Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-916/18 (I. K.)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Smetanje posjeda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-916/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-916/18, rješavajući apelaciju Ive Kolovrata, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivo Kolovrat protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 062005 17 Gž od 28. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivo Kolovrat (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Branislav Kolovrat advokat iz Mostara, podnio je 14. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 062005 17 Gž od 28. novembra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, potvrđena je prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je tužena (D. B.) zauzela dio parcele broj k.č. 1492/1 k.o. Crniče i na taj način onemogućila prolaz do parcele apelanta označene kao k.č. 1492/5, te da se naloži tuženoj da ukloni postojeću betonsku ogradu i izmjesti je na liniju razgraničenja između parcele broj k.č. 1492/3 i k.č. 1492/1 k.o. Crniče prema skici vještaka geodetske struke, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je predmet spora utvrđenje da tužena zauzimanjem dijela parcele k.č. 1492/1 k.o. Crniče bespravno uznemirava apelanta u nesmetanom korištenju njegovih parcela jer zauzeti dio parcele služi kao prolaz do parcele apelanta, te da sud naloži tuženoj da ukloniti postojeću betonsku ogradu i omogući apelantu prolaz do njegove parcele. Dalje, Kantonalni sud, dovodeći u vezu iskaz tužene i iskaze svjedoka sa nalazom vještaka geodetske struke, na koji nije bilo primjedbi od strane apelanta, smatra pravilnim zaključak prvostepenog suda da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Naime, apelant na kome je bio teret dokaza, izvedenim dokazima nije dokazao da je tužena neosnovano i bez njegovog znanja i saglasnosti sagradila spornu betonsku ogradu i na taj način onemogućila mu prolaz do njegove parcele (k.č. 1492/5). Naprotiv, iz nalaza vještaka proizilazi da je sporna ograda sagrađena u svemu prema rješenju Općine Bugojno od 10. septembra 1990. godine kojim je tuženoj odobreno građenje ograde koja je i izgrađena iste godine. Pored navedenog iz nalaza vještaka proizilazi da je parcela tužene formirana 1984. godine i da od tada nije vršena promjena oblika novoformiranih parcela, dok apelant sa svoje parcele (k.č. 1492/5) ima direktan izlaz na javni put. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 126. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da vlasnik ima pravo da traži povrat stvari od osobe koja je u posjedu, a od osobe koja ga protupravno uznemirava ima pravo zahtijevati da prestane sa uznemiravanjem. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je nesporna činjenica da je apelant vlasnik parcele označene kao k.č. 1492/5 k.o. Crniče kojoj odgovara parcela novog premjera k.p. 4/5 k.o. Vesela. Međutim, u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da je sporna ograda sagrađena bespravno niti da ga tužena uznemirava u korištenju njegovog idealnog dijela u parceli broj k.č. 1492/1 k.o. Crniče kojoj odgovara odgovara parcela novog premjera k.p. 4/1 k.o. Vesela (apelant i tužena su suposjednici i suvlasnici navedene parcele). Pored toga, apelant ima direktan pristup svojoj parceli sa javnog puta, što je utvrdio vještak i u što se uvjerio sud neposrednim opažanjem na licu mjesta. Dakle, budući da sporna ograda nije sagrađena protupravno, nego na osnovu odobrenja nadležnog organa, kao i da ne smeta apelantu za korištenje njegove parcele na koje ima pristup sa javnog puta, pravilno je zaključio prvostepeni sud da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

Apelacioni navodi

4. Apelant se poziva na povredu povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo tj. da su redovni sudovi u konkrenom slučaju bez uporišta u pozitivnim zakonskim odredbama odbili njegov tužbeni zahtjev i uskratili mu (kao suvlasniku) zaštitu njegovih imovinskih prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, pozivajući se na odredbe člana 126. Zakona o stvarnim pravima, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-916/18 (I. K.) | Sudska praksa | Aktio