Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2360/18 (N. K.)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2360/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2360/18, rješavajući apelaciju Nihada Krndžije, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nihad Krndžija protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 022781 14 U od 13. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nihad Krndžija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Damir Alagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 022781 14 U od 13. marta 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijena je apelantova tužba kojom se osporavalo rješenje tuženog (Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata), kojim je odbijena apelantova žalba i kojim se rješenje prvostepenog upravnog organa od 18. juna 2012. godine, mijenja utoliko što se poništava rješenje prvostepenog upravnog organa od 13. decembra 2005. godine.

3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je pravilno postupio tuženi, kada je dispozitivom osporenog rješenja poništio rješenje prvostepenog upravnog organa od 13. decembra 2005. godine, na koje je data saglasnost Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo od 20. februara 2006. godine, primjenom odredaba člana 260. stav 1. tačka 3. Zakona o upravnom postupku. Naime, da je navedenom odredbom propisano, da će rješenje koje je konačno u upravnom postupku, nadležni organ po pravu nadzora poništiti, između ostalog, ako je rješenje donio jedan organ bez saglasnosti, potvrde, odobrenja ili mišljenja drugog organa, a to je potrebno po zakonu ili drugom propisu osnovanom na zakonu. Kantonalni sud je istakao, da je u konkretnom slučaju, iz činjeničnog stanja spisa vidljivo da je rješenjem prvostepenog organa od 13. decembra 2005. godine, apelantu kao ratnom vojnom invalidu III grupe, sa 90 % invaliditeta, utvrđen veći procenat invaliditeta i to II grupe, sa 100 % vojnog invaliditeta, po osnovu ranjavanja i oboljenja. Međutim, da je iz nalaza i mišljenja Revizione ljekarske komisije od 14. februara 2006. godine, vidljivo da je Reviziona ljekarska komisija vojni invaliditet apelanta cijenila samo na osnovu ranjavanja, na koji način apelantu nije data saglasnost te Komisije, za utvrđivanje i ocjenu invaliditeta, po osnovu oboljenja PTSP-a. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da je rješenje prvostepenog organa od 13. decembra 2005. godine, donijeto protivno odredbi člana 260. stav 1. tačka 3. Zakona o upravnom postupku. Osim toga, da je odredbom člana 35. stav 1. Zakona o pravima branilaca i invalida odbrambeno - oslobodilačkog rata i članova njihovih porodica, propisano da prava, prema tom Zakonu, koja se stiču po osnovu rane, povrede, oboljenja, odnosno pogoršanja oboljenja, zastarijevaju u roku od tri godine, od dana stupanja na snagu tog Zakona, odnosno od dana nastanka rane, povrede, oboljenja ili pogoršanja oboljenja. Kantonalni sud je ukazao, da je iz spisa predmeta vidljivo, da je po zahtjevu apelanta rješenjem nadležnog organa od 13. decembra 2005. godine, bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida, jedino po osnovu ranjavanja. Nadalje, da iz činjeničnog stanja spisa nije vidljivo, da je apelant u zakonom propisanom roku predviđenom odredbom člana 35. stav 1. navedenog Zakona, tražio utvrđivanje svojstva ratnog vojnog invalida i po osnovu oboljenja, zbog čega je Kantonalni sud prigovore tužbe istaknute u tom pravcu cijenio bez uticaja na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant, između ostalog, navodi da mu je pravilno utvrđen invaliditet u visini od 100% iz razloga što organ uprave u postupku inspekcijskog nadzora rješenja od 13. decembra 2005. godine nije imao na raspolaganju medicinsku dokumentaciju prema kojoj je nesporno kod apelanta dijagnosticiran postratni traumatski sindroma i to još u toku 1995. godine. Takođe, da je u konkretnom slučaju počinjen niz povreda postupka, da je rješenje prvostepenog upravnog organa (od 18. juna 2012. godine) doneseno neblagovremeno, protekom svih propisanih i razumnih rokova i da kao takvo ne može proizvoditi pravne posljedice.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su upravni organi i Kantonalni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Nakon razmatranja činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Naime, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2360/18 (N. K.) | Sudska praksa | Aktio