Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6070/18 (GP „Niskogradnja“ AD Teslić i „Trgovina – Gradnja“ d.o.o. Zagreb)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6070/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-6070/18, rješavajući apelacije GP „Niskogradnja“ AD Teslić i „Trgovina – Gradnja“ d.o.o. Zagreb, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

GP „Niskogradnja“ AD Teslić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 60 0 Ps 018525 17 Rev od 4. jula 2018. godine i „Trgovina – Gradnja“ d.o.o. Zagreb protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Ps 002207 17 Rev od 5. juna 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-6070/18

1. GP „Niskogradnja“ AD Teslić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Branko Ristić, advokat iz Doboja, podnio je 30. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 60 0 Ps 018525 17 Rev od 4. jula 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom revizija tužene Općine Brod je usvojena, pa je Presuda Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Ps 018525 14 Pž od 17. novembra 2016. godine preinačena tako što je žalba apelanta odbijena i potvrđena je Presuda Okružnog privrednog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 60 0 Ps 018525 13 Ps od 27. februara 2014. godine. Tom presudom Okružnog privrednog suda odbijen je zahtjev apelanta da se obaveže tužena da mu na ime duga za izvršene građevinske radove isplati iznos od 12.953,27 KM, po okončanoj situaciji broj 12/11-0002 od 5. novembra 2012. godine i iznos od 65.609,61 KM po privremenoj situaciji broj 12/11-0003 od 5. novembra 2012. godine, odnosno ukupno 79.338,21 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je, pored ostalog, istakao da se u toku postupka pokazalo nespornim da su parnične stranke bile u višegodišnjoj poslovnoj saradnji u vezi sa izvođenjem radova na izgradnji i sanaciji puteva na području tužene. Nadalje, ukazano je da su 3. juna 2011. godine zaključili ugovor (na kojem apelant temelji svoje zahtjeve, ostale ugovore je sudu predočio vještak građevinske struke pri izradi nalaza i mišljenja) kojim su regulisali izvođenje radova na sanaciji lokalnih asfaltiranih puteva za 2011. godinu, u vrijednosti od 13.950,00 KM. Također, istaknuto je da su 31. augusta 2011. godine zaključili ugovor za izvođenje radova na asfaltiranju lokalnog puta u izletištu Sveta Petka u Dubokovcu, za ukupnu cijenu od 91.976,27 KM, dok su 9. decembra 2011. godine zaključili ugovor za izgradnju i asfaltiranje puta u određenim mjesnim zajednicama na području tužene, za ukupnu cijenu od 29.999,62 KM. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su pomenuti ugovori zaključeni na temelju ponuda dostavljenih od strane apelanta, kao izvođača, na osnovu konkurentskih zahtjeva, koje je stavila tužena kao naručilac, te da nije sporno da su radovi po ovim ugovorima izvedeni i da su plaćeni. Vrhovni sud je ukazao da apelant svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je došlo do povećanog obima radova na pripremi i asfaltiranju lokalnog puta do izletišta Sveta Petka i da su ti radovi u vrijednosti od 65.609,61 KM (čije plaćanje traži) izvedeni po usmenom nalogu načelnika tužene i direktora Agencije za razvoj tužene, te da su po nalogu istih lica izvršeni i dodatni radovi na sanaciji puteva na području tužene, u vrijednosti od 12.953,27 KM, čiju naplatu apelant također traži u ovom postupku. S druge strane, tužena je istakla da je sve ugovorene radove platila, a da radovi, čija se naplata traži u predmetnom postupku, nisu ni izvedeni, niti je u vezi sa njihovim izvođenjem zaključen bilo kakav ugovor između parničnih stranaka, niti postoji narudžbenica ili ponuda tužene za izvođenje tih radova. Vrhovni sud je ukazao da je kod navedenog stanja činjenica i navoda parničnih stranaka, prvostepeni sud našao da zahtjev apelanta za plaćanje radova na sanaciji puteva, u iznosu od 12.953,27 KM, nije osnovan zato što ti radovi nisu bili obuhvaćeni ugovorom zaključenim 3. juna 2011. godine (na koji se poziva apelant), koji se odnosio na ovu vrstu radova, niti iz tog ugovora proizlazi da je apelant mogao i trebao izvesti i neke druge radove (čl. 26. i 99. Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO), za čije izvođenje bi mu pripadala naknada. Nadalje, navedeno je da izvođenje radova na sanaciji puteva predstavlja ugovor o djelu iz člana

600. ZOO, ali da Zakon o javnim nabavkama, propisuje postupak za njegovo zaključenje, što u konkretnom slučaju nije učinjeno za radove čija naplata se traži u ovom postupku, pa da zato nema valjanog osnova na kojem bi se temeljio zahtjev apelanta u ovom dijelu. Isto tako, kako okončana situacija od 5. novembra 2012. godine (na kojoj apelant temelji ovaj zahtjev) nije potpisana od strane tužene kao eventualnog naručioca, niti nadzornog organa (koji za ove radove nije ni imenovan), ukazano je da ni ona ne može predstavljati osnov za isplatu traženog iznosa, ovo pogotovo kod činjenice da se iz izvedenih dokaza ne vidi da li su i kada ti radovi izvedeni. Također, u vezi sa zahtjevom za plaćanje izvedenih radova na pripremi i asfaltiranju puta prema izletištu Sveta Petka u Dubokovcu, istaknuto je da je prvostepeni sud našao da ovi radovi predstavljaju građevinske radove za koje je nužno zaključiti ugovor o građenju saglasno odredbi člana 630. ZOO, koji mora biti sačinjen u pismenoj formi, te da se kod njegovog zaključenja također mora provesti postupak propisan odredbama Zakona o javnim nabavkama. Budući da nije tako urađeno, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno našao da nema valjanog osnova na kojem bi se mogao temeljiti zahtjev za isplatu spornog iznosa od 65.609,61 KM, slijedom čega je odbio zahtjev apelanta u cjelini. Najzad, Vrhovni sud je istakao da kako nije sporno da su parnične stranke bile u kontinuitetu u poslovnim odnosima, po osnovu zaključenih ugovora o izvođenju radova na sanaciji, izgradnji i asfaltiranju lokalnih puteva i to na istim lokacijama, nije pouzdano utvrđeno, bez obzira na provedeno vještačenje po vještaku građevinske struke, da su sporni radovi izvedeni, odnosno da nisu bili obuhvaćeni zaključenim ugovorima za koje je plaćena ugovorena cijena i koji nisu predmet spora. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da pod uslovom i da se prihvati da se radi o radovima koji nisu obuhvaćeni naprijed navedenim pismeno zaključenim ugovorima i da nema sumnje da su izvedeni, nije dokazana njihova vrijednost (pa tako ni visina tužbenog zahtjeva), kod činjenice da ni jednim materijalnim dokazom, pa ni iskazima saslušanih svjedoka nije utvrđeno koji obim radova su ugovorile parnične stranke i za koju cijenu.

AP-7028/18

4. „Trgovina – Gradnja“ d.o.o. Zagreb (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Slaven Jukić, advokat iz Livna, podnio je 27. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Ps 002207 17 Rev od 5. juna 2018. godine.

5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezan je apelant da tužitelju „Gramping“ d.o.o. Posušje na ime izvršenih, a neisplaćenih građevinskih radova isplati novčani iznos od 31.359,33 KM, dok je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev za raskid Ugovora o građenju od 29. maja 2002. godine sklopljen između apelanta kao naručitelja i tužitelja kao izvođača, kao i zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 127.128,98 KM na ime naknade štete zbog neizvršenih radova i neotklanjanja nedostataka na objektu.

6. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da je u toku postupka utvrđeno da su parnične stranke 29. maja 2002. godine zaključile ugovor po kojem će tužitelj izvršiti sve građevinske i zanatske radove na staroj kući, na zgradi, garaži i radioni, prema projektnoj dokumentaciji i po sistemu „ključ u ruke“. Nadalje, navedeno je da je nadzor objekta vodio arhitekt V. U., koji je sačinio projekat, te da su tokom izvođenja radova vršene izmjene i dopune projekta bez njegovog znanja, jer su direktno dogovarali, mijenjali i dopunjavali radove tužitelj i apelant, najviše usmenim putem, bez sastavljanja pismene forme. Također, utvrđeno je da je zbog znatnih promjena odstupljeno od ugovorene koncepcije sistema „ključ u ruke“, te da je 11. juna 2003. godine tužitelj napustio gradilište apelanta. Na osnovu predmetnog činjeničnog utvrđenja prvostepeni sud je usvojio zahtjev tužitelja do iznosa od 31.359,33 KM, a u preostalom dijelu ga je odbio, dok je odbio i protivtužbeni zahtjev apelanta sa obrazloženjem da apelant u smislu odredaba čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku nije pružio odgovarajuće dokaze na okolnosti prouzročene štete u navedenom iznosu. U vezi s tim, ukazano je na utvrđene činjenice, tj. da za vrijeme izvođenja radova nije bilo bitnih primjedbi na kvalitet radova od strane nadzornog organa, kako je ugovoreno po članu 7. Ugovora stranaka, da je nakon uvođenja novog izvođača došlo da nastavaka radova tek u desetom mjesecu 2005. godine, dakle nakon dvije godine od važenja garantnog roka, i da su tada nadzorni organ te vlasnik objekta i vještak našli određene nedostatke, te da primopredaja radova nije nikada obavljena. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je prihvatio zaključak drugostepenog suda, a cijeneći Ugovor stranaka (član 8. Ugovora), da su ugovorne strane morale zajednički ustanoviti nedostatke tokom trajanja garantnog roka, a što nije učinjeno. Naime, tek ukoliko se ne pristupi otklanjanju nedostataka u roku i na način kako ga u pozivu pozove naručilac, tek tada bi naručilac bio ovlašten povjeriti drugoj organizaciji izvođenje radova na teret izvođača. Međutim, istaknuto je da apelant na navedeni način nije postupio, odnosno nije koristio ugovorni način rješavanja eventualno utvrđenih zajedničkih nedostataka, naručilac i nadzorni organ nisu uočili nedostatke koji se ističu, a drugi izvođač je uveden tek u desetom mjesecu 2005. godine. Prema tome, Vrhovni sud je ukazao da su na ovako utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe člana 126. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku, kada su odbili apelantov zahtjev za isplatu naknade štete, jer je on bio dužan dokazati sve relevantne činjenice na okolnosti da je tužitelj nekvalitetno izveo ugovorene radove, kao i da su nekvalitetno izvedeni radovi u uzročno-posljedičnoj vezi sa nastalom štetom apelanta, pa da je sve dovelo do angažovanja druge firme za otklanjanje nedostataka. Međutim, Vrhovni sud je istakao da i po shvatanju tog suda apelant na navedene okolnosti nije pružio odgovarajuće dokaze, pa je pravilnom primjenom instituta tereta dokazivanja, prvostepeni sud, a što je prihvatio i drugostepeni sud, pravilno odlučio kada je usvojio djelimično zahtjev tužitelja, a odbio protivužbeni zahtjev apelanta. Dakle, Vrhovni sud je naveo da kada su uzmu u obzir sve utvrđene pravno relevantne činjenice za koje je vezan taj sud, pravilno je drugostepeni sud primijenio materijalno pravo i to odredbe čl. 630., 633. i 634. ZOO.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-6070/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO i Zakona o parničnom postupku na predmetne situacije, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6070/18 (GP „Niskogradnja“ AD Teslić i… | Sudska praksa | Aktio