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku, koji je pokrenuo tražitelj izvršenja protiv apelanta, na osnovu pravosnažne sudske odluke. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o izvršnom postupku u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke jasno ukazao da u konkretnom slučaju izvršenje nije određeno na teret sredstava budžeta grada i općine, jer samo u slučajevima kada je u pitanju izvršenje na teret sredstava budžeta postoji ograničenje u pogledu namjene i visine sredstava određenih za izvršenje na teret budžeta, zbog čega nije bilo osnova za primjenu člana 138. stav 4. Zakona o izvršnom postupku, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njegovog prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3707/18 (Grad Zenica) | Sudska praksa | Aktio