Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3531/16 (IMPERIAL TOBACCO BH d.o.o.)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Šta se smatra imovinom
- Legitiman cilj
- Miješanje u imovinu
- Javni interes
- Proporcionalnost
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o akcizama u Bosni i Hercegovini · čl. 1
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Zakon o upravi za indirektno oporezivanje · čl. 3
- Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o primjeni Zakona o akcizama u Bosni i Hercegovini
- Odluka o utvrđivanju posebne i minimalne akcize na cigarete za 2014. godinu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o akcizama u Bosni i Hercegovini
- Pravilnik o primjeni Zakona o akcizama u Bosni i Hercegovini
- Odluka o utvrđivanju posebne i minimalne akcize na cigarete · čl. 4
- Pravilnik o izmjeni pravilnika o primjeni Zakona o akcizama u Bosni i Hercegovini
Predmeti (1)
AP-3531/16
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3531/16, rješavajući apelaciju IMPERIAL TOBACCO BH d.o.o , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija IMPERIAL TOBACCO BH d.o.o. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 007950 16 Rev od 1. juna 2016. godine i S1 3 P 007950 15 Pž od 21. decembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. IMPERIAL TOBACCO BH d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Sarajevu, kojeg zastupaju Almir Gagula, Senka Nožica i Nedim Ademović, advokati iz Sarajeva, podnio je 19. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 007950 16 Rev od 1. juna 2016. godine i S1 3 P 007950 15 Pž od 21. decembra 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i tuženih Bosne i Hercegovine, Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine i Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi, odnosno prvotužena, drugotužena ili UIO i trećetuženi), zastupanih po Pravobranilaštvu Bosne i Hercegovine, kao učesnika u postupku u kojem su donesene osporene odluke, zatraženo je 16. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je 29. maja 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tuženi 4. juna 2018. godine.
4. Ustavni sud je od UIO dopisom od 19. novembra 2018. godine, a od UIO – Regionalni centar Sarajevo dopisom od 20. novembra 2018. godine zatražio da dostavi određene informacije. UIO je 30. novembra 2018. godine Ustavnom sudu dostavila odgovor na dopis, dok UIO – Regionalni centar Sarajevo Ustavnom sudu nije dostavio odgovor na dopis.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 007950 11 P od 4. decembra 2014. godine (stav 1. izreke presude) naloženo je tuženim da apelantu solidarno isplate iznos od 3.622.239,30 KM za vrijednost robe – duhanskih prerađevina čija je prodaja zabranjena, zajedno sa zateznom kamatom počev od 1. aprila 2010. godine, dok je odbijen kao neosnovan preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu kamata počev od 19. oktobra 2009. godine. Predmetnom presudom (stav 2. izreke presude) naloženo je tuženim da apelantu solidarno isplate iznos od 76.590,00 KM na ime troškova skladištenja robe – duhanskih prerađevina čija je prodaja zabranjena, zajedno sa zateznom kamatom, te da (stav 3. izreke presude) o svom trošku izvrše uništenje robe – duhanskih prerađevina čija je prodaja zabranjena ili da je preuzmu u posjed.
7. Sud BiH je u obrazloženju presude konstatirao da je među parničnim strankama nesporno da je apelantu distributer izvršio povrat određene količine cigareta početkom 2010. godine i da je apelant 7. januara 2010. godine dostavio drugotuženoj – UIO popise cigareta obilježenih starim markicama izdatim do 1. jula 2009. godine, odnosno do 31. decembra 2009. godine, sa stanjem na dan 1. januar 2010. godine, te da je, pošto su se cigarete sa markicama izdatim do 31. decembra 2009. godine mogle prodavati do 31. marta 2010. godine, izvršio popis zaliha cigareta na isti dan. Također je utvrdio da je nesporno da su prilikom popisa cigareta sa starim markicama izdatim do 31. decembra 2009. godine popisane i cigarete sa starim markicama izdatim do 1. jula 2009. godine koje je distributer vratio u skladište, te da je prilikom popisa cigareta na dan 3. januar 2013. godine drugotužena UIO izvršila popis na identičan način kao i apelantova komisija, kao i da je nakon 31. marta 2010. godine na zalihi kod apelanta preostala zaliha duhanskih prerađevina označenim markicama izdatim do 31. decembra 2009. godine i da je apelant imao zaključen ugovor o zakupu skladišnog prostora od 26. januara 2009. godine.
8. Međutim, konstatirano je da je sporno da li su apelantu odredbama člana 45. stav 7. Zakona o akcizama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 49/09; u daljnjem tekstu: Zakon o akcizama), a kojim je propisano da se duhanske prerađevine označene starim poreznim markicama mogu prometovati najduže šest mjeseci od dana početka primjene ovog zakona i odredbom člana 4. stav 7. Odluke o utvrđivanju posebne i minimalne akcize na cigarete („Službeni glasnik BiH“ broj 91/09; u daljnjem tekstu: Odluka o akcizama za 2010. godinu), a kojom je propisano da se cigaretama koje su označene markicama koje su izdate u periodu od 1. jula 2009. do 31. decembra 2009. godine može prometovati najduže tri mjeseca od dana početka primjene ove odluke, nametnuta ograničenja suprotno preambuli, te čl. II/4. i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno da li je apelantu od strane tuženih ograničeno pravo vlasništva suprotno Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon o vlasničkopravnim odnosima) i da li mu, s obzirom na navedeno, pripada pravo na punu nadoknadu za ograničeno ili oduzeto pravo vlasništva i naknadu troškova skladištenja robe – duhanskih prerađevina čija je prodaja zabranjena. Pri tome je Sud BiH konstatirao da je Zakon o akcizama usvojila Parlamentarna skupština BiH i da je objavljen 22. juna 2009. godine u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/09, te da je članom 48. navedenog zakona propisano da taj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja, a da će se primjenjivati od prvog radnog dana mjeseca koji slijedi nakon stupanja na snagu tog zakona. Također je konstatirao je da je Odluka o akcizama za 2010. godinu donesena na sjednici trećetuženog i da je objavljena 23. novembra 2009. godine u „Službenom glasniku BiH“ broj 91/09, te da je, na osnovu člana 5. te odluke, stupila na snagu osmog dana od dana objavljivanja, a primjenjuje se od 1. januara 2010. godine. Sud BiH je također ukazao da je odredbom člana 3. stav 1. Zakona o Upravi za indirektno oporezivanje („Službeni glasnik BiH“ broj 89/05) propisano da je UIO (drugotužena) samostalna upravna organizacija s pravima i dužnostima utvrđenim ovim zakonom, Zakonom o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini i drugim zakonima kojima se uređuje indirektno oporezivanje, dok je odredbom člana 4. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH propisano da je UIO jedini organ u Bosni i Hercegovini koji je nadležan za provođenje zakonskih propisa o indirektnom oporezivanju i politike, koju utvrdi Vijeće ministara na prijedlog Odbora, kao i za naplatu i raspodjelu indirektnih poreza na teritoriji Bosne i Hercegovine, kao i da je nadležna za sva druga pitanja koja joj mogu biti povjerena zakonom.
9. Sud BiH je ocijenio da u konkretnoj pravnoj stvari nije nadležan da ispituje da li su sporne odredbe Zakona o akcizama i Odluke o akcizama za 2010. godinu suprotne odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, ali da je ovlašten da ispituje da li je primjenom spornih odredbi navedenih pravnih propisa došlo do ograničenja apelantovog prava vlasništva i da li mu na osnovu važećih pravnih propisa pripada pravo na naknadu, i to na način kako je to apelant postavio u tužbenom zahtjevu. U vezi s tim, Sud BiH je zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, pri čemu je citirao odredbe čl. 1, 2, 3, 6. st. 1. i 2. i člana 7. stav 1. navedenog zakona. Sud BiH se također pozvao na odredbe člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odredbe člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, a kojim je propisano da se prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, kao i da ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je konstatirao da je u konkretnom slučaju nesporno da su cigarete u apelantovom vlasništvu i da apelant nad njima ima vlasnička ovlaštenja posjedovanja, korištenja i raspolaganja, ali da one predstavljaju stvari ograničene u prometu. Sud BiH je ukazao da stvari koje su ograničene u prometu, u načelu, mogu biti objekt građanskopravnog odnosa, ali u ograničenjima koja je za tu vrstu stvari uspostavio pravni poredak, te da se za takve stvari obično propisuje poseban režim prometa koji karakteriziraju različite restrikcije, odobrenja i evidencije. Sud BiH je ukazao da je članom 1. stav 1. Zakona o akcizama propisano da se tim zakonom uređuje oporezivanje prometa i/ili uvoza određenih vrsta proizvoda (akcizni proizvodi) na teritoriji BiH posebnim oblikom poreza – akcizom, a da je članom 4. stav 1. istog zakona propisano da je predmet oporezivanja promet akciznih proizvoda koji su proizvedeni u BiH kada proizvođač prvi put njima prometuje i/ili uvoz akciznih proizvoda u BiH, dok je stavom 2. tačka b) istog člana propisano da se akciznim proizvodom u smislu stava 1. ovog člana smatraju duhanske prerađevine, a definicija duhanskih prerađevina je data u članu 6. tog zakona. Sud BiH je ukazao da je članom 12. stav 1. Zakona o akcizama propisano da je porezni obveznik pravno lice ili preduzetnik koji akcizne proizvode iz člana 4. stav 2. tač. a), b), c), d) i e) ovog zakona uvozi i/ili proizvodi na teritoriji BiH, da je članom 13. stav 1. istog zakona propisano da su porezni obveznik koji se bavi proizvodnjom i/ili uvozom akciznih proizvoda, kao i pravno lice ili preduzetnik, dužni da se prije početka obavljanja djelatnosti iz koje može proisteći porezna obaveza po ovom zakonu registriraju kod UIO, a da su dodatni uvjeti i ograničenja predviđeni i poglavljima V, VI, VII i VIII Zakona o akcizama. Pored toga, Sud BiH je ukazao da je članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju izričito priznato ovlaštenje države da određuje poreze i uvodi kazne i globu, a da se mjere koje se preduzimaju da bi se osiguralo njihovo plaćanje razmatraju shodno stavu 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da države uživaju široko unutrašnje polje slobodne procjene u ovoj oblasti.
10. Sud BiH je dalje ukazao da, u skladu s odredbom člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), šteta predstavlja umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njihovog povećanja (izmakla korist), te je zaključio da je nesporno da je apelantu nanesena šteta u smislu izmakle koristi, ali i obične štete, zbog nemogućnosti prometa duhanskim prerađevinama. Pri tome je zaključio da činjenica da su tuženi postupali u skladu s odredbama Zakona o akcizama i Odlukom o akcizama ne znači da u njihovim radnjama nije bilo krivice za štetu prouzrokovanu apelantu jer su tuženi svojim postupanjem „ugrozili“ apelantovo pravo na imovinu. U vezi s tim, Sud BiH je zaključio da zabrana prometovanja cigaretama nakon isteka propisanog roka nije opravdana nikakvim javnim interesom jer apelant ni na koji način nije ugrozio interes države da naplati porez (akcize) s obzirom na to da je apelant sve svoje obaveze prema državi nesporno izmirio. Sud BiH je zaključio da ograničenje prometovanja cigareta u konkretnom slučaju faktički predstavlja oduzimanje imovine, bez plaćanja sume koja je u relativnom odnosu s njenom vrijednošću, što ne predstavlja legitiman cilj „ javnog interesa“ kako bi se osigurala naplata poreza. Sud BiH je ocijenio da je činjenica da je apelant pretrpio štetu u pravno relevantnoj uzročnoj vezi s postupanjem „tužene“, zbog čega postoji osnov za primjenu čl. 154, 155. i 172. ZOO jer je šteta koju je pretrpio apelant „prouzrokovana nepravilnim i nezakonitim postupanjem tužene“.
11. Sud BiH je zaključio da su neosnovani navodi da tuženi ni na koji način nisu doprinijeli nastanku štete, a posebno navod da je nastanku štete ustvari doprinio apelant svojim postupanjem. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da je svjedok Perica Subašić, koji je bio zaposlen na mjestu stručnog saradnika u UIO, u svom iskazu naveo da jeste došlo do štete apelantu, ali je pri tome dao paušalnu ocjenu da je i sam apelant djelimično doprinio nastanku štete jer je imao dovoljno vremena da svoju poslovnu politiku prilagodi datim zakonskim rješenjima. Sud BiH je istakao da iskazu svjedoka u ovom dijelu nije mogao pokloniti vjeru jer je paušalan, a i u suprotnosti je s iskazom „tužioca lično“ koji je na iste okolnosti dao upravo suprotno izjašnjenje, odnosno, prema ocjeni Suda BiH, logično objašnjenje da zbog niza tržišnih okolnosti koje je nabrojao nije mogao rasprodati zalihe cigareta, kojem iskazu je Sud BiH u cijelosti poklonio vjeru, ukazujući da je sasvim logično da je sam apelant imao najveći interes da rasproda zatečene zalihe cigareta u ostavljenom roku, a da su sve okolnosti koje su to spriječile bile okolnosti koje nisu zavisile od njegove volje – povrat robe od dobavljača, ranije naručene zalihe, nepostojanje zakonskih ograničenja u vrijeme nabavke robe i sl. Sud BiH je istakao da je u konkretnom slučaju odlučno da je apelant, u svakom slučaju, u cijelosti ispunio sve svoje zakonske obaveze u smislu popisa zaliha cigareta i uplate razlike u cijeni propisane akcize, a da nije ispunio samo jedan uvjet koji svakako nije mogao zavisiti od njegove volje, a to je da rasproda postojeće zalihe robe u ostavljenom roku. Također je istakao da je činjenica da se apelant blagovremeno obraćao „organima tužene“ sa zahtjevom za produženje roka za prodaju zatečenih zaliha cigareta, kojem nije udovoljeno. Sud je konstatirao da to upravo upućuje na zaključak da apelant objektivno nije mogao u ostavljenom roku prodati cigarete, te da mu se ne može staviti na teret da je svojim postupanjem doprinio nastanku štete. Osim toga, Sud BiH je ukazao da se apelantu svakako ne može staviti na teret „loša procjena“ prilikom nabavke veće količine cigareta za prodaju jer u tom smislu nije bilo nametnutih zakonskih ograničenja, a kakve će poslovne procjene praviti apelant je svakako stvar njegove poslovne politike u koju niko ne treba da se miješa sve dok je ona u skladu sa zakonom, a što je u konkretnom slučaju i bila. Sud je istakao da nije posebno cijenio apelantove navode da je trećetuženi Odlukom o uvođenju posebne i minimalne akcize za 2011. godinu odustao od vremenskog ograničenja prodaje starih zaliha zbog toga što se navedena odluka ne može primijeniti na sporni period u konkretnoj pravnoj stvari. Međutim, Sud BiH je zaključio da navedena odluka ukazuje da je „u politici donosioca propisa došlo do promjene jer je on našao da su mjere ograničenja prometovanja proizvoda sa starim akciznim markicama bespotrebne“.
12. Odlučujući o žalbi koju su tuženi podnijeli protiv navedene presude, Sud BiH je, odlučujući u drugostepenom vijeću (u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće), donio Presudu broj S1 3 P 007950 15 Pž od 21. decembra 2015. godine kojom je uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
13. U obrazloženju presude konstatirano je da su relevantne činjenice za odlučivanje o apelantovom tužbenom zahtjevu za naknadu štete da se apelant bavi privrednom djelatnošću prometa duhanskih prerađevina, koje se prema važećim zakonskim odredbama tretiraju akciznim proizvodom čiji promet ili uvoz je oporezovan, a obveznik poreza je pravno lice koje akcizne proizvode uvozi ili proizvodi. Dalje je navedeno da su danom stupanja na snagu Zakona o akcizama porezni obveznici prema odredbama člana 45. st. 1. i 2. tog zakona bili dužni popisati zalihe akciznih proizvoda, na zatečene zalihe izvršiti obračun akcize prema odredbama tog zakona, dostaviti popisni list i uplatiti razliku akcize drugotuženoj – UIO. Zatim je navedeno da je apelant, kao porezni obveznik koji se bavi prometom duhanskih prerađevina, shodno odredbama st. 5, 6. i 7. navedenog člana Zakona o akcizama, bio dužan nakon izvršenog popisa prijaviti nove maloprodajne cijene u propisanom roku zatečene zalihe prodavati po novim maloprodajnim cijenama, a prerađevine označene starim poreznim markicama prodavati najduže šest mjeseci od dana početka primjene tog zakona. Nadalje, ukazano je da je članom 4. stav 7. Odluke o akcizama propisano da se cigarete koje su označene markicama izdatim od 1. jula 2009. do 31. decembra 2009. godine mogu prometovati najduže tri mjeseca od dana početka primjene te odluke. Istaknuto da je među parničnim strankama nesporno da je apelant izvršio popis duhanskih prerađevina s markicama izdatim do 1. jula 2009. godine ne samo u odnosu na zatečene zalihe nego i duhanske prerađevine koje je distributer vratio u skladište, te da je izvršio popis cigareta obilježenih markicama do 31. decembra 2009. godine, te da je izvršio plaćanje razlike akcize, kao i da zatečene zalihe nije prodao u propisanim rokovima. Konstatirano je da je navedene relevantne činjenice prvostepeni sud pravilno utvrdio, ali je na potpuno utvrđeno činjenične stanje pogrešno primijenio materijalno pravo.
14. U vezi s tim, drugostepeno vijeće je navelo da je predmet tužbenog zahtjeva naknada štete, te se među parničnim strankama može raspravljati o osnovu odgovornosti tuženih, a nikako o pitanju ograničenja prava vlasništva suprotno odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Zaključilo je da pravni odnos u koji je apelant stupio s tuženima nije zasnovan na njegovom pravu vlasništva na predmetnim duhanskim proizvodima, već na nastaloj poreznoj obavezi, a u kojem postupku odluke tuženih nisu imale bilo kakve pravne reperkusije na pitanje vlasništva. Nadalje, zaključilo je da se među parničnim strankama u sporu za naknadu štete ne može kao sporno pojaviti utvrđenje da li važeća zakonska odredba nameće ograničenja koja su suprotna Ustavu Bosne i Hercegovine budući da taj sud nije ovlašten za ocjenu ustavnosti zakonskih odredbi. Drugostepeno vijeće je istaklo da deklarativnim pozivanjem na odredbe Evropske konvencije prvostepeni sud nije dao razloge za njenu direktnu primjenu, niti, prema ocjeni tog suda, za to ima osnova u konkretnom slučaju budući da je, kako je naveo, postupanje tuženih regulirano važećom zakonskom odredbom koja uređuje oporezivanje prometa akciznih proizvoda, pa ograničenja nametnuta ovim zakonom predstavljaju legitimno pravo države. Drugostepeno vijeće je konstatiralo da je stoga prvostepeni sud, odlučujući o zahtjevu za naknadu štete, pogrešno primijenio odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima koje, prema mišljenju tog suda, ne mogu biti osnov odgovornosti za štetu proizašlu iz rada državnih organa. Pri tome, Sud BiH je konstatirao da je nesporna činjenica da je šteta nastala na osnovu primjene odredbi Zakona o akcizama i Odluke o akcizama za 2010. godinu, a čije odredbe nisu stavljene van snage niti proglašene neustavnim od strane nadležnog suda. Drugostepeno vijeće je ukazalo da se pitanje odgovornosti tuženih za štetu nastalu apelantu usljed činjenice da nije mogao prodati nespornu količinu popisanih duhanskih proizvoda nakon proteka zakonom propisanog roka, te činjenice da je za njih imao troškove skladištenja u utuženom periodu, može cijeniti isključivo primjenom odredbi člana 172. stav 1. ZOO. Drugostepeno vijeće je ukazalo da je u konkretnom slučaju apelantu zabranjeno prometovanje akciznom robom nakon proteka roka u skladu s izričitom zakonskom odredbom i odredbom podzakonskog akta (Odluke o akcizama za 2010. godinu), a koju odluku je donio organ uprave u okviru svoje nadležnosti i na propisan način. Konstatirajući da su tuženi preduzeli radnje zabrane prodaje duhanskih proizvoda sa starim akciznim markicama nakon isteka propisanih rokova, drugostepeno vijeće je zaključilo da su pravilno primijenjene važeće zakonske norme i stoga nema osnova odgovornosti tuženih za utuženu štetu. Nadalje, konstatiralo je da je za odlučivanje o odgovornosti tuženih i zakonitost njihovog rada bez ikakvog značaja utvrđenje prvostepenog suda da je apelant ispunio svoje obaveze u pogledu popisa zatečenih zaliha i plaćanja razlike akciza jer je to bila njegova zakonska obaveza, a da, pri tome, za predmetnu štetu nije ni relevantno apelantovo postupanje.
15. Apelant je izjavio reviziju protiv navedene presude koju je Sud BiH, odlučujući u revizionom vijeću (u daljnjem tekstu: reviziono vijeće), odbio Presudom broj S1 3 P 007950 16 Rev od 1. juna 2016. godine.
16. U obrazloženju presude reviziono vijeće se saglasilo s razlozima drugostepene presude. Pri tome je reviziono vijeće konstatiralo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je u predmetnom slučaju prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima zato što te odredbe ne mogu biti osnov odgovornosti za štetu proizašlu iz rada državnih organa. Pri tome je reviziono vijeće istaklo da je šteta nastala iz osnova primjene odredbi Zakona o akcizama i Odluke o akcizama za 2010. godinu, čije odredbe nisu stavljene van snage niti proglašene neustavnim od strane nadležnog suda, kako je to pravilno zaključilo drugostepeno vijeće. Suprotno apelantovom shvaćanju, reviziono vijeće je zaključilo da se pitanje odgovornosti tuženih za štetu nastalu za apelanta usljed činjenice da nije mogao prodati nespornu količinu popisanih duhanskih proizvoda nakon proteka zakonom propisanog roka, te činjenice da je za njih imao troškove skladištenja u utuženom periodu, može cijeniti isključivo primjenom odredbi člana 172. stav 1. ZOO. Također je istaklo da se osnov odgovornosti, primjenom citirane odredbe, ostvaruje ukoliko je trećim licima nastala šteta u vršenju ili u vezi s vršenjem funkcija pravnog lica, a koja je proizašla iz nezakonitog ili nepravilnog rada. Međutim, konstatirajući da su tuženi preduzeli radnje zabrane prodaje duhanskih proizvoda sa starim akciznim markicama nakon isteka propisanih rokova, reviziono vijeće je zaključilo da su pravilno primijenjene važeće zakonske norme, te stoga nema osnova odgovornosti za utuženu štetu. Pri tome je istaklo da je u konkretnom slučaju apelantu zabranjeno prometovanje akciznom robom nakon proteka roka u skladu s izričitom zakonskom odredbom i odredbom podzakonskog akta, koju odluku je donio upravni organ u okviru svoje nadležnosti i na propisan način. Shodno tome, ocijenio je da nije pravilan zaključak prvostepenog suda da se krivica tuženih ogleda u prouzrokovanju štete jer su svojim postupanjem ugrozili apelantovo pravo na imovinu i da je taj zaključak suprotan samoj pravnoj prirodi odgovornosti pravnih lica za štetu jer shodno odredbama člana 172. stav 1. ZOO bez protivpravnosti u radnjama državnih organa nema ni odgovornosti za štetu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je vlasnik duhanskih proizvoda u ukupnoj vrijednosti od 3.622.239,30 KM, koji iznos uključuje i iznos plaćene akcize u visini od 2.887.364,30 KM. Dalje navodi da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u njegovo pravo na imovinu, i to na dva načina. Naime, tvrdi da su Zakon o akcizama i Odluka o akcizama za 2010. godinu ograničili raspolaganje tom imovinom na određeni vremenski period, a da je nakon isteka tog perioda osporenim odlukama de facto lišen te imovine jer mu je uskraćeno pravo na naknadu za imovinu kojom, prema postojećim propisima, ne može prometovati niti je vratiti u zemlju porijekla jer ju je kupio s akciznim markicama BiH, odnosno za robu koja nema nikakvu prometnu, niti upotrebnu vrijednost i ne može se koristiti, već predstavlja teret koji iziskuje dodatne troškove skladištenja. Pri tome, apelant navodi da tu robu mora držati u skladištu jer u BiH ne postoji zakonska regulativa za uništavanje akcizne robe, a da član 29. Pravilnika o primjeni Zakona o akcizama BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 50/09; u daljnjem tekstu: Pravilnik o primjeni Zakona o akcizama) zahtijeva da se akcizna roba stalno skladišti i o njoj vodi evidencija, te da je kazna za subjekte koji se toga ne pridržavaju prema članu 41. Zakona o akcizama propisana u visini od čak 200.000,00 KM. Dalje, apelant navodi da je miješanje u njegovu imovinu bilo zakonito s obzirom na to da je odredbama Zakona o akcizama i Odluke o akcizama za 2010. godinu tačno propisano do kada se moglo vršiti prometovanje apelantove akcizne robe. Međutim, ističe da niko od tuženih u toku predmetnog parničnog postupka nije iznio nijedan argument s ciljem odbrane javnog interesa za donošenje odredbi člana 45. stav 7. Zakona o akcizama i člana 4. stav 7. Odluke o akcizama za 2010. godinu. Pri tome, apelant tvrdi da, i sve da je postojao javni interes za ograničenje prometovanja akciznom robom, u konkretnom slučaju nije zadovoljeno načelo proporcionalnosti miješanja u njegovu imovinu. U vezi s tim, ukazuje da se poređenjem predmetne odluke i Odluke o utvrđivanju posebne i minimalne akcize na cigarete za 2011. godinu (član 4. te odluke), kao zakonskih rješenja poslije 2010. godine, može primijetiti da je isti cilj postignut bez ograničavanja ili zabrane prodaje akcizne robe sa starim akciznim markicama manje vrijednosti s obzirom na to da je naknadno donesenim propisima predviđena prodaja robe sa starim akciznim markicama na koje je plaćena razlika između stare i nove akcize sve do isteka zaliha. Apelant ističe da se prema tome i 2010. godine isti cilj mogao postići na jednostavniji način, bez de facto lišavanja apelanta njegove imovine, a da na to ukazuje i obrazloženje Odluke o utvrđivanju posebne i minimalne akcize na cigarete za 2011. godinu (koje je dostavio u prilogu apelacije). Apelant ističe da je predmetno lišenje imovine uslijedilo bez prava na naknadu za oduzetu imovinu iako je u tužbi jasno ukazivano na čl. 3. i 6. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, a da su osporenim odlukama arbitrarno zanemarene navedene zakonske odredbe, te da je apelantov tužbeni zahtjev protumačen kao zahtjev za naknadu štete, pri čemu je taj zahtjev odbijen zbog nepostojanja krivice tuženih za štetu.
b) Odgovori na apelaciju
18. Sud BiH ističe da ostaje pri obrazloženju osporene revizione odluke i da smatra da apelantovi navodi o povredi prava na imovinu nisu osnovani i da je osporena odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.
19. Pravobranilaštvo smatra da je apelacija neosnovana, te tvrdi da iz sadržine apelacije proizlazi da apelant ničim ne argumentira povredu prava na imovinu i povredu prava na naknadu oduzete imovine. Također tvrdi da iz sadržine osporenih odluka, kao i iz cjelokupnog postupka koji im je prethodio, proizlazi da su svi postupci provedeni u skladu s važećim zakonima, te da je sud potpuno pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, a da pri tome nije počinio niti jednu povredu parničnog postupka. Ističe da je apelantu bilo zabranjeno prometovanje akciznom robom nakon proteka roka u skladu s izričitom zakonskom odredbom i odredbom podzakonskog akta, koju odluku je donio upravni organ u okviru svoje nadležnosti, na propisan način, te da stoga nije pravilan apelantov zaključak da su tuženi povrijedili njegovo pravo na imovinu i pravo na naknadu oduzete imovine. Ukazuje da je taj zaključak suprotan samoj pravnoj prirodi odgovornosti pravnih lica za štetu jer shodno članu 172. stav 1. ZOO bez protivpravnosti u radnjama državnih organa nema ni odgovornosti za štetu.
20. UIO u dopisu od 30. novembra 2018. godine, između ostalog, ukazuje da iz odredbi Zakona o akcizama, Pravilnika o primjeni Zakona o akcizama i Odluke o akcizama za 2010. godinu proizlazi da su porezni obveznici i druga pravna lica koja se bave prometom duhanskih prerađevina, duhanske prerađevine označene starim poreznim markicama mogli prometovati najduže šest mjeseci od dana početka primjene zakona, dok su cigaretama označenim markicama koje su izdate u periodu od 1. jula 2009. do 31. decembra 2009. godine mogli prometovati najduže tri mjeseca od dana početka primjene navedene odluke. UIO ukazuje da, s druge strane, Zakonom o akcizama, kao i podzakonskim aktima koji uređuju ovu oblast, nisu propisane posljedice neprometovanja akciznim proizvodima navedenim u članu 45. stav 7. Zakona o akcizama i članu 4. stav 7. Odluke u rokovima propisanim navedenim odredbama, niti su predmetnim odredbama propisane dužnosti organa uprave ukoliko porezni obveznici i druga pravna lica koja se bave prometom akciznih proizvoda nisu njima prometovali u navedenim rokovima. UIO posebno ističe da se apelant – porezni obveznik u postupanju s duhanskim prerađevinama koje je imao na zalihama nije odnosio s pažnjom dobrog privrednika zbog toga što je u ostavljenim rokovima propisanim članom 45. stav 7. Zakona o akcizama, odnosno članom 4. stav 7. Odluke o akcizama za 2010. godinu stavljao u promet novonabavljene duhanske prerađevine odnosno duhanske prerađevine na kojima su aplicirane „nove“ akcizne markice, dok je duhanske prerađevine koje su bile na zalihama s apliciranim ,,starim“ markicama (duhanske prerađevine na koje se odnosilo predmetno ograničenje) ostavljao na zalihama u skladištu. UIO navodi da je ovakvim neracionalnim i nelogičnim postupanjem apelant, iako je znao i morao znati za ograničenja u prometovanju duhanskih prerađevina propisana odredbom člana 45. stav 7. Zakona o akcizama i odredbom člana 4. stav 7. Odluke o akcizama za 2010. godinu, iste zanemario, te je sam sebe onemogućio da u ostavljenim rokovima izvrši promet duhanskih prerađevina sa „starim“ markicama. UIO navodi da je, dakle, predmetnim propisima ostavljen rok za prometovanje akciznim proizvodima kako bi u tom periodu obveznici imali mogućnost da rasprodaju zalihe, iz čega proizlazi da je država, prilikom donošenja propisa, iako rukovodeći se javnim interesom u smislu sprečavanja različitih vidova zloupotreba prometa akciznih proizvoda obilježenih ,,starim“ markicama, te u vezi s tim i zaštitom prihoda države, također vodila računa da se obveznicima ostavi mogućnost usklađivanja poslovne politike s izmjenom propisa, propisujući razumne rokove za postupanje sa zalihama akciznih proizvoda. V.Relevantni propisi
21. Zakon o akcizama BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 49/09 od 22. juna 2009. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
(Predmet) (1) Ovim zakonom uređuje se oporezivanje prometa i/ili uvoza određenih vrsta proizvoda (u daljnjem tekstu: akcizni proizvodi) na teritoriji Bosne i Hercegovine posebnim oblikom poreza - akcizom.
[…] Član 4.
(Akcizni proizvodi) (1) Predmet oporezivanja je promet akciznih proizvoda koji su proizvedeni u Bosni i Hercegovini kada proizvođač prvi put njima prometuje i/ili uvoz akciznih proizvoda u Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: BiH).
(2) Akciznim proizvodima, u smislu stava (1) ovog člana, smatraju se:
[…]
b) duhanske prerađevine;
[…] Član 6.
(Duhanske prerađevine) (1) Duhanskim prerađevinama, u smislu člana 4. stav (2) tačka b) ovog zakona, smatraju se cigarete i ostali duhanski proizvodi.
[…] Član 12.
(Poreski obveznik) (1) Poreski obveznik je pravno lice ili preduzetnik koji akcizne proizvode iz člana 4. stav (2) tač. a), b), c) d) i e) ovog zakona uvozi i/ili proizvodi na teritoriji BiH. […] Član 15.
(Osnovica akcize) (1) Osnovica akcize određena je:
[…]
b) maloprodajnom cijenom i količinom po mjernoj jedinici za duhanske prerađevine.
[…] Član 21.
(Iznosi akcize za duhanske prerađevine) (1) Na cigarete akciza se plaća, i to:
a) proporcionalna, po stopi od 42 % na osnovicu utvrđenu u skladu s članom 15.
stav (1) tačka b) ovog zakona i posebna akciza u iznosu od 7,50 KM na 1.000 cigareta, odnosno 0,15 KM za pakovanje cigareta od 20 komada;
b) za pakovanja različita od navedenog u tački a) ovog stava, akciza se plaća srazmjerno broju komada u pakovanju.
[…] 3) Ako je obračunata akciza na cigarete prema stavu (1) ovog člana manja od minimalne akcize utvrđene ovim zakonom, plaća se minimalna akciza.
(4) Minimalna akciza iz stava (3) ovog člana čini ukupnu akcizu (proporcionalna i specifična) utvrđenu u skladu sa stavom (1) ovog člana za 1.000 komada, odnosno za pakovanje od 20 komada najpopularnije cjenovne kategorije cigareta.
(5) Najpopularnijom cjenovnom kategorijom cigareta, u smislu stava (4) ovog člana, smatra se maloprodajna cijena za 1.000 komada, odnosno za pakovanje od 20 komada one kategorije cigareta koje imaju najveći obim prodaje u Bosni i Hercegovini. Minimalnu akcizu utvrđuje Upravni odbor najkasnije do 30.
oktobra tekuće godine, na osnovu podataka Uprave za indirektno oporezivanje o izdatim poreskim markicama za period od 1. jula prethodne godine do 30. juna tekuće kalendarske godine, koja prethodi godini u kojoj će se primjenjivati najniža akciza.
(6) Za svaku godinu nakon 31. decembra 2009. godine Upravni odbor UIO utvrdit će iznos posebne akcize, sve dok ukupno akcizno opterećenje najpopularnije cjenovne kategorije cigareta ne dostigne iznos od 126,00 KM za 1.000 komada.
[…] Član 26.
(Evidencije) (1) Poreski obveznik dužan je voditi posebnu evidenciju o uvozu, prometu, potrošnji i stanju akciznih proizvoda, te imati urednu i ažurnu knjigovodstvenu i vanknjigovodstvenu dokumentaciju.
[…] Član 41.
(Prekršaji) (1) Novčanom kaznom u iznosu od 1.000 KM do 200.000 KM kaznit će se za prekršaj pravno lice a novčanom kaznom u iznosu od 1.000 KM do 20.000 KM preduzetnik ako:
[…]
f) ne prijavi skladište kod UIO i […];
[…]
h) duhanske prerađevine, […] stavi u promet, a da akcizni proizvod nije na propisan način obilježen akciznom markicom;
[…]
k) ne vodi evidencije propisane članom 26. ovog zakona;
[…] Član 45.
(Popis zaliha, obračun i uplata) (1) Poreski obveznici i druga lica koja se bave prometom akciznih proizvoda dužni su da popišu zalihe akciznih proizvoda na dan početka primjene ovog zakona i popisne liste dostave UIO u roku od sedam dana.
(2) Poreski obveznici i druga lica koja se bave prometom akciznih proizvoda dužni su da na zatečene zalihe utvrđene u popisnim listama iz stava (1) ovog člana izvrše obračun akcize prema odredbama ovog zakona, te da, u roku od deset dana od dana dostavljanja popisnih listi iz stava (1) ovog člana, uplate na Jedinstveni račun UIO razliku između obračunate i već uplaćene akcize.
[…] (5) Poreski obveznici i druga lica koja se bave prometom duhanskih prerađevina dužni su prijaviti nove maloprodajne cijene UIO u roku od sedam dana od dana izvršenog popisa i na novu osnovicu obračunati i uplatiti akcizu u roku iz stava (2) ovog člana.
(6) Poreski obveznici i druga lica koja se bave prometom duhanskih prerađevina dužni su prodavati zatečene zalihe duhanskih prerađevina po novim maloprodajnim cijenama, koje moraju biti istaknute na vidnom mjestu maloprodajnog objekta.
(7) Duhanske prerađevine, označene starim poreskim markicama, te alkoholna pića, voćne prirodne rakije i vina, označena starim kontrolnim markicama, mogu se prometovati najduže šest mjeseci od dana početka primjene ovog zakona.
[…] Član 48.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH", a primjenjivat će se od prvog radnog dana mjeseca koji slijedi nakon stupanja na snagu ovog zakona.
22. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o akcizama BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 49/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
U Zakonu o akcizama u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 49/09) član 6. mijenja se i glasi:
"Član 6.
(Duhanske prerađevine) (1)Duhanskim prerađevinama u smislu člana 4. stav (2) tačka b) ovog zakona smatraju se:
a)cigarete […]" Član 3.
Član 21. mijenja se i glasi:
"Član 21.
(Akciza na duhanske prerađevine) "(1) Na cigarete se plaća proporcionalna akciza u procentu na maloprodajnu cijenu i specifična akciza na 1.000 cigareta, odnosno za pakovanje od 20 komada.
[…] Član 7.
Član 45. mijenja se i glasi:
"Član 45.
(Popis zaliha, obračun i uplata) (1) Poreski obveznici i druga lica koji se bave prometom duhanskih prerađevina iz člana 1. stav (1) tač. b) i c) ovog zakona dužni su na dan početka primjene ovog zakona popisati zalihe ovih prerađevina i popisne liste dostaviti UIO u roku od sedam dana.
(2) Poreski obveznici i druga lica koji se bave prometom duhanskih prerađevina iz člana 1. stav (1) tač. b) i c) ovog zakona dužni su prijaviti nove maloprodajne cijene UIO u roku od sedam dana od dana izvršenog popisa i na novu osnovicu obračunati i uplatiti razliku akcize u roku od 10 dana od dana dostavljanja popisnih lista.
(3) Poreski obveznici i druga lica koji se bave prometom duhanskih prerađevina dužni su popisati zalihe duhanskih prerađevina pri svakoj promjeni maloprodajnih cijena koje prijavljuju UIO u roku od sedam dana od dana izvršenog popisa i na novu osnovicu obračunatu i uplatiti razliku akcize u roku od 10 dana od dana dostavljanja popisnih lista.
(4) Izuzetno za 2014. godinu obračun specifične i minimalne akcize na cigarete vrši se u skladu s Odlukom o utvrđivanju posebne i minimalne akcize na cigarete za 2014. godinu ("Službeni glasnik BiH", broj 88/13).
(5) Obračun akcize na duhanske prerađevine koje nisu obuhvaćene Odlukom iz stava (4) ovog člana vršit će se u skladu s odredbama ovog zakona."
23. Odluka o utvrđivanju posebne i minimalne akcize na cigarete („Službeni glasnik BiH“ broj 91/09 od 23. novembra 2009. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovom Odlukom utvrđuje se iznos posebne i minimalne akcize na cigarete koja će se primjenjivati od 01.01. 2010. godine.
Član 2.
(1) Od 1.1.2010. godine, na cigarete se plaća akciza i to:
(a) proporcionalna akciza po stopi od 42% na osnovicu utvrđenu u skladu sa članom 15. stav (1) tačka b) Zakona i (b) posebna akciza u iznosu od 15 KM za 1.000 komada, odnosno 0,30 KM za pakiranje od 20 komada.
[…] Član 4.
(1) Porezni obveznici i druge osobe koje se bave prometom cigareta dužni su popisati zalihe cigareta na dan 1.1.2010. godine i popisne liste dostaviti nadležnom regionalnom centru do 10.01.2010.godine.
(2) Popisne liste iz stava (1) ovog člana, pored naziva obveznika ili druge osobe koje se bave prometom cigareta i ID broja, treba da sadrže i sljedeće podatke:
[…] (3) Ukoliko je zbir proporcionalne akcize i posebne akcize iz stava (2) tačka 1) ovog člana manji od iznosa minimalne akcize iz člana 3. stav (3) ove Odluke, ukupni iznos akcize iz stava (2) tačke 1) ovog člana treba biti jednak iznosu minimalne akcize.
[...] (6) Porezni obveznici i druge osobe koje se bave prometom cigareta dužni su na zatečene zalihe cigareta utvrđene u popisnim listama iz stava (1) ovog člana obračunati akcizu prema članu 2. stav (1) ove Odluke, te do 10.01.2010. godine uplatiti razliku između obračunate i već uplaćene akcize, na Jedinstveni račun UIO.
(7) Cigaretama koje su označene markicama koje su izdane u periodu 1.7.2009. - 31.12.2009. može se prometovati najduže tri mjeseca od dana početka primjene ove Odluke.
(8) Kalkulaciju maloprodajne cijene formiranu u skladu s ovom Odlukom, porezni obveznici dužni su dostaviti UIO do 30.11.2009. godine.
Član 5.
Ova Odluka stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH", a primjenjuje se od 1. 1. 2010. godine.
24. Odluka o utvrđivanju posebne i minimalne akcize na cigarete („Službeni glasnik BiH“ broj 88/10; u daljnjem tekstu: Odluka o akcizama za 2011. godinu) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
Ovom Odlukom utvrđuje se iznos posebne i minimalne akcize na cigarete koja će se primjenjivati od 01.01.2011. godine.
Član 2.
1) Od 01.01.2011. godine, na cigarete se plaća akciza i to:
(a) proporcionalna akciza po stopi od 42% na osnovicu utvrđenu u skladu sa članom 15. stav (1) tačka b) Zakona i (b) posebna akciza u iznosu od 22,50 KM za 1.000 komada, odnosno 0,45 KM za pakiranje od 20 komada.
[…] Član 4.
(1)Porezni obveznici i druge osobe koje se bave prometom cigareta dužni su popisati zalihe cigareta na dan 01.01.2011. godine, obilježene akciznim markicama izdanim od 01.01. do 31.12.2010. godine i popisne liste dostaviti nadležnom regionalnom centru do 10.01.2011. godine.
2) Popisne liste iz stava (1) ovog člana, pored naziva obveznika ili druge osobe koja se bavi prometom cigareta i ID broja, treba da sadrže i sljedeće podatke:
[…] (3) Ukoliko je zbir proporcionalne akcize i posebne akcize iz stava (2) tačka l) ovog člana manji od iznosa minimalne akcize iz člana 3. stav (3) ove Odluke, ukupni iznos akcize iz stava (2) tačke l) ovog člana treba biti jednak iznosu minimalne akcize.
[…] 6) Porezni obveznici i druge osobe koje se bave prometom cigareta dužni su na zatečene zalihe cigareta utvrđene u popisnim listama iz stava (1) ovog člana obračunati akcizu prema članu 2. stav (1) i 3. ove Odluke, te do 10.01.2011.
godine uplatiti razliku između obračunate i već uplaćene akcize, na Jedinstveni račun UIO.
(7) Pri uvozu duhanskih prerađevina koje su obilježene akciznim markicama izdanim u razdoblju od 01.01.2010. do 31.12.2010. godine (datum izdavanja vidljiv u otpremnici za akcizne markice), nadležni carinski organ vrši obračun i naplatu razlike akcize na način da se iznos akcize obračunate u skladu sa članom 2. stav (1) i 3. ove Odluke, umanji za iznos obračunate i uplaćene akcize prema Odluci o utvrđivanju posebne i minimalne akcize na cigarete ("Službeni glasnik BiH", broj 91/09).
(8) Kalkulaciju maloprodajne cijene formiranu u skladu sa ovom Odlukom, porezni obveznici dužni su dostaviti UIO do 30.11.2010. godine.
(9) Duhanske prerađevine za koje je plaćena razlika akcize u skladu sa stavom (6) i (7) ovog člana, prodavat će se po novim maloprodajnim cijenama, koje moraju biti istaknute na vidnom mjestu maloprodajnog objekta.
Član 5.
1) Ova Odluka stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH", a primjenjuje se od 01.01.2011. godine.
(2) Danom početka primjene ove Odluke, prestaje da važi Odluka o utvrđivanju posebne i minimalne akcize na cigarete ("Službeni glasnik BiH", broj 91/09).
25. Pravilnik o primjeni Zakona o akcizama („Službeni glasnik BiH“ br. 50/09, 80/11 i 48/12, 74/14, 85/17 i 4/18), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi: Član 29.
(Evidencija) 1) Porezni obveznik za akcizne proizvode iz člana 4. stav (2) tačke a), b), c), d) i
e) Zakona (derivati nafte, duhanske prerađevine, bezalkoholna pića, alkohol i alkoholna pića,voćna prirodna rakija, pivo i vino) dužan je da vodi posebnu evidencije, suglasno članu 26. Zakona, u kojoj je dužan da obezbijedi sljedeće podatke o:
a) količini primarne sirovine za proizvodnju navedenih proizvoda;
b) zalihama, količinama proizvedenih, odnosno nabavljenih i uvezenih proizvoda;
c) količinama prodatih ili na drugi način otuđenih ili iskorištenih proizvoda za vlastite potrebe;
d) obračunatoj akcizi i
e) uplaćenoj akcizi.
[…].
26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list RBiH” br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom. (3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.
27. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima FBiH („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 2.
Vlasništvo je pravo da se stvar posjeduje, koristi i da se njome raspolaže, sukladno s njenom prirodom i namjenom.
Svako je dužan da se uzdržava od povrede prava vlasništva druge osobe.
Član 6.
Pravo vlasništva može se ograničiti ili oduzeti samo u javnom interesu, sukladno s ustavom, na način i pod uvjetima određenim zakonom.
Vlasnik ima pravo na punu nadoknadu za ograničeno ili oduzeto pravo vlasništva.
Odredba stava 2. ovog člana ne odnosi se na slučajeve određene zakonom, ako je do ograničenja ili oduzimanja prava vlasništva došlo usljed protupravnog ponašanja vlasnika.
Član 7.
Stvari na kojima postoji pravo vlasništva su u prometu.
Zakonom se može ograničiti ili zabraniti promet određenih stvari ako za to postoje razlozi koji se u civiliziranom društvu smatraju opravdanim.
[…] VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 007950 16 Rev od 1. juna 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. juna 2016. godine, a apelacija je podnesena 19. augusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
34. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
35. U konkretnom slučaju potrebno je prvo odgovoriti na pitanje da li se radi o apelantovoj imovini u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka donesenih u predmetnom parničnom postupku proizlazi da u tom postupku nije bilo sporno da se duhanske prerađevine – cigarete označene markicama izdatim do 31. decembra 2009. godine nalaze na zalihi kod apelanta (a koji se bavi privrednom djelatnošću prometa duhanskih prerađevina) i da predstavljaju njegovu imovinu.
36. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo da, između ostalog, kontroliraju korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i treba da se posmatraju u svjetlu prvog pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, stav 51).
37. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da nije bilo sporno da su u konkretnom slučaju protekli rokovi propisani odredbama Zakona o akcizama i Odluke o akcizama za 2010. godinu u kojima se moglo prometovati cigaretama označenim markicama izdatim do 31. decembra 2009. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama kojima je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate određene novčane iznose na ime vrijednosti robe – duhanskih prerađevina (cigareta) čija je prodaja zabranjena i na ime troškova njihovog skladištenja, zajedno sa zateznom kamatom, te da o svom trošku izvrše uništenje robe – duhanskih prerađevina čija je prodaja zabranjena ili da je preuzmu u posjed, došlo do miješanja u apelantovu imovinu, i to u kontekstu stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ovo s obzirom na to da osporenim odlukama apelant nije u potpunosti lišen svoje imovine – cigareta označenih akciznim markicama izdatim do 31. decembra 2009. godine (u smislu njihovog oduzimanja).
38. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (načelo proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49. i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68).
39. U vezi s pitanjem da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu predviđeno zakonom, Ustavni sud dalje ukazuje da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, a kojima su u konačnici odbili apelantov tužbeni zahtjev, dali dovoljno jasne i argumentirane razloge za svoj zaključak da u konkretnom slučaju odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima ne mogu biti osnov za odgovornost tuženih, već da se odgovornost tuženih za štetu nastalu apelantu usljed činjenice da nije mogao prodati zalihe cigareta obilježene markicama izdatim do 31. decembra 2009. godine nakon proteka propisanog roka i da je imao troškove za njihovo skladištenje u utuženom periodu može cijeniti isključivo primjenom odredbi člana 172. stav 1. ZOO. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne i argumentirane razloge za svoj zaključak da u konkretnom slučaju nema odgovornosti tuženih u smislu navedene odredbe ZOO s obzirom na to da je u konkretnom slučaju apelantu prometovanje akciznom robom (cigaretama) zabranjeno nakon proteka roka propisanog u skladu s izričitom zakonskom odredbom (član 45. stav 7. Zakona o akcizama) i odredbom podzakonskog akta – Odluke (član 4. stav 7. Odluke o akcizama za 2010. godinu), a koju odluku je donio upravni organ u okviru svoje nadležnosti i na propisan način, a koje odredbe nisu stavljene van snage, niti proglašene neustavnim od strane nadležnog suda pa, s obzirom na to, u konkretnom slučaju nema nezakonitog i nepravilnog rada tuženih. Dovodeći obrazloženja osporenih odluka u vezu s odredbama Zakona vlasničkopravnim odnosima, ZOO, Zakona o akcizama i Odluke o akcizama za 2010. godinu na koje su se redovni sudovi pozvali u obrazloženjima odluka donesenih u predmetnom postupku, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba tih propisa od strane redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka. Iz navedenog proizlazi pravni osnov za donošenje osporenih odluka, propisan u relevantnim, naprijed navedenim propisima (ZOO, Zakonu o akcizama i Odluci o akcizama za 2010. godinu) koji ispunjavaju uvjete u pogledu dostupnosti (objavljeni su u službenom glasniku odnosno službenom listu koji je javno glasilo) i jasnoće (s obzirom na to da su citirane odredbe ZOO, Zakona o akcizama i Odluke o akcizama za 2010. godinu dovoljno jasno formulirane u smislu da svako može ocijeniti kakve će biti posljedice njegovog ponašanja). Imajući u vidu navedeno, kao i navode apelacije u kojim je sam apelant istakao Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom, a što ne spori ni sam apelant (jer je u apelaciji naveo da je miješanje u njegovu imovinu bilo zakonito).
40. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu u konkretnom slučaju bilo u javnom interesu i u skladu s načelom „proporcionalnosti“, odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i zahtjeva za zaštitu općeg javnog interesa, Ustavni sud, prije svega, napominje da se Zakonom o akcizama i Odlukom o akcizama za 2010. godinu regulira sistem i obaveza plaćanja akcize kao posebnog oblika poreza na određenu vrstu proizvoda – akciznih proizvoda, među koje spadaju i duhanske prerađevine. Dalje, Ustavni sud smatra potrebnim ukazati da su porezi osnovni prihodi svake države, te smatra da je pravilno i zakonito plaćanje poreza od izuzetnog značaja za ekonomsku politiku države, te da je naplata poreza legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Hentrich protiv Francuske, presuda od 3. jula 1995. godine, serija A, broj 296-A, stav 39. i dalje).
41. Nadalje, razmatrajući proporcionalnost miješanja, Ustavni sud, prije svega, ističe da prema stavu Evropskog suda i Ustavnog suda, zakonodavac prilikom donošenja zakona kojim osigurava naplatu poreza, doprinosa i kazni uživa široko polje procjene i odlučivanja (vidi, mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda broj AP 2726/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 81, te Evropski sud, predmet Gasus Dosier – und Fördertechnik GmbH protiv Holandije, presuda od 23. februara 1995. godine, serija A, broj 306-B, stav 60). Dalje, Ustavni sud podsjeća da su upravo prilikom donošenja takvih propisa, konkretno Zakona o akcizama i Odluke o akcizama za 2010. godine, propisani precizirani vremenski rokovi do kojih se najduže moglo prometovati duhanskim prerađevinama – cigaretama označenim markicama izdatim do 31. decembra 2009. godine. Ustavni sud, također, napominje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da u konkretnom slučaju nije bilo sporno da se takve duhanske prerađevine – cigarete označene markicama izdatim do 31. decembra 2009. godine nalaze na zalihi kod apelanta (a koji se bavi privrednom djelatnošću prometa duhanskih prerađevina). Ustavni sud napominje da iz odredbi člana 45. stav 7. i 48. Zakona o akcizama (koji je objavljen u Službenom glasniku BiH“ broj 49/09 od 22. juna 2009. godine) jasno proizlazi da su se duhanske prerađevine, označene starim poreznim markicama, mogle prometovati najduže šest mjeseci od dana početka primjene ovog zakona, odnosno do 31. decembra 2009. godine, a iz odredbi člana 4. stav 7. i člana 5. Odluke o akcizama za 2010. godinu (koja je objavljena u „Službenom glasniku BiH broj 91/09“ od 23. novembra 2009. godine) jasno proizlazi da se cigaretama koje su označene markicama koje su izdate u periodu od 1. jula 2009. do 31. decembra 2009. moglo prometovati najduže tri mjeseca od dana početka primjene ove odluke, odnosno najduže do 31. marta 2010. godine. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su sva zainteresirana lica, odnosno privredni subjekti koji se bave privrednom djelatnošću proizvodnje i prometa duhanskih prerađevina, pa time i apelant, samim danom objave navedenih propisa u „Službenom glasniku BiH“ kao javnom glasilu, dakle i prije početka primjene tih propisa, bila upoznata s navedenim rokovima, što im je ostavilo dodatno vrijeme da svoje poslovno ponašanje prilagode novim propisima. Ovo pogotovo u odnosu na Odluku o akcizama koja je objavljena u „Službenom glasniku BiH broj 91/09“ od 23. novembra 2009. godine, a prema članu 5. te odluke, primjenjivala se tek od 1. januara 2010. godine. Dovodeći naprijed navedeno u vezu sa spomenutim stavom Evropskog suda i Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da su rok od šest mjeseci iz Zakona o akcizama i rok od tri mjeseca iz Odluke o akcizama, u kojima se najduže moglo prometovati duhanskim prerađevinama – cigaretama označenim markicama izdatim do 31. decembra 2009. godine, a koji su nesumnjivo istekli, predstavljali dovoljno duge odnosno razumne rokove s ciljem usklađivanja ponašanja svih učesnika u prometu tih duhanskih prerađevina s odredbama tih propisa i da zadovoljavaju načelo proporcionalnosti miješanja, odnosno uspostavljaju balans između apelantovog interesa i javnog interesa, tj. legitimnog cilja pravilnog funkcioniranja sistema naplate poreza, tj. akciza. Ovo naročito imajući u vidu da apelant ovakvim propisima nije stavljen u drugačiji položaj u odnosu na druge učesnike u prometu koji su također u to vrijeme imali na zalihi duhanske prerađevine – cigarete označene markicama izdatim do 31. decembra 2009. godine. Pri tome, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi kojima se apelant u vezi s navodnom povredom načela proporcionalnosti poziva na kasnije donesene propise (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o akcizama i Odluku o akcizama za 2011. godine), sami po sebi, ne mogu dovesti do drugačije odluke u predmetnoj pravnoj stvari s obzirom na to da, kao što je već navedeno, zakonodavac prilikom donošenja zakona kojim osigurava naplatu poreza uživa široko polje procjene, pa tako i procjene da određenu pravnu materiju regulira drugačije u odnosu na ranija zakonska rješenja.
42. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama kojima je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se obavežu tuženi (kao državni organi) da mu solidarno isplate određene novčane iznose na ime vrijednosti robe – duhanskih prerađevina (cigareta) čija je prodaja zabranjena i na ime troškova njihovog skladištenja, zajedno sa zateznom kamatom, te da o svom trošku izvrše uništenje robe – duhanskih prerađevina čija je prodaja zabranjena ili da je preuzmu u posjed postignuta „ pravična ravnoteža“ između općeg interesa i apelantovog prava na imovinu, čime nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito i u javnom interesu i proporcionalno cilju kojem se težilo.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević