Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1677/18 (D. K. i S. K.)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1677/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1677/18, rješavajući apelaciju Dušana Krčmara i Stoje Krčmar, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Dušan Krčmar i Stoja Krčmar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001059 17 Rev od 10.

oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušan Krčmar i Stoja Krčmar (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Slaven Jukić, advokat iz Livna, kao privremeni vodilac poslova advokata Emira R. Karače iz Sarajeva, podnijeli su 12. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 001059 17 Rev od 10. oktobra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) na ime naknade štete na ime oštećenja na stambenim i gospodarskim objektima, na ime izmakle koristi zbog neubranih plodova, te zbog neostvarenog uzgoja jagnjadi isplati određene novčane iznose (sve bliže opisano u obrazloženju osporene odluke).

3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je predmet spora zahtjev apelanata za naknadu materijalne štete i izgubljene dobiti nastale za vrijeme posjedovanja spornih nekretnina od strane tužene. Vrhovni sud je ocijenio da kako je tužena dokazala da šteta na objektima apelanata potiče od uzroka koji je izvan njenog djelovanja, da je nastala po naredbama SFOR-a i da je za istu odgovoran SFOR, kao treće lice, da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su primjenom odredbe člana 177. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odbili tužbeni zahtjev. Nadalje, da apelanti insistiraju na prigovoru da je tužena kao nesavjestan posjednik odgovorna za štetu na objektima iako je šteta uzrokovana radnjama trećeg lica. Međutim, da kako je u trenutku nastalog požara Vojska F BiH bila u posjedu nekretnina apelanata na osnovu Odluke Vlade F BiH od 14. maja 1998. godine, i temeljem tog akta imala ovlaštenje za ulazak u posjed (što je bilo dopušteno ranijim Zakonom o eksproprijaciji - član 31. stav 3.), da nije bila nesavjesna, pa da se ni u tom dijelu zahtjeva nije moglo udovoljiti sa stanovišta primjene stava 3. člana 45. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Vrhovni sud je istakao da je tužena ušla u posjed spornih nekretnina 1997. godine od kada bi apelantima pripadala naknada štete sve do 2003. godine kada je tužena konačno odustala od eksproprijacije, pod uslovom da su apelanti dokazali osnov i visinu prouzrokovane štete u vidu izgubljene koristi, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj. Naime, da su izgubljenu korist tokom postupka morali dokazati apelanti i to onu korist koja se objektivno mogla realizovati da nije bilo štetne radnje štetnika. U vezi s tim je istaknuto, da se pri tome uzima u obzir samo dobitak koji se osnovano mogao očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima (član 189. stav 3. ZOO), jer da za ostvarivanje naknade štete iz osnova izmakle koristi nije dovoljno samo postojanje mogućnosti ostvarivanja koristi, već i namjera i izvjesnost ostvarivanja koristi. Vrhovni sud je ukazao da apelanti nisu ponudili niti jedan dokaz na okolnosti da li su i u kojem opsegu koristili predmetne nekretnine, niti da su činili izvjesnim da bi se nakon 1995. godine vratili na svoje imanje, isto ekonomski iskorištavali poljoprivrednom proizvodnjom, pa i angažiranjem tuđe radne snage, a da su u toj mjeri spriječeni radnjama tužene, niti da su dokazali da su onemogućeni od strane tužene da stupe u posjed predmetnih nekretnina nakon 2003. godine. Naime, da se zahtjev apelanata ne može zasnovati samo na činjenici da je tužena preuzela posjed na njihovim nekretninama i da su se prema nalazu vještaka poljoprivredne struke na parcelama apelanata mogle uzgajati određene kulture.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanata. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1220/15 od 7. juna 2016. godine i AP-1594/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1677/18 (D. K. i S. K.) | Sudska praksa | Aktio