Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-96/17 (R.K., Z.K. i S.Č.)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kolektivni ugovor
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-96/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 96/17, rješavajući apelaciju R.K. i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka c), članka 57. stavak (2) toč. a) i b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. siječnja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija R.K., Z.K. i S.Č.
podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 031540 16 Rsž 2 od 16. studenog 2016. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 031540 15 Rs 2 od 16. svibnja 2016. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena dopuna apelacije R.K., Z.K. i S.Č.
podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 031540 16 Rsž 2 od 16. studenog 2016. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 031540 15 Rs 2 od 16. svibnja 2016. godine zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. R.K., Z.K. i S.Č. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Širokog Brijega i Posušja, koje zastupa Jerko Gavran, odvjetnik iz Posušja, podnijeli su 9. siječnja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Rs 031540 16 Rsž 2 od 16. studenog 2016. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Rs 031540 15 Rs 2 od 16. svibnja 2016. godine. Apelanti su 13. travnja 2017. godine dostavili dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 31. listopada 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 9. studenog, Općinski sud i tuženi 12. studenog 2018. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 64 0 Rs 031540 13 Rs od 19. veljače 2015. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i obvezan tuženi da apelantima isplati na ime neisplaćenog toplog obroka, naknada za godišnji odmor, razlike neisplaćenog dijela plaća sa zakonskim kamatama u iznosima preciziranim u presudi (za razdoblje 2011-2013. godina), da im uplati sve naknade za MIO za navedena razdoblja detaljno precizirana u presudi, te da im naknadi troškove postupka precizirane u presudi.
6. Protiv navedene presude tuženi je podnio priziv Kantonalnom sudu, koji je Rješenjem broj 64 0 Rs 031540 15 Rsž od 30. rujna 2015. godine priziv uvažio, ukinuo osporenu prvostupanjsku presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, jer je utvrđeno da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, te da je stoga i materijalno pravo pogrešno primijenjeno.
7. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 64 0 Rs 031540 15 Rs 2 od 16. svibnja 2018. godine kojom je kao neutemeljen odbijen tužbeni zahtjev apelanata za isplatu neisplaćenog toplog obroka, razlika plaća, naknada za godišnji odmor sa zakonskim kamatama i neuplaćenih doprinosa u navedenim razdobljima, kao i da im tuženi naknadi troškove postupka, sve precizirano u presudi. Presudom je određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je u postupku utvrđeno da su apelanti uposlenici Općinskog suda, da su raspoređeni na radna mjesta precizirana u presudi, da im za 2011, 2012. i 2013. godinu nije isplaćivana naknada za topli obrok i regres sukladno odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), da im je smanjena osnovica za obračun plaće i to u travnju 2013. godine za 8%, da zbog navedenog apelanti potražuju isplatu razlike navedenih naknada i plaća sukladno Kolektivnom ugovoru. S tim u svezi je obrazloženo da se Zakonom o namještenicima u tijelima državne službe u Zapadnohercegovačkom kantonu (u daljnjem tekstu:: Zakon o namještenicima) uređuju radnopravni status namještenika u tijelima državne uprave tuženog, grada i općine, poslovi koje obavljaju namještenici, plaće, naknade i druga prava, dužnosti i odgovornosti iz radnog odnosa i druga pitanja koja se odnose na radnopravni status namještenika u tijelima tuženog (članak 1), a da se na radnopravni status namještenika u tijelima tuženog primjenjuje Zakon o radu („Službene novine FBiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) i drugi opći propisi o radu i kolektivni ugovor, osim u pitanjima koja su regulirana ovim zakonom (članak 2).
8. Nadalje je navedeno da su naknade na koje namještenik ima pravo regulirane člankom 45. Zakona o namještenicima a prema kojoj odredbi namještenik ima pravo, između ostalih, na naknadu za ishranu za vrijeme rada i regres za godišnji odmor, dok visinu te naknade ugovaraju kolektivnim ugovorom Sindikat i Vlada tuženog. Dakle, navedenim zakonom o namještenicima nije utvrđena visina naknade za ishranu za vrijeme rada (topli obrok) i regresa za godišnji odmor, odnosno propisano je da visinu te naknade imaju ugovoriti Sindikat i Vlada tuženog. S tim u svezi je navedeno da kod tuženog visina navedenih naknada nije bila utvrđena kolektivnim ugovornom u spornom razdoblju jer nije bio zaključen kolektivni ugovor između tuženog i Sindikata kao predstavnika službenika/namještenika organa uprave i sudske vlasti), nego je, zbog navedenog, visine tih naknada utvrdila Vlada tuženog Odlukom o naknadama iz osnova materijalnih prava uposlenika kod korisnika proračuna. S tim u svezi je navedeno da je kolektivni ugovor svaki pisani sporazum o uvjetima rada i uposlenja zaključen, s jedne strane, od poslodavaca i, s druge strane, sindikalnih organizacija radnika, ili ako nema takvih radničkih organizacija, od predstavnika zainteresiranih radnika koji su pravovaljano izabrani i opunomoćeni od takve skupine radnika, a u suglasnosti s nacionalnim zakonodavstvom. Općinski sud je nadalje naveo da, obzirom na to da se svaki ugovor, pa tako i kolektivni, zaključuje isključivo putem suglasnosti volja njihovih sudionika, može se, prema mišljenju tog suda, reći da je on po svojoj prirodi dragovoljnog karaktera. S tim u svezi je navedeno da iz utvrđenih činjenica jasno proizlazi da u konkretnom slučaju nije uopće došlo do postupka pregovaranja u pogledu zaključenja kolektivnog ugovora na razini tuženog kojim bi se utvrdila visina navedenih naknada između Vlade i Sindikata obzirom na to da je Sindikat registriran 10. listopada 2013. godine, budući da je izostala bilo kakva inicijativa ovlaštenih sudionika.
9. Općinski sud je naveo da, sukladno navedenom utvrđenju, kako je izostalo bilo kakvo pregovaranje ovlaštenih sudionika u pogledu zaključenja kolektivnog ugovora, prema mišljenju Općinskog suda, nema suglasnosti volja za zaključenje takvog ugovora a kako nije bilo Sindikata do listopada 2013. godine, tako nije izvršeno ni pristupanje predmetnom kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti, jer tuženi nije imao s kim pristupiti tom ugovoru. Zbog navedenog, prema mišljenju Općinskog suda, nije bilo mjesta ni primjeni spomenutog kolektivnog ugovora. Nadalje je obrazloženo da, prema Zakonu o namještenicima, nije utvrđena visina spornih naknada, nego je njihovo određivanje u domeni kolektivnog pregovaranja do kojeg nije došlo, pa se isplata predmetnih naknada, prema mišljenju tog suda, vršila prema Odluci Vlade tuženog o naknadama koji akt, prema mišljenju tog suda, predstavlja supstitut kolektivnog ugovora, odnosno zamjenjuje ga, jer on nije zaključen zbog odsustva pregovaračke inicijative. Nadalje, Općinski sud je naveo da apelanti potražuju isplatu razlike plaća za razdoblje od 1. travnja 2013. do 1. srpnja 2014. godine, jer im je od travnja 2013. godine pa nadalje isplaćivana plaća umanjena za 8%, na temelju sporne Odluke Vlade tuženoga. Navedeno je da je, u svezi s tim, sporno bilo pitanje može li se od travnja 2013. godine na apelante primjenjivati Odluka Vlade o utvrđivanju osnovice za izračun brutoplaće koja je objavljena u „Narodnim novinama“ broj 6/2013. S tim u svezi, Općinski sud je naveo da je stupanjem na snagu ove odluke prestala važiti ranija Odluka o utvrđivanju osnovice za izračun brutoplaće koja je bila za 8 % veća, ali kako u vrijeme donošenja Odluke Vlade tuženog kojom je osnovica smanjena, apelanti nisu bili organizirani u Sindikat, jer je on registriran 10. listopada 2013. godine a navedena odluka donesena 4. travnja 2013. godine, to ni u ovom slučaju Vlada tuženog prije donošenja odluke o utvrđivanju osnovice za izračun plaće nije imala mogućnost vršiti bilo kakve pregovore sa predstavnicima Sindikata državnih službenika i namještenika u organima državne službe tuženog, jer je nesporno utvrđeno da je taj sindikat osnovan nakon donošenja sporne odluke. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio odluku kao u dispozitivu.
10. Protiv navedene presude i apelanti i tuženi su podnijeli prizive Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 64 0 Rs 031540 16 Rsž 2 od 16. studenog 2016. godine priziv apelanata odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsku presudu u stavku 1. izreke, dok je priziv tuženog djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu-rješenje pod točkom 2. izreke preinačio na način da je utvrđeno da su dužni apelanti tuženom na ime troškova postupka isplatiti iznos preciziran u presudi. Presudom je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka na ime sastavljanja odgovora na priziv. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da, kako iz provedenih dokaza u spisu proizlazi da Vlada tuženog nije zaključila, odnosno nije pristupila Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH, te da apelanti nisu osnovali i registrirali sindikat (registriran tek 10. listopada 2013. godine), onda Vlada tuženog, u nedostatku suprotne strane sa kojom je trebala zaključiti Kolektivni ugovor, prema mišljenju i Kantonalnog suda, nije ni mogla ništa drugo nego donijeti spornu Odluku o naknadama iz osnova materijalnih prava uposlenika kod tuženog kojom je odredila visinu spornih naknada i sukladno njoj i isplaćivala naknade, pa je prvostupanjski sud, prema mišljenju Kantonalnog suda, za razliku od neutemeljenih navoda priziva, pravilno postupio kad je odlučio kao u izreci pobijane odluke. Isto tako su, kako je obrazložio Kantonalni sud, neutemeljeni prizivni navodi apelanata vezani za nezakonitost odluke tuženog o utvrđivanju osnovice za izračun plaća od 4. travnja 2013. godine zbog toga što u vrijeme donošenja navedene odluke Sindikat koji bi predstavljao apelante nije bio osnovan, pa tuženi nije ni mogao pregovarati sa Sindikatom o polaznoj osnovici za obračun plaće, niti je moguće bilo primijeniti granski kolektivni ugovor na razini Federacije, jer ga tuženi nije imao s kim potpisati. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabranu zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Navode da je nesporno da tuženi nikada nije stupio ni u kakve pregovore sa Sindikatom, niti je učinio bilo što kako bi se ugovorile visine navedenih naknada i osnovica plaće, već je primjenjivao svoju odluku iako je Zakonom o namještenicima kod tuženog propisano da se pravilnici o plaćama i naknadama namještenika određuju isključivo prema Kolektivnom ugovoru, a kojem, također, tuženi nikada nije pristupio, što redovni sudovi nisu prihvatili kao nezakonito ponašanje tuženog, već su takvo postupanje odobrili u osporenim odlukama. Navode da prilikom donošenja odluke o plaćama tuženi nije izvršio konzultacije, niti je pribavio mišljenje Sindikata, pa ni bilo kojeg sa teritorija tog kantona za što, također, apelanti smatraju da je nezakonito postupanje tuženog. Apelanti navode da je ovakvo nezakonito ponašanje, kakvo je bilo ponašanje tuženog, kao nezakonito potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda broj AP 2966/15 od 12. siječnja 2016. godine kojom je odlučeno da je nezakonita odluka vlade u tom predmetu kojom je jednostrano smanjena plaća namještenicima za 8%. Zbog toga, apelanti smatraju da je otvoren put velikoj pravnoj nesigurnosti i samovolji jedne strane u postupku, jer bi, prema redovnim sudovima, bilo zakonito ako bi tuženi apelantima smanjio plaću i na samo jednu KM ako bi to bilo sukladno njegovoj odluci.
b) Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neutemeljena, jer je nesporno da tuženi nije imao s kim pregovarati u svezi sa spornom naknadom i osnovicom za plaću, jer u vrijeme donošenja odluke o tim naknadama i osnovici još uvijek nije bio osnovan Sindikat, koji bi bio pregovarač u ime apelanata i drugih uposlenih u sudovima i organima uprave.
13. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava apelanata, te da apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu.
14. Tuženi je naveo da, kako nije bilo Sindikata koji bi zastupao interesa apelanata, nije bilo ni suprotne pregovaračke strane sa kojom bi se dogovorio o spornim naknadama i osnovici plaće zbog čega smatra da je apelacija neutemeljena i da je treba odbiti.
V. Relevantni propisi
15. U Zakonu o namještenicima u tijelima državne službe Zapadnohercegovačkog kantona („Narodne novine ZHK“ br. 16/08, 7/09, 8/12, 8/13 i 4/13) relevantne odredbe glase: Članak 2.
Na radno-pravni status namještenika u tijelima državne službe primjenjuje se Zakon o radu (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 43/99, 32/00 i 29/03) i drugi opći propisi o radu i kolektivni ugovori, osim u pitanjima koja su regulirana ovim Zakonom. Članak 40. st. 1. i 3.
1. Namještenik ima pravo na plaću utvrđenu za radno mjesto na koje je postavljen.
3. Polazna osnovica za obračun plaća namještenika u svim tijelima državne službe svih nivoa vlasti u Županiji je jedinstvena, a čini je polazna osnovica za obračun plaća državnih službenika koja se utvrđuje na način propisan Zakonom o državnim službenicima.
Članak 41.
Namještenik ima pravo na naknadu za:
a) troškove prijevoza na posao i sa posla;
b) ishranu za vrijeme rada;
c) regres za godišnji odmor;
d) slučaj teže bolesti namještenika, ili člana njegove uže obitelji, ili u slučaju smrti člana uže obitelji i namještenika kada naknada pripada članovima njegove obitelji;
e) troškove za edukaciju;
f) jubilarne nagrade;
g) otpremninu pri odlasku u mirovinu.
2. Uvjeti za ostvarivanje naknada iz stavka 1. ovog članka utvrđuju se propisom Vlade Županije koji se za ove naknade donosi za državne službenike na temelju Zakona o državnim službenicima.
3. Visinu naknada iz stavka 1. ovog članka ugovaraju kolektivnim ugovorom sindikat i Vlada Županije.
Članak 47.
1. Rukovoditelj tijela državne službe dužan je donijeti pravilnik o plaćama i naknadama.
2. Pravilnik se donosi sukladno ovim Zakonom, podzakonskim propisima i kolektivnim ugovorom.
16. U Zakonu o radu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03), koji je bio na snazi u predmetnom razdoblju, relevantne odredbe glase:
Članak 68.
Plaće uposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Članak 69.
Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja.
Poslodavac kojeg obvezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može uposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
VI. Dopustivost
17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. U odnosu na apelaciju
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 64 0 Rs 031540 16 Rsž 2 od 16. studenog 2016. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelanti su primili 8. prosinca 2016. godine a apelacija je podnesena 9. siječnja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
U odnosu na dopunu apelacije
21. Pri ispitivanju dopustivosti dopune apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine i citiranog članka 18. stavak (1), te članka 22. stavak (3) Pravila Ustavnog suda.
22. Članak 22. stavak (3) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija/zahtjev se bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati izvan roka iz članka 18. stavak (1) ovih pravila.
23. Obzirom na to da je, kako je već rečeno, apelantima osporena presuda uručena 8. prosinca 2016. godine a dopuna apelacija podnesena 13. travnja 2017. godine bez zahtjeva Ustavnog suda za dopunu, proizlazi da je dopuna apelacije podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 18. stavak (1) i člankom 22. stavak (3) Pravila Ustavnog suda. Sukladno navedenom, Ustavni sud je zaključio da je dopuna apelacije podnesena nepravodobno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporenu Presudu Kantonalnog suda broj 64 0 Rs 031540 16 Rsž 2 od 16. studenog 2016. godine.
24. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (1) i članka 22. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
VII. Meritum
25. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. i članka 17. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.[...]
27. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.[...]
28. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja prava apelanata iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, te, stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
29. Apelanti ukazuju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenično stanje. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenim činjenicama.
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je tužbeni zahtjev apelanata za isplatu spornih naknada i razlike plaća odbijen jer je utvrđeno da u vrijeme kada je tuženi donio spornu odluku kojom je regulirano pitanje navedenih naknada i osnovice plaće, nije bio formiran sindikat uposlenika organa uprave i sudova kod tuženog i da je takav sindikat formiran i registriran tek 13. listopada 2013. godine, zbog čega tuženi nije imao s kim pregovarati o navedenim pitanjima, kao ni pristupiti Kolektivnom ugovoru za uposlenike navedenih organa. Ustavni sud smatra da je ovakvo obrazloženje redovnih sudova sukladno pravu na pravično suđenje. S tim u svezi, Ustavni sud smatra, obzirom na citirane odredbe Zakona o namještenicima i Zakona o radu, da tuženi nije donio spornu odluku, u takvom slučaju, suprotno navodima apelanata, nastala bi pravna praznina ( a ne njenim donošenjem), jer tada ne bi bilo moguće izvršiti obračun i isplatu plaća zaposlenim u navedenim oblastima rada. Ovo zato što navedenim relevantnim zakonskim propisima nisu bile regulirane visina navedenih naknada i osnovica plaće, već su ti propisi upućivali na odredbe kolektivnih ugovora i pravilnika o radnim odnosima prilikom određivanja visina navedenih naknada i osnovice plaće. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u obrazloženjima redovnih sudova nema ništa što bi ukazivalo da su ti sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, ili da je činjenično stanje u konkretnom slučaju ostalo nerazjašnjeno zbog čega Ustavni sud navode apelanata smatra neutemeljenim.
32. Ustavni sud, također, ukazuje da je pozivanje apelanata na praksu Ustavnog suda iz predmeta broj AP 2966/15 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2966/15 od 12. siječnja 2016. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) neutemeljeno. Ovo stoga što je u navedenoj odluci, između ostalih, apelacija tuženog odbačena kao prima facie neutemeljena, jer je utvrđeno da nije bilo moguće primijeniti sporne odluke tuženog na uposlene u policiji zato što su ti uposleni imali formiran sindikat koji je mogao pregovarati sa tuženim, a što u konkretnom, kako je već rečeno, nije slučaj.
33. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Ostali navodi
34. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu i da su redovni sudovi zloupotrijebili pravo. Kako apelanti kršenje prava na imovinu vezuju za kršenje prava na pravično suđenje u segmentu primjene prava i utvrđivanja činjenica, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, te kako apelanti ničim ne obrazlažu na koji način je pravo zloupotrijebljeno, to nema ni kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti zloupotrebe prava iz članka
17. Europske konvencije.
VIII. Zaključak
35. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo ili utvrdili činjenice kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata za isplatu naknada koje proizlaze iz radnog odnosa i razlike isplaćenih plaća, jer u vrijeme donošenja sporne odluke tuženog kojom su navedene naknade i plaće regulirane nije bio oformljen sindikat koji bi zastupao, između ostalih, apelante i pregovarao sa tuženim o navedenim pitanjima i sa tuženim potpisao pristupanje kolektivnom ugovoru.
36. Nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ni zabrane zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije kada apelanti navode o kršenju prava na imovinu vezuju za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, i kada apelanti nisu obrazložili na čemu smatraju da se temelji zloupotreba prava.
37. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) i članka 18. stavak (3) točka c) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević