Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-866/18 (Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije BiH)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-866/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-866/18, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije BiH, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije BiH protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 K 023702 16 Kž 17 od 14. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, Sarajevo, podnijela je 13. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 023702 16 Kž 17 od 14. decembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijena je žalba Federalnog pravobranilaštva podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 023702 16 K 2 od 2. septembra 2016. godine, kojom su optuženi J. K., V. A., S. B. i J. Š., nakon potpisanog Sporazuma o priznanju krivnje sa Kantonalnim tužilaštvom Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) oglašeni krivim zbog krivičnih djela preciznije navedenih u izreci prvostepene presude, te su osuđeni na kazne zatvora, što je takođe preciznije navedeno u izreci prvostepene presude, dok su apelantkinja, Kanton Sarajevo i „Holiday Sarajevo HTD Sarajevo“, kao oštećeni, sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu.
3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da Federalno pravobranilaštvo pobija žalbom prvostepenu presudu zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu, te da je s tim u vezi u žalbi navedeno da je Federalno pravobranilaštvo, nakon podizanja optužnice, dostavilo Kantonalnom tužilaštvu akt od 27. maja 2016. godine uz koji je priložena i informacija Porezne uprave Federacije BiH od 20. maja 2016. godine u kojoj su navedeni budžeti koji su oštećeni predmetnim krivičnim djelom, a među kojima se ne nalazi budžet Federacije BiH. Vrhovni sud je naveo da je u žalbi predloženo da taj sud preinači pobijanu presudu tako da „tačno označi oštećene prema potraživanjima u odnosu na oštećeni budžet“, a potom da ih uputi na parnicu ili da se pobijana presuda ukine u dijelu koji se odnosi na imovinskopravni zahtjev i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je izvršio uvid u dokumentaciju koja je priložena uz žalbu Federalnog pravobranilaštva i utvrdio da je Porezna uprava u informaciji od 20. maja 2016. godine jasno razgraničila javne prihode, odnosno konkretno označila budžete (preciznije navedeno u obrazloženju osporene odluke) koji su oštećeni predmetnim krivičnopravnim radnjama, ali da budžet Federacije BiH zaista nije naveden kao budžet koji je u konkretnom slučaju oštećen. Vrhovni sud je naveo da iz dopisa Federalnog pravobranilaštva od 27. maja 2016. godine proizilazi da je navedena informacija Porezne uprave proslijeđena Kantonalnom tužilaštvu, ali da iz dokaza koji su navedeni u pobijanoj presudi ne proizilazi da je informacija Porezne uprave predočena prvostepenom sudu niti uložena u spis od strane kantonalnog tužitelja u postupku provedenom po Sporazumima o priznanju krivnje zaključenim sa optuženim J. K., V. A., S. B. i J. Š.. Shodno tome, u obrazloženju osporene odluke je istaknuto da je u skladu sa članom 211. stav 2. Zakona o krivičnom postupku tužitelj dužan prikupiti dokaze o imovinskopravnom zahtjevu vezanom za krivično djelo. Dalje, ukazano je da je tužitelj takvim dokazom raspolagao od momenta kada mu je dopisom Federalnog pravobranilaštva od 27. maja 2016. godine proslijeđena informacija Porezne uprave od 20. maja 2016. godine, ali da i pored toga nije izmijenio činjenični opis optužnice u dijelu koji se odnosi na oštećene pravne osobe, niti je pomenuti dokaz predočio prvostepenom sudu u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude. Dakle, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud o imovinskopravnom zahtjevu mogao odlučiti jedino na način kako je učinjeno u presudi, jer je s jedne strane vezan činjeničnim opisom optužbe u kojem stoji da je šteta pričinjena budžetu Federacije BiH, a s druge strane prvostepenom sudu nije predočen bilo kakav podatak odnosno dokaz koji bi upućivao na to da se radi o oštećenom koji je pogrešno označen u činjeničnom opisu optužnice. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o propustima tužitelja koji se ne mogu otkloniti preinačenjem prvostepene presude u njenom činjeničnom supstratu, jer takva intervencija drugostepenog suda zakonom nije dopuštena, niti je moguće pobijanu presudu ukinuti s obzirom na to da presuda, iz navedenih razloga, ne sadrži nedostake na koje se žalbom ukazuje. Najzad, istaknuto je da oštećena pravna lica imaju mogućnost da pokrenu parnični postupak, pri čemu je relevantno i to da su izrekom pobijane presude precizno određeni javni prihodi koji nisu obračunati i plaćeni, te se s obzirom na vrstu svakog od tih prihoda, može utvrditi i kojem budžetu pripadaju.
4. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantkinja posebno ne obrazlaže, osim što ukazuje da su sudovi proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da je apelantkinja nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević