Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-803/17 (J. S.)

Odluka donesena 10. 01. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni spor
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Povrat stana
  • Upravni postupak
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-803/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 01. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 803/17, rješavajući apelaciju Jasmina Smailagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmina Smailagića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 017363 15 U od 27. decembra 2016. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-R33/15 od 20. jula 2015. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Resor za imovinskopravne poslove broj 18.03/3-1-02-7582/99 od 15. aprila 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jasmin Smailagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 27. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 017363 15 U od 27. decembra 2016. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2-R33/15 od 20. jula 2015. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Resor za imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Resor Ministarstva) broj 18.03/3-1-02-7582/99 od 15. aprila 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Resora Ministarstva, te Ministarstva i Okružnog suda zatraženo je 28. novembra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

2. Resor Ministarstva je 12. decembra 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Okružni sud 6. decembra. Ministarstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

4. Apelant je povratnik u Grad Banja Luka koji je 25. decembra 1999. godine zatražio da mu se vrati stan u Banjoj Luci u ul. Kosovke djevojke br. 7A/2, stan broj 6, raniji naziv Mustafe Zaimovića (u daljnjem tekstu: predmetni stan), podnošenjem zahtjeva Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica RS – Odsjek Banja Luka. Zahtjev je zaveden pod brojem 05-050-02-02-7582/99, kasniji broj 18.03/3-1-02-7582/99.

5. Nakon podnošenja zahtjeva privremeni korisnik stana Nada Marić je izvršila otkup stana, zaključenjem Ugovora o otkupu pod brojem OSU-g-303/03/903955148646 sa Gradom Banja Luka, zbog čega je upravni postupak prekinut, te apelant upućen u parnicu.

6. Presudom Osnovnog suda broj P-151/2004 od 17. decembra 2004. godine koja je sa 2. aprilom 2007. godine postala pravosnažna navedeni ugovor je poništen, te je 2007. godine apelant stekao mogućnost da nastavi s vođenjem upravnog postupka.

7. Rješenjem Odsjeka Ministarstva – Banja Luka broj 05-050-02-02-7582/99 od 10. decembra 2008. godine odbijen je apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana.

8. Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-R 9/09 od 23. januara 2009. godine apelantova žalba je odbijena i navedeno rješenje potvrđeno.

9. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 001096 09 U od 28. decembra 2009. godine u apelantovom upravnom sporu protiv Rješenja Ministarstva broj 18.05/2-R 9/09 od 23. januara 2009. godine tužba je uvažena i osporeni akt poništen.

10. Sud je u ovoj upravnoj stvari nesporno utvrdio da je nosilac stanarskog prava na sporom stanu bila Fazila Smailagić, koja je umrla 18. novembra 1994. godine, a da se u momentu smrti nalazila na adresi porodične kuće, da je apelant i prije i poslije 30. aprila 1991. godine bio prijavljen na adresi potraživanog stana, da je obuhvaćen popisom stanovništva zajedno sa sestrom, nevjenčanom suprugom i sinom, dok su sve ostale činjenice sporne, a proizvod su selektivnog izbora dokaza tuženih organa, propusta da se cijene svi dokazi pojedinačno, da se dovedu u međusobnu vezu, te neizvršenja zaključka službenog lica da se provedu predloženi dokazi. Na opisan način povrijeđeno je načelo slobodne ocjene dokaza predviđeno članom 10. Zakona o općem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/02 i 87/07; u daljnjem tekstu: ZOUP). Nije sporno da ovlašteno službeno lice, po svom uvjerenju, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, ali ova odluka mora biti zasnovana na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno i mora biti rezultat cjelokupnog postupka. Prvostepeno rješenje i osporeni akt, prema ocjeni Okružnog suda, nemaju kvalitetno obrazloženje, kako je to predviđeno članom 197. stavom 2. ZOUP-a, jer ne sadrže apelantov izložen zahtjev, nema razloge koji su odlučujući pri ocjeni dokaza, razloge zbog kojih nisu uvaženi apelantovi prijedlozi, pa ni razloge koji s obzirom na utvrđeno činjenično stanje upućuju na odluku u dispozitivu osporenog akta.

11. Odlukom Ustavnog suda broj AP 73/09 od 6. decembra 2011. godine, a koja se odnosi na konkretan predmet, utvrđeno je: „Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud povredu ovog prava vidi u tome što postupak povodom zahtjeva za povrat stana nije završen ni nakon 11 godina i 11 mjeseci od dana podnošenja zahtjeva, a takvo neopravdano trajanje postupka se može pripisati ponašanju nadležnog organa uprave“.

Osporene odluke

12. Rješenjem Resora Ministarstva broj 18.03/3-1-02-7582/99 (ranije broj 05-050-02-02- 7582/99) od 15. aprila 2014. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana.

13. Kako je upravni organ utvrdio, nesporno u ovoj upravnoj stvari je to da je nosilac stanarskog prava na potraživanom stanu Fazila Smailagić, apelantova sestra, koja je umrla 18. novembra 1994. godine u porodičnoj kući u ulici Braće Potkonjaka 75 u Banjoj Luci. Prema Rješenju Resora za imovinskopravne poslove Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica broj 18.03/3-1-02-7582/99 (raniji broj 05-050-02-02-7582/99) od 15. aprila 2014. godine, „nosilac stanarskog prava Fazila Smailagić ovjerila izjavu u MZ Starčevica, koju izjavu je ovjerio i potpisao predsjednik kućnog savjeta MZ, da stan daje na čuvanje i korištenje Marici Marić jer mora preseliti u B. Potkonjaka radi njegovanja bolesnog oca, navodi da je živjela sama u stanu, izjava od 12. marta 1991. godine“.

14. S ciljem utvrđivanja da li je apelant bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava 30. aprila 1991. godine, a sve u skladu sa članom 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima (ZSO), ovaj organ je proveo dokaze i činjenice bitne za svoju odluku. U tom smislu, nadležni organ je utvrdio da je apelant prijavljen na adresi predmetnog stana od 29. aprila 1988. godine i prije nego se nosilac stanarskog prava Fazila Smilagić prijavila na adresi stana jer se ona prijavila 9. novembra 1988. godine.

15. Na osnovu svih drugih provedenih dokaza, kao što su spiskovi stanara za plaćanje obaveza za period januar 1990. godine – decembar 1993. godine, nadležni organ je utvrdio da je u periodu od januara 1990. do februara 1991. godine u stanu Smailagić evidentiran jedan član porodičnog domaćinstva za kojeg se plaćala voda i struja. Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka, apelant se obratio zahtjevom za vraćanje imovine – kuće u ulici Braće Potkonjaka 75 u Banjoj Luci, ona mu je Rješenjem broj 05-050-02-01-122/03 od 2. jula 2003. godine vraćena u posjed, a zapisnikom sačinjenim na licu mjesta 20. juna 2002. godine apelant je uveden u posjed imovine. Apelant je u 2004. godini dobio građevinski materijal u vrijednosti od 8.597,00 KM za sanaciju kuće. Nadalje je utvrđeno da je Fazila Smailagić nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu stan napustila u martu 1991. godine, samim tim nije mogla biti u posjedu stana jer je u stan uselila porodica Marić, pa 30. aprila 1991. godine nije bila korisnik stana, a ni sam apelant, pa stoga nije mogao ni biti član njenog porodičnog domaćinstva, tj. nije utvrđeno postojanje trajne ekonomske zajednice života u skladu sa članom 6. ZSO-a, pa je odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

16. Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-R33/15 od 20. jula 2015. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđeno Rješenje Resora broj 18.03/3-1-02-7582/99 (ranije broj 05- 050-02-02- 7582/99) od 16. aprila 2015. godine. Na osnovu naprijed utvrđivanih činjenica i dokaza u toku prvostepenog postupka, Ministarstvo cijeni da je prvostepeni organ ispravno postupio kada je apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana odbio kao neosnovan.

17. Naime, apelant je zahtjev podnio u svojstvu člana porodičnog domaćinstva svoje sestre Fazile Smailagić. Utvrđujući spornu činjenicu trajne zajednice života stanovanja apelanta i ranijeg nosioca stanarskog prava, prvostepeni organ je utvrdio da odredbe člana 17. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 16/10; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) ne mogu se primijeniti u ovoj upravnoj stvari jer je utvrđeno da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje sestre u smislu odredaba člana 6. ZSO-a.

18. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 017363 15 U od 27. decembra 2016. godine apelantova tužba je odbijena. Prema ocjeni ovog suda, osporeni akt je pravilan i zakonit.

19. Odredbom člana 17. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene propisano je da nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva, definiran u članu

6. ZSO-a, ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, a odredbe tog zakona primjenjuju se na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, bez obzira na to da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne. U konkretnom slučaju, apelant je podnio zahtjev kao član porodičnog domaćinstva i u tom pravcu je tuženi utvrđivao odlučne činjenice.

20. Prema ocjeni Okružnog suda, pravilno je tuženi upravni organ izvršio ocjenu provedenih dokaza, koji se odnose na apelantovo korištenje predmetnog stana. Naime, iz cjelokupne dokumentacije koja se odnosi na reguliranje apelantovog izbjegličkog statusa, on je kao prethodno mjesto prebivališta navodio ulicu Braće Potkonjaka u Banjoj Luci, a što je potvrđeno i na osnovu uvjerenja Službe za društvene djelatnosti i opću upravu Općine Velika Kladuša. Pravilno su ocijenjene i potvrde Mjesne zajednice Starčevica – Banja Luka, koje je potpisao sekretar Mjesne zajednice Starčevica i ovjerio, a iz koje potvrde broj 32/91 od 15. marta 1991. godine proizlazi da se u predmetni stan uselio Goran Marić s porodicom, koje tvrdnje su potvrdili i saslušani svjedoci Tijana Miletić, Jadranka Vukelja i Mile Bojnović, kojim iskazima je prvostepeni organ tuženog poklonio vjeru do detalja obrazlažući razloge prihvatanja iskaza navedenih svjedoka, cijeneći ih kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti.

21. Nadalje, prema mišljenju Okružnog suda, pravilno se u osporenom aktu navodi da su upravo svjedoci kojima je poklonjena vjera imali neposredni uvid u spornu činjenicu zajednice života i stanovanja u predmetnom stanu, da se radi o svjedocima koji su stanovali u predmetnoj zgradi, pa su po osnovu toga i mogli potvrditi da apelant i nije stanovao u predmetnom stanu, obrazlažući iskaz svjedoka Jadranke Vukelja, koja u zgradi u kojoj se nalazi predmetni stan stanuje od useljenja, i to od 1987. godine, kao i to da joj je poznato da je u predmetnom stanu stanovala sama Fazila Smailagić s kojom se susretala u stubištu i da je plaćala vodu samo za jednog člana, da je ona vršeći poslove blagajnika išla od vrata do vrata, a ponekad su stanari dolazili i na njena vrata i plaćali vodu. Navedena svjedokinja je potvrdila da je Fazila Smailagić, apelantova sestra, u predmetnom stanu stanovala do 1991. godine, dok su njen brat-apelant, kao i sestra čijeg se imena ne može sjetiti, samo povremeno navraćali kod Fazile, dok je svjedokinja Tijana Miletić potvrdila da se ona i njen suprug u predmetni stan uselili 1991. godine u kojem su stanovali sve do 1995. godine. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju selektivno primijenjeno načelo slobodne ocjene dokaza, da je postupajući sudija izvršio prihvatajući izjavu koju je navodno dala Fazila Smailagić, a koja je potpisana kao „Smilagić Fazil“, da je izjava sačinjena 12. marta 1991.godine zavedena pod brojem 24/91, da se radi o dokumentu koji ne podliježe čuvanju, da ne postoji svjedok koji bi potvrdio da je Samilagić Fazil/Fazila tog dana dala izjavu, te da zainteresirano lice niti tuženi u prvom stepenu nisu dostavili dokaz na koji način je potvrda dostavljena u spis, iako se radi o falsificiranim dokazima.

24. Prema apelantovoj ocjeni, selektivna primjena načela slobodne ocjene dokaza je izvršena, također, prihvatanjem pismena koja su dostavljena od Osnovnog suda i koja pismena su se vraćala s naznakom da apelant ne živi na navedenoj adresi. Selektivna primjena načela slobodne ocjene dokaza je ispoljena i kod ocjene prebivališta apelantove supruge. Navodi da je tačna činjenica da apelantova supruga nije bila prijavljena na adresi stana, ali je spomenuta gospođa živjela u životnoj zajednici s apelantom, iz koje je rođen sin Damir Smailagić, što znači da je osnovana izjava spomenute gospođe date u izbjeglištvu da joj je prijeratno prebivalište bilo na adresi stana, iako formalno pravno nije bila prijavljena na toj adresi, ali je imala faktički posjed s obzirom na zasnovano porodično domaćinstvo i rođenje sina.

25. Apelant ističe i netolerantan odnos prema njemu na način da se bez osnovanog razloga ospore njegovi dokazi, navodnu namjernu površnost i nepreglednost kako bi se bez jakih argumenata osporila tužba, a u osnovi u potpunosti uvažen odnos tuženog prema upravnoj stvari čini ovu presudu u cijelosti nezakonitom i s tendencijom da se apelantu, iako ima zakonsko pravo da kao povratnik i lice koje je izgubilo posjed stana, samo zbog nacionalne pripadnosti ospori pravo na povrat.

26. Neodrživ je stav Okružnog suda iznijet u osporenoj presudi da je porodična kuća apelantu predstavljala dom u smislu člana 8. Evropske konvencije, a ne potraživani stan, čime je direktno na apelantovu štetu povrijeđena ta odredba. Kao jedino ispravno trebalo je utvrditi da je apelant bio član porodičnog domaćinstva svoje sestre na predmetnom stanu 1991. godine i da mu on stoga predstavlja dom, te mu se omogućava njegovo daljnje korištenje kao svog i da se vrati na stanje kakvo je apelant ostavio kada je iz svog doma morao izbjeći zbog ratnih okolnosti.

27. Zbog svega navedenog, apelant predlaže da se njegova apelacija usvoji, ukine presuda Okružnog suda i odluka vrati na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

28. Ministarstvo navodi da ostaje pri svim navodima iz svog rješenja broj 18.05/2-R 33/15 od 20. jula 2015. godine, protiv kojeg je apelant pred Okružnim sudom pokrenuo upravni spor. Ministarstvo, kao učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, predlaže da se apelantova apelacija u cijelosti odbije.

29. Okružni sud ističe da ostaje pri navodima datim u obrazloženju svoje presude kojom je odbijena apelantova tužba izjavljena protiv rješenja Ministarstva, tako da nisu prihvatljivi apelantovi navodi da su mu spomenutom presudom povrijeđena njegova ustavna prava. V.Relevantni propisi

30. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87, 36/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ii su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdavanju nosioca stanarskog prava.

31. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ broj 16/10) relevantne odredbe glase:

Član 17. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definisan u članu 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine.

Lice koje je napustilo svoj stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatra se izbjeglicom ili raseljenim licem u skladu sa Aneksom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini s pravom povratka u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustio.

(....)

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 017363 15 U od 27. decembra 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 27. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[…]

39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje svojstva člana porodičnog domaćinstva i povrat predmetnog stana, dakle nesporno se radi o utvrđivanju apelantovih građanskih prava.

40. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

42. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

43. U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća da odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima propisuju sljedeće: „Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, (...), unučad bez roditelja, (...), a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava“. Iz obrazloženja odluka upravnih organa, kao i presude redovnog suda slijedi da apelant, u smislu odredaba čl. 7. i 123. ZPP, nije dokazao da je član porodičnog domaćinstva sa svojom sestrom kao nosiocem stanarskog prava u predmetnom stanu, u smislu člana 6. ZSO-a, kako bi ostvario pravo na povrat stana u smislu člana 17. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene.

44. Kako slijedi iz dokumentacije spisa i osporenih odluka, utvrđeno je da je Fazila Smailagić (apelantova sestra) nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koji je napustila u martu 1991. godine, pa samim tim nije mogla biti u posjedu stana jer je u stan uselila porodica Marić, pa 30. aprila 1991. godine nije bila korisnik stana, a ni sam apelant, pa stoga nije mogao ni biti član njenog porodičnog domaćinstva, niti je utvrđeno postojanje trajne ekonomske zajednice života u skladu sa članom 6. ZSO-a. Nadalje, prema mišljenju Okružnog suda, pravilno se u osporenom aktu navodi da su upravo svjedoci kojima je poklonjena vjera imali neposredni uvid u spornu činjenicu zajednice života i stanovanja u predmetnom stanu, da se radi o svjedocima koji su stanovali u predmetnoj zgradi, pa su po osnovu toga i mogli potvrditi da apelant i nije stanovao u predmetnom stanu.

45. U odnosu na apelantove prigovore da upravni organi i redovni sud nisu pravilno cijenili dokaze iz kojih bi proisteklo njegovo pravo na povrat, Ustavni sud ukazuje na obrazloženja upravnih organa i redovnog suda iz kojih proizlazi da apelant svim dokaznim sredstvima u upravnom i sudskom postupku nije dokazao da je član porodičnog domaćinstva, kako to propisuje odredba člana 6. ZSO-a. Ustavni sud smatra da je Okružni sud prilikom donošenja osporene presude uzeo u obzir sve provedene dokaze i da osporena presuda nije rezultat proizvoljne primjene navedenih odredaba procesnog i materijalnog prava, te da ne krši apelantova ustavna prava. Ujedno, u osporenim odlukama su navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Dakle, ocjenu svih provedenih dokaza prihvatio je Okružni sud smatrajući da je pravilno utvrđeno da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje sestre, odnosno da su pravilno primijenjene odredbe člana 17. stav 1. Zakona o prestanku primjene i u vezi sa članom 6. stav 2. ZSO-a.

46. Apelant je ukazivao na netačnost tvrdnji nižestepenih upravnih organa i redovnih sudova, navodeći da se svjedočenja pojedinih svjedoka nikako ne mogu uzeti u obzir, da je apelant bio član domaćinstva svoje sestre. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da se uvidom u obrazloženja osporenih odluka zaista ne može utvrditi da su svi saslušani svjedoci u konkretnom upravnom postupku potvrdili da je apelant bio član porodičnog domaćinstva sa sestrom. Upravni organi nisu poklonili vjeru iskazima svjedoka koji su dali iskaz u apelantovu korist, dok su poklonili vjeru iskazima svjedoka koji su dali iskaz da nisu poznavali apelanta, kao i da je apelantova sestra živjela sama u predmetnom stanu. Obrazloženja koja su data prilikom ocjene navedenih iskaza, prema mišljenju Ustavnog suda, nisu proizvoljna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženju odluka upravnih organa i redovnih sudova, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i u primjeni materijalnog prava, niti propusta u dokaznom postupku na koje se ukazuje apelacijom. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

48. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom i imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

50. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom i imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-803/17 (J. S.) | Sudska praksa | Aktio