Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-462/17 (R. B.)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Stjecanje bez osnova
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-462/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-462/17, rješavajući apelaciju Radinke Blagojević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radinke Blagojević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 027901 14 Rev od 1. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radinka Blagojević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pala, koju zastupa Boško Čegar, advokat iz Pala, podnijela je 3. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 P 027901 14 Rev od 1. novembra 2016. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 P 027901 12 P od 15. januara 2013. godine utvrđeno je da je apelantica isključivi vlasnik stana na Palama (u daljnjem tekstu: predmetni stan), što je Grad Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan priznati i trpjeti da se apelantica uknjiži kao isključivi vlasnik u knjigama uloženih ugovora, te je naloženo Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove PJ Pale da izvrši upis prava vlasništva apelantice u knjigu uloženih ugovora. Pored navedenog, obavezan je tuženi da apelantici isplati određene novčane iznose na ime nedovršenih radova, nedovršene infrastrukture zgrade, vanjskog uređenja zgrade i neobezbjeđenog priključka za centralno grijanje, te na ime manjka kvadrata. Osim toga, tuženi je obavezan da apelantici isplati naknadu na ime ugovorne kazne zbog kašnjenja za period od 1. januara 2005. do 28. oktobra 2010. godine u iznosu od 32.716,38 KM, dok je preko dosuđenog iznosa od 32.716,38 KM do iznosa od 42.644,89 KM, apelantičin tužbeni zahtjev odbijen. Navedenom presudom tuženi je obavezan da apelantici isplati troškove postupka.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelantica 3. aprila 2012. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi sticanja bez osnova, u kojoj je navela da je sa tuženim zaključila Ugovor o udruživanju sredstava i rada za izgradnju stanova (u daljnjem tekstu: Ugovor), da je isplatila kupoprodajnu cijenu čime je ispunila svoju obavezu iz navedenog ugovora, ali da je tuženi propustio da izvede ugovorene radove u roku, usljed čega je umanjena vrijednost predmetnog stana, kao i da, zbog propusta tuženog da joj obezbijedi odgovarajuću dokumentaciju shodno članu 15. Ugovora, nije mogla uknjižiti svoje pravo vlasništva. Osim toga, Osnovni sud je istakao da apelantica u tužbi navodi da je tuženi neosnovano uvećao svoju imovinu bez pravnog osnova na način da je apelantici prodao stan umanjen za određeni broj kvadrata, a da je naplatio cijenu stana u kojoj su uračunati radovi koji nisu završeni. Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza, između ostalog, utvrdio da je između tuženog i apelantice 3. februara 2004. godine zaključen Ugovor, te Aneks ugovora, čiji je predmet izgradnja stana za apelanticu, te da je apelantica ispunila svoju obavezu plaćanja ugovorene cijene stana. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je tuženi bio dužan predati u posjed i vlasništvo predmetni stan do kraja 2004. godine, ali da tu svoju obavezu roku nije ispunio, te je tom prilikom došlo do neosnovanog obogaćenja, odnosno sticanju bez osnova u smislu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

4. Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 027901 14 Gž od 25. juna 2014. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda.

5. Okružni sud je u obrazloženju presude ukazao na odredbe člana 15. predmetnog Ugovora, prema kojim je tuženi preuzeo obavezu da izgrađeni stambeni prostor preda apelantici u određenom roku (do kraja 2004. godine), te da joj izda garanciju za izvedene radove i investiciono-tehničku dokumentaciju za izgrađeni prostor. Okružni sud je, također, ukazao da među strankama nije sporno da je apelantica svoju ugovornu obavezu u cjelosti izmirila uplatom dugovanog iznosa, ali da tuženi nije ispunio svoje obaveze preduzete Ugovorom, kako u pogledu neizvršavanja ugovorenih radova na stambenom prostoru apelantice, koji je predmet ugovora, tako i u pogledu zadržavanja dijela cijene, a koja se odnosi na razliku između ugovorene površine stambenog prostora i stvarne površine predanog prostora. U vezi sa navedenim, Okružni sud je se pozvao na odredbe člana 210. stav 1. ZOO kojim je propisano da kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoju osnovu u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće, da naknadi vrijednost postignute koristi. Okružni sud je zaključio da je, zbog navedenog, prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odlučivao po pravilima o neosnovanom bogaćenju, po kojim potraživanje zastarjeva u opštem zastarnom roku od 10 godina, u smislu odredbe člana 371. ZOO-a, pa je stoga prigovor zastarjelosti potraživanja neosnovan.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 89 0 P 027901 14 Rev od 1. novembra 2016. godine djelimično usvojio reviziju tuženog, te je usvojio žalbu tuženog i presudu Osnovnog suda preinačio u dijelu kojim je utvrđeno da je apelantica isključivi vlasnik predmetnog stana, što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se apelantica uknjiži kao isključivi vlasnik u knjigama uloženih ugovora, te u dijelu u kojem je naloženo Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove PJ Pale, da izvrši upis prava vlasništva apelantice u knjigu uloženih ugovora, kao i u dijelu kojim je obavezan tuženi da apelantici isplati novčane iznose na ime nedovršenih radova na infrastrukturi zgrade, vanjskog uređenja zgrade, neobezbjeđenog priključka za centralno grijanje na zgradi, te na ime više naplaćenih kvadrata u odnosu na stvarnu površinu stana, na način da je tužbeni zahtjev apelantice u ovom dijelu odbio. Pored toga, Vrhovni sud je drugostepenu presudu ukinuo u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu za plaćanje ugovorne kazne i troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su predmetno potraživanje apelantice okvalifikovali kao neosnovano obogaćenje koje predviđa odredba člana 210. ZOO. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravni osnov tužbenog zahtjeva za isplatu neizvedenih, a ugovorenih radova, naknada štete zbog povrede ugovorne obaveze od strane tuženog (član 262. stav 2. ZOO). Prema stavu Vrhovnog suda u smislu relevantnih odredaba ZOO, da bi bilo mjesta primjeni pravila o sticanju bez osnova, tj. pravno neosnovanom obogaćenju, potrebno je da se steknu određeni uslovi, a to je umanjenje imovine jednog lica, povećanje imovine drugog lica, uz odsustvo, odnosno nepostojanje pravnog osnova koji bi opravdao umanjenje i uvećanje imovine, ili da se taj osnov nije ostvario, odnosno da je otpao. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 124. ZOO, kojim je propisano da kada jedna strana u dvostrano obaveznom ugovoru ne ispuni svoju dospjelu obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete, kao i na odredbe člana 262. st. 1. i 2. ZOO prema kojima povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da, budući da je u konkretnom slučaju, tuženi predao apelantici investiociono tehničku dokumentaciju koja je sastavni dio Ugovora, nakon proteka roka, nesumnjivo je da je time povrijedio odredbe ugovora, što je za posljedicu imalo prouzrokovanje štete apelantici (član 262. stav 2. ZOO). Međutim, Vrhovni sud je istakao da se apelantica nije koristila pravom iz člana 124. ZOO da zahtijeva od tuženog da ispuni ugovornu obavezu onako kako glasi, nego je u konkretnom slučaju tražila naknadu štete. Vrhovni sud je istakao da apelantica tužbom zahtjeva isplatu određenog novčanog iznosa na ime vrijednosti neizvršenih radova na infrastrukturi zgrade što, ne predstavlja štetu u smislu člana 262. stav 2. ZOO.

8. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nije osnovan ni zahtjev apelantice za isplatu određenog novčanog iznosa od na ime više naplaćenih kvadrata stana, što predstavlja razliku od 3 m2, jer apelantica nije dokazala da je o ovom nedostatku obavijestila tuženog kao drugu ugovornu stranu u rokovima propisanim odredbom člana 481. i člana 482. ZOO koje odredbe propisuju rokove za obavještavanje prodavca u slučajevima vidljivih i skrivenih nedostataka na svari, a čak i pod uslovom da je apelantica obavijestila tuženog o pomenutom nedostatku, izgubila je pravo na ostvarivanje ovog zahtjeva jer je tužbu na ostvarenje tog prava podnijela tek 3. aprila 2012. godine.

9. U pogledu odluke po zahtjevu za plaćanje ugovorne kazne, Vrhovni sud je istakao da je pobijana presuda u ovom dijelu zasnovana na povredama odredaba parničnog postupka usljed kojih nije bilo uslova za preinačenje pobijane presude u tom dijelu.

Apelacioni navodi

10. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a, te da nije dao valjano obrazloženje kada je odbio njen tužbeni zahtjev radi neosnovanog bogaćenja. Naime, apelantica smatra da se u konkretnom slučaju radi o sticanju bez pravnog osnova, jer je tuženi naplatio cjelokupnu vrijednost stana za radove koje nije izveo. Također, apelantica navodi da joj je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku navodeći da je sudovima trebalo četiri godine da donesu konačnu odluku u ovom sporu.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Apelantica smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a, te da nije dao valjano obrazloženje za svoje odlučenje, što je za posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Ustavni sud prije svega nalazi da je osporenom presudom Vrhovni sud, u pogledu ugovorne kazne i troškova postupka, ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno odlučivanje, da apelantica nije obavijestila Ustavni sud o tome da li je predmetni postupak okončan pred drugostepenim sudom, te da apelantica predmetnom apelacijom osporava ne osporava odluku Vrhovnog suda u ovom dijelu.

15. Dakle, apelantica ukazuje da je do povrede prava, na koja ukazuje u apelaciji, došlo, jer je tuženi u konkretnom slučaju naplatio cjelokupnu vrijednost stana za radove koje nije izveo, odnosno da se radi o sticanju bez osnova. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke slijedi da tuženi nije dokazao da je ugovornu obavezu ispunio do dana podnošenja tužbe a ni nakon toga pa je nesumnjivo da je time povrijedio odredbe ugovora, što je za posljedicu imalo prouzrokovanje štete apelantici, iz čega proizilazi da je pravni osnov tužbenog zahtjeva za isplatu neizvedenih a ugovorenih radova - naknada štete zbog povrede ugovorne obaveze od strane tuženog (član 262. stav 2. ZOO), suprotno utvrđenju nižestepenih sudova koji su apelantičino potraživanje pravno okvalifikovali kao sticanje bez osnova, koje predviđa odredba člana 210. ZOO. Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju osporene presude. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP- 3601/16 od 6. juna 2018. godine, AP-4012/16 od 1. februara 2017. godine i AP-2660/16 od 20. jula 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenim odlukama naveo da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna.

16. Nadalje, vezano za apelantičine navode kojima ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, da je predmetni postupak, koji po svojoj naravi nije hitne prirode, pred redovnim sudovima (na tri instance) trajao ukupno oko četiri godine i devet mjeseci, što se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-462/17 (R. B.) | Sudska praksa | Aktio