Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4263/18 („MAČAK COMPANY“ d.o.o. Kalesija i „ŠPICO-PROM“ d.o.o. Bugojno)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Porez
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Opća zabrana diskriminacije
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4263/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-4263/18, rješavajući apelacije „MAČAK COMPANY“ d.o.o. Kalesija i „ŠPICO-PROM“ d.o.o. Bugojno, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„MAČAK COMPANY“ d.o.o. Kalesija protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 021796 17 Uvp od 22. maja 2018.
godine i „ŠPICO-PROM“ d.o.o. Bugojno protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 022069 18 Uvp od 23. augusta 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-4263/18
1. „MAČAK COMPANY“ d.o.o. Kalesija (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Izet Mešić, advokat iz Kalesije, podnio je 27. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 021796 17 Uvp od 22. maja 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Suda BiH od 1. juna 2017. godine kojom je odbijena apelantova tužba protiv rješenja tužene (Uprave za indirektno oporezivanje BiH) od 18. februara 2016. godine, kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Odsjeka za poreze RC Tuzla od 17. aprila 2015. godine. Tim rješenjem je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Grupe za reviziju i kontrolu RC Tuzla od 23. februara 2015. godine kojim je apelantu kao poreskom obvezniku, za poreski period od 1. aprila 2008. godine do 30. aprila 2012. godine, utvrđena poreska obaveza u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je, pored ostalog, naveo da iz spisa predmetne upravne stvari proizilazi da su poreski organi, u ponovnom postupku, kod apelanta, izvršili kontrolu PDV za navedeni poreski period. Naime, istaknuto je da su kontrolom kupovnih i vagarskih listova sirovina i otpadnog materijala za poreski period 2007. - 2012. godina, te zapisnika o saslušanju fizičkih lica i zaposlenika apelanta, poreski organi utvrdili da je apelant poreskom obvezniku C.I.B.O.S. d.o.o. Sarajevo kao kupcu vršio isporuku sirovina i otpadnog materijala, a koje isporuke nije knjižio u poslovnim knjigama niti ih je prijavio u poreskim prijavama za kontrolisani period. Shodno tome, ukazano je da su poreski organi apelantu, primjenom relevantnih odredaba Zakona o porezu na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV), utvrdili i naložili na plaćanje dodatnu poresku obavezu u određenom novčanom iznosu. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da su pravilni zaključci poreskih organa da je apelant u periodu kontrole vršio isporuku dobara-starog željeza kupcu C.I.B.O.S. d.o.o. Sarajevo bez izdavanja faktura, koji je na vagarskim listovima kao dobavljača označavao apelanta, kao i registarske oznake kamiona u vlasništvu apelanta, a koji su korišteni za prevoz predmetnih dobara, a prevoz su vršili zaposlenici apelanta u ime i za njegov račun, kao i da su primljena novčana sredstva predavali blagajniku apelanta. Također, istaknuto je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant u toku postupka nije dokazao da su utvrđene činjenice od strane poreskih organa netačne, a na što ga je obavezivala odredba člana 61. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja koja propisuje da je teret dokazivanja na obvezniku indirektnih poreza. Nadalje, istaknuto je da je prvostepeni sud pravilno ukazao da je ukupan iznos utvrđene PDV obaveze za plaćanje, naveden u koloni 9. tabelarnog prikaza dispozitiva prvostepenog rješenja, kao i da se u smislu odredbe člana 31. Zakona o PDV, plaćanje duga po osnovu indirektnih poreza vrši zakonskim sredstvom plaćanja (valutom) BiH, na način propisan zakonom, zbog čega su prigovori zahtjeva istaknuti u tom pravcu, kao neosnovani odbijeni. Najzad, ukazano je da nije imalo uticaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari pozivanje apelanta na presudu Suda BiH broj S1 2 K 01220814 K od 8. septembra 2014.godine i nalaz sudskog vještaka u predmetu broj T20 0 KTPO 0006163 12 od 5. aprila 2014.godine. Naime, predmetna presuda se odnosi na fizičko lice, F. I., a ne na apelanta, a nalaz vještaka se zasniva na dijelu dokumentacije apelanta iz 2009. i 2010. godine, dok je period kontrole u ovom predmetu od 1. aprila 2008. do 30. aprila 2012.godine, kako je pravilno zaključio i prvostepeni sud.
AP-5718/18
4. „ŠPICO-PROM“ d.o.o. Bugojno (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Dejan Rakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 022069 18 Uvp od 23. augusta 2018. godine.
5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Suda BiH od 29. marta 2018. godine kojom je odbijena apelantova tužba protiv rješenja tužene (Uprave za indirektno oporezivanje BiH) od 14. aprila 2016. godine, kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Odsjeka za kontrolu velikih poreskih obveznika RC Mostar od 31. jula 2015. godine. Tim rješenjem je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Grupe za kontrolu velikih poreskih obveznika RC Mostar od 17. juna 2015. godine kojim je apelantu utvrđen razrez indirektnih poreza, za poreski period od 1. septembra 2012. godine do 31. marta 2015. godine, u određenom novčanom iznosu.
6. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je, između ostalog, istakao da je u postupku kontrole utvrđeno da je kontrolisani poreski obveznik na kontu 281 - potraživanja za nefakturisani prihod evidentirao iznos od 120.000,00 KM, ali da po osnovu navedenog prihoda nije izvršio fakturisanje dobara i usluga, zbog čega mu je konačno izvršen obračun izlaznog PDV, u određenom novčanom iznosu. Nadalje, ukazano je da je apelant na zahtjev inspektora dostavio Izjavu broj 2430/15, u kojoj se očitovao da je prilikom obračuna za 2010. godinu izvršio razgraničenje prihoda na način da je iznos od 120.000,00 KM knjižio na KTO 2438, radi toga što je očekivao veći prihod u narednoj godini (dakle 2011. godini), te da se radi o prihodu koji nije mogao biti fakturisan. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je odredbama člana 23. Pravilnika o kontnom okviru, sadržaju konta i primjeni kontnog okvira za privredna društva, određeno da se na kontima grupe 28 - Aktivna vremenska razgraničenja, iskazuju kratkoročno razgraničeni rashodi i prihodi i kratkoročna odložena porezna sredstva aktivna i pasivna vremenska razgraničenja, čija primjena obezbjeđuje pravilno utvrđivanje finansijskog rezultata u bilansu uspjeha. Imajući u vidu navedeno, ukazano je da su poreski organi nakon ocjene dokumentacije spisa, posebno Izjave apelanta broj 2430/15, pravilno utvrdili da se na KTO 281-potraživanja za nefakturisani prihod evidentiraju isporuke roba, proizvoda i usluga koje nisu fakturisane, ali su izvršene, čime su ispunjeni uslovi za priznavanje prihoda prema međunarodnim računovodstvenim standardima, te se prihod mora priznati, a time se priznaje i potraživanje koje još uvijek nije fakturisano. Nadalje, ukazano je da suprotno apelantovim navodima, da se poreska obaveza odnosi na raniji period i nije obuhvaćena Zapisnikom od 11. maja 2015 godine, pa samim tim apelantu nije mogla biti određena iz spisa (zapisnika i osporenih rješenja), prvostepeni sud je u tom pravcu pravilno zaključio da je apelant na analitičkom kontu 2438 - obračunata potraživanja, te nalogu za knjiženje broj 371 sa 31. decembra 2010. godine, iskazao iznos od 120.000,00 KM. Također, navedeno je da je nakon toga na KT0 281 - potraživanja za nefakturisani prihod sa 1. januara 2011. godine isto tako iskazao iznos od 120.000,00 KM, te da je na istom KTO sa 1. januara 2012. godine, te sa 1. januara 2012. godine – 2015. godine, ponovo iskazao navedeni iznos od 120.000,00 KM, zbog čega su apelantovi navodi odbijeni. Shodno tome, Sud BiH je ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se radnje koje je apelant preduzeo protive propisima o računovodstvu i relevantnim odredbama Zakona o PDV. Nadalje, navedeno je da je postupku kontrole utvrđeno da je apelant vršio odbitak ulaznog poreza po osnovu nabavke materijala i usluga na postavljanju hale, za čiju gradnju odobrenje za građenje glasi na poreskog obveznika „STARNET“ d.o.o. Bugojno, zbog čega mu je konačno osporeno pravo na odbitak ulaznog poreza i po tom osnovu, u određeno novčanom iznosu, sve primjenom člana 32. st. 1. i 2. Zakona o PDV. Naime, ukazano je da je u konkretnom slučaju zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje predmetnog poslovnog objekta podnio privredni subjekt „STARNET“ d.o.o. Bugojno, temeljem kojeg je nadležni organ uprave tom društvu kao investitoru izdao rješenje o odobrenju građenja od 7. aprila 2015. godine. Prema tome, Sud BiH je istakao da, imajući u vidu činjenicu da apelant za predmetni poslovni objekat nije dobio odgovarajuće zakonom propisane saglasnosti i odobrenja o pravu građenja, to je pravilan zaključak kako poreskih organa, tako i prvostepenog suda, da u smislu odredbe člana 32. st. 1. i 2. Zakona o PDV i člana 63. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u, apelant nije ispunio sve propisane uslove za odbitak ulaznog poreza za nabavku dobara i usluga koje je namjeravao koristiti za izgradnju predmetnog objekta. Najzad, ukazano je da samo namjera apelanta da gradi objekat nije dovoljan osnov za priznavanje prava na odbitak ulaznog poreza iz razloga što nije poznato li će taj objekat biti izgrađen i za koje namjene, kao i da li će ga koristiti u poslovne svrhe, a što je osnovni uslov za korištenje prava na odbitak ulaznog poreza po fakturama dobavljača.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4263/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjene relevantne odredbe Zakona o PDV. Osim toga, apelant „ŠPICO-PROM“ d.o.o. Bugojno smatra da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju, tvrdeći da je Sud BiH u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji donosio različite odluke, te se na taj način diskriminatorski ponio prema ustavnom pravu na imovinu apelanta.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o PDV u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo proizvoljno. U pogledu navoda apelanta „ŠPICO-PROM“ d.o.o. Bugojno o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da činjenica da je Sud BiH u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji donio drugačiju odluku, sama po sebi, nikako ne znači da je apelant diskriminisan u predmetnom postupku, pogotovo kad se uzme u obzir obrazloženje Ustavnog suda u vezi sa navodnom povredom prava na imovinu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević