Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5289/18 („Defter“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Javne nabavke
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5289/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-5289/18, rješavajući apelacije „Defter“ d.o.o. Sarajevo i „Lala i Laćo“ d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Defter“ d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 022580 18 Uvp od 18. jula 2018. godine i „Lala i Laćo“ d.o.o. Bijeljina protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 022633 17 Uvp od 21. septembra 2018.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-5289/18
1. „Defter“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 022580 18 Uvp od 18. jula 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke - Presude vijeća za upravne sporove Suda BiH od 4. aprila 2018. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv Rješenja Ureda za razmatranje žalbi BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) od 21. jula 2016. godine. Rješenjem od 21. jula 2016. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Rješenja o izboru najpovoljnijeg ponuđača od 30. maja 2016. godine ugovornog organa Općine Novo Sarajevo.
3. U obrazloženju osporene konačne odluke Sud BiH je, između ostalog, naveo da je ugovorni organ proveo postupak javne nabavke tonera i ketridža i da je nakon provedenog postupka donio rješenje od 30. maja 2016. godine kojim je kao najpovoljnijeg ponuđača izabrao „Emado“ d.o.o. Sarajevo. S tim u vezi, Sud BiH je ukazao da je vijeće za upravne sporove Suda BiH jasno i nedvosmisleno zaključilo da apelantova ponuda nije u skladu sa zahtjevima iz tenderske dokumentacije, kako je to pravilno utvrdio i upravni organ. Naime, ukazano je da je pravilan zaključak vijeća za upravne sporove Suda BiH da je ugovorni organ, prije nego se upusti u postupak izbora najpovoljnijeg ponuđača, dužan prethodno ispitati ponude u pogledu uslova u tenderskoj dokumentaciji, te na osnovu toga prethodno ocijeniti da li ponuđači ispunjavaju kriterije koji se odnose na tehničke ili profesionalne sposobnosti u skladu sa odredbama člana 44. Zakona o javnim nabavkama. Shodno tome, Sud BiH je istakao da je tačkom 7.4.2 b) tenderske dokumentacije ugovorni organ propisao da će ponuđač dostaviti uzorke uz ponudu u posebnom pakovanju (kutiji, na kojoj će biti spisak priložene robe), po jedan uzorak tonera pod rednim brojevima: 35 do 55, koji će biti vraćeni ponuđačima koji ne budu izabrani. Dalje, da se uzorci dostavljaju u originalnom pakovanju koja se sastoji od pojedinačne kartonske kutije u koju je upakovan, te oznake printera ili fotokopir uređaja za koji se koristi i fabričke oznake tonera, bez naknadno dodatih naljepnica, zajedno u kutiji. Prilaganje uzoraka koji ne odgovaraju naprijed opisanom će uzrokovati odbacivanje ponude kao nepotpune. Sud BiH je naveo da su i ugovorni organ i tuženi bez sumnje, suprotno apelantovom prigovoru, pravilno utvrdili odlučnu činjenicu da je od strane apelanta na dostavljenom uzorku nalijepljena papirna naljepnica pravokutnog oblika bijele podloge na kojoj je ispisana oznaka „DP-TK130“ što je u suprotnosti sa opisanim uslovima iz tenderske dokumentacije. Sud BiH je naveo da je ugovorni organ pravilno postupio kada je odbio apelantovu ponudu, te da je pravilno ocijenio da apelant nije ispunio zahtjeve i nije dostavio traženi uzorak u skladu sa uslovima u tenderskoj dokumentaciji.
AP-6886/18
4. „Lala i Laćo“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 22. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 022633 17 Uvp od 21. septembra 2018. godine.
5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke – Presude vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 022633 16 U od 4. decembra 2017. godine kojom je odbijen apelantova tužba podnesena protiv Rješenja Ureda za razmatranje žalbi BiH od 7. jula 201. godine. Navedenim rješenjem odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Odluke o dodjeli ugovora ponuđaču „Jovanović Komerc“ ugovornog organa MH ERS a.d. Trebinje ZEDP „Elektro-Bijeljina“ a.d. Bijeljina.
6. U obrazloženju osporene konačne odluke Sud BiH je, između ostalog, naveo da je vijeće za upravne sporove Suda BiH pravilno ukazalo da je u smislu Zakona o javnim nabavkama postupak javne nabavke strogo formalan postupak, te svako, pa i najmanje nepoštivanje zakonom propisane forme dostavljene ponude čini ponudu neprihvatljivom. Dalje, da je pravilan zaključak da je u smislu Zakona o javnim nabavkama ponuda prihvatljiva kada je podnese kvalificirani ponuđač i kada ispunjava sve obavezne specifikacije i zahtjeve koje je naveo ugovorni organ u tenderskoj dokumentaciji, te da izostanak jednog zahtjeva navedenog u tenderskoj dokumentaciji ponudu čini nekvalifikovanom. Sud BiH je podsjetio da je tuženi u osporenom rješenju pravilno utvrdio da je ugovorni organ tačkom 2.5 tenderske dokumentacije propisao da su u skladu sa odredbama člana
59. Zakona o javnim nabavkama ponuđači dužni da u okviru svoje ponude dostave uzorke robe koja je predmet postupka nabavke, a čiju vrijednost je ponuđač obavezan da potvrdi ako to ugovorni organ zahtijeva, te da apelant, kao jedan od ponuđača, uz svoju ponudu nije dostavio tražene uzorke. Takođe, Sud BiH je naveo da je tuženi pravilno zaključio da je apelant u smislu odredaba člana 56. stav 1. Zakona o javnim nabavkama imao mogućnost da od ugovornog organa zatraži pojašnjenje po tom pitanju, a što nije učinio. Nadalje, ukazano je da apelant u žalbenom postupku nije imao mogućnost da osporava tu tačku tenderske dokumentacije jer je propustio izjaviti žalbu u smislu odredaba člana 101. stav 1. tačka b) Zakona o javnim nabavkama. Prema tome, Sud BiH je naveo da je po preuzimanju tenderske dokumentacije apelant mogao, ukoliko je uočio nedostatke u ponudi za koje smatra da nisu u skladu sa odredbama Zakonom o javnim nabavkama, izjaviti žalbu, a što prema stanju u spisu nije učinio, pa svako pozivanje na nepravilnosti u kasnijoj fazi postupka nema osnova jer je eventualne nepravilnosti trebalo otkloniti u fazi preuzimanja ponuda. Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5289/18.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje razlike u apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelanti pozivaju u predmetnim apelacijama odnose u suštini na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje, odnosno primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević