Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4689/16 (S.K, F.K, S.K, Z.M, H.M. i E.K.)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Služnost
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Dosjelost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Uknjižba
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4689/16

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4689/16, rješavajući apelaciju S.K. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija S.K., F.K., S.K., Z.M., H.M. i E.K.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja postupka u predmetu koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku pod brojem 51 0 P 001294 16 Gž 3 od 31. augusta 2016. godine.

Nalaže se Vladi Srednjobosanskog kantona da, u skladu sa članom 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima S.K., F.K., S.K., Z.M., H.M. i E.K. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 750,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Srednjobosanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija S.K., F.K., S.K., Z.M., H.M. i E.K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 001294 16 Gž 3 od 31. augusta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 001294 15 P3 od 22.

januara 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. S.K., F.K., S.K., Z.M., H.M. i E.K. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Travnika, koje zastupa Berina Krnjić, advokat iz Travnika, podnijeli su 10. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 001294 16 Gž 3 od 31. augusta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 001294 15 P3 od 22. januara 2016. godine. Osim toga, apelanti su ukazali na prekomjernu dužinu trajanja postupka.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Jasmina Dunđera (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 14. juna 2017. godine i 21. novembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 14. maja i 6. juna 2018. godine. Tuženi je dostavio odgovor na apelaciju posredstvom advokata 10. decembra 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Tok postupka

5. Apelanti su 21. februara 2006. godine pred Općinskim sudom pokrenuli parnični postupak protiv tuženog radi ostvarivanja prava služnosti puta i upisa u zemljišne knjige.

6. Općinski sud je po provedenom postupku donio Presudu broj 51 0 P 001294 06 P od 17. oktobra 2011. godine kojom je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev apelanata da im tuženi kao vlasnicima i posjednicima nekretnina, čije su oznake navedene u izreci presude, omogući da pravo stvarne služnosti puta - prolaza pješice, prevoza kolima i teretnim automobilima preko dijela nekretnine tuženog, kako je označeno u skici vještaka, i upis tog prava u katastarski operat Novi Travnik, te da se tuženi uzdrži od bilo kakvog onemogućavanja apelanata u vršenju tog prava.

7. Obrazlažući presudu, Općinski sud je istakao da u postupku nije bilo sporno da je tuženi posjednik parcele na kojoj apelanti zahtijevaju ostvarenje prava stvarne služnosti prolaza, te da se spornim postavilo pitanje ostvarenja tog prava, konkretno da li su dosjelošću stekli pravo služnosti puta i da li su za ostvarenje tog prava aktivno legitimirani. S tog aspekta, Općinski sud je, prije svega, naveo sadržaj relevantnih odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO), konkretno odredaba čl. 55. i 60. navedenog zakona, prema kojima stvarna služnost predstavlja pravo vlasnika jedne nekretnine (povlasna nekretnina) da za potrebe te nekretnine vrši određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužna nekretnina), ili da zahtijeva od vlasnika poslužne nekretnine da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na nekretnini. Također je navedeno da se stvarna služnost stječe i dosjelošću, i to kada je vlasnik povlasne nekretnine faktički ostvarivao služnost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužne nekretnine se tome nije protivio, osim ako je stvarna služnost vršena zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, prevarom, ili ako je služnost ustupljena do opoziva. U tom smislu Općinski sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan, jer apelanti u postupku nisu dokazali da su vlasnici ili posjednici parcela koje graniče uz parcelu tuženog (povlasne nekretnine) i da im je stoga neophodan put preko parcele tuženog (poslužne nekretnine). Rješenjem Kantonalnog suda broj 51 0 P 001294 12 Gž od 13. septembra 2012. godine uvažena je žalba apelanata, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja ponovio pravni zaključak prvostepenog suda i s tim u vezi ukazao na nedostatke učinjene u prvostepenom postupku. Naime, Kantonalni sud je u tom smislu podsjetio na odredbe čl. 66. i 67. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i napomenuo da prvostepeni sud nije preduzeo radnje prethodnog ispitivanja tužbe, već je postupio po tužbi koja nije razumljiva. Stoga je zaključeno da se radi o nedostatku o kojem sudovi paze tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti zbog čega je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.

8. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Rješenje broj 51 0 P 001294 12 P 2 od 17. decembra 2013. godine kojim je tužba apelanata odbačena kao neuredna. Obrazlažući rješenje, Općinski sud je naveo da je, slijedom odluke drugostepenog suda, rješenjem od 1. novembra 2012. godine naloženo apelantima da tužbu urede u smislu člana 53. ZPP i isprave nedostatke na koje je ukazao drugostepeni sud. S tim ciljem je, kako se dalje navodi, opunomoćenik apelanata dva puta predlagao produženje roka za uređenje tužbe zbog identifikacije sporne parcele i okončanja ostavinskog postupka (dopunskog) iza prednika apelanata, koje je sud uvažio. Međutim, u konačnici, opunomoćenik apelanata nije uredio tužbu na traženi način, već je u spis dostavljen ugovor o darovanju od 10. decembra 2007. godine koji, s obzirom na to da nije proveden u javnim evidencijama (katastru i zemljišnim knjigama), nije bio relevantan za postupanje suda po uređenoj tužbi, pa je proizašao zaključak da apelanti nisu postupili po rješenju od 22. augusta 2013. godine, te je prije zakazivanja pripremnog ročišta tužba odbačena kao neuredna.

9. Kantonalni sud je Rješenjem broj 51 0 P 001294 14 Gž 2 od 29. augusta 2014. godine žalbu apelanata uvažio, prvostepeno rješenje od 17. decembra 2013. godine ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Obrazlažući odluku, Kantonalni sud je zaključio da su osporenim rješenjem apelanti onemogućeni da raspravljaju pred sudom zbog čega je prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak. Kantonalni sud je zaključio da nezakonito postupanje prvostepenog suda predstavlja povredu odredbe člana 209. ZPP koju drugostepeni sud ne može otkloniti, te da će u nastavku postupka prvostepeni sud otkloniti navedeni nedostatak, a zatim donijeti pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku.

Osporene odluke

10. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 51 0 P 001294 15 P3 od 22. januara 2016. godine kojom je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Apelanti su, kako je navedeno u obrazloženju, u cijelosti ostali kod tužbe i svih navoda istaknutih u toku postupka, te su na glavnoj raspravi nakon provedenog vještačenja konačno opredijelili tužbeni zahtjev na zapisnik suda, ističući da su dokazali da su vlasnici i posjednici nekretnina čije su bliže oznake navedene u tužbenom zahtjevu, da je tuženi vlasnik i posjednik nekretnina, u naravi put, kojeg koriste neprekidno i nesmetano više od 20 godina i na kojima zahtijevaju pravo stvarne služnosti. Tuženi je u ponovnom postupku istakao da apelanti nisu ispunili uvjete, materijalne i procesne, da dosjelošću steknu pravo služnosti prolaza na dijelu njegove nekretnine. Navedeno je da je u ponovnom postupku vještak geodetske struke u svom nalazu i mišljenju, nakon izlaska na lice mjesta i snimanja stanja na terenu, izvršio identifikaciju svih potrebnih parcela. Općinski sud je, imajući u vidu sve izvedene dokaze, zaključio da apelanti ni u ponovnom postupku nisu dokazali da su vlasnici i posjednici predmetnih nekretnina i da stoga njihov tužbeni zahtjev nije osnovan. U vezi sa takvim zaključkom je istaknuta ključna činjenica iz koje proizlazi da je kao posjednik povlasnih nekretnina upisana samo apelantica E.K., dok ostali apelanti nisu, niti su upisani u zemljišnoknjižnom ulošku za nekretninu označenu u tužbenom zahtjevu. Navodi apelanata da im je apelantica E.K. darovala nekretnine koje su predmet spora, po mišljenju Općinskog suda, nije, niti može predstavljati dokaz o vlasništvu i posjedu nekretnina, jer ugovor o darovanju nije proveden u zemljišnim knjigama, a osim toga, predmet ugovora su nekretnine upisane u katastarskom operatu, što je utvrđeno uvidom u njega. Slijedom navedenog, imajući pri tome u vidu da je tuženi u toku cijelog postupka u svim fazama isticao prigovor nedostatka aktivne legitimacije, te kako je nedvojbeno utvrđeno da apelanti, izuzev E.K., nisu uknjiženi ni kao vlasnici, ni kao posjednici nekretnina koje su predmet konkretnog spora, proizašao je zaključak da apelanti nisu aktivno legitimirani da u konkretnoj parnici zahtijevaju da su temeljem dosjelosti stekli pravo stvarne služnosti puta. Pored navedenog, Općinski sud je zaključio da apelanti u konkretnoj pravnoj stvari nisu pravilno označili tuženu stranu, jer je tužbom obuhvaćen samo jedan od suvlasnika na nekretninama (tuženi) koje se označavaju kao povlasno dobro, dok ostali suvlasnici nisu, mada su jedinstveni i materijalni suparničari i kao takvi moraju biti obuhvaćeni tužbom. Nadalje, apelanti u postupku provedenim dokazima nisu dokazali ni osnovanost svog tužbenog zahtjeva u pogledu nekretnina na kojima se traži služnost, jer iz provedenih dokaza, prvenstveno vještačenja vještaka geodetske struke, proizlazi da nisu u mogućnosti izvršiti identifikaciju nekretnina prema gruntovnim podacima. Stoga je zaključeno da tužba, odnosno tužbeni zahtjev u toku postupka nisu uređeni ni u pogledu zemljišnoknjižnih podataka kako za poslužnu, tako i za povlasnu nekretninu, niti je taj nedostatak otklonjen po izvedenom vještačenju ili u nekom drugom postupku u kom je bilo moguće izvršiti identifikaciju nekretnina. Slijedom navedenih okolnosti, pored činjenice da apelanti ni u toku postupka nisu uredili tužbu i tužbeni zahtjev kako po pozivu suda, tako ni provedenim dokazima, u subjektivnom i u objektivnom smislu, Općinski sud je zaključio da apelanti nisu dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva, dakle činjenicu da su predmetni (sporni) put koristili tokom 20 godina kako su isticali u toku cijelog postupka. U tom kontekstu je napomenuto da iz provedenih dokaza, između ostalog iskaza tuženog i iskaza svjedoka, proizlazi da tuženi, a ni njegov prednik nisu dozvolili apelantima niti njihovom predniku da koriste sporni put, niti je prednik apelanata učestvovao u gradnji spornog puta, pa je tužbeni zahtjev odbijen temeljem odredaba čl. 55. i 60. ZVPO i čl. 7. i 123. ZPP.

11. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi apelanata, donio Presudu broj 51 0 P 001294 16 Gž 3 od 31. augusta 2016. godine kojom je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je, nakon što je ispitao prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe iz člana 221. ZPP, u obrazloženju presude ponovio predmet spora, te činjenično utvrđenje prvostepenog suda. Zatim su istaknuti navodi iz žalbe apelanata u kojoj ističu da su vlasništvo i posjed predmetnih nekretnina, odnosno faktički posjed, stekli temeljem ugovora o darovanju od 10. decembra 2007. godine u kojem je apelantica E.K. predmetne nekretnine darovala ostalim apelantima. Ocjenjujući neosnovanost ovog žalbenog navoda, Kantonalni sud je ukazao na ključnu činjenicu koju je utvrdio prvostepeni sud prema kojoj darovni ugovor nije proveden u katastarskom operatu Općine Novi Travnik, pa je stoga pravilan zaključak prvostepenog suda prema kojem apelanti nisu dokazali da su vlasnici i posjednici predmetnih nekretnina. Osim toga, apelanti nisu dokazali vlasništvo, niti faktički posjed na povlasnim nekretninama, kako neosnovano u žalbi ističu, a niti su se u žalbi pozvali na konkretne dokaze faktičkog posjeda, jer zaključeni ugovor o darovanju nužno ne znači i ulazak u posjed nekretnina. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je kao pravilan potvrdio stav prvostepenog suda o nedostatku aktivne legitimacije apelanata koji nisu upisani kao vlasnici predmetnih nekretnina, niti su to dokazali u konkretnom postupku, zatim, stav o nepravilnom označavanju tuženog i stav u pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva u pogledu nekretnina na kojima se traži služnost, pošto vještaci geodetske struke nisu bili u mogućnosti izvršiti identifikaciju nekretnina prema gruntovnim podacima. Potvrđen je stav da apelanti nisu pravilno označili koje su to povlasne, a koje poslužne nekretnine, jer je neophodan njihov identitet, što u predmetnoj tužbi i dalje nedostaje. Neosnovani su, po ocjeni Kantonalnog suda, i žalbeni navodi apelanata da su dokazali neprekidno i nesmetano korištenje spornog puta duže od 20 godina i da je ta činjenica dokazana iskazima saslušanih svjedoka i iskazima parničnih stranaka. Ovo zbog toga, kako je obrazloženo, što svi apelanti nisu saslušani kao parnične stranke, jer se svi nisu odazvali na ročište za saslušanje, niti su predočili druge dokaze o faktičkom posjedu, a niti dokaze koji bi upućivali na koji način su svi vršili faktički posjed, kako bi se mogli pozivati na stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Pojašnjavajući dalje neosnovanost žalbenih tvrdnji, Kantonalni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o ustanovljenju nužnog prolaza koje je, u smislu člana 59. ZVPO, prihvatljivo samo ako je takav prolaz zaista potreban. Nužni prolaz preko neke nekretnine kao poslužne, kako je istakao Kantonalni sud, ustanovit će se odlukom suda na zahtjev vlasnika druge nekretnine samo ako do te nekretnine nema nikakve, ili nema prikladne putne veze s javnim putem i ako je korist od otvaranja nužnog prolaza za gospodarenje tom nekretninom veća od štete na poslužnoj nekretnini uz obavezu vlasnika nekretnine u čiju se korist nužni prolaz osniva da plati punu naknadu vlasniku poslužne nekretnine. Međutim, u konkretnom slučaju su povlasne nekretnine međusobno povezane i imaju direktni izlaz sa dvije strane na javni put, kako je utvrdio vještak geodetske struke u svom nalazu od 9. oktobra 2015. godine, tako da nije ispunjen zakonski uvjet postojanja potrebe na strani povlasnog dobra za upotrebom poslužnog dobra, a stoga ni uvjet za udovoljavanje tužbenom zahtjevu (pravni stav Građanskog odjeljenja Kantonalnog suda u Sarajevu objavljen u Biltenu sudske prakse Kantonalnog suda u Sarajevu broj 1/2001). Pošto je žalba neosnovana, drugostepeni sud je primjenom odredbe člana 226. ZPP žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

12. Apelanti su ukazali na povrede prava na pravično suđenje, prava na imovinu i zabranu diskriminacije iz člana II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Prije svega su istakli povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je postupak odlučivanja o njihovom zahtjevu iz tužbe pred redovnim sudovima trajao duže od 10 godina iako se ne radi o činjenicama i pravnim pitanjima koji su takve kompleksnosti da bi opravdali navedenu dužinu postupka.

13. Obrazlažući povrede ostalih prava, apelanti su ukazali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer im je kao pretpostavljenim vlasnicima i posjednicima ograničena mogućnost korištenja imovine u punom obimu, konkretno, osim prolaza pješice im je uskraćeno pravo da do prilaza svojoj imovini koriste vozilo. U tom smislu smatraju da su osporenim odlukama, pogrešnom primjenom materijalnog prava stavljeni u nejednak položaj sa ostalim korisnicima nekretnina koje graniče s nekretninama tuženog, te je predloženo da se apelacija usvoji i da se apelantima dosudi naknada za nematerijalnu štetu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je u cijelosti ostao kod pravnog stajališta iz svoje odluke u kojoj su izneseni i detaljno obrazloženi stavovi tog suda o žalbenim navodima apelanata. Smatra da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja je apelacijom ukazano.

15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je, koliko je to bilo moguće, postupao u razumnim rokovima i da prvostepena presuda iz objektivnih razloga, konkretno izmjena postupajućih sudija na predmetu zbog prelaska na novu dužnost (ukupno troje), nije mogla biti donesena u kraćem roku. Općinski sud je, također, ukazao da su i stranke (apelanti) doprinijele dužini trajanja postupka jer svoje radnje pri uređenju tužbe nisu preduzimale u predviđenim rokovima. U pogledu neosnovanosti ostalih navoda iz apelacije, Općinski sud je ukazao na obrazloženje svoje presude u kojoj su, kako smatra, navedeni jasni i argumentirani razlozi iz kojih proizlazi neosnovanost tužbenog zahtjeva, kao i relevantno materijalno i procesno pravo na kojem je utemeljena. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelacija neosnovana, da se sud u parničnom postupku kreće u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva i da apelanti pri tome nisu dokazali na koji način su vršili faktički posjed kako bi se mogli pozivati na dosjelost. Smatra da apelanti u postupku nisu dokazali osnov svog tužbenog zahtjeva, te da su stoga redovni sudovi donijeli pravilne i zakonite odluke kojima nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se u apelaciji pozvali.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

[...] Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 53.

(1) Parnični postupak se pokreće tužbom.

(2)Tužba mora sadržavati:

1)određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja (tužbeni zahtjev), 2)činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev, 3)dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, 4)naznaku vrijednosti spora, 5)druge podatke koje u skladu sa odredbama člana 334. ovog zakona mora imati svaki podnesak.

(3)Ako je tužilac u tužbi naveo pravni osnov, sud nije vezan uz njega.

Član 66.

Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, sud će radi otklanjanja ovih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona.

Član 67.

(1) Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:

[...] 7) da ne postoji pravni interes tužioca za podnošenje tužbe za utvrđenje; ili 8) da tužilac u roku koji je sud odredio nije otklonio nedostatke iz člana 66. ovog zakona.

[...] Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

18. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 55.

Stvarna služnost je pravo vlasnika jedne nekretnine (povlasna nekretnina) da za potrebe te nekretnine vrši određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužna nekretnina) ili da zahtijeva od vlasnika poslužne nekretnine da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini.

Stvarna služnost se može ustanoviti na određeno vrijeme ili za određeno doba godine. Član 60.

Stvarna služnost stječe se dosjelošću kada je vlasnik povlasne nekretnine faktički ostvarivao služnost za vrijeme od dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine se tome nije protivio.

Stvarna služnost se ne može steći dosjelošću ako je vršena zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, prevarom ili ako je služnost ustupljena do opoziva.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju apelanti ukazuju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u parničnom postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 001294 16 Gž 3 od 31. augusta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da su apelanti navedenu odluku primili posredstvom advokata 11. oktobra 2016. godine, a da je predmetna apelacija podnesena 10. decembra 2016. godine, slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelanti ukazuju da je u parničnom postupku iz kog su proizašle osporene presude došlo do povrede njihovih prava iz člana II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] a)U odnosu na osporene presude

26. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

27. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud za svoje odluke dali detaljne, jasne i precizne razloge na osnovu kojih su zaključili da zahtjev apelanata nije osnovan i da nisu dokazali neprekidno i nesmetano korištenje sporne nekretnine (poslužnog dobra) u periodu od 20 godina. U pobijanim presudama je, naime, jasno navedeno da apelanti u postupku nisu dokazali da su vlasnici ili posjednici povlasne nekretnine, nisu dokazali faktički posjed na navedenim nekretninama, niti su tužbenim zahtjevom jasno identificirali nekretnine (poslužne i povlasne) zbog čega je proizašao zaključak da je osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije na koji je tuženi ukazivao tokom postupka.

29. Iz obrazloženja osporenih presuda se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba ZVPO u bilo kojem dijelu proizvoljna, te da je u postupanju redovnih sudova došlo do zloupotrebe ili proizvoljne primjene materijalnog prava, niti su postojali drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, već su, upravo suprotno tome, redovni sudovi odbijanjem tužbenog zahtjeva postupali u skladu sa pozitivnopravnim propisima, uz jasno i argumentirano obrazloženje, čija se primjena ne može smatrati proizvoljnom i ne predstavlja kršenje ustavnog prava apelanata.

30. Ustavni sud, stoga, smatra da je neosnovana apelacija i u dijelu u kojem su apelanti osporavali primjenu materijalnog prava u osporenim presudama, te da u tom aspektu nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b)Suđenje u razumnom roku Period koji se uzima u obzir

31. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 21. februara 2006. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 31. augusta 2016. godine, kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji su apelanti koristili, donio presudu kojom je meritorno okončan predmetni parnični postupak. Iz navedenog proizlazi da je predmet ocjene Ustavnog suda period od 10 godina i šest mjeseci. Analiza razumnosti trajanja postupka

32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

33. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem su apelanti zahtijevali utvrđenje prava stvarne služnosti puta dosjelošću, te s obzirom na činjenice i dostavljene materijalne dokaze, Ustavni sud ne smatra da se radilo o naročito složenom postupku.

34. U odnosu na doprinos redovnih sudova ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud na temelju stanja u spisu i dostavljene dokumentacije uočava da je Općinski sud nakon podnošenja tužbe od 17. oktobra 2006. godine prvostepenu presudu donio tek nakon skoro šest godina a zatim je, nakon donošenja rješenja Kantonalnog suda o ukidanju te presude, koje je uslijedilo godinu dana od njenog donošenja, Općinski sud odlučio nakon perioda dužeg od godine dana, i to tako što je tužba odbačena kao neuredna. Po ukidanju ovog rješenja od Kantonalnog suda, Općinski sud je odlučio meritorno u kratkom roku od 14 mjeseci, a Kantonalni sud u roku od sedam mjeseci. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je od ukupnog perioda trajanja postupka od 10 godina i šest mjeseci period odlučivanja pred Općinskim sudom trajao (u tri navrata) nešto više od osam godina, a pred Kantonalnim sudom skoro dvije godine. Pri tome je, kako dalje proizlazi, predmet dva puta vraćan prvostepenom sudu na ponovni postupak, što, u principu, ne čini pravne lijekove nedjelotvornim. Međutim, stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim, pa upravo zbog toga, nadležni organi moraju uložiti dodatni napor kako bi postupak riješili u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cjelini i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi, Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, Serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

35. S druge strane, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su apelanti svojim ponašanjem, iako su u postupku na poziv suda više puta uređivali tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev, u odlučujućoj mjeri mogli doprinijeti ukupnoj dužini postupka, jer je taj period trajao oko godinu dana, nakon čega je ocijenjeno da tužba nije uređena u smislu relevantnih odredaba ZPP, te je odbačena kao neuredna.

36. Imajući u vidu kriterije koji su navedeni u ovoj odluci (tačka 27) pri čemu naročito trajanje postupka u cjelini, te okolnost da je Općinski sud u odlučujućoj mjeri bio pasivan (period donošenja prve odluke trajao je šest godina), za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da je dužina postupka na dva nivoa u trajanju od 10 godina i šest mjeseci, od čega pred Općinskim sudom nešto više od osam godina, bila pretjerana i da nije zadovoljila princip prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da stoga postoji povreda prava apelanata na donošenje odluke u „razumnom roku“.

Pitanje naknade nematerijalne štete

37. Apelanti su, zbog dužine trajanja postupka, zatražili naknadu nematerijalne štete. U skladu s članom 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo.

38. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da apelantima treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti ukupan iznos od 750,00 KM.

39. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Srednjobosanskog kantona s obzirom na sjedište Općinskog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

40. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje su naveli u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani zbog istih razloga koji su dati u vezi s pravom na pravično suđenje.

Zabrana diskriminacije

41. Apelacijom je, također, ukazano na pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da apelanti navode o povredi ovog prava dovode u usku vezu s pravom na pravično suđenje, dakle primijenjenim materijalnim pravom, odnosno konačnim ishodom predmetnog postupka kojim nisu zadovoljni. Imajući u vidu akcesoran karakter ovog prava, a to konkretno znači da se na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s „uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom“, te imajući u vidu da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje, potrebno je u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu/ima postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

42. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelanti u okolnostima konkretnog slučaja nisu posebno obrazložili zbog čega smatraju da su diskriminirani, već su to pravo doveli u isključivu vezu s primjenom materijalnog prava zbog nejednakog položaja sa ostalim korisnicima nekretnina. Ustavni sud se u pogledu primjene materijalnog prava već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da u tom segmentu nije bilo proizvoljnosti, a u pogledu nejednakog položaja s ostalim korisnicima nekretnina apelanti nisu ponudili nikakav argument ili dokaz iz kojeg bi proizlazilo da su tretirani drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani zbog istih razloga koji su navedeni u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak radi utvrđenja prava služnosti trajao 10 godina i šest mjeseci.

44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada su redovni sudovi na dvije instance za svoje odluke dali jasne, logične i argumentirane razloge u pogledu primijenjenih materijalnih propisa.

45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o povredi prava na imovinu vezuju za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu .

46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada su apelanti pozivanje na kršenje navedenog prava doveli u vezu s primjenom materijalnog prava za koje je zaključeno da nije bilo proizvoljnosti, te kada apelanti nisu ponudili drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da su tretirani drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta.

47. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević