Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5323/18 (S. B. i N. D.)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Invalid
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5323/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-5323/18, rješavajući apelacije Stanka Bojčića i Nenada Dragoljića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Stanko Bojčić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 005849 16 U od 7. juna 2018.

godine;

Nenad Dragoljić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 017428 16 Uvp od 27. septembra 2018. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-5323/18

1. Stanko Bojčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Darislav Paponja advokat iz Mostara, podnio je 17. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) broj 70 0 U 005849 16 U od 7. juna 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata od 28. jula 2016. godine kojim je ukinuto prvostepeno rješenje od 11. februara 2008. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 28. julom 2016. godine.

3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je osporeni akt tuženog donesen po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu apelanta na osnovu prvostepenog rješenja od 11. februara 2008. godine (kojim je apelantu priznat status RVI V kategorije sa 70% invaliditeta). Tokom navedenog postupka kontrole predmet je upućen nadležnoj ljekarskoj komisiji koja je 18. februara 2016. godine, na osnovu medicinske dokumentacije i neposrednog pregleda apelanta, utvrdila da vojni invaliditet apelanta iznosi ispod 20% stalno, uz obrazloženje da je ranije invaliditet cijenjen po tač. 201. b-40%, 61.a-30%, 104.a- 30% i 149.b-40% međutim, nakon izvršenog pregleda apelanta je konstatovano da nema osnova za primjenu navedenih tačaka prilikom određivanja stepena invaliditeta. Odlučujući o prigovoru apelanta na nalaz i mišljenje od 18. februara 2016. godine nadležna Ljekarska komisija za medicinska vještačenja je donijela novi nalaz i mišljenje 18. maja 2016. godine u kojem je potvrdila nalaz i mišljenje komisije od 18. februara 2016. godine. Vrhovni sud je naveo da je nadležna Ljekarska komisija dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, te da je i osporeno rješenje tuženog organa doneseno u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama koje regulišu ovu oblast. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je u postupku revizije nadležna Ljekarska komisija pravilno utvrdila procenat vojnog invaliditeta kod apelanta u odnosu na ranije utvrđeni procenat vojnog invaliditeta, odnosno da je tuženi organ na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite ukinuo konačno rješenje prvostepenog organa i sam riješio upravnu stvar u skladu sa čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. AP-6319/18

4. Nenad Dragoljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 6. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 017428 16 Uvp od 27. septembra 2018. godine.

5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba protiv rješenja tuženog Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS od 24. septembra 2015. godine, kojom je odbijena kao neosnovana njegova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja od 13. decembra 2013. godine. Tim prvostepenim rješenjem je odbačen kao nedopušten zahtjev apelanta za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) i prava na ličnu invalidninu.

6. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je apelant podnio zahtjev za priznavanje svojstva RVI, koji zahtjev je prvostepeni organ, nakon pribavljenog nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije od 12. decembra 2013. godine, odbacio kao nedopušten, dok je tuženi organ odbio kao neosnovanu žalbu apelanta, nakon pribavljenog nalaza i mišljenja drugostepene ljekarske komisije (koja je podržala nalaz prvostepene komisije), dok je pobijanom presudom odbijena tužba apelanta i održan na snazi osporeni akt tuženog organa. Vrhovni sud je istakao da su nadležne ljekarske komisije u konkretnom slučaju zaključile da oboljenje kičmenog stuba kod apelanta spada u kategoriju multifaktorijalno uslovljenih oboljenja iz odredbe člana 40. stav 3. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata RS (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca), te da su bile ispunjeni uslovi iz člana 130. stav 2. navedenog Zakona za odbacivanje apelantovog zahtjeva kao nedopuštenog. S tim u vezi, pravilno je nižestepeni sud odbio tužbu apelanta i time održao na snazi osporeni akt kojim je odbijena žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja kojim je odbačen kao nedopušten njegov zajtjev za utvrđivanje svojstva RVI i prava na ličnu invalidninu. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov navod iz zahtjeva da je sud nepravilno primijenio materijalne odredbe. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se nižestepeni sud prilikom odbijanja apelantove tužbe pozvao na odredbu člana 130. stav 2. Zakona o pravima boraca kojom je propisano da će prvostepeni organ odbaciti zahtjev stranke ako je zahtjev podnijet nakon stupanja na snagu Zakona o pravima boraca, a iz nalaza i mišljenja ljekarske komisije proizlazi da se radi o bolesti iz člana 40. stav 3. navedenog Zakona. Osim toga, pravilno se nižestepeni sud pozvao i na odredbu člana 93. Zakona o pravima boraca kojom je propisana nadležnost i sastav ljekarske komisije koja je nadležna za davanje nalaza i mišljenja kada organ odlučuje o ostvarivanju pravaiz boračko-invalidske zaštite, pa je ukazivanje apelanta u zahtjevu na odredbu člana 92. istog Zakona neosnovano je ta odredba nije relevantna za rješavanje u predmetnoj pravnoj stvari. Vrhovni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni zakonski uslovi za postupanje tuženog organa u skladu sa citiranim odredbama Zakona o pravima boraca, pa ne stoji navod iz zahtjeva da su organi uprave i nižestepeni sud pogrešno primijenili materijalno pravo. Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5323/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u predmetnim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, povredu navedenih prava vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, u predmetu AP-5323/18 apelant je tražio i naknadu troškova sastavljanja apelacije u iznosu od 280,80 KM, te se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U pogledu zahtjeva apelanta za naknadu troškova na ime sastavljanja apelacije (AP- 5323/18), Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizilazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacija snose isključivo apelanti.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5323/18 (S. B. i N. D.) | Sudska praksa | Aktio