Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-103/17 (A.Č, R.P. i Lj.B.)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-103/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-103/17, rješavajući apelaciju A.Č, R.P. i Lj.B, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.Č, R.P. i Lj.B.

podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 031551 16 Rsž 2 od 10. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A.Č, R.P. i Lj.B. (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Jerko Gavran, advokat iz Posušja, podnijele su 9. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Rs 031551 16 Rsž 2 od 10. novembra 2016. godine. Apelantice su 6. aprila 2017. godine dopunile apelaciju i osporile, u međuvremenu doneseno, Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Rs 031551 17 Rev od 24. februara 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Rs 031551 15 Rs 2 od 16. maja 2016. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile, između ostalog, da se obaveže tuženi (Zapadnohercegovački kanton, u daljnjem tekstu: ZHK) da im isplati određene novčane iznose, na ime razlike naknade za ishranu u toku rada za period od 1. decembra 2010. godine do 31. decembra 2013. godine, zatim razliku naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2011, 2012. i 2013. godinu, razliku plaće zbog umanjenja, tj. neisplaćenog djela plaće za period od 1. aprila 2013. godine do 1. jula 2014. godine, te da tuženi ZHK nadležnom Fondu za mirovinsko i invalidsko osiguranje isplati razliku za manje obračunate zakonske doprinose za apelantice zbog razlike umanjenja plaće za period od 1. aprila 2013. godine do 1. jula 2014. godine. Istom presudom je određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da apelantice potražuju razliku naknade između toplog obroka propisanog Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor F BiH) i isplaćenog toplog obroka za utuženi period, zatim razliku naknade za korištenje godišnjeg odmora propisanog Kolektivnim ugovorom F BiH i isplaćenog za sporni period, razliku plaća koja im je od aprila 2013. godine umanjena (umanjena osnovica za 8%), te doprinosa na plaće za utuženi period. Općinski sud je ukazao da nema mjesta primjeni Kolektivnog ugovora F BiH na potraživanja apelantica u konkretnom sporu, kojeg Vlada ZHK nije potpisala, te da tuženi ZHK ima svoje propise (Zakon o namještenicima u tijelima državne službe u ZHK, Zakon o izvršenju proračuna) koji joj daju ovlaštenja da sama utvrđuje visinu navedenih naknada, a i osnovicu plaća. Općinski sud je naveo da je tačno da se na apelantice treba primijeniti Zakon o namještenicima u tijelima državne službe u ZHK, kao i da taj zakon nije utvrdio visinu naknada, već je ostavio određivanje istih u domenu kolektivnog pregovaranja, do kojeg između parničnih stranaka nije ni došlo, zbog čega su apelanticama u tom period isplaćivane naknade za topli obrok i regres u visini utvrđenoj Odlukama o naknadama iz osnova materijalnih prava uposlenika kod korisnika proračuna u ZHK koje je donijela Vlada ZHK. Nadalje, Općinski sud je naveo da tuženi ZHK nije postupio u skladu sa odredbama čl. 75, 76. i 77. Zakona o namještenicima u tijelima državne službe u ZHK (donijeti propise iz svoje nadležnosti, uskladiti Pravilnike o unutarnjem ustrojstvu sa odredbama Zakona i donijeti Pravilnike o plaćama i naknadama namještenika u skladu sa Zakonom i kolektivnim ugovorom), a rokovi određeni zakonom su davno protekli. Općinski sud je dalje naveo da iz provedenih dokaza jasno proizilazi da nije uopće došlo do postupka pregovaranja u pogledu zaključivanja kolektivnog ugovora na nivou kantona kojim bi se utvrdila visina navedenih naknada između vlade i sindikata, a koji sindikat je registrovan 10. oktobra 2013. godine, budući da je izostala bilo kakva inicijativa ovlaštenih učesnika. Dakle, prema Zakonu o namještenicima u tijelima državne službe u ZHK, koji nije utvrdio visinu tih naknada, nego je ostavio njihovo određivanje u domenu kolektivnog pregovaranja, do kojeg nije došlo, isplata predmetnih naknada se vršila prema Odluci o naknadama iz osnova materijalnih prava uposlenika kod korisnika proračuna u ZHK. Također je navedeno, da je među strankama sporno i da li se na apelantice može primjenjivati Odluka Vlade o utvrđivanju osnovice za izračun bruto plaće iz 2013. godine. Stupanjem na snagu navedene Odluke o utvrđivanju osnovice za izračun bruto plaće prestala je vrijediti ranija Odluka o utvrđivanju osnovice za izračun bruto plaće koja je bila za 8 % veća. Prvostepeni sud je istakao da iz same Odluke Vlade, a i iz navoda stranaka, proizlazi da je Vlada ZHK Odluku o utvrđivanju osnovice za izračun plaće donijela jednostrano, bez pregovora sa sindikatom. Međutim, namještenici u tijelima sudske vlasti - apelantice u vrijeme donošenja navedene Odluke Vlade nisu bili organizirani u Sindikat. Naime, Nezavisni sindikat državnih službenika i namještenika u organima državne službe u ZHK podnio je zahtjev za upis u Registar udruga 2. maja 2013. godine, a upisan u Registar udruga 10. oktobra 2013. godine, dok je odluka Vlade o utvrđivanju osnovice za izračun plaće donesena 4. aprila 2013. godine. Shodno navedenom Općinski sud je ocijenio da Vlada prije donošenja odluke o utvrđivanju osnovice za izračun plaće nije ni imala mogućnost vršiti bilo kakve pregovore sa predstavnicima Nezavisnog sindikata državnih službenika i namještenika u organima državne službe u ZHK jer je nesporno utvrđeno da je zahtjev za registraciju sindikata podnesen 2. maja 2013. godine, dakle nakon donošenja sporne odluke Vlade. Općinski sud je ukazao da iz relevantnih odredbi Zakona o namještenicima i Zakona o državnim službenicima jasno proizlazi da polaznu osnovicu za obračun plaće državnim službenicima dogovaraju svake godine Vlada Kantona i sindikat, ukoliko je organiziran, međutim pošto je nesporno utvrđeno da sindikat nije bio osnovan na dan donošenje sporne odluke, odnosno da nije bio podnesen ni zahtjev za upis sindikata u registar udruga, Vlada ZHK iz navedenih razloga nije ni mogla ispregovarati sa sindikatom polaznu osnovicu za obračun plaće.

4. Kantonalni sud je Presudom broj 64 0 Rs 031551 16 Rsž 2 od 10. novembra 2016. godine žalbe apelantica odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Istom presudom Kantonalni sud je djelimično uvažio žalbu tuženog ZHK i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka, na način da su apelantice dužne tuženom ZHK isplatiti određeni iznos na ime troškova postupka.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da Vlada ZHK nije zaključila odnosno nije pristupila Kolektivnom ugovoru F BiH, te da apelanti nisu osnovali i registrirali sindikat, tako da Vlada ZHK, u nedostatku suprotne strane sa kojom je trebala zaključiti kolektivni ugovor, nije ni mogla ništa drugo nego donijeti Odluku o naknadama iz osnova materijalnih prava uposlenika kod korisnika proračuna ZHK kojom je odredila visinu predmetnih naknada i sukladno toj odluci ih i isplaćivala. Kantonalni sud je istakao da su neosnovani i navodi žalbe apelanatica vezano za nezakonitost odluke Vlade ZHK o utvrđivanju osnovice za izračun plaće od 4. aprila 2013. godine, jer u vrijeme donošenja navedene odluke sindikat apelantica nije bio osnovan pa Vlada ZHK nije ni mogla ispregovarati sa sindikatom polaznu osnovicu za obračun plaće.

6. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je Rješenjem broj 64 0 Rs 031551 17 Rev od 24. februara 2017. godine odbacio kao nedopuštenu reviziju apelantica izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda od 10. novembra 2016. godine, shodno članu 237. st. 2, 3. i 5. ZPP-a.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji, apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice, u suštini, smatraju da je u odlukom koju su osporile pogrešno i proizvoljno primijenjeno procesno i materijalno pravo, da je tužena bila dužna pristupiti zaključenom Kolektivnom ugovoru F BiH, odnosno utvrditi visinu predmetnih naknada u skladu sa tim ugovorom. Osim toga, apelantice su se pozvale i na povredu nekih drugih ustavnih prava (zabrana zloupotrebe prava), ali te navode nisu posebno obrazlagale niti argumentirale, već su ih zasnovale na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Apelantice su dopunom apelacije osporile i rješenje Vrhovnog suda od 24. februara 2017. godine kojim je odbačena njihova revizija kao nedopuštena.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud nalazi da su apelantice izjavile reviziju Vrhovnom sudu protiv presude Kantonalnog suda od 10. novembra 2016. godine. S obzirom na to da je revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga (rješenjem Vrhovnog suda od 24. februara 2017. godine), slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena presuda Kantonalnog suda od 10. novembra 2016. godine, pa će Ustavni sud navode apelantica ispitati u odnosu na tu presudu.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelantice pozvale u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1519/17 od 6. decembra 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenoj odluci naveo da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelantica, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-103/17 (A.Č, R.P. i Lj.B.) | Sudska praksa | Aktio