Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2359/18 (A. P. D.)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2359/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2359/18, rješavajući apelaciju Anke Popović Dragović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Anka Popović Dragović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 022574 14 U od 14. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Anka Popović Dragović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Damir Alagić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 19. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 022574 14 U od 14. marta 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba podnesena radi poništenja rješenja tuženog (Ministarstvo stambene politike Kantona Sarajevo), kojim je odbijena apelantičina žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je odbijen apelantičin zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana (bliže opisano u obrazloženju osporene odluke).
3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je to utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. U vezi s tim je istaknuto da je preduslov za ostvarivanje tog prava da podnosilac zahtjeva dokumentuje svoj status u odnosu na stan koji potražuje, a što je obavezno po članu 4. stav 4. tačka 2. citiranog Zakona. Naime, da je tim članom propisano da se uz zahtjev za vraćanje u posjed stana, između ostalog, podnosi i dokaz da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava, odnosno član njegovog porodičnog domaćinstva. Kantonalni sud je ocijenio da iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da je pravo na vraćanje u posjed utvrđeno isključivo za lica koja prema važećem Zakonu o stambenim odnosima imaju status nosioca stanarskog prava, odnosno člana porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim trajno žive i stanuju, odnosno za lica iz člana 6. citiranog Zakona. Zatim, da su u konkretnom slučaju, upravni organi pravilno utvrdili da je apelantica putem S. D. podnijela predmetni zahtjev za povrat stana na osnovu Ugovora o korištenju stana (od 12. decembra 1977. godine), u kojem je navedeno da sa J. D. (nosilac stanarskog prava) u zajedničkom domaćinstvu živi apelantica-supruga i koja je prema tom ugovoru sunosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Međutim, da je isto tako pravilno utvrđeno da apelantica u postupku nije uspjela dokazati da je 30. aprila 1991. godine, tj. da je prije zaključenja braka sa J. D. (brak zaključen 18. septembra 1991. godine), nositeljem stanarskog prava na predmetnom stanu (koji je umro 22. marta 1993. godine u Vidovićima, Grahovo), živjela u predmetnom stanu i da je isti predstavljao njen ,,dom“ u smislu citirane odredbe člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i člana 6. citiranog Zakona. Naime, da su upravni organi, osim izjava svjedoka S. D. i Ž. P., cijenili i materijalne dokaze u spisima predmeta i to akt Federalnog zavoda za statistiku, prilikom Popisa stanovništva iz 1991. godine, da apelantica nije popisana na adresi predmetnog stana (ul. Grbavička broj 129/111). Zatim, da se u potvrdi JSP ,,Sarajevostan“ Sarajevo, apelantica takođe ne navodi kao član porodičnog domaćinstva na adresi predmetnog stana (kojom potvrdom je utvrđeno da su članovi porodičnog domaćinstva na predmetnom stanu, na osnovu podataka dobivenih bodovanjem stana od 16. oktobra 1987. godine, J. D., I. D. i D. D., a koje bodovanje stana je izvršeno nakon zaključenja ugovora o korištenju predmetnog stana u kojem se navodi da sa J. D. u zajedničkom domaćinstvu živi apelantica). Takođe, da iz akta MUP-a Kantona Sarajevo, Odjeljenje za administraciju Novo Sarajevo, proizlazi da apelantica ne prolazi kroz prijavno-odjavnu evidenciju od strane istog Odjeljenja (odnosno da apelantica nema prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog stana). S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da su upravni organi u toku postupka vodili računa o pravilima upravnog postupka, da su potpuno utvrdili činjenično stanje i da su pravilno primijenili odredbe materijalnog prava, pa da se s toga ne ukazuju opravdanim tužbeni navodi da je nesporno dokazano da je apelantica živjela na adresi predmetnog stana, te da isti predstavlja njen dom u smislu člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantica je, između ostalog, navela da je u predmetnom postupku nesporno dokazano da je živjela na adresi na kojoj se nalazi predmetni stan, te da predmetni stan predstavlja njen dom u smislu člana 3. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima i Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su upravni organi i Kantonalni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sudi u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, pa takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni upravni organ u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i tuženi upravni organ, te Kantonalni sud povodom apelantičine tužbe protiv rješenja tuženog, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju kako Kantonalnog suda, tako ni u postupanju upravnih organa. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević