Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4403/16 (Agencija za privatizaciju FBiH)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4403/16

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4403/16, rješavajući apelaciju Agencije za privatizaciju FBiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Agencije za privatizaciju FBiH podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 079436 16 Gž od 15. septembra 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 079436 14 P od 25.

decembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Agencija za privatizaciju FBiH (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Plamenko Ćustović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 24. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 079436 16 Gž od 15. septembra 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 079436 14 P od 25. decembra 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Fatije Spahić (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 2. jula 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore 16. jula 2018. godine, dok tužena nije dostavila odgovor.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Općinskog suda broj 51 0 P 079436 14 P od 25. decembra 2015. godine u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno je da je apelantičina tužba u odnosu na tuženu povučena. Rješenjem je obavezana apelantica da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 2.737,80 KM. U obrazloženju je navedeno da je apelantica podnijela tužbu tom sudu (u rješenju nije preciziran podneseni tužbeni zahtjev) protiv tužene, te da je na ročištu za održavanje glavne rasprave 18. decembra 2015. godine apelantica povukla tužbu, čemu se nije protivio punomoćnik tužene. Navedeno je i da je tužena na ročištu istakla zahtjev za naknadu troškova koji su nastali u toku postupka a koji su precizirani u rješenju i na koje je prigovorila apelantica, navodeći da je tužena dala povod za tužbu, jer je u odgovoru na tužbu osporila tužbeni zahtjev i da je nakon toga izjavom od 18. decembra 2015. godine priznala tužbeni zahtjev nakon čega je apelantica povukla tužbu zbog čega smatra da je zahtjev tužene za naknadu troškova neosnovan. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je tačno da je tužena dala odgovor na tužbu, ali na tužbu u cjelini, i to prije nego što je apelantica djelimično povukla dio osnovnog tužbenog zahtjeva, a zatim i tužbeni zahtjev u cjelini. Navedeno je i da je tužena, također, podneskom koji je dostavljen sudu 7. maja 2015. godine (prije održavanja pripremnog ročišta) obavijestila taj sud (a sud je proslijedio dopis apelantici) da je dala izjavu za prijenos dionica kod notara, nakon čega je, ipak, održano pripremno ročište i ročište na kojem je zakazana glavna rasprava na kojoj je punomoćnik tužene dostavio i izjave koje je tužena kod notara ponovno potpisala, nakon čega je došlo do povlačenja tužbe 18. decembra 2015. godine. Općinski sud je naveo da su, prema njegovoj ocjeni, svi navedeni troškovi punomoćnika tužene u skladu sa Advokatskom tarifom FBiH i opredijeljeni prema visini spora, te da su bili nužni, pa je taj sud i donio odluku kao u dispozitivu.

6. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu, koji je Rješenjem broj 51 0 P 079436 16 Gž od 15. septembra 2016. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju je ponovljeno činjenično stanje, te istaknuto da je kod takvog činjeničnog stanja pravilno postupio prvostepeni sud kada je donio osporeno rješenje. S tim u vezi je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da je apelantica 13. novembra 2013. godine podnijela tužbu tom sudu protiv tužene, da je tužena 6. juna 2014. godine dala odgovor na tužbu u kojem je osporila tužbeni zahtjev, da je nakon toga apelantica odustala od većeg dijela tužbenog zahtjeva (datum odustanka nije preciziran) ostajući kod dijela zahtjeva podnesenog radi prijenosa dionica poslovnih subjekata preciziranih u rješenju, da je tužena još 7. maja 2015. godine dala izjavu za prijenos dionica kod notara, odnosno da je izvršila svoju obavezu, dakle, prije održavanja pripremnog ročišta (26. oktobra 2015. godine), a nakon toga je održano navedeno pripremno ročište (jer je apelantica smatrala da radnjama tužene tužbeni zahtjev nije priznat) i zakazana glavna rasprava za 18. decembar 2015. godine iako, nakon davanja navedene izjave tužene, nije bilo razloga za vođenje predmetne parnice. Zbog toga, prema obrazloženju Kantonalnog suda, tuženoj i pripada pravo na naknadu navedenih troškova, jer su oni bili nužni. Zbog navedenog je, prema obrazloženju Kantonalnog suda, pravilna osporena odluka Općinskog suda, te je Kantonalni sud i donio rješenje kao u izreci.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

7. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog prava. Navodi da je nesporno da tužena ni na jednom od održanih ročišta nije priznala, niti postupila po tužbenom zahtjevu, niti je izvršila prijenos dionica, već je to učinila tek 18. decembra 2015. godine, a tužba je povučena nakon toga. Smatra da je odredba člana 390. ZPP potpuno jasna i da ju je trebalo primijeniti, a ne dosuditi troškove tuženoj.

b) Odgovor na apelaciju

8. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva i da apelaciju treba odbiti.

9. Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana, jer su tuženoj dosuđeni samo neophodni i nužni troškovi.

V. Relevantni propisi

10. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06, i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 387.

(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.

Član 388.

Stranka je dužna neovisno o ishodu parnice nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je prouzročila svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio Član 389.

Ako nije bilo povoda za podnošenje tužbe, zbog toga što je tuženi već priznao svoju obavezu i bio je spreman ispuniti, ili zbog drugih razloga, tužilac će nadoknaditi tuženom parnične troškove.

Član 390. stav 1.

(1) Tužilac koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo nakon udovoljenja zahtjevu od tuženog.

VI. Dopustivost

11. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

13. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 51 0 P 079436 16 Gž od 15. septembra 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 30. septembra 2016. godine a apelacija je podnesena 24. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

14. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

15. Apelantica pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

16. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

17. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

18. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje prava tužene na naknadu troškova parničnog postupka iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

19. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

20. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li su osporena rješenja zasnovana na proizvoljnoj primjeni procesnog prava.

21. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje u odlukama br. AP 1844/16 i AP 2405/09 (vidii odluke Ustavnog suda br. AP 1844/16 od 5. jula 2018. godine i AP 2405/09 od 16. februara 2013. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U Odluci broj AP 1844/16 Ustavni sud je odbio apelantičinu apelaciju u tom predmetu (koja je u postupku pred redovnim sudovima bila tužena i u kojem je tužitelj povukao tužbu odmah nakon što je apelantica ispunila svoju obavezu što se desilo prije nego što joj je tužba dostavljena na odgovor) pri čemu je Ustavni sud, između ostalog, naveo da “suprotno apelantičinim navodima, ne nalazi proizvoljnost u osporenim odlukama redovnih sudova koji su u okolnostima konkretnog predmeta obavezali apelanticu da nadoknadi troškove parničnog postupka tužitelju primjenom relevantne odredbe procesnog prava (član 390. stav 1. ZPP) u situaciji kada je tužitelj povukao tužbu nakon što je apelantica, koja je bila u docnji prije podnošenja tužbe i time dala povoda za tužbu, izmirila svoj dug prema tužitelju prije nego što je tužba dostavljena apelantici na odgovor“.

22. S druge strane, Odlukom broj AP 2405/09 u kojoj je usvojena apelantova apelacija (koji je bio tužitelj u postupku i koji je povukao tužbu odmah nakon što je tuženi ispunio svoju obavezu a što se, također, desilo prije nego što je tužba tuženom dostavljena na odgovor) Ustavni sud je utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije uz, također, naglasak na odredbe člana 390. stav 1. ZPP koje je u tom predmetu trebalo primijeniti umjesto odredaba člana 60. istog zakona koje su redovni sudovi primijenili a koje su vezane za početak toka parnice.

23. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je iz činjenica predmeta, suprotno situaciji u citiranim predmetima, vidljivo da je apelantica podnijela tužbu protiv tužene koja je u odgovoru na tužbu osporila tužbeni zahtjev nakon čega je apelantica odustala od većeg dijela zahtjeva i precizirala tužbeni zahtjev samo na povrat spornih dionica. Nakon toga apelantica je nastavila postupak po svojoj tužbi, odnosno pristupila ne samo na pripremno ročište već i na ročište za glavnu raspravu (na kojem je konačno povukla tužbu) iako ju je prije toga sud obavijestio da je tužena ispunila svoju obavezu na način da je dala izjavu kod notara da odobrava prijenos spornih dionica zbog čega, kako su to i obrazložili redovni sudovi, nije bilo potrebe za daljnjim vođenjem postupka i traženjem da tužena još jednom da istu izjavu.

24. Ustavni sud, s tim u vezi, zapaža da je, istina, tužena prouzročila podnošenje tužbe, ali i da je apelantica, kako je već rečeno, i pored toga što je tužena ispunila svoju obavezu, nastavila postupak kao da se ispunjenje obaveze nije desilo da bi konačno na ročištu za glavnu raspravu povukla tužbu. Navedenim postupanjem apelantica je, shodno odredbama člana 388. ZPP prema kojima je, između ostalog, stranka dužna neovisno o ishodu parnice nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je prouzročila svojom krivnjom, bespotrebno prouzročila pripremu i održavanje kako pripremnog, tako i ročišta za glavnu raspravu. Ustavni sud, također, zapaža, iako se redovni sudovi na član 388. ZPP u osporenim rješenjima nisu eksplicitno pozvali (odnosno nisu naznačili navedeni član), da su ti sudovi prilikom obrazlaganja svojih odlučenja dali njegovu interpretaciju a što je vidljivo u prezentiranim činjenicama predmeta. Zbog toga, Ustavni sud smatra da u obrazloženjima redovnih sudova nema ništa što bi ukazivalo da su ti sudovi proizvoljno primijenili zakonske propise kada su tuženoj, zbog apelantičinog navedenog postupanja, dosudili naknadu neophodnih i nužnih troškova. Zbog navedenog se na konkretan predmet i ne može primijeniti praksa Ustavnog suda iz predmeta br. AP 2405/09 i AP 1844/16 s obzirom na to da su u tim predmetima, kao je istaknuto, tužitelji odmah, nakon ispunjenja obaveze tuženih, u situaciji kada tužba nije još ni bila dostavljena na odgovor, niti je bilo održano bilo koje ročište, povukli tužbene zahtjeve. Zbog navedenih razloga, Ustavni sud smatra ove apelantičine navode neosnovanim.

25. Pri tome Ustavni sud ukazuje da su neosnovani i apelantičini navodi da tužena nikada nije priznala njen tužbeni zahtjev, već da ga je u odgovoru na tužbu osporila. Ovo stoga što iz činjenica predmeta jasno proizlazi da tužena jeste osporila tužbeni zahtjev u odgovoru na tužbu, ali da je nakon toga apelantica i povukla veći dio tužbenog zahtjeva i precizirala ga na način da je tražila samo prijenos spornih dionica koji je tužena i izvršila. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je samim činom ispunjenja obaveze tužena priznala apelantičin tužbeni zahtjev, te da nesporno nije bilo potrebno da zahtjev i bukvalno prizna pismenim ili bilo kojim drugim putem.

26. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

27. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima prekršeno i pravo na imovinu. Pošto apelantica kršenje tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, te pošto je Ustavni sud već utvrdio da to pravo nije prekršeno, to Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

28. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi, nakon što apelantica nije povukla tužbu protiv tužene koja je svoju obavezu ispunila prije održavanja i pripremnog i ročišta za glavnu raspravu, već je postupak nastavila do održavanja ročišta za glavnu raspravu, dosudili tuženoj neophodne i nužne troškove postupka koje je ovakvim postupanjem prouzročila apelantica.

29. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Seada Palavrić je dala izjavu o neslaganju sa odlukom većine.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4403/16 (Agencija za privatizaciju FBiH) | Sudska praksa | Aktio