Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-169/17 (G. R.)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Šta se smatra imovinom
  • Legitimno očekivanje
  • Stanarsko pravo
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-169/17

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 169/17, rješavajući apelaciju Gordana Rašovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gordana Rašovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900315 16 Rev od 11. oktobra 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 900315 15 Gž od 24.

marta 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Gordan Rašović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Maja Škoro, advokat iz Mostara, podnio je 13. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 900315 16 Rev od 11. oktobra 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 900315 15 Gž od 24. marta 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i od Federacije Bosne i Hercegovine, zastupane po Federalnom pravobranilaštvu (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 31. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužena su u periodu od 2. do 12. novembra 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu broj 07 58 P 900315 14 P 2 od 26. marta 2015. godine kojom je utvrdio da je apelantov prednik Danilo Rašović (u daljnjem tekstu: apelantov prednik) bio nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu u Mostaru (u daljnjem tekstu: predmetni stan), pa je tužena dužna trpjeti da apelant ostvari sva prava koja pripadaju nosiocu stanarskog prava. Istom presudom, stavom II izreke, naloženo je tuženoj, kao prodavcu, da s apelantom, kao kupcem, zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo za kupoprodajnu cijenu u iznosu pobliže navedenom u izreci presude, koju će apelant platiti certifikatima, u suprotnom će ugovor zamijeniti presuda koja će predstavljati osnov za uknjižbu apelanta kao vlasnika s dijelom 1/1 na predmetnom stanu u Knjizi položenih ugovora Zemljišnoknjižnog odjela tog suda. Stavom III izreke presude odbijena je tužena s protivtužbenim zahtjevom kojim je tražila da se utvrdi da ugovor o zakupu od 26. oktobra 1955. godine (zaključen između zakupodavca Vojno-građevinskog odsjeka Vojne pošte broj 9456 Mostar i apelantovog prednika kao zakupca; u daljnjem tekstu: ugovor o zakupu) ne proizvodi pravno dejstvo i da je apelant dužan da joj preda u posjed predmetni stan, slobodan od lica i stvari, dok je stavom IV izreke odluke tužena obavezana da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.

6. Općinski sud je naveo da je apelantov prednik u tužbi od 25. maja 2004. godine istakao da je imao stanarsko pravo na osnovu rješenja Komande garnizona Mostar od 26. oktobra 1955. godine i ugovora o korištenju stana, da je stanarinu plaćao Vojno-stambenom fondu i stan nesmetano koristio do početka rata u BiH, da je Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica (u daljnjem tekstu: CRPC) odlukom od 28. januara 2003. godine potvrdila da je on bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, nakon čega mu je predmetni stan vraćen u posjed 3. novembra 2003. godine. Pošto nema rješenje o dodjeli stana i ugovor o korištenju, tužbom traži da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava, a zatim i da s tuženom zaključi ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo. Općinski sud je naveo da je tokom postupka (16. novembra 2006. godine) apelantov prednik umro, pa je parnicu nastavio apelant, sa zahtjevom da se prvo utvrdi da je on pravni sljednik umrlog Danila Rašovića, pa je tužena shodno Zakonu o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO) dužna s njim zaključiti ugovor o korištenju stana i ugovor o otkupu stana. Općinski sud je naveo da je apelant podneskom od 16. septembra 2014. godine precizirao tužbeni zahtjev na način da traži da se utvrdi da je njegov pravni prednik bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, što je tužena dužna priznati i trpjeti da apelant ostvari sva prava koja pripadaju nosiocu stanarskog prava, te da se naloži tuženoj, kao prodavcu stana, da s apelantom, kao kupcem stana, zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana za određenu cijenu, koju će apelant platiti certifikatima, te da se na osnovu navedene presude uknjiži s dijelom 1/1 u Knjizi položenih ugovora Zemljišnoknjižnog odjela tog suda, u suprotnom će ugovor zamijeniti presuda.

7. Tužena je u odgovoru na tužbu osporila osnovanost tužbe, istakavši da apelantov prednik uz zahtjev za otkup nije podnio ugovor o korištenju, već ugovor o zakupu, pa nije dokazano da je bio nosilac stanarskog prava, dok apelant nije bio član porodičnog domaćinstva. Tužena je podneskom od 19. novembra 2014. godine podnijela protivtužbu sa zahtjevom da se utvrdi da ugovor o zakupu ne proizvodi pravno dejstvo i da je apelant dužan da joj preda u posjed predmetni stan, slobodan od lica i stvari.

8. Općinski sud je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelant sin i nasljednik Danila Rašovića koji je umro 16. novembra 2006. godine, da je pravni prednik tužene bio vlasnik predmetnog stana koji je zaključio ugovor o zakupu s apelantovim prednikom, koji je stan koristio do rata. Nesporno je i da je apelantov prednik uslijed ratnih dejstava napustio predmetni stan, ali da mu je taj stan vraćen u posjed Odlukom CRPC-a od 28. januara 2003. godine.

9. Sporno je da li je apelantov prednik bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da li je imao pravo na otkup stana i da li je apelant stekao pravo na otkup stana.

10. Općinski sud je citirao odredbu člana 11. ZOSO kojom je propisan način stjecanja stanarskog prava, te u vezi s tim istakao da bi se utvrdilo da je apelantov prednik imao svojstvo nosioca stanarskog prava trebalo je dokazati da je pravni prednik tužene (za kojeg je nesporno da je imao pravo raspolaganja stanom) donio akt kojim se stan dodjeljuje na korištenje i da je na osnovu takvog akta zaključen ugovor o korištenju stana.

11. Općinski sud je naveo da apelant ne posjeduje materijalni dokaz da je njegovom predniku stan dodijeljen kao nosiocu stanarskog prava, a ugovor o zakupu ukazuje da nije imao to svojstvo jer je stan koristio kao zakupac. Međutim, s obzirom na veliki protek vremena od zaključivanja ugovora, ne može se sa sigurnošću zaključiti da do početka rata pravni prednik tužene nije na drugi način regulirao korištenje predmetnog stana. Nadalje, Općinski sud je naveo da je apelantov prednik predmetni stan koristio od 1955. godine sve do početka rata, pa se taj stan može smatrati njegovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, odlukom CRPC-a je utvrđeno da je apelantov prednik bio nosilac stanarskog prava, a on je nakon provedenog upravnog postupka ušao u posjed 3. novembra 2003. godine, pa prema izraženom pravnom shvaćanju Ustavnog suda BiH u Odluci broj AP 1255/06 od 3. aprila 2008. godine: ,,U nedostatku formalne odluke upravnih organa tužene, ovi se pojedinačni akti o zamjeni i povratu imovine imaju smatrati kao odluke koje se odnose na stan nad kojim je postojalo stanarsko pravo sa zakonskom mogućnošću otkupa.“

12. Nadalje, Općinski sud je ukazao na odredbu člana 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kojom je propisano da ugovor o otkupu stana apelant može zaključiti ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti: da nosilac stanarskog prava nema člana užeg porodičnog domaćinstva i da je istekao rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nosioca stanarskog prava za kupovinu stana, a nije zaključen ugovor u kupoprodaji stana i nasljednik nije kupio drugi stan prema odredbama navedenog zakona. Dakle, apelant je trebao dokazati da je njegov prednik tuženoj podnio zahtjev za kupoprodaju predmetnog stana prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a da tri mjeseca od tada tužena nije zaključila ugovor. U vezi s tim, Općinski sud je, na osnovu uvida u dopis Službe za zajedničke poslove organa i tijela, zaključio da je apelant tuženoj podnio zahtjev za otkup predmetnog stana nakon stupanja na snagu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Na navedenu okolnost apelant je predao kopiju zahtjeva svog prednika od 12. decembra 2003. godine na kojem nije vidljiv prijemni pečat tužene, već samo broj koji bi mogao biti broj prijemnog protokola. Općinski sud je naveo da je tužena mogla dokazivati da kroz broj prijemnog protokola nije protokoliran zahtjev za otkup stana apelantovog prednika, ali to nije ni pokušala. Budući da je zahtjev apelantovog prednika podnesen 12. decembra 2003. godine tužena je ugovor trebala zaključiti do 12. marta 2004. godine, što nije učinila, dok je, s druge strane, apelant ovjerenom izjavom od 5. decembra 2014. godine dokazao da nije otkupio drugi stan, iz čega slijedi da su ispunjeni svi zakonom propisani uvjeti da tužena zaključi ugovor o otkupu stana.

13. Općinski sud je odbio protivtužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužena nema osnova da traži predaju u posjed predmetnog stana, primjenom odredbi čl. 148. i 599. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer ugovor o zakupu nije prestao smrću zakupca, te primjenom odredbi čl. 59, 61. i 62. ZOSO, shodno odredbama iz člana 44. stav 1. tač. od 1. do 4. ZOSO.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 900315 15 Gž od 24. marta 2016. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da ugovor o zakupu ne proizvodi pravno dejstvo, pa je apelant dužan da tuženoj preda u posjed predmetni stan slobodan od lica i stvari.

15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tužena žalbom osnovano istakla da zaključak prvostepenog suda nema uporište u provedenim dokazima, niti u materijalnim propisima na koje se pozvao. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda o usvajanju deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva za utvrđenje statusa nosioca stanarskog prava i zaključenje ugovora o otkupu stana, zasnovana na pogrešnoj primjeni odredbe člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 11. ZOSO i članom 9. stav 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo jer apelant nije dokazao da je njegov otac bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu na kojem od tužene zahtijeva otkup. Opća pretpostavka u odnosu na pravo na kupovinu stanu sa stanovišta tog zakona jeste da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava nad tim stanom, dok je teret dokazivanja tih činjenica (član 8. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo) na apelantu.

16. Kantonalni sud je također ocijenio da iako je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantov prednik nije dokazao da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu on pogrešno izvodi zaključak da apelantov prednik uživa prava nosioca stanarskog prava jer pretpostavlja da je na neki drugi način regulirano korištenje predmetnog stana, da je to njegov dom i da je odlukom CRPC-a potvrđeno njegovo stanarsko pravo, što bi se u nedostatku drugih dokaza imalo smatrati da je postojalo stanarsko pravo. Naime, iz ugovora o zakupu proizlazi da je apelantov prednik predmetni stan koristio kao zakupac od 1955. godine, što znači da je bio korisnik stana, ali ne i nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da dugogodišnjim korištenjem stana apelantov prednik nije mogao steći stanarsko pravo, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelantov prednik nije nikada stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu budući da ne posjeduje rješenje o dodjeli stana na korištenje, niti ugovor o korištenju stana. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da se prvostepeni sud u obrazloženju prvostepene presude pogrešno pozvao na pravnu situaciju kada se uzima da je stranka stekla stanarsko pravo na osnovu dugogodišnjeg korištenja stana. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da sudska praksa zauzima ovakav stav, ali samo u slučaju gdje stranka ima rješenje o dodjeli stana na korištenje, ali ne i ugovor, što nije slučaj u konkretnom predmetu.

17. Kantonalni sud smatra da apelant nije dokazao, što je bio dužan u smislu odredbi čl. 7. stav 1, 102. stav 1. i 123. stav 1. ZPP, da se njegov otac uselio u predmetni stan na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg rješenja tužene kao mjerodavnog akta, pa činjenica o faktičkom korištenju, na osnovu ugovora o zakupu od 1955. godine uz plaćanje stanarine, ne daje valjan pravni osnov zaključku da je apelantov prednik time stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. U predmetnoj parnici, u kojoj apelant zahtijeva otkup stana, stanarsko pravo je prethodno pitanje za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je istakao da apelant nije predlagao dokaze da je u upravnom postupku ishodio utvrđujuću odluku da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da ima odluku koja zamjenjuje ugovor o korištenju stana, niti je predlagao provođenje dokaza na tu okolnost.

18. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je pogrešan pravni stav prvostepenog suda da se na osnovu Odluke CRPC-a od 28. januara 2003. godine, kojom je potvrđeno da je apelantov prednik bio nosilac stanarskog prava, može zaključiti da je imao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Naime, predmetnom Odlukom CRPC-a je samo utvrđeno da je apelantov prednik bio korisnik stana (što nije ni sporno), ali ne i nosilac stanarskog prava. Prema ocjeni Kantonalnog suda, ova odluka nema pravni značaj kakav joj je prvostepeni sud neosnovano dao jer ne predstavlja osnov za stjecanje stanarskog prava u smislu člana 11. ZOSO. Kantonalni sud je također naveo da nije adekvatno pozivanje prvostepenog suda na Odluku Ustavnog sud broj AP 1255/06 od 3. aprila 2008. godine jer spor predmetne parnice nije istovjetan činjeničnoj i pravnoj situaciji koja je pokrenuta u toj apelacionoj odluci budući da je apelant iz navedene odluke imao zaključen ugovor o korištenju stana i ugovor o zamjeni stana uz saglasnost vlasnika stana, što nije slučaj u konkretnoj parnici. Kako apelant nije dokazao da je njegov prednik bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, Kantonalni sud je zaključio da nema pravo na otkup stana u smislu odredbe člana 9. stav 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

19. Kantonalni sud je ocijenio da je odluka prvostepenog suda, kojom je odbio protivtužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužena nema osnov da traži predaju u posjed stana, primjenom odredbi čl. 148. i 599. ZOO, jer ugovor o zakupu nije prestao smrću zakupca, te primjenom odredbi čl. 59, 61. i 62. ZOSO, shodno odredbama iz člana 44. stav 1. tač. od 1. do 4. ZOSO, donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, Kantonalni sud smatra da, iako ugovor o zakupu formalno-pravno proizvodi dejstvo između parničnih stranaka kao univerzalnih pravnih sljednika ugovarača, to ne znači da tužena kao vlasnik stana ne može otkazati ugovor i tražiti predaju u posjed stana. Iako ugovor o zakupu ima pravni učinak prema apelantu, tužena, prema ocjeni Kantonalnog suda, ima pravo tražiti predaju u posjed stana jer podnošenjem protivtužbe od 19. novembra 2014. godine smatra se da je otkazan ugovor o zakupu u smislu odredbe člana 597. ZOO. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao da je stavom 3. tačka 2. ugovora o zakupu propisano da zakup teče od 26. oktobra 1955. godine do otkaza, te da u pogledu otkaza važe opći propisi. Kako apelant nakon otkaza ugovora nije predao u posjed stan tuženoj, dužan je to učiniti na osnovu odredbe člana

585. ZOO i člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima jer nije sporno da je tužena vlasnik predmetnog stana i da je stan u apelantovom posjedu.

20. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 900315 16 Rev od 11. oktobra 2016. godine reviziju odbio. Vrhovni sud je ponovio da je predmet spora u konkretnoj parnici apelantov zahtjev da se utvrdi da je njegov otac bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da se njemu kao nasljedniku prvog nasljednog reda omogući kupovina stana, dok tužena protivtužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da ugovor o zakupu ne proizvodi pravno dejstvo i traži predaju u posjed predmetnog stana.

21. Prema ocjeni Vrhovnog suda, neosnovan je apelantov revizioni prigovor da je odlukom CRPC-a od 28. januara 2003. godine utvrđeno da je apelantov prednik bio nosilac stanarskog prava. U vezi s tim, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se na osnovu odluke CRPC-a ne može zaključiti da je apelantov prednik nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu jer je tom odlukom samo utvrđeno da je apelantov prednik bio korisnik stana (što nije ni sporno), ali ne i nosilac stanarskog prava, te da ta odluka nema pravni značaj u smislu da predstavlja osnov za stjecanje stanarskog prava prema članu 11. ZOSO. Vrhovni sud je naveo da apelantovi revizioni navodi da je on nasljednik prvog reda nosioca stanarskog prava, da nije kupio drugi stan, da je protekao rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nosioca stanarskog prava za kupovinu stana, a da tužena s njim nije zaključila ugovor o kupovini stana, nemaju utjecaja na drugačije rješenje konkretne pravne stvari zato što apelantov prednik nikada nije postao nosilac stanarskog prava.

22. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se apelant pogrešno poziva na odredbu člana 183. Zakona o stambenim odnosima iz 1959. godine, tvrdeći da je u smislu te odredbe ugovor o zakupu priznat kao isprava, koja u pogledu prava na korištenje stana ima jednaku važnost kao i akt davaoca stana na korištenje, odnosno ugovor o korištenju stana. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da navedena odredba govori o ugovoru o korištenju stana, a ne o izjednačavanju ugovora o zakupu i ugovora o korištenju stana. Vrhovni sud je također naveo da nema mjesta poređenju vrste spora u konkretnom predmetu i u predmetu Upravnog suda Hrvatske US 1766/89 od 28. juna 1989. godine zato što se u toj odluci, u skladu sa članom 156. Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“ broj 51/85– 70/93), navodi da ugovori o korištenju stana, koje je za vrijeme važenja Uredbe o upravljanju stambenim zgradama u skladu s tom uredbom sklopila Stambena zajednica, ostaju na snazi. Dakle, nema izjednačavanja ugovora o zakupu, kakvog je zaključio apelantov prednik, s ugovorom o korištenju stana.

23. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da nema utjecaja na drugačije rješenje predmetne pravne stvari apelantov navod da je članom 122. Zakona o stambenim odnosima iz 1966. godine bilo predviđeno kome Vojna komanda do kraja 1970. godine daje isključivo pravo korištenja stana jer apelantov prednik nikada nije dobio akt davaoca stana na korištenje, niti je sklopio ugovor o korišćenju stana s prednikom tužene. Predmetni ugovor o zakupu zaključen između apelantovog prednika i prednika tuženog, prema tački 2. uvjeta za izdavanje predmetnog stana, naznačenih u ugovoru o zakupu od 26. oktobra 1955. godine, teče do otkaza. Konačno, Vrhovni sud je naveo da apelant neosnovano ističe da se na njega ne odnosi ugovor o zakupu, pa da se ne mogu isticati zahtjevi u odnosu na njega. Naprotiv, pošto apelant nakon otkaza ugovora nije predao u posjed stan tuženoj to je, i prema ocjeni Vrhovnog suda, to dužan učiniti.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

24. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

25. Apelant smatra da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da se u konkretnoj pravnoj stvari ne može primijeniti stav iskazan u Odluci Ustavnog suda broj AP 1255/06 od 3. aprila 2008. godine „da se pojedinačni akti mogu smatrati kao odluke koje se odnose na stan nad kojim je postojalo stanarsko pravo sa zakonskom mogućnošću otkupa“ jer u spisu predmeta postoje pojedinačni akti koji ukazuju na činjenicu da je apelantov prednik bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Nadalje, apelant ističe da je tokom postupka odlukom CRPC-a utvrđeno da je apelantov prednik bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. U vezi s tim, apelant ističe da nije jasno na osnovu čega i Kantonalni sud i Vrhovni sud navode i da mu navedenom odlukom nije potvrđeno stanarsko pravo. Apelant ističe da su razlozi drugostepenog suda o odlučnim činjenicama nejasni i protivrječni pismenim dokazima u spisu predmeta. U vezi s tim, navodi da ne postoji nikakva dilema da li se može smatrati nosiocem stanarskog prava s obzirom da to proizlazi iz pojedinačnih akata koji se nalaze u spisu, te iz ponašanja tužene kako u postupku otkupa stana u upravnom postupku počev od podnošenja zahtjeva tako i u toku prvostepenog postupka kada tužena nije osporavala niti jednu ispravu koju je na pripremnom ročištu prezentirao apelant.

26. Konačno, apelant smatra da pravo na zaključenje ugovora o otkupu predmetnog stana, a koje mu je osporenim presudama uskraćeno, predstavlja njegovo legitimno očekivanje da u smislu relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo stekne pravo vlasništva na predmetnom stanu otkupom, te stoga predstavlja imovinu u smislu značenja odredaba Evropske konvencije i uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

II.Odgovor na apelaciju

27. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima na koje se pozvao u osporenoj presudi. Vrhovni sud je istakao da je osporena presuda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

28. Kantonalni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da mu je pri donošenju osporene odluke uskraćeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je naveo da je u obrazloženju osporene presude dao razloge i raspravio sve relevantne činjenice, tako da se ne radi o proizvoljnoj primjeni prava jer je presuda donesena na osnovu važećih propisa i nije u suprotnosti s Evropskom konvencijom, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

29. Tužena je navela da je apelacija neosnovana, da prilikom donošenja osporenih presuda nisu povrijeđena apelantova ljudska prava koja su garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim dokumentima, a koja je apelant naveo u apelaciji. Tužena je istakla da je predmetni postupak vođen radi utvrđivanja činjenica da li apelant ima pravo na kupovinu predmetnog stana u skladu s odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. U postupku pred sudom na nesumnjiv način je dokazano da apelantov prednik nije bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, nego da je predmetni stan koristio na osnovu ugovora o zakupu stana koji, prema ZOSO, nije osnov stjecanja stanarskog prava. Nadalje, tužena je navela da se odlukom CRPC-a od 28. januara 2003. godine nije moglo utvrditi da je apelantov prednik bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu jer nije zaključio ugovor o korištenju stana koji je, prema ZOSO, osnov stjecanja stanarskog prava. Ugovor o zakupu stana nije osnov stjecanja stanarskog prava i radi se o dvostrano obavezujućem obligacionom ugovoru iz kojeg proizlaze prava i obaveze za obje ugovorne strane. S obzirom na to da je utvrđeno da apelant ne ispunjava uvjete za kupovinu predmetnog stana u skladu s odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo jer bi se, u protivnom, radilo o nezakonitoj privatizaciji stana i stjecanju imovine u apelantovu korist bez pravnog osnova, tužena je istakla da nisu povrijeđena ljudska prava i osnovne slobode koje je apelant naveo u apelaciji, te je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana ili odbaci kao nedozvoljena.

V.Relevantni propisi

30. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 i „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:

STICANJE STANARSKOG PRAVA

Član 11. st. 1. i 2.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Član 28.

Ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučajevima iz čl. 21, 22, 32. stav 1. i člana 33. st. 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona.

Član 59.

Vlasnik stana na kome nema stanarskog prava (član 2. stav 4.) može takav stan ugovorom dati u zakup shodno odredbama ovog zakona i u skladu sa propisom skupštine opštine.

Ugovor o zakupu zaključuje se na određeno vrijeme (član 51.), ali najmanje na jednu godinu, sa otkaznim rokom od najmanje tri mjeseca.

Član 61. stav 1.

Vlasnik stana može raskinuti ugovor o zakupu, bez obzira na zakonsku ili ugovornu odredbu o trajanju ugovora, shodno odredbama iz člana 44. stav 1. tač. 1. do 4. ovog zakona.

Član 62.

Ako zakupac stana u slučaju iz stava 1. prethodnog člana ne preda ispražnjen stan, zakupodavac može tužbom nadležnom sudu tražiti predaju ispražnjenog stana.

31. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list FNRJ“ broj 16/59) u relevantnom dijelu glasi:

Član 183.

Postojeći ugovori o korištenju stana zaključeni prije stupanja na snagu ovog zakona, a u skladu sa onda važećim propisima, kao i postojeći podstanarski odnosi punovažno zasnovani prije tog dana, ostaju na snazi, ali će se na prava i obaveze koji proističu iz tih ugovora i odnosa primjenjivati odredbe ovog zakona.

32. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 11/66) u relevantnom dijelu glasi:

Član 122.

Nadležna vojna komanda ima, do kraja 1970. godine, isključivo pravo davanja na korištenje onih stanova u kojima na dan 18. marta 1965. godine kao dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 10/65), stanuju kao nosioci stanarskog prava vojna lica ili građanska lica na službi u Jugoslavenskoj narodnoj armiji.

33. Zakon o stambenim odnosima („Narodne novine“ br. 51/85–70/93) u relevantnom dijelu glasi:

Član 156.

Na odnose iz ugovora o korištenju stana, ugovore o najmu i ugovore o podstanarskim odnosima koji su zaključeni do stupanja na snagu ovog zakona primjenjivat će se odredbe ovog zakona.

Ugovori o korištenju stana koje je do dana stupanja na snagu ovog zakona umjesto davaoca stana na korištenje zaključila zajednica neće se poništavati, ako su ispunjeni ostali uvjeti za njihovu valjanost.

34. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07 i 72/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

Stan, pod uvjetima iz ovog zakona, mogu kupiti i članovi užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava, uz njegovu suglasnost ili u slučaju njegove smrti.

Članom užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava smatraju se osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima.

Pravo na kupovinu stana pod uvjetima iz ovog Zakona ima nasljednik prvog nasljednog reda nosioca stanarskog prava, ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti:

- nosilac stanarskog prava nema člana užeg porodičnog domaćinstva;

- istekao je rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nosioca stanarskog prava za kupovinu stana, a nije zaključen ugovor u kupoprodaji stana i

- nasljednik nije kupio drugi stan prema odredbama ovog Zakona.

35. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, Službeni list SRBiH“ br. 2/92 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 148.

(1) Ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane.

(2) Ugovor ima dejstvo i za univerzalne pravne sljedbenike ugovornih strana, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili što drugo proizilazi iz prirode samog ugovora.

(3) Ugovorom se može ustanoviti pravo u korist trećeg lica.

Član 597. stav 1.

(1) Ugovor o zakupu čije trajanje nije određeno niti se može odrediti iz okolnosti ili mjesnih običaja prestaje otkazom koji svaka strana može dati drugoj, poštujući određeni otkazni rok.

Član 599.

U slučaju smrti zakupca ili zakupodavca zakup se nastavlja sa njegovim nasljednicima ako nije drukčije ugovoreno.

VI.Dopustivost

36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 900315 16 Rev od 11. oktobra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. novembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 13. januara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

40. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

43. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem je apelant tražio da se utvrdi da je njegov pravni prednik bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, što je tužena dužna priznati i trpjeti da apelant ostvari sva prava koja pripadaju nosiocu stanarskog prava, te da se naloži tuženoj, kao prodavcu stana, da s apelantom, kao kupcem stana, zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, pa proizlazi da se predmetni postupak ticao apelantovih građanskih prava i obaveza, te da shodno tome apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

44. U vezi s apelantovim prigovorima da su osporene presude donesene kao rezultat proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

45. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

46. Ustavni sud zapaža da je presudom prvostepenog suda usvojen apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da je apelantov prednik bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, pa je naloženo tuženoj da s apelantom zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo, te da će u suprotnom ugovor zamijeniti presuda koja će predstavljati osnov za uknjižbu apelanta kao vlasnika s dijelom 1/1 na predmetnom stanu. Istom presudom je odbijena tužena s protivtužbenim zahtjevom kojim je tražila da se utvrdi da ugovor o zakupu ne proizvodi pravno dejstvo i da je apelant dužan da joj preda u posjed predmetni stan. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odluku zasnovao na činjenici da je apelantov prednik bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu iako je imao samo zaključen ugovor o zakupu i koristio stan kao zakupac, s obzirom na veliki protek vremena od zaključenja ugovora, kao i da je odlukom CRPC-a utvrđeno da je on bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.

47. Ustavni sud dalje zapaža da je osporenom presudom Kantonalnog suda prvostepena presuda preinačena i odbijen apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti, te da je osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena apelantova revizija. Iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da je apelantov prednik predmetni stan koristio kao zakupac od 1955. godine, što znači da je bio korisnik stana, ali ne i nosilac stanarskog prava jer nikada nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu budući da ne posjeduje rješenje o dodjeli stana na korištenje, niti ugovor o korištenju tog stana, a da odluka CRPC-a samo utvrđuje da je apelantov prednik bio korisnik stana (što nije ni sporno), ali ne i nosilac stanarskog prava, te da navedena odluka ne predstavlja osnov za stjecanje stanarskog prava u smislu odredbe člana 11. ZOSO. Dakle, apelant nije, u smislu člana 126. ZPP, u vezi sa članom

11. ZOSO i članom 9. stav 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo dokazao da je njegov otac bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu na kojem je od tužene zahtijevao otkup. Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženjima osporenih presuda.

48. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da se u konkretnoj pravnoj stvari ne može primijeniti stav iskazan u Odluci Ustavnog suda broj AP 1255/06 od 3. aprila 2008. godine „da se pojedinačni akti mogu smatrati kao odluke koje se odnose na stan nad kojim je postojalo stanarsko pravo sa zakonskom mogućnošću otkupa“. Ustavni sud ukazuje da je u navedenom predmetu ispitivao apelaciju M. S. podnesenu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine od 28. februara 2006. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru od 7. aprila 2005. godine kojima je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je, između ostalog, tražio da sud obaveže tuženu da s njim zaključi ugovor o kupoprodaji stana na kojem je on nosilac stanarskog prava. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju Ustavni sud usvojio apelaciju, utvrdio povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i ukinuo osporene presude. Ustavni sud je u predmetnoj odluci istakao da je „stanarsko pravo na spornom stanu, koje se smatra imovinom, apelant je stekao zaključivanjem ugovora o zamjeni stanova […], odnosno na osnovu ugovora o korištenju stana […] od 5. oktobra 1977. godine […]“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je neadekvatno pozivanje prvostepenog suda na navedenu odluku Ustavnog suda jer spor konkretne parnice nije istovjetan činjeničnoj i pravnoj situaciji koja je pokrenuta u toj apelacionoj odluci budući da je apelant imao zaključen ugovor o korištenju stana i ugovor o zamjeni stana uz saglasnost vlasnika stana, što proizlazi iz obrazloženja navedene odluke, što nije slučaj u konkretnoj parnici. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ove apelantove navode ocjenjuje neosnovanim.

49. Dovodeći utvrđeno činjenično stanje u vezu s relevantnim zakonskim odredbama, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, kao i da se u okolnostima konkretnog predmeta način na koji su primijenjeni relevantni propisi (pravo) ne doima proizvoljnim na apelantovu štetu.

50. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je, shodno tome, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelacija neosnovana.

Pravo na imovinu

51. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

52. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

53. Apelant, u suštini, smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu jer mu je uskraćivanjem zaključenja ugovora o otkupu predmetnog stana uskraćeno pravo da stekne pravo vlasništva na tom stanu.

54. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelant „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

55. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49 i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

56. Dovodeći navedena načela u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je njegov pravni prednik bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da se naloži tuženoj, kao prodavcu stana, da s apelantom, kao kupcem stana, zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je apelant, podnoseći navedenu tužbu, imao „legitimno očekivanje“ da će njegovom tužbenom zahtjevu biti udovoljeno. Ustavni sud ponavlja da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da je apelantov prednik predmetni stan koristio kao zakupac od 1955. godine, što znači da je bio korisnik stana, ali ne i nosilac stanarskog prava jer nikada nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu budući da ne posjeduje rješenje o dodjeli stana na korištenje, niti ugovor o korištenju tog stana, odnosno da apelant nije, u smislu člana 126. ZPP, u vezi sa članom 11. ZOSO i članom 9. stav 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo dokazao da je njegov otac bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu na kojem je od tužene zahtijevao otkup. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će, u situaciji kada nije dokazao da je njegov otac bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, uspjeti s predmetnom tužbom, tj. da će njegov zahtjev biti riješen u njegovu korist budući da „legitimno očekivanje“ mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelant nije dokazao da ima „ostvarivo potraživanje“ koje bi predstavljalo „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

57. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženjima osporenih odluka nema ničega što ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u pogledu ocjene dokaza na apelantovu štetu, u pogledu primjene relevantnih propisa, te kada su Kantonalni sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama dali jasne razloge za svoje odlučenje.

59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant nije dokazao da je imao ostvariv zahtjev, niti „legitimno očekivanje“ koje bi predstavljalo imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

60. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-169/17 (G. R.) | Sudska praksa | Aktio