Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1781/18 (Općina Kiseljak)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1781/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1781/18, rješavajući apelaciju Općine Kiseljak, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Općina Kiseljak protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 036979 17 Gž od 9. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Kiseljak (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko javno pravobranilaštvo u Kiseljaku, podnijela je 19. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 036979 17 Rev od 21. decembra 2017. godine kojim je odbačena revizija tužitelja „Banja Kiseljak-Hotel Dalmacija“ d.d. za ugostiteljstvo i turističku djelatnost Kiseljak izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 P 036979 17 Gž od 9. juna 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1909/15 od 25. oktobra 2017. godine, u odnosu na predmet AP-3632/17, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Kantonalnog suda od 9. juna 2017. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. U konkretnom slučaju, konačnom odlukom je, između ostalog, utvrđeno da je apelantica neovlašteno i bez saglasnosti tužitelja 13. septembra 2016. godine, angažovanjem radnika preduzeća „Ceste“ d.o.o. Kiseljak, ušla u posjed nekretnine označene kao k.č. br. 1187/7 iz zk. ul. br. 1594 k.o. s.p. Podastinje po starom premjeru, a koja parcela po novom premjeru odgovara dijelu parcele k.č. 1274 k.o. Kiseljak na način da je nasula materijal, grubo izravnan, pripremljen kao pristup novoizgrađenom mostu, čime je tužitelju oduzela posjed dijela navedene parcele. Shodno tome, naloženo je apelantici da ukloni nasuti materijal i preda tužitelju u posjed gore navedeni dio nekretnine, te da se ubuduće kloni takvog i sličnog ometanja i osporavanja posjeda i vlasništva.
3. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je tužitelj 8. oktobra 2016.godine podnio tužbu protiv apelantice radi uznemiravanja prava vlasništva. Također, ukazano je da je apelantica zaposjela nekretnine tužitelja, pobliže precizirane u izreci prvostepene presude (između ostalog i predmetnu nekretninu) na način da je angažirala preduzeće „Ceste“ d.o.o. Kiseljak za izvođenje predmetnih građevinskih radova. Isto tako, navedeno je da je tužitelj cijelo vrijeme bio u posjedu tih nekretnina, a apelantica je ušla u posjed tih nekretnina na način kako je to opisano u tužbi. Nakon toga, istaknuto je da su te nekretnine zajedno sa ostalim državnim kapitalom privatizovane u postupku privatizacije tužitelja još 2000. godine, ali privatizacija nije na tim nekretninama provedena kroz zemljišne knjige tako da su te nekretnine u vlasništvu apelantice, odnosno Lovačkog društva „Lještarka" iz Kiseljaka (koje je vlasnik predmetne nekretnine). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja obzirom da on tvrdi da se radi o njegovim parcelama koje je stekao u postupku privatizacije, pa kako do danas nije upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik istih, ima se smatrati njihovim pretpostavljenim vlasnikom, te da apelantica nije mogla ući u posjed tih nekretnina bez njegove saglasnosti, odnosno da li je apelantica takvim postupanjem učinila radnju uznemiravanja prava vlasništva. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 131. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da savjesni posjednik individualne određene stvari, koji je tu stvar stekao na osnovu podobnom za sticanje prava vlasništva i na zakonit način (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahtjeva povrat stvari i od savjesnog posjednika kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu. Dakle, istaknuto je da iz navedenog proizilazi da pretpostavljeni vlasnik ima pravo tražiti povrat stvari i kada se ona nalazi u posjedu savjesnog posjednika ukoliko je ovaj drži bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu. Naime, navedeno je da je u konkretnoj pravnoj stvari prvostepeni sud, pored ostalog, utvrdio da je parcela k.č. br. 1187/7 iz zk. ul. br. 1594 k.o. s.p. Podastinje vlasništvo Lovačkog društva ,,Lještarka“ iz Kiseljaka sa dijelom 1/1. Budući da je apelantica zaposjela tu parcelu na opisani način, Kantonalni sud je naveo da je tužbeni zahtjev tužitelja kao pretpostavljenog vlasnika osnovan u dijelu u kojem traži predaju u posjed te nekretnine. Dakle, ukazano je da iz svega naprijed navedenog proizilazi da je tužitelj, kao pretpostavljeni vlasnik koji traži u posjed predaju predmetne parcele, uspio dokazati status pretpostavljenog vlasništva jer je u postupku privatizacije društva kupio i spornu parcelu.
4. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjena odredba člana
131. Zakona o stvarnim pravima. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantičino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava navedenih u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao dovoljno jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi da je primjena relevantnih odredaba Zakona o stvarnim pravima u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević