Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2000/18 (B. L. i E. L. i P. M.)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Suvlasništvo
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2000/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2000/18, rješavajući apelacije Belkise Ljubuškić i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Belkisa Ljubuškić i Edber Ljubuškić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 050183 17 Gž 2 od 8.
decembra 2017. godine;
Petar Mijić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 060170 15 Rev od 9. marta 2018. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2000/18
1. Belkisa Ljubuškić i Edber Ljubuškić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnijeli su 2. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 050183 17 Gž 2 od 8. decembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže prvotuženi (S. G.) da im na ime ulaganja u kuću-vikendicu izgrađenu na k.č. 36 k.o. Gurdići isplati ukupan iznos od 4.995,70 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
3. Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da su apelanti postavljenim tužbenim zahtjevom tražili, između ostalog, da se obaveže tuženi da im isplati određeni novčani iznos na ime ulaganja u kuću-vikendicu, koja je izgrađena za vrijeme trajanja braka između S. G. (majke apelantice) i prvotuženog S. G. (tužba je podnesena protiv prvotuženog i R. G. kao drugotuženog). Nadalje, da proizlazi da je o zahtjevu za utvrđenje prava suvlasništva na predmetnoj vikendici odlučeno rješenjem tog suda od 29. novembra 2016. godine (obavezan prvotuženi da apelantici isplati određeni novčani iznos na ime njenog dijela od 1/6 na predmetnoj nekretnini). Kantonalni sud je naveo da iz navedenog rješenja proizlazi da je taj sud ukazao da je izostala ocjena prvostepenog suda o istinitosti tvrdnji apelanata u odnosu na tvrdnju prvotuženog da je i on učestvovao u dogradnji predmetne nekretnine svojim radom i davanjem osam košnica pčela apelantima na ime dogradnje nekretnine, kao i da li je to davanje bilo sastavni dio usmenog dogovora oko plaćanja dogradnje, te ukoliko jeste koliki je taj dio. Kantonalni sud je istakao da je, suprotno žalbenim navodima apelanata, prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza pravilno zaključio da se ne može na pouzdan način utvrditi da su apelanti sami, bez ikakvog učešća prvotuženog dogradili predmetnu nekretninu sagrađenu na zemljištu prvotuženog za vrijeme trajanja braka sa majkom apelantice, niti se pouzdano može utvrditi u kojem obimu je dogovorena dogradnja. Dakle, neosnovan je žalbeni prigovor apelanata da prvostepeni sud nije postupio po uputama iz rješenja Kantonalnog suda od 29. novembra 2016. godine kada je primjenom pravila o teretu dokazivanja odbio dio tužbenog zahtjeva apelanata da im se na ime ulaganja u predmetnu nekretninu isplati traženi iznos. Naime, iz provedenih dokaza proizilazi da je postojao usmeni dogovor između apelanata i prvotuženog, da je prvotuženi dozvolio apelantima da ulože sredstva u dogradnju postojećeg objekta, kao i da je prvotuženi dao apelantima osam košnica pčela da im se oduži. Međutim, kako apelanti nisu dokazali da su sami, bez ikakvog učešća prvotuženog, dogradili predmetnu nekretninu, kao i da je postojao usmeni dogovor sa prvotuženim za obim izvršene dogradnje na način kako to apelanti traže tužbenim zahtjevom, te obzirom da nisu provodili dokaze kojima bi se eventualno utvrdio njihov doprinos u ulaganju, Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan njihov žalbeni prigovor u tom pravcu. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je pravilna odluka prvostepenog suda o troškovima postupka, koju je prvostepeni sud donio u skladu sa odredbom člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Naime, iz prvostepene presude proizilazi da je sud odredio troškove parničnih stranaka u skladu sa Advokatskom tarifom, te je imajući u vidu djelimični uspjeh apelanata u parnici i sadržaj tužbenih zahtjeva koji nisu iskazani u novcu (vrijednost vozila i pčela), odlučio da svaka strana snosi svoje troškove postupka. AP-3584/18
4. Petar Mijić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, sa boravištem u Njemačkoj, kojeg zastupa Maja Škoro advokat iz Mostara, podnio je 3. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 060170 15 Rev od 9. marta 2018. godine.
5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da zajedničku bračnu imovinu parničnih stranaka (apelanta i tužene T. U.) čini stan u Mostaru (pobliže naveden u izreci prvostepene presude, u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da se utvrdi da je apelant suvlasnik sa dijelom ½ predmetnog stana koje mu je pravo tužena dužna priznati i trpjeti da se u zemljišnim knjigama apelant uknjiži kao suvlasnik predmetnog stana, kao i da mu tužena naknadi troškove postupka.
6. U obazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da su parnične stranke zaključile brak u toku 1979. godine, da su na osnovu zajedničkih bodova (kao uposlenici preduzeća GP Vranica Mostar) stekli stanarsko pravo na predmetnom stanu, te da je brak parničnih stranaka razveden pravosnažnom presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 24. januara 1994. godine. Dalje, rješenjem Općinskog suda od 30. septembra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru od 29. deptembra 2005. godine, tužena je određena za isključivog nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu nakon čega je tokom 2006. godine zaključila kupoprodajni ugovor i uknjižila se u zemljišnoj knjizi kao isključivi vlasnik predmetnog stana. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo, prije svega odredbe čl. 251. i 252. Porodičnog zakona, kada su zaključili da predmetni stan ne predstavlja bračnu stečevinu stranaka. Naime, stan koji je otkupljen od strane jednog bračnog partnera nakon razvoda braka ne ulazi u režim bračne stečevine, te je bez značaja činjenica, na kojoj insistira apelant, da su on i tužena svojstvo sunosilaca stanarskog prava stekli za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice. Stanarsko pravo apelanta prestalo je donošenjem pravosnažnog rješenja kojim je tužena određena za jedinog nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, nakon čega je stekla samostalno pravo na njegov otkup i to pravo iskoristila, pri čemu apelant ni na koji način nije učestvovao u otkupu stana. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se stanarsko pravo tek otkupom stana transformiše u pravo vlasništva, pa kako je predmetni stan otkupljen nakon razvoda braka od strane tužene, to pravo vlasništva na stanu pripada tuženoj. Osim toga, s obzirom da apelant u predmetnom parničnom postupku ne može sa uspjehom dovoditi u pitanje pravilnost i zakonitost Rješenja od 30. septembra 2004. godine, to su bez značaja njegove tvrdnje da je imao lošije stambene prilike od tužene i da je donošenjem navedenog rješenja doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženu, zaključio je na kraju Vrhovni sud.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2000/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, povredu navedenih prava vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Osim toga, apelant u predmetu AP-3584/18 se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na dom), ali te navode nije posebno obrazlago niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević