Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5959/18 (I. J. i V. P.)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5959/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-5959/18, rješavajući apelacije Ibrahima Jerlagića i Velimira Paštara, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ibrahim Jerlagić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 Rs 032346 17 Rev od 16. jula 2018. godine i Velimir Paštar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 Rs 033554 17 Rev od 2. avgusta 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-5959/18
1. Ibrahim Jerlagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 25. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 032346 17 Rev od 16. jula 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Kanton 10 (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime razlika osnovne plate isplati novčana potraživanja za određeni vremenski period.
AP-5960/18
3. Velimir Paštar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 25. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 033554 17 Rev od 2. avgusta 2018. godine.
4. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime razlika manje isplaćene osnovne plate isplati novčana potraživanja za određeni vremenski period.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5959/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
6. U obrazloženjima osporenih odluka Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su predmet spora zahtjevi apelanata kojim traže da im tuženi za određene vremenske periode isplati razliku plate koju su primali i plate koja bi im pripadala primjenom odgovarajućih odredaba Zakona o platama i naknadama policijskih službenika FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o platama i naknadama). Dalje, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da su apelanti u utuženom periodu bili zaposlenici tuženog, raspoređeni na radna mjesta "policajac" i da im je za utuženi period tuženi obračunavao i isplaćivao platu s obzirom na čin koji im je dodijeljen, u skladu sa Zakonom o policijskim službenicima Kantona 10, Odlukom o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plate policijskih službenika MUP-a Kantona 10 i Pravilnikom o platama, naknadama i drugim materijalnim pravima iz radnog odnosa policijskih službenika MUP-a Kantona
10. Vrhovni sud je naveo da nižestepeni sudovi smatraju da se na policijske službenike Kantona 10 ne mogu primijeniti odredbe Zakona o platama i naknadama, već isključivo propisi Kantona 10 u skladu sa kojima je apelantima i isplaćivana plata u utuženom periodu. Vrhovni sud je ukazao da je pravilan stav nižestepenih sudova da je Zakonom o platama i naknadama propisan isključivo načelni okvir za uređenje pitanja visine i načina ostvarivanja plata, naknada, dodataka na plate, koeficijenata i platnih razreda policijskim službenicima u kantonalnim ministarstvima unutrašnjih poslova, te da se Zakon o platama i naknadama ne može direktno primijeniti u kantonima. Osim toga, ukazano je da iz rješenja o određivanju provođenja dokaza vještačenjem po vještaku finansijske struke u kojem je određena vrsta vještačenja, predmet i obim vještačenja, te iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizilazi da vještak utvrđivao samo razliku između isplaćene plate i plate koja bi pripadala apelantima primjenom odredaba Zakona o platama i naknadama, slijedom čega nisu osnovani navodi apelanata da iz nalaza i mišljenja vještaka proizilazi da im je u utuženom periodu plata isplaćivana u manjim iznosima od iznosa koje određuju propisi Kantona 10 u toj oblasti.
Apelacioni navodi
7. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini smatraju da je u konkretnim slučajevima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose u suštini na način na koji je u konkretnim predmetima utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1368/17 od 18. jula 2017. godine i AP-3620/17 od 6. decembra 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević