Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1083/18 (P. B.)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1083/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1083/18, rješavajući apelaciju Predraga Brkića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Predrag Brkić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 020191 17 Gž 2 od 23. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Predrag Brkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Dragan Radović, advokat iz Doboja, podnio je 19. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 020191 17 Gž 2 od 23. novembra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev (i tužbeni zahtjev drugotužiteljice K. B.) kojim je tražio osnivanja prava služnosti nužnog prolaza preko poslužne parcele tužene (N. G.), sve bliže opisano u izreci prvostepene odluke.

3. U obrazloženju prvostepene odluke, Osnovni sud je naveo da apelant tužbeni zahtjev temelji na odredbama člana 193. i 221. Zakona o stvarnim pravima, zahtijevajući da sud nakon provedenog postupka svojom odlukom osnuje službenost u vidu nužnog prolaza u korist određene nekretnine apelanta. Nadalje, da iz odredbe 193. stav 1. Zakona o stvarnim pravima proizlazi da je istom regulisan način osnivanja nužnog prolaza, te da se istom odredbom propisuje da će se nužni prolaz osnovati odlukom suda na zahtjev vlasnika druge nepokretnosti ako do nje nema nikakve ili odgovarajuće putne veze s javnim putem i ako je korist poslužne nepokretnosti veća od štete na poslužnoj nepokretnosti uz obavezu vlasnika nepokretnosti da plati cijenu za poslužnu nepokretnost. Zatim, da iz navedenog proizlazi da se radi o kumulativnim uslovima „gdje nema nikakve ili odgovarajuće putne veze", da je korist veća od štete poslužnog dobra i da se plati cijena zemlje kao potpuna naknada. Shodno tome, da je apelant bio u obavezi da u konkretnom postupku provede dokaze na okolnosti ispunjenja navedenih uslova propisanih članom 193. stav 1. Zakona o stvarnim pravima. Osnovni sud je istakao, da je bila obaveza apelanta da u konkretnom postupku dokaže ima li drugih mogućih prilaza svojoj nekretnini i kojim to pravcem, a koji bi se i doveli u vezu sa koristi i štetom na poslužnoj nekretnini, da se izvrši procjena zemljišta poslužne nepokretnosti i da se utvrdi da li je riječ o kući i dvorištu tužene, a što su sve pravno relevantne činjenice od uticaja za konstituisanje i utrvđenje načina i obima korištenja službenosti. Nadalje, da je nesporna činjenica, a što je i uviđajem na licu mjesta utvrđeno i u nalazu vještaka geodetske struke da je urušena kuća tužene, da bi trasa trebala prolaziti na udaljenosti od kuće 1,35m u situaciji izvjesnosti obnavljanja kuće. Zatim, da je po prijedlogu apelanta proveden uviđaj na licu mjesta uz učešće vještaka geodetske struke i to samo na okolnosti identifikacije predmetnih nekretnina apelanta i tužene, a da nije provedeno i vještačenje sa vještacima odgovarajuće struke (geodetske, građevinske, poljoprivredne) kako bi se pokazale moguće najracionalnije trase puta i najmanje štete za poslužna dobra, iste dovele u vezu sa procjenom koristi i štete poslužnom dobru, niti da je vršena procjena naknade u smislu odredbe člana 2. stav 4. Zakona o stvarnim pravima. Takođe, Osnovni sud je ukazao, da je apelantov tužbeni zahtjev usmjeren samo prema nekretnini tužene, iako iz podataka nalaza i skice lica mjesta vještaka geodetske struke proizlazi da od zemljišta apelanta postoji još parcela koje se protežu prema parceli tužene, i to parcela D. R. i J. R., parcela I. G., a što i sam apelant nije osporavao, ističući da mu je dozvoljeno da prolazi preko njihovih parcela, a koji posjednici u konkretnom predmetu nisu kao jedinstveni suparničari obuhvaćeni apelantovim tužbenim zahtjevom. U vezi s tim je istaknuto, da kako proizlazi iz iskaza tužene, da je ista ukazivala da postoje tri trase puta (bliže opisane u prvostepenoj odluci), a što je trebalo biti predmet razmatranja i uviđaja vještaka odgovarajuće struke, a sve kako bi se takve moguće trase prolaza mogle i analizirati kod osnivanja nužnog prolaza, odnosno utvrditi predstavlja li tražena trasa puta po apelantu najracionalniju trasu i sa najmanje štete za poslužno dobro tužene. Osnovni sud je ocijenio, da kod činjenice da apelant tužbom traži osnivanje nužnog prolaza preko nekretnine tužene, u smislu odredbi Zakona o stvarnim pravima, da iz provedenih dokaza iskaza parničnih stranaka, saslušanih svjedoka i materijalnih dokaza ne proizlazi da ne postoji mogućnost korištenja nekog drugog puta osim preko parcele tužene, odnosno da apelant nije dokazao postoji li nužnost konstituisanja tražene službenosti sa preciznim podacima površine i lokacije stvarne službenosti.

4. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva iz razloga što nije dokazao da su za usvajanje tužbenog zahtjeva ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 193. i 221. Zakona o stvarnim pravima, pa da prvostepena presuda nije donesena povredama odredaba parničnog postupka, niti na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, niti pogrešnom primjenom materijalnog prava, pa da su suprotni navodi žalbe neosnovani. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo, da je on (zajedno sa drugotužiteljicom) nesumnjivo dokazao u predmetnom postupku da do njegove nekretnine postoji samo sporni put, te da je taj put jedina veza apelantove nekretnine sa javnim putem.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1083/18 (P. B.) | Sudska praksa | Aktio