Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1887/18 (M. O. R. i M. O.)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Uknjižba
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1887/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1887/18, rješavajući apelaciju Medžide Okić Ramić i Muje Okića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Medžida Okić Ramić i Mujo Okić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 127035 16 Gž od 16. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Medžida Okić Ramić i Mujo Okić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnijeli su 26. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 127035 17 Rev od 13. februara 2018. godine, kojim je odbačena revizija apelanata izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 127035 16 Gž od 16. marta 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1358/17 od 18. jula 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP-2297/17, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba koju su apelanti podnijeli protiv Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 127035 15 P od 30. juna 2016. godine kojom je utvrđeno da nije pravno valjana uknjižba prava suvlasništva od po ½ u korist apelanata na nekretninama (preciznije opisane i označene u izreci presude) izvršena 11. aprila 2013. godine (stav I izreke), pa je naloženo Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda brisanje uknjižbe od 11. aprila 2013. godine, te uknjižba i uspostavljanje pređašnjeg zemljišnoknjižnog stanja upisom prava vlasništva na navedenim nekretninama u korist tužitelja Muhameda Okića (stav II izreke).
3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je tužitelj podnio tzv. brisovnu tužbu, odnosno da je u pitanju stvarno pravna tužba sui generis kojom traži brisanje uknjižbe izvršene u korist apelanata, a kojom uknjižbom je povrijeđeno njegovo zemljišnoknjižno pravo (pravo vlasništva upisano u zemljišnu knjigu). Dalje, Kantonalni sud je ukazao da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da su tužitelj i pravna prednica apelanata Z. O., u postupku utvrđivanja i podjele bračne imovine u predmetu broj 043-0-P-05- 000406 zaključili sudsku nagodbu. Takođe, navedeno je da član 5. nagodbe glasi: „Tuženi Muhamed D. Okić (u konkretnom predmetu tužitelj) se dobrovoljno obavezuje da će stanove koji se nalaze u Zenici u ul. Bulevar Kulina bana br. 28d/23 i stan koji se nalazi u ulici Bulevar Kulina bana br. 15 prenijeti u 2/II vlasništvo svoje djece Okić M. Medžide i Okić M. Muje sa ½ u roku od godinu dana“. Takođe, navedeno je da Zemljišno-knjižni ured Općinskog suda rješenjem od 11. aprila 2013. godine (potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 5. novembra 2013. godine), a na osnovu zahtjeva za izvršenje sudske nagodbe, dozvolio da se apelanti uknjiže kao suvlasnici sa po ½ dijela na nekretninama, odnosno predmetnim stanovima. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da se član 5. sudske nagodbe, kojom se tužitelj dobrovoljno obavezao da će predmetne stanove prenijeti u vlasništvo apelanata u roku od godinu dana, nije mogao tumačiti na način kako je to učinjeno rješenjem Općinskog suda od 11. aprila 2013. godine. Kantonalni sud je ukazao da iz navedenog slijedi da se tužitelj obavezao da će on u roku od godinu dana prenijeti predmetne nekretnine u vlasništvo apelanata, što bi značilo da će poduzeti pravne radnje kako bi apelanti postali vlasnici predmetnih nekretnina. Kantonalni sud je naveo da sporna uknjižba nije mogla biti izvršena jer sudska nagodba ne predstavlja valjan i podoban osnov za uknjižbu. Kantonalni sud je naveo da bi u slučaju da je tužitelj u članu 5. sudske nagodbe izrazio pristanak da se apelanti, nakon godinu dana, na osnovu nagodbe uknjiže kao suvlasnici predmetnih stanova, tada bi nagodba bila podobna za uknjižbu, bez bilo kakvih aktivnosti tužitelja, jer bi navedena formulacija sadržavala klauzulu intabulandi (član 41. st. 1. i 2. Zakona o zemljišnim knjigama), a sudska nagodba prema odredbama člana 91. Zakona o parničnom postupku ima snagu izvršne isprave. Osim toga, ukazano je da se na osnovu člana 5. sudske nagodbe nije mogao izvršiti upis suvlasništva, ali da to nikako ne znači da je nagodba ništava ili pravno nevaljana, te da tužitelj ne osporava sudsku nagodbu, ali da osnovano tvrdi da ta nagodba nije podobna za uknjižbu apelanata kao suvlasnika na predmetnim stanovima. Najzad, Kantonalni sud je istakao da ostali žalbeni navodi apelanata nisu od značaja za ishod spornog odnosa, iz kog razloga ih taj sud, u skladu sa odredbama člana 231. Zakona o parničnom postupku nije posebno ni cijenio.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti u suštini smatraju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelanti su ukazali da su sudovi zanemarili da oni imaju valjan osnov za upis prava suvlasništva i da je to pravo stečeno u skladu sa zakonom.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se pozivaju apelanti u predmetnoj apelaciji u suštini odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, odnosno ukazao zbog čega sudska nagodba ne predstavlja valjan i pogodan osnov za uknjižbu, tako da Ustavni sud nasuprot navodima apelanata, ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević