Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4542/18 (PD NAPREDAK d.d. Gradačac u mješovitoj svojini, u stečaju)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4542/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4542/18, rješavajući apelaciju PD NAPREDAK d.d. Gradačac u mješovitoj svojini, u stečaju, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio PD NAPREDAK d.d. Gradačac u mješovitoj svojini, u stečaju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Dn 016942 17 Pž od 22.
juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. PD NAPREDAK d.d. Gradačac u mješovitoj svojini, u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rahman Haseljić, stečajni upravitelj, podnio je 8. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 Dn 016942 17 Pž od 22. juna 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom potvrđeno je prvostepeno rješenje, kojim je, između ostalog, odbijen apelantov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na određenim nekretninama (sve bliže opisano u obrazloženju osporene odluke).
3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud utvrdio da su predmetne nekretnine uknjižene kao opštenarodna imovina ili državno vlasništvo, sa pravom raspolaganja ili korištenja na istim u korist apelanta. Nadalje, da apelant u žalbi ističe da je svoj zahtjev zasnovao na odredbi čl. 338. i 342. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, te da je zahtjev za uknjižbu osnovan, budući da se zahtijeva uknjižba prava vlasništva na nekretninama na kojima je apelant već upisan kao nosilac prava upravljanja, raspolaganja ili korištenja. U vezi s tim je istaknuto, da je odredbom člana 338. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da se pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koje do dana stupanja na snagu tog Zakona, nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu tog Zakona, pretvara se u pravo vlasništva njegovog dosadašnjeg korisnika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva. Zatim, da je članom 342. stav 1. istog Zakona propisano da će se upisi prava vlasništva koje je nastalo pretvorbom prava društvenog vlasništva provesti po pravilima zemljišnoknjižnog prava, ako tim Zakonom nije nešto drugo propisano. Međutim, da apelant zanemaruje da je u konkretnom slučaju odredbom člana 364. Zakona o stvarnim pravima regulisan promet i raspolaganje nekretninama u vlasništvu Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave, a na način da je stavom 1. istog člana propisano da će se promet i raspolaganje tim nekretninama u prijelaznom periodu vršiti na način i pod uslovima utvrđenim tim Zakonom, te između ostalog i Zakonom o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom F BiH, dok je stavom 3. istog člana, propisano da se odredbe stava 1. shodno primjenjuju i na nekretnine koje se nalaze u imovini pravnih osoba u mješovitom vlasništvu. Kantonalni sud je ukazao da se odredbom člana 1. stav 1. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom F BiH, zabranjuje raspolaganje državnom imovinom, dok je stavom 3. istog člana propisano da se u smislu tog Zakona, pod raspolaganjem navedene imovine, smatra direktni ili indirektni prijenos vlasništva, dok je članom 2. istog Zakona, propisano da bez obzira na odredbe drugog zakona ili propisa, državnom imovinom može raspolagati samo u skladu s odredbama tog Zakona. Stoga, da kod takvog stanja stvari, te kod činjenice da je zakonom, koji se ima primijeniti i na predlagača, kao pravnu osobu u mješovitom vlasništvu, zabranjeno raspolaganje državnom imovinom, na koju se odnosi predmetni zahtjev, da slijedi da je za sada apelantov prijedlog upisa preuranjen. Kantonalni sud je istakao da su na drugačiju odluku suda, bez uticaja žalbeni navodi da je apelant sve predmetne nekretnine stekao teretnim pravnim poslom, budući da se zabrana iz člana 1. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom F BiH, odnosi na društva u mješovitoj svojini, a kakav status ima apelant.
4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Apelant je istakao, između ostalog, da je očigledno da je njegov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva osnovan, uzimajući u obzir čl. 338., 342. i 364. Zakona o stvarnim pravima, te da se uknjižbom prava vlasništva na apelanta ne mijenja karakter državnog vlasništva jer je apelant državno preduzeće.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da je apelant prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nositelji javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencnije, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u konkretnom slučaju primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o stvarnim pravima, kao i Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom F BiH na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević