Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2003/18 (N.R.)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vanparnični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2003/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2003/18, rješavajući apelaciju N. R., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio N. R.

protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 V 022426 17 Gž od 8. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N. R. (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 2. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 V 022426 17 Gž od 8. februara 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja, kojim je odbijen apelantov prijedlog da se uredi međa između parcela apelanta sa parcelama protivnika predlagača M. V. (sve bliže opisano u izreci prvostepenog rješenja), te je utvrđeno da je povučen apelantov prijedlog za uređenje međa sa protivnicima predlagača A. V. i G. K..

3. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je postupak u ovom vanparničnom predmetu pokrenut radi uređenja međe, da je rješenjem suda od 5. aprila 2016. godine naloženo apelantu da uredi prijedlog (da naznači brojeve susjednih parcela, dostavi izvod iz posjedovnih listova i zk. uložaka i kopiju katastarskog plana), da je apelant dostavio traženu dokumentaciju, te da je u odnosu na A. V. i G. K. povukao prijedlog. Nadalje, da je na raspravi održanoj 27. septembra 2016. godine, naloženo apelantu da u roku od 15 dana uplati predujam za troškove na ime uviđaja i vještačenja po vještaku geodetske struke, te da je prvostepeni sud podnescima od 16. februara 2017. godine i 13. marta 2017. godine ponovo pozvao apelanta da predujmi troškove uviđaja na licu mjesta. Zatim, da je apelant obavijestio prvostepeni sud da sudska komisija izlazi 21. marta 2017. godine u predmetima 73 0 V 025308 16 V i 73 0 V 022426 15 V, da se predmeti spoje radi bržeg rješavanja i smanjenja troškova. Nadalje, da je prvostepeni sud odbio apelantov prijedlog da se uredi međa između označenih parcela apelanta i protivnika predlagača, uz obrazloženje da apelant nije postupio po rješenju suda i nije uplatio predujam za izvođenje uviđaja na licu mjesta i vještačenja, primjenom odredbe člana 385. Zakona o parničnom postupku (kojim je propisano da stranka koja predlaže izvođenje dokaza po nalogu suda unaprijed polaže iznos potreban za izmirenje troškova koji će nastati povodom izvođenja dokaza, te da će sud odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku koji sud odredi) i člana 183. Zakona o vanparničnom postupku (kojim je propisano da sud među uređuje na licu mjesta obilježavanjem međe trajnim i vidnim međašnim znacima). Okružni sud je ocijenio da navodi žalbe, da je sud bio dužan da zakaže ročište radi sporazumnog uređenja međe, ne mogu ishoditi drugačiju odluku suda u konkretnom slučaju iz razloga što je protivnik predlagača M. V. na ročištu od 27. septembra 2016. godine, izjavio da njegova parcela ne graniči sa parcelama apelanta, da nije jasno između kojih parcela apelant traži uređenje međe, što se može utvrditi uviđajem na licu mjesta uz učešće vještaka, iz čega proizlazi da nije bilo osnova za sporazumno uređenje međe. Nadalje, da su kao neosnovani ocijenjeni i navodi žalbe da je supruga protivnika predlagača G. K. saglasna da se uređenje međe izvrši po starom premjeru, budući da je apelant na ročištu od 27. septembra 2016. godine u prisustvu punomoćnika izjavio da povlači prijedlog za uređenje međe u odnosu na G. K. (koji je umro). Okružni sud je ukazao da iz stanja spisa proizlazi da je sud podneskom od 13. marta 2017. godine obavijestio apelanta (a vezano za žalbene navode da je tražio da se spoje predmeti radi ekonomičnosti postupka), da se u predmetima 73 0 V 025308 16 V i 73 0 V 022426 15 V radi o postupku uređenja međe sa različitim protivnicima predlagača, da se postupci nalaze u različitim fazama rješavanja, te da se neće vršiti spajanje postupka.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi proizvoljno tumačili odredbe Zakona o parničnom postupku, da je apelant više puta u toku postupka isticao da se zbog ekonomičnosti postupka odredi jedan uviđaj na licu mjesta, da prvostepeni sud nije pravilno postupio kad je odlučivao o apelantovom zahtjevu da se spoje predmeti, jer je taj zahtjev trebao dostaviti protivpredlagačima na izjašnjenje i o istom odlučiti rješenjem, a da je prvostepeni sud samo dopisom obavijestio apelanta da se neće vršiti spajanje predmeta, te da su redovni sudovi zanemarili načelo ekonomičnosti. Apelant se takođe žali na dužinu trajanja predmetnog postupka, jer je isti, iako jednostavan postupak, trajao skoro četiri godine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili Zakon o parničnom postupku. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na navode kojim se osporava dužina trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak okončan u roku od oko dvije godine i osam mjeseci (pokrenut 12. juna 2015. godine, a okončan 8. februara 2018. godine), u kojem periodu su donesene dvije odluke, a što je primjereno okolnostima konkretnog slučaja (a imajući u vidu da je i apelant svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka, da je podnio neuređen prijedlog, da je više puta pozivan da uplati potrebne troškove za izvođenje uviđaja i vještačenje, a što nije učinio). S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2003/18 (N.R.) | Sudska praksa | Aktio