Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5990/18 (P. L. i S. M.)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5990/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-5990/18, rješavajući apelacije Predraga Lučića i Senada Mašića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Predrag Lučić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 024516 18 Rev od 24. augusta 2018. godine i Senad Mašić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 053706 18 Rsž od 6. augusta 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-5990/18
1. Predrag Lučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Han Pijeska, kojeg zastupa Neđo Šutanović, advokat iz Sokoca, podnio je 26. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 024516 18 Rev od 24. augusta 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje Ministarstva sigurnosti BiH, Direkcije za koordinaciju policijskih tijela (u daljnjem tekstu: prvotužena) od 1. oktobra 2016. godine i rješenje Vijeća ministara BiH, Odbora za žalbe policijskih službenika (u daljnjem tekstu: drugotuženi) od 15. decembra 2016. godine, te da se obaveže prvotužena da apelanta vrati na radno mjesto u čin glavnog inspektora i to na radno mjesto pomoćnika direktora u Sektoru za koordinaciju i saradnju ili na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti. Također, odbijen je i apelantov zahtjev da mu se omogući da iskoristi preostali dio godišnjeg odmora ili, u protivnom, da mu se nadoknadi materijalna šteta, kao i zahtjev za utvrđenje da su tuženi naprijed navedenim rješenjima povrijedili pravo apelanta na jednakost u odnosu na druge policijske službenike.
3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je, pored ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili kao neosnovane apelantove prigovore da mu je onemogućeno pravo koje mu po zakonu pripada da se odrekne posebnog staža u dvostrukom trajanju kojeg je stekao u MUP RS u vrijeme oružanih sukoba na teritoriji BiH. U vezi s tim, istaknuto je da nije sporno pitanje da je Zakon o radu RS, na koji se apelant poziva, regulisao prava i obaveze apelanta u vrijeme kada je imenovani bio zaposlenik MUP RS, kao i da nije sporno da je odredbom člana 125. stav 2. citiranog Zakona propisana mogućnost odricanja posebnog staža u dvostrukom trajanju na način da se isti evidentira kao staž u jednostrukom trajanju. Međutim, ukazano je da mogućnost raspolaganja ovim pravom postoji do donošenja rješenja kojim se navedeni staž utvrđuje. Kako je posrednom ocjenom dokaza taj sud utvrdio da je u radnoj knjižici, temeljem rješenja od 29. oktobra 1997. godine apelantov staž stečen u MUP RS u vrijeme oružanih sukoba na teritoriji BiH, upisan kao posebni staž u dvostrukom trajanju, to se istog apelant nije mogao odreći naknadno, kako to jasno propisuje odredba člana 39. u vezi sa članom 37. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS. Dakle, navedeno je da je na osnovu ovih nesporno utvrđenih i ocijenjenih činjenica, pravilno zaključio drugostepeni sud da nije od značaja za pravilno rješevanje spornog pitanja uvjerenje MUP RS od 2013. godine kojim se apelant odriče posebnog staža, a koje je doneseno 16 godina nakon već utvrđenog staža u dvostrukom trajanju. Shodno navedenom, Sud BiH je ukazao da je prvostepeni sud, računajući i staž u dvostrukom trajanju, pravilno utvrdio da je apelant stekao 40 godina penzijskog staža, čime su ispunjene zakonske pretpostavke iz člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima BiH, što pobijana rješenja, u djelu utvrđivanja dužine penzijskog staža, čini pravilnim i zakonitim. Isto tako, navedeno je da nisu osnovani ni apelantovi prigovori da je drugotuženi postupao u nezakonitom sastavu, jer je, a kako je pravilno utvrđeno u provedenom dokaznom postupku, prilikom donošenja pobijanog rješenja drugotuženi bio sačinjen od pet članova. Nadalje, istaknuto je da kod pravilnog utvrđenja da je apelantu zakonito prestao radni odnos kod prvotužene, prvostepeni i drugostepeni sud su pravilno utvrdili da je neosnovan i apelantov zahtjev za korištenjem neiskorištenog godišnjeg odmora, te da je neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu naknade u određenom iznosu umjesto neiskorištenog godišnjeg odmora, s obzirom da je odredbom člana 29. Zakona o radu u institucijama BiH, izričito propisano da se umjesto neiskorištenog godišnjeg odmora ne može izvršiti isplata naknade. Naime, ukazano je da suprotno shvatanju apelanta koji se, odlučujući o zahtjevu za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor, poziva na primjenu odredaba Zakona o radu RS kao relevantnog za ovaj pravni odnos, prvostepeni i drugostepeni sud su pravilno primijenili relevantne odredbe Zakona o radu u institucijama BiH, koji se primjenjuje na policijske službenike na nivou BiH, ukoliko njihova prava i obaveze nisu regulisana Zakonom o policijskim službenicima BiH. Najzad, Sud BiH je istakao da je pravilno utvrđeno i u prvostepenoj i u drugostepenoj presudi da apelant nije učinio vjerovatnim da je diskriminisan u odnosu na druge uposlenike, odnosno da je pobrojanim policijskim službenicima omogućeno da se utvrđenog staža u dvostrukom trajanju naknadno odreknu, a što bi ih činilo uporednom grupom - licima koji se nalaze u istim ili bitno sličnim okolnostima, što čini bespredmetnim pozivanje na diskriminaciju u konkretnom slučaju. Na kraju, Sud BiH je naveo da je drugostepeni sud pravilno tumačio materijalno pravo kada je utvrdio da poslodavac nije ni nadležan da utvrđuje penzijski staž, već Fond PIO, te da odredba člana 39. u vezi sa članom 37. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS jasno propisuje nemogućnost odricanja dvostrukog staža koji je uposleniku već utvrđen rješenjem.
AP-6321/18
4. Senad Mašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Broda, podnio je 7. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 Rs 053706 18 Rsž od 6. augusta 2018. godine.
5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, obavezana je tužena Općina Brod da apelantu na ime regresa za 2013. i 2014. godinu isplati iznose od po 300,00 KM. S druge strane, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita odluka tužene iz tačke 2. Rješenja od 4. jula 2014. godine kojom je navedeno da se pravo na korištenje neiskorištenog dijela godišnjeg odmora za 2013. godinu utvrđenog rješenjem od 4. juna 2014. godine u trajanju od 5. do 24. juna 2014. godine i godišnjeg odmora za 2014. godinu u trajanju od 26 dana uračunava u period od šest mjeseci u kojem funkcioner ostvaruje pravo na platu. Također, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime plate isplati za 14 radnih dana (vrijeme neiskorištenog godišnjeg odmora za 2013. godinu) iznos od 1.863,96 KM prema plati koju je apelant ostvario u šestom mjesecu 2014. godine, te da mu na ime plate isplati za 26 radnih dana iznos od 2.795,26 KM (vrijeme neiskorištenog godišnjeg odmora za 2014. godinu) prema plati za sedmi mjesec 2014. godine. Isto tako, odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da za njega izvrši uplatu doprinosa Fondu zdravstva i Fondu PIO RS za 14 radnih dana u periodu od 5. do 25. juna 2014. godine i za 26 radnih dana u periodu od 25. juna do 31. jula 2014. godine.
6. Prvostepeni sud je u obrazloženju prvostepene presude, pored ostalog, naveo da je prema Rješenju od 4. jula 2014. godine, vidno da je apelantu, nakon prestanka funkcije potpredsjednika Skupštine tužene, zbog razrješenja na osnovu rješenja Skupštine tužene od 6. juna 2014. godine, utvrđeno pravo na naknadu plate u trajanju od šest mjeseci u visini koju je imenovani ostvarivao u vrijeme prestanka funkcije. Također, istaknuto je da se pravo na korištenje neiskorištenog dijela godišnjeg odmora za 2013. godinu, utvrđenog rješenjem od 4. juna 2014. godine, u trajanju od 5. do 24. juna 2014. godine i godišnji odmor za 2014. godinu u trajanju od 26 radnih dana, uračunava u period od šest mjeseci u kojem funkcioner ostvaruje pravo na platu i da pravo na naknadu plate u trajanju od šest mjeseci teče od 7. juna do 7. decembra 2014. godine. Nadalje, prvostepeni sud je ukazao da je tužena tačkom 2. osporenog rješenja, utvrdila da pravo na naknadu plate apelantu teče od dana prestanka funkcije pa narednih šest mjeseci, a u taj period je uračunala i korištenje godišnjeg odmora, a kako to ima u vidu odredba člana 28. stav 1. Zakona o statusu funkcionera jedinica lokalne samouprave, da funkcioner po prestanku funkcije ima pravo na naknadu plate u trajanju od šest mjeseci, u visini koju je imao u vrijeme prestanka funkcije. Isto tako, navedeno je da apelant nije sporio da su mu za mjesece maj, juni i juli 2014. godine, obračunati i uplaćeni doprinosi za zdravstveno i penziono osiguranje, pa je imajući u vidu navedeno prvostepeni sud pozivom na relevantne odredbe Zakona o statusu funkcionera jedinica lokalne samouprave i odlučio kao u odbijajućem dijelu izreke presude, tj. u odnosnom dijelu odbio tužbeni zahtjev apelanta.
7. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio između ostalog i dio tužbenog zahtjeva, kojim je traženo da se utvrdi da je nezakonita odluka tužene iz tačke 2. Rješenja od 4. jula 2014. godine. Naime, imajući u vidu odredbu člana 28. stav 1. Zakona o statusu funkcionera jedinica lokalne samouprave, istaknuto je da se i pravo na godišnji odmor funkcionera kome je istekao mandat u slučaju kada koristi pravo iz člana 28. gore citiranog Zakona, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu, ostvaruje u okviru perioda od šest mjeseci, u kome funkcioner ostvaruje pravo na platu, ali ne i nakon isteka toga. Shodno navedenom, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno pozivom na relevantne odredbe Zakona o statusu funkcionera jedinica lokalne samouprave odlučio kao u odbijajućem dijelu izreke presude. Osim toga, Okružni sud je ukazao da imajući u vidu da je prvostepeni sud apelantu dosudio regres za 2013. i 2014. godinu u iznosu od po 300,00 KM, a da apelant koji je sam izjavio žalbu, pobija prvostepenu presudu i u dosuđujućem i u odbijajućem dijelu, to se shodno odredbi člana 230. Zakona o parničnom postupku, prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu nije mogla preinačiti na štetu apelanta, koji uzgred rečeno nije imao ni pravnog interesa da u dosuđujućem dijelu pobija prvostepenu presudu.
Spajanje predmeta
8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5990/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelant Predrag Lučić se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija i pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, kao konačnih odluka u predmetnim postupcima, dali detaljne, jasne i precizne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS, Zakona o policijskim službenicima BiH i Zakona o radu u institucijama BiH, odnosno relevantnih odredaba Zakona o statusu funkcionera jedinica lokalne samouprave na predmetne situacije, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević