Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1903/17 (Mikrokreditno društvo „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 10. 01. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1903/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 01. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1903/17, rješavajući apelaciju Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 006478 16 Uvp 2 od 9. februara 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mikrokreditno društvo „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 16. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 006478 16 Uvp 2 od 9. februara 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), te Agencije za bankarstvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Agencija) zatraženo je 26. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Agencija su u periodu od 5. novembra do 16. novembra 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. U prethodnom postupku Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1328/14 od 10. novembra 2016. godine usvojio apelaciju Jelice Galić, Dragana Marinkovića i apelanta, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te je ukinuo Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 006478 13 Uvp od 23. decembra 2013. godine i predmet vratio tom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Istom odlukom Ustavni sud je utvrdio da, s obzirom na to da je utvrđena povreda prava na pravično suđenje u odnosu na segment nepristrasnosti suda, jer je u istom predmetu isti sudija učestvovao kao član vijeća Okružnog suda u kojem je donesena meritorna odluka o tužbi u upravnom sporu, kao i u sastavu sudskog vijeća koje je meritorno odlučivalo o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda donesene u ponovljenom postupku (vidi stav 44), nema potrebe da ispituje navode apelanata o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (stav 43).

Tok postupka

6. Rješenjem Agencije broj 02-24-553-30/2008 od 3. februara 2011. godine naloženo je apelantu da radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju višak prihoda nad rashodima u iznosu od 1.271.850 KM, ostvaren do 8. oktobra 2007. godine, rasporedi na povećanje osnovnog kapitala-uloga Udruženja građana „Zdravo da ste“ (u daljnjem tekstu: UG), osnivača neprofitne mikrokreditne organizacije „Zdravo“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik), osnovanog 11. decembra 2001. godine u svrhu kreditiranja socijalno ugroženih lica i razvoj mikropreduzetništva, koje je kao takvo poslovalo do 8. oktobra 2007. godine. Takođe, predmetnim rješenjem naloženo je apelantu da u sudskom registru izvrši upis povećanja osnovnog kapitala-uloga UG u navedenom iznosu, shodno članu 4 Zakona o udruženjima i fondacijama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 52/01 i 42/05, u daljnjem tekstu: Zakon o udruženjima), čl. 2 i 14 Zakona o mikrokreditnim organizacijama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 19/01, u daljnjem tekstu: ZOMO) i članu 4 Odluke o ostalim uslovima za poslovanje mikrokreditne organizacije („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 111/07, u daljnjem tekstu: Odluka).

7. Agencija je u obrazloženju rješenja konstatovala da je sveobuhvatnom kontrolom apelantovog poslovanja utvrđeno da je apelantova skupština 7. aprila 2008. godine donijela odluku o raspodjeli apelantove dobiti sa stanjem na 31. decembar 2007. godine, kojom je predviđena raspodjela novčanih sredstava srazmjerno učešću apelantovih članova (UG, Jelice Galić, Dragana Marinkovića i Društva za upravljanje IF „Invest Nova“ Banja Luka; u daljnjem tekstu: IF „Invest Nova“) u apelantovom osnovnom kapitalu, na način kako je to pobliže navedeno u obrazloženju rješenja. Međutim, zaključeno je da ta odluka nije u skladu sa zakonom budući da je apelant počeo poslovati kao profitno društvo tek od 8. oktobra 2007. godine i da od tada ostvaruje dobit koja može biti predmet raspodjele članovima društva proporcionalno uloženim sredstvima u njegov kapital, dok višak prihoda nad rashodima u iznosu od 1.271.850 KM, ostvaren u periodu kada je apelant poslovao kao neprofitna organizacija, može biti raspodijeljen jedino na povećanje uloga UG, shodno članu 4 Odluke.

8. U vezi s tim, Agencija je istakla da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je neprofitna humanitarna organizacija UG kao jedini osnivač 11. decembra 2001. godine osnovala neprofitnu mikrokreditnu organizaciju, apelantovog pravnog prednika, u skladu sa članom 2 ZOMO-a, a koja je kao takva poslovala sve do 8. oktobra 2007. godine. Dalje, utvrđeno je da je na osnovu odluke Upravnog odbora UG od 6. aprila 2004. godine izvršen prenos 90% osnovnog uloga u apelantovom pravnom predniku bez naknade na dva fizička lica, i to rukovodna lica apelantovog prednika: Jelicu Galić 55% i Dragana Marinkovića 35%. Međutim, zaključeno je da Upravni odbor UG prilikom donošenja predmetne odluke nije postupio s pažnjom dobrog domaćina, niti dobrog privrednika, odnosno nije postupio u skladu sa članom 38 u vezi sa čl. 4 i 35 Zakona o udruženjima. Dalje, utvrđeno je da je od početka obavljanja poslova mikrokreditiranja pa do 8. oktobra 2007. godine ostvaren višak prihoda nad rashodima u iznosu od 1.271.850 KM, koji potiče od sredstava namijenjenih za humanitarne svrhe i koji ne može biti raspodijeljen suprotno čl. 2 i 14 ZOMO-a i članu 4 Zakona o udruženjima. Takođe, utvrđeno je da je u postupku usklađivanja poslovanja, organizacije i akata apelantovog pravnog prednika s odredbama novog Zakona o mikrokreditnim organizacijama („Službeni glasnik RS“ broj 64/06, u daljnjem tekstu: novi ZOMO) izvršena uplata osnovnog kapitala od Jelice Galić, Dragana Marinkovića i IF „Invest Nova“ u određenom iznosu, čime je apelant uskladio iznos kapitala propisan članom 27 novog ZOMO-a. Pored toga, konstatovano je da je apelant u toku kontrole dostavio Odluku od 29. aprila 2008. godine donesenu na vanrednoj sjednici njegove skupštine, a kojom je poništena i stavljena van snage sporna odluka o raspodjeli dobiti od 7. aprila 2008. godine. Istaknuto je da je na osnovu svega navedenog, te radi očuvanja sredstava ostvarenih poslovanjem UG i apelantovog pravnog prednika, kao i sprečavanja nezakonitog prenosa tih sredstava u korist pojedinaca, odlučeno kao u dispozitivu rješenja. Pored toga, navedeno je da rok za izvršenje naloga u dispozitivu tog rješenja nije dat budući da je apelantova skupština donijela odluku o povećanju osnovnog kapitala od 3. jula 2008. godine kojom je ukupno ostvareni višak prihoda nad rashodima do 8. oktobra 2007. godine u iznosu od 1.271.850 KM raspoređen na povećanje uloga osnivača UG, te da je nakon donošenja pomenute odluke Skupština izvršila usklađivanja apelantovih opštih akata neophodnih za upis povećanja apelantovog osnovnog kapitala u sudski registar, koji je i izvršen rješenjem Osnovnog suda.

9. Jelica Galić, Dragan Marinković, apelant i IF „Invest Nova“ podnijeli su tužbe protiv navedenog rješenja Agencije, koje je Okružni sud Presudom broj 11 0 U 006478 11 U od 16. novembra 2012. godine odbio kao neosnovane.

10. U obrazloženju presude Okružni sud je zaključio da je osporeni akt pravilan i zakonit i da nije doveden u sumnju navodima iz tužbi. U vezi s tim, istakao je da u konkretnom slučaju nije sporno da su Jelica Galić, Dragan Marinković, apelant i IF „Invest Nova“ apelantovi suosnivači i da imaju pravo da po tom osnovu dijele dobit za vrijeme od 8. oktobra 2007. godine kada je apelantov pravni prednik iz neprofitne organizacije postao profitna organizacija. Međutim, zaključio je da novčana sredstva ostvarena do tog datuma ne mogu ostati apelantu jer bi time došlo do situacije da određena lica (Jelica Galić, Dragan Marinković i IF „Invest Nova“) učestvuju u raspodjeli sredstava ostvarenih do 8. oktobra 2007. godine (do kada je apelantov prednik poslovao kao neprofitna organizacija) u periodu u kojem se oni, suprotno njihovim tvrdnjama, ne mogu smatrati njegovim suosnivačima. U vezi s tim, istakao je da besteretni „prenos osnivačkih prava“ na dva fizička lica, direktora pravnog prednika apelanta Jelicu Galić i zamjenika direktora Dragana Marinkovića, tim licima ne daje svojstvo njegovog suosnivača, jer je taj prenos daleko od postupanja dobrog domaćina i dobrog privrednika. Identičan stav Okružni sud je zauzeo i u pogledu IF „Invest Nova“, koja je pristupila apelantovom pravnom predniku 8. oktobra 2007. godine kada je izvršena njegova transformacija u apelanta kao profitnu organizaciju. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da je Agencija za bankarstvo pravilno zaključila da novčana sredstva ostvarena do 8. oktobra 2007. godine rasporedi na povećanje osnovnog kapitala – uloga UG, kao jedinog osnivača apelantovog prednika, u svrhu obavljanja njegove djelatnosti.

11. Apelant, Jelica Galić, Dragan Marinković i IF „Invest Nova“ podnijeli su zahtjeve za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, koje je Vrhovni sud Presudom broj 11 0 U 006478 13 Uvp od 23. decembra 2013. godine odbio kao neosnovane.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 006478 13 Uvp od 23. decembra 2013. godine odbijeni su kao neosnovani zahtjevi za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda koje su podnijeli apelant i IF „Invest Nova“, uz obrazloženje da taj sud prihvata kao valjane razloge date u obrazloženju osporenog akta i presude, te da navedene akte smatra zakonitim.

13. Međutim, navedena presuda Vrhovnog suda je, kako je to već navedeno u tački 5 ove odluke, povodom apelacije Jelice Galić, Dragan Marinkovića i apelanta ukinuta Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1328/14 od 10. novembra 2016. godine, te je predmet vraćen Vrhovnom sudu sa nalogom da po hitnom postupku donese novu odluku. Osporena odluka

14. Postupajući u postupku izvršenja odluke Ustavnog suda od 10. novembra 2016. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 006478 16 Uvp 2 od 9. februara 2017. godine odbio tužbe apelanta, Jelice Galić, Dragana Marinkovića i IF „Invest Nova“ za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 006478 11 U od 16. novembra 2012. godine.

15. Vrhovni sud je naveo da su apelant i ostali tužioci ukazali da je presudom Okružnog suda tumačenje relevantnih odredbi ZMKO iz 2001. godine proizvoljno jer smatraju da se prema članu 14 citiranog zakona višak prihoda nad rashodima nije mogao vršiti u korist bilo kojeg od osnivača apelantovog pravnog prednika, a da je Okružni sud suprotno tome prihvatio stav Agencije da se on može rasporediti na povećanje osnovnog uloga UG kao jedinog osnivača, a ne na ostale tužioce kao suosnivače. U vezi s tim, navode da je UG bio jedini osnivač apelantovog prednika do 2004. godine kada su se kao suosnivači priključili tužiteljka Jelica Galić i Dragan Marinković, zbog čega smatraju da je na takav način izvršeno favorizovanje jednog od suosnivača. Takođe, smatraju da je pogrešno primijenjena odredba člana 4 stav 2 ZUIF-a, čl. 4 stav 1 i čl. 14 ZMKO iz 2001. godine jer je osporenom odlukom pogrešno zaključeno da organi UG prilikom donošenja odluke o prenosu osnivačkih prava na Jelicu Galić i Dragana Marinkovića nisu postupali s pažnjom dobrog privrednika, jer prethodno nije utvrđeno da se nije radilo o besteretnom prenosu, a da su to tužioci dokazali odlukom Upravnog odbora UG od 6. aprila 2004. godine, ugovorom zaključenim između tužilaca Jelice Galić, Dragana Marinkovića i Gorana Udovčića i UG, izvještajem internog revizora „Tomakant“ d.o.o. Gradiška od 22. juna 2004. godine i drugim dokazima. Smatraju da ostvareni višak prihoda nad rashodima treba da ostane na apelantu u svrhu mikrokreditiranja, jer bi samo na taj način bila zaštićena ideja neprofitabilnosti u kojem okruženju je apelant poslovao do 8. oktobra 2007. godine kada je navedeni prihod i ostvaren. Osim toga, smatraju da im je povrijeđeno i pravo na imovinu jer navedeni ostvareni višak prihoda nad rashodima predstavlja njihovu imovinu zaštićenu članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe smatraju pogrešnim zaključak Agencije i nižestepenih sudova da se nije mogla vršiti distribucija viška prihoda nad rashodima ostvarenog u poslovanju apelantovog pravnog prednika kao neprofitne organizacije do 8. oktobra 2007. godine u korist bilo kojeg od njenih osnivača, a da je suprotno tome sud prihvatio stav tužene Agencije da se on može rasporediti na povećanje osnovnog uloga UG kao jedinog osnivača, a ne na uloge tužilaca kao suosnivače, da je UG bio njen jedini osnivač samo do 2004. godine kada su se priključili suosnivači Jelica Galić i Dragan Marinković. Naime, smatraju da apelantov pravni prednik od samog osnivanja ima samostalan subjektivitet u odnosu na njenog osnivača UG, što je dodatni razlog za nemogućnost distribucije tih sredstava na samo jednog od osnivača. Takođe navode da apelantovom zakonskom zastupniku nije data mogućnost učešća u postupku, te da nije pravilno obrazloženje presude u pogledu tih tužbenih navoda. Osim navedenog, smatraju da osporeni akt sadrži nedostatke koji ga čine ništavim jer u obrazloženju nisu dati suštinski razlozi za odluku.

16. Vrhovni sud je ocjenom zahtjeva apelanta i ostalih tužilaca za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, na osnovu izvedenih dokaza i primjenom relevantnih odredbi ZUIF-a i ZOMKO-a, zaključio da je predmet ovog upravnog spora zakonitost rješenja Agencije, kojim je apelantu kao tužiocu naloženo da radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju višak prihoda nad rashodima u iznosu od 1.271.850 KM ostvaren do 8. oktobra 2007. godine rasporedi na povećanje osnovnog kapitala-uloga UG, osnivača apelantovog pravnog prednika, u svrhu kreditiranja socijalno ugroženih lica i razvoja mikropreduzetništva, koji je kao neprofitna organizacija poslovao do tada i da se u sudski registar izvrši upis povećanja osnovnog kapitala-uloga UG u tom iznosu. Vrhovni sud je ukazao da je pobijana odluka pravilna, da je odredbom člana 4 stav 5 ZUIF-a propisano da udruženja ili fondacije obavljaju privredne djelatnosti koje nisu neposredno povezane s ostvarivanjem njihovih osnovnih statutarnih ciljeva i aktivnosti (neposredne privredne aktivnosti) preko posebno osnovanog pravnog lica. Dakle, prema ocjeni Vrhovnog suda, prenos izvršen na osnovu odluke Upravnog odbora UG na rukovodna lica apelantovog prednika, i to 90% osnovnog uloga bez naknade, nije postupanje, niti upravljanje imovinom udruženja s pažnjom dobrog domaćina i dobrog privrednika, zbog čega smatra da je navedena odluka protivna odredbi člana 38 ZUIF-a, pa smatra da je Agencija pravilno zaključila da ona nije pravno valjana. Iako je navedena odluka izvršena i u sudskom registru provedena 2004. godine kada su kao članovi apelantovog prednika upisani Jelica Galić s iznosom od 2.750 KM, što čini 55%, i Dragan Marinković sa iznosom od 1.750 KM, što čini 35%, a iznos s preostalim ulogom UG od 500 KM čini osnovni ulog od 5.000 KM propisan članom 4 stav 2 ZMKO iz 2001. godine, taj iznos osnovnog uloga u novcu koliko im je preneseno bez naknade i dalje ostao na imenima tužilaca Jelice Galić i Dragana Marinkovića i da se njihov udio nije mogao povećati po osnovu ostvarenog viška prihoda nad rashodima u apelantovom predniku jer nije rezultat njihovog rada i ne predstavlja dobit za raspodjelu, nego je rezultat trećih faktora.

17. Vrhovni sud, takođe, smatra da neosnovane prigovore apelanta i ostalih tužilaca da se ne radi o besteretnom prenosu osnovnog uloga tužioci isto nisu dokazali, te da iz dokaza na koje su se pozvali ne proizlazi da su vršili uplatu osnovnog uloga jer uplaćeni osnovni ulog od dana osnivanja apelantovog prednika do dana upisa navedenih tužilaca na osnovu pomenute odluke i ugovora od 26. aprila 2004. godine nije se mijenjao. Stoga tužioci neopravdano smatraju da imaju pravo na povećanje osnivačkih uloga. To pravo ne pripada ni tužiocu IF „Invest Nova“ jer je pristupio apelantovom predniku na dan njegove reorganizacije u apelanta. Pri tome tužioci pogrešno zaključuju da je osporenim aktom naložena distribucija novčanih sredstava jednom od osnivača, jer, prema ocjeni Vrhovnog suda, predmetna sredstva ostaju u apelantovom okviru. Njime se povećava ulog osnivača, ali sredstva služe u svrhu obavljanja apelantove osnovne djelatnosti, kojim tužioci sada kao suosnivači dalje raspolažu. Prema tome, kako sredstva ostaju na raspolaganju apelantu, neosnovan je prigovor tužilaca da se osporenim aktom vrši favorizovanje jednog od suosnivača apelantovog prednika. Iz zapisnika po okončanju postupka proizlazi da je sproveden u skladu s odredbama Odluke, pa je neosnovan prigovor da apelantu i njegovom zakonskom zastupniku nije omogućeno učešće.

18. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane navode apelanta i ostalih tužilaca da je osporenim aktom povrijeđen zakon na njihovu štetu jer ni iz jedne odredbe člana 4 stav 2 ZUIF-a i člana 14 stav 1 ZMKO iz 2001. godine ne proizlazi da se višak prihoda nad rashodima, ostvaren u vrijeme dok je apelantov pravni prednik poslovao kao nedepozitna i neprofitna organizacija iz člana 2 stav 1 citiranog zakona, čija je osnovna djelatnost davanje mikrokredita i da sredstva treba da ostanu apelantu i da se na taj način knjiže. Takođe smatra da su bez osnova navodi apelanta i ostalih tužilaca da im je povrijeđeno pravo na imovinu propisano članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer su takođe zasnovani na prigovoru o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, kako su već dati jasni razlozi zbog kojih apelant ostvareni višak prihoda nad rashodima njegovog prednika ostvaren do 8. oktobra 2007. godine u iznosu od 1.271.850 KM ne može raspodijeliti članovima, odnosno zašto ta sredstva ne mogu ostati apelantu, na način kako to tužioci traže. Imajući u vidu da u spisu predmeta nema nijedan dokaz iz kojeg proizlazi kršenje prava na imovinu, niti su se tužioci pozvali na relevantan dokaz u tom smislu, Vrhovni sud je apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ocijenio neosnovanim. Slijedom navedenog, taj sud je, postupajući prema članu 35 stav 2 Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) a u vezi sa članom 40 stav 1 citiranog zakona, odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant u iscrpnoj apelaciji, prije svega, ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava člana 4 stav 2 ZUIF-a i člana 14 ZMKO iz 2001. godine jer smatra da je Agencija distribucijom spornih sredstava favorizovala samo jednog od osnivača, UG. Pored toga, apelant smatra da u konkretnom slučaju činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno i da su dokazi ocijenjeni proizvoljno. U vezi s tim, ističe da je pogrešan zaključak Agencije za bankarstvo i redovnih sudova da je UG jedini osnivač MKO i da je prenos osnivačkog uloga na Jelicu Galić i Dragana Marinkovića bio besteretan. Takođe smatra da je Vrhovni sud zanemario da su od 6. jula 2004. godine pored UG legitimni osnivači apelantovog prednika bili Jelica Galić i Dragan Marinković, o čemu je registarski sud donio pravosnažno rješenje. Dakle, apelant tvrdi da se radi o proizvoljnom tumačenju odredaba ZUIF-a i ZMKO, jer su citirani zakoni proizvoljno primijenjeni na njegovu štetu, odnosno jer je ostvareni prihod trebao biti knjižen u njegovu korist. Stoga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud navodi da je u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja o zahtjevu tužilaca, iz kog razloga ostaje kod obrazloženja datih u pobijanoj presudi. Stoga, smatra neosnovanim apelantove navode i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su svi razlozi dati u obrazloženju presude tog suda isti.

22. Agencija ističe da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude tog suda, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Tvrdi da je u konkretnom predmetu materijalno pravo pravilno primijenjeno, zbog čega smatra neosnovanim apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Takođe smatra neosnovanim apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer smatra da je višak prihoda na rashodima postao dio apelantove imovine, odnosno dio njegovog osnovnog kapitala, a apelantov osnovni kapital je apelantova imovina. Iz navedenog razloga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) relevantne odredbe glase:

Član 35.

Zahtjev za vanredno preispitivanje Protiv pravosnažne odluke Okružnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljnjem tekstu: zahtjev) Vrhovnom sudu Republike Srpske putem nadležnog suda.

24. U Zakonu o Agenciji za bankarstvo Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 67/07) relevantne odredbe glase:

Član 4. stav 4.

[...] Agencija izdaje i oduzima dozvole, odobrenja i saglasnosti mikrokreditnim organizacijama, štedno-kreditnim organizacijama i drugim finansijskim organizacijama kada je za to ovlaštena ovim i drugim zakonima, obavlja kontrolu zakonitosti njihovog poslovanja, donosi opšte akte vezane za rad mikrokreditnih organizacija, štedno-kreditnih organizacija i drugih finansijskih organizacija i obavlja druge poslove utvrđene ovim i drugim zakonima.

[...]

25. U Zakonu o udruženjima i fondacijama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 52/01) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Udruženja ili fondacije mogu obavljati delatnost kojom se stiče dobit (privrednu delatnost) jedino ako sticanje dobiti nije osnovni statutarni cilj udruženja ili fondacije.

Višak prihoda nad rashodima ostvaren obavljanjem privredne delatnosti mora se investirati u osnovne statutarne aktivnosti udruženja ili fondacije.

Nije dozvoljena direktna niti indirektna raspodjela viška prihoda nad rashodima iz privredne delatnosti osnivačima, članovima udruženja, članovima upravljačkih organa, odgovornim licima, radnicima, donatorima ili trećim licima.

Ograničenje iz prethodnog stava se ne odnosi na primeremene nadoknade niti na pokriće troškova u vezi sa ostvarivanjem ciljeva aktivnosti utvrđenih statutom udruženja ili fondacije.

Udruženja ili fondacije mogu obavljati privredne delatnosti koje su neposredno povezane sa ostvarivanjem njihovih osnovnih statutarnih ciljeva i aktivnosti (srodne privredne delatnosti) bez obaveze formiranja posebnog pravnog lica.

Udruženja ili fondacije obavljaju privredne delatnosti koje nisu neposredno povezane sa ostvarivanjem njihovih osnovnih statutarnih ciljeva i aktivnosti (nesrodne privredne aktivnosti) preko posebno osnovanog pravnog lica.

Ni jedna odredba iz ovog člana neće ograničiti imovinu udruženja i fondacije iz člana 35. ovog zakona.

Član 35.

Imovinu udruženja ili fondacija čine dobrovoljni prilozi i pokloni koji imaju novčanu vrednost, finansijska sredstva iz budžetskih dotacija i poreza, subvencije i ugovori sa fizičkim i pravnim licima, prihod od kamata, dividendi, dobiti od kapitala, zakupnina, honorara i sličnih izvora pasivnog prihoda, prihod stečen putem ostvarivanja ciljeva i aktivnosti udruženja ili fondacije; članarina, kada je u pitanju udruženje, i ostali prihodi ostvareni zakonitim korišćenjem imovine i sredstava organizacije.

Udruženje i fondacija raspolaže svojom imovinom u skladu sa statutom i zakonom.

Član 38.

Organi udruženja i fondacije su dužni da upravljaju imovinom udruženja i fondacije sa pažnjom dobrog domaćina. Ukoliko udruženje ili fondacija obavlja privrednu delatnost u skladu sa odredbama ovog zakona, članovi upravnog odbora raspolažu imovinom koja se koristi za obavljanje privredne delatnosti s pažnjom dobrog privrednika.

Član organa udruženja ili fondacije ne može glasati u stvarima u kojima njegovi imovinski interesi, interesi njegovog bračnog druga ili srodnika do trećeg stepena, mogu biti u suprotnosti sa imovinskim interesima udruženja ili fondacije.

Pravni poslovi iz prethodnog stava zaključuju se po tržišnoj vrednosti, ili pod uslovima koji su najpovoljniji po udruženje ili fondaciju.

26. U Zakonu o mikrokreditnim organizacijama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 19/01) relevantne odredbe glase:

Član 2. stav 1.

(1) Mikrokreditna organizacija u smislu ovog zakona je nedepozitna i neprofitna organizacija čija je osnovna djelatnost davanje mikrokredita. Član 4.

Mikrokreditnu organizaciju mogu osnovati najmanje tri domaća ili strana fizička lica ili najmanje jedno domaće ili strano pravno lice.

Za početak rada mikrokreditne organizacije osnivači moraju obezbijediti osnovni ulog u novcu u iznosu od najmanje 5.000 konvertibilnih maraka.

Član 14. stav 1.

Ostvareni višak prihoda nad rashodima mikrokreditna organizacija obavezna je upotrijebiti za obavljanje djelatnosti mikrokreditiranja.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 006478 16 Uvp 2 od 9. februara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. marta 2017. godine, a apelaciju je podnio 16. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Nesporno je da se predmetni postupak tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, s obzirom na to da se predmetni upravni postupak okončan presudom Vrhovnog suda odnosio na otklanjanja nepravilnosti u apelantovom poslovanju, pa Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

35. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

36. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kad ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao u utvrđivanju činjenica ili u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja na koja je apelacijom ukazano, ispitati da li je pobijana presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnopravnih propisa.

37. U okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je osporena presuda proizašla u ponovnom postupku nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 1328/14 od 10. novembra 2016. godine kojom je utvrđeno kršenje prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije pred nepristrasnim sudom.

38. Dakle, u kontekstu odlučenja Vrhovnog suda, a u vezi s apelantovim apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da se suština predmeta spora tiče zakonitosti odluke Agencije od 3. februara 2011. godine kojom je apelantu naloženo da radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju višak prihoda u preciziranom iznosu ostvaren do 8. oktobra 2007. godine rasporedi na povećanje osnovnog kapitala-uloga UG osnivača apelantovog pravnog prednika, u svrhu kreditiranja socijalno ugroženih lica i razvoja mikropreduzetništva, koji je kao neprofitna organizacija poslovala do tada i da u sudski registar izvrši upis povećanja osnovnog kapitala–uloga UG u tom iznosu. Stoga se u konkretnom slučaju postavlja pitanje da li je Vrhovni sud u postupku odlučivanja po tužbama apelanta i ostalih tužilaca za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 16. novembra 2012. godine, odnosno da li je odlučujući u ponovnom postupku naveo jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, naročito u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, relevantnih odredbi ZUIF-a i ZMKO.

39. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje da apelantov pravni prednik višak prihoda nad rashodima ostvarenim u vrijeme dok je poslovao kao nedepozitna i neprofitna organizacija u smislu člana 2 stav 1 ZMKO nije raspolagao na način što mu je bila i obaveza prema odredbi člana 14 stav 1 ZMKO iz 2001. godine, nego je to učinio apelant nakon što je svoju organizaciju njegov pravni prednik uskladio s odredbama ZMKO iz 2006. godine i navedena sredstva rasporedio kao da se radi o neraspoređenoj dobiti. Prema ocjeni Vrhovnog suda, takva raspodjela bila je protivna odredbi člana 4 stav 2 ZUIF-a, kojom je propisano da se višak prihoda nad rashodima ostvaren obavljanjem privredne djelatnosti mora investirati u osnovne statutarne aktivnosti udruženja ili fondacije, s tim da nije dozvoljena direktna, niti indirektna raspodjela viška prihoda nad rashodima iz privredne djelatnosti osnivačima, članovima udruženja, članovima upravljačkih organa, odgovornim licima, radnicima, donatorima ili trećim licima, jer se radi o sredstvima koja je ostvario apelantov prednik, a ne apelant.

40. U kontekstu navedenog, Ustavni sud, imajući u vidu činjenična utvrđenja i relevantne odredbe materijalnih propisa na kojima je Vrhovni sud zasnovao svoje odlučenje, ne nalazi nikakvu proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda da je navedena sredstva, višak prihoda ostvarenih do 8. oktobra 2007. godine (u periodu kada je apelant poslovao kao neprofitna organizacija), potrebno rasporediti na povećanje osnovnog kapitala-osnivačkog uloga UG, a ne na povećanje osnovnog uloga članova apelantovog pravnog prednika. Prema tome, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u zaključku Vrhovnog suda da prenos sredstava izvršen na osnovu odluke Upravnog odbora UG na rukovodna lica apelantovog prednika bez naknade nije postupanje, niti upravljanje imovinom udruženja s pažnjom dobrog domaćina i dobrog privrednika, te da je stoga navedena odluka Upravnog odbora protivna odredbi člana 38 ZUIF-a. Tom odredbom je, između ostalog, propisano da su organi udruženja i fondacije dužni da upravljaju imovinom udruženja i fondacije s pažnjom dobrog domaćina. Ukoliko udruženje ili fondacija obavlja privrednu djelatnost u skladu s odredbama ovog zakona, članovi upravnog odbora raspolažu imovinom koja se koristi za obavljanje privredne djelatnosti s pažnjom dobrog privrednika. U vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda da se u okolnostima konkretnog slučaja radilo o besteretnom prenosu osnovnih uloga na rukovodna lica apelantovog prednika, jer oni nisu dokazali suprotno, zbog čega smatra neosnovanim apelantove navode da je Vrhovni sud na navedeni način favorizovao jednog osnivača, UG. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant zapravo u apelaciji ponavlja navode koje je isticao i u upravnom postupku, kao i u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, a koji su detaljno razmotreni u presudi Vrhovnog suda, kao konačnoj odluci u predmetnoj pravnoj stvari, koji je dao jasne i argumentovane razloge zašto apelantovi navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve argumente koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.

41. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do proizvoljne primjene relevantnih zakonskih propisa, niti je povrijeđen član 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

42. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava takođe zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u vezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi opravdalo apelantove prigovore usmjerene na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu ZUIF-a i ZMKO, te kada je Vrhovni sud svoj stav obrazložio na način koji se ne čini proizvoljnim.

44. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1903/17 (Mikrokreditno društvo „Zdravo“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio