Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1892/18 ("Grande Trivić" d.o.o. Laktaši i „Ekvator“ d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1892/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1892/18, rješavajući apelacije "Grande Trivić" d.o.o. Laktaši i „Ekvator“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
"Grande Trivić" d.o.o. Laktaši protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 089377 17 Rev od 28. decembra 2017. godine i „Ekvator“ d.o.o. Banja Luka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 156850 16 Rev od 22. marta 2018.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1892/18
1. "Grande Trivić" d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodan Perić, advokat iz Banjaluke, podnio je 27. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 089377 17 Rev od 28. decembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („Kozara putevi“ a.d. Banjaluka) da mu na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zasnovan na tvrdnji da mu je tuženi u periodu od 1. septembra do 28. decembra 2009. godine isporučio beton (za izgradnju objekta mljekare) koji nije bio ugovorenog kvaliteta i da se to odrazilo na kvalitet izgrađenog betona – betonske ploče, a što je utvrđeno naknadno, pa je apelant na betonskoj podlozi morao izvesti dodatne radove na sanaciji, čime mu je pričinjena šteta. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno kvalifikovali apelantov zahtjev kao zahtjev za naknadu štete zbog skrivenih nedostataka na stvari, odnosno šteti koja je nastala kao posljedica tih nedostataka. Shodno tome, Vrhovni sud je ukazao da je saznanje o skrivenim manama isporučenog betona apelant imao 12. aprila 2010. godine (nalazi Instituta za građevinarstvo IG Banjaluka), ali o tome nije bez odlaganja obavijestio tuženog (član 482. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO), na način propisan odredbama člana 484. ZOO, već 13. oktobra 2010. godine pismom namjere, pa je na taj način došlo do gubitka zakonom propisanog prava usljed materijalnog nedostatka na stvari. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da nisu osnovani apelantovi revizioni navodi da je o tužbenom zahtjevu trebalo odlučiti primjenom odredaba člana 488. stav 3. ZOO. Naime, ukazano je da prema odredbama člana 488. stav 3. ZOO blagovremeno obavještavanje o nedostatku nije uslov za ostvarenje naknade štete koju kupac zbog nedostatka stvari trpi na „drugim svojim dobrima“, kada prodavac odgovara prema opštim pravilima o odgovornosti za štetu. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o šteti na samoj stvari (isporučenom betonu), odnosno šteti koja je nastala kao posljedica nedostataka, slijedom čega nema mjesta primjeni zakonske odredbe na koju se pozvao apelant. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da nema osnova da se tuženom nametne obaveza naknade štete niti prema opštim pravilima o naknadi štete (čl. 154. i 155. ZOO), iz razloga što analize uzoraka betona izvršene na apelantovo traženje nisu bile propraćene odgovarajućom dokumentacijom (u skladu sa Pravilnikom o betonu i armiranom betonu), te da su vršene po proteku vremena, kao i da su se na betonskoj podlozi pokazali i drugi nedostaci koji se ne mogu pripisati kvalitetu betona. Dalje, da apelant nije preduzeo propisane mjere ugradnje, njegovanja i zaštite betona, kao i da je beton nabavljao i od drugih dobavljača, iz čega proizilazi da izvedenim dokazima nije dokazano da je nastala šteta u uzročnoj vezi sa radnjama tuženog. Najzad, Vrhovni sud ukazuje da apelant nije dokazao ni visinu stvarno pretrpljene štete usljed radova na sanaciji betonske podloge, jer nije predočio račune i drugu dokumentaciju o plaćanju podizvođaču radova na sanaciji, već je izveo dokaz vještačenja po vještaku arhitektonsko-građevinske struke radi procjene vrijednosti radova sanacije, a koja ne mora odgovarati stvarno pretrpljenoj šteti.
AP-4138/18
4. Ekvator d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banjaluke, podnio je 20. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 156850 16 Rev od 22. marta 2018. godine.
5. U konkretnom slučaju, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (H. S.) da mu na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos.
6. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da se apelantov tužbeni zahtjev zasniva na tvrdnji da je tuženi zloupotrebom svojih prava onemogućio apelanta da blagovremeno dovrši poslovni objekat u Banjoj Luci, usljed čega je kupcima poslovnih lokala zbog kašnjenja u predaji u posjed platio penale u iznosu koji potražuje predmetnim tužbenim zahtjevom, te trpio štetu u tom iznosu. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da je apelant u toku 2008. godine zaključio više ugovora o prodaji poslovnih prostora u predmetnoj zgradi koji su imenovani kao predugovor o kupoprodaji, ugovor o kupoprodaji i ugovor o udruživanju sredstava, koji nisu bili sačinjeni u zakonom propisanoj formi, odnosno notarski obrađeni. Takođe, navedeno je da je tim ugovorima utvrđena kupoprodajna cijena, te rok završetka objekta (godina dana od dana zaključenja ovih ugovora, a koji rok po svim tim ugovorima ističe u 2009. godini), te je ugovoreno plaćanje penala u visini od 1 promila za svaki dan kašnjenja, s tim da ne mogu biti veći od 5% vrijednosti ugovora ukoliko dođe do kašnjenja u izgradnji. Takođe, istaknuto je da je apelant u toku 2011. godine sa istim ugovaračima u odnosu na iste poslovne prostore zaključio kupoprodajne ugovore koji su obrađeni od strane notara, te je tim ugovorima, s obzirom na to da je došlo do kašnjenja u predaji u posjed, po osnovu ranije ugovorenih penala izvršeno umanjenje kupoprodajne cijene. Vrhovni sud je naveo da je ukupno umanjenje kupoprodajnih cijena prema prezentovanim ugovorima i podacima iz nalaza vještaka ekonomske struke odgovara utuženom iznosu. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao da je do kašnjenja došlo usljed radnji samog apelanta, jer je apelant, zbog značajnog odstupanje u izvođenju radova na važećoj građevinskoj dozvoli, bio prisiljen da podnese zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje odnosno legalizaciju izvedenih radova (zahtjev od 19. januara 2010. godine), koja je odobrena rješenjem nadležnog organa od 16. jula 2010. godine, odnosno po isteku ugovorenog perioda izgradnje. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da činjenica, na koju se poziva apelant, da je u odnosu na vanjsko uređenje prostora koje se proteže i na parcelu na kojoj se od 1969. godine nalazio kiosk tuženog u kojem je obavljao djelatnost, tuženi u upravnom postupku koristio zakonom dozvoljena sredstva (podnošenje žalbe i pokretanje upravnog spora u namjeri da zadrži kiosk na postojećoj lokaciji), kada bi se i uzelo da je u uzročnoj vezi sa kašnjenjem u predaji u posjed poslovnih prostora, ne može dovesti do odgovornosti tuženog. Naime, ukazano je da se ne radi o protivpravnom postupanju, što je jedna od pretpostavki za naknadu štete u smislu odredaba člana 154. ZOO i pri tome se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o zloupotrebi prava, jer je tuženi imao valjanu dokumentaciju za korištenje kioska sve do nalaganja njegovog rušenja. Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod broj AP-1892/18.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u predmetnim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje razlike u apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, u predmetu AP-4138/18 apelant se pozvao i na povredu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se pozivaju apelanti u predmetnim apelacijama odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a, u obrazloženjima odluka osporenih predmetnim apelacijama dao detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević