Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-950/18 (A. D.)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-950/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-950/18, rješavajući apelaciju Adema Demirovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adem Demirović protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 K 056437 17 Kž od 29. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adem Demirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 16. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 K 056437 17 Kž od 29. novembra 2017. godine.
2. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim za krivično djelo teške krađe u pomaganju iz odredbe člana 287. stav 4. u vezi sa članom 286. stav 1. i člana 33. Krivičnog zakona F BiH, te je uz primjenu istog zakonskog propisa i odredaba čl. 50. i 51. Krivičnog zakona F BiH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) mjeseca.
3. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo da je u toku krivičnog postupka utvrđeno je, između ostalog, da je apelant kao policajac vršeći poslove pozorno-patrolne službe, došao svojim vozilom marke VW Golf Tip A2 crvene boje do skladišnog prostora repromaterijala JP Željeznice F BiH d.o.o. Sarajevo, Područje infrastrukture Bihać, i pratio kretanje radnika obezbjeđenja skladišnog prostora i o tome putem mobitela obavijestio brata A.D. Nadalje je utvrđeno da su lica A.D., H.K. i S.V. došli u blizinu navedenog skladišnog prostora, pa nakon što je apelant potvrdio da je bezbjedno, pješice su neopaženo ušli u navedeni skladišni prostor, upotrebom fizičke snage i podobnih sredstava obili katanac prozora i katanac na vratima metalnog kontejnera u kojem se nalazio razni repromaterijal. Zatim, kada je S.V. po ulasku u kontejner slučajno srušio metalne cijevi i tako prouzrokovao buku, u strahu da ne budu uhvaćeni pokušali su pobjeći, u čemu su A.D. i S.V. spriječeni intervencijom patrole policije, a H.K. je pobjegao u nepoznatom pravcu. U vezi s tim, prvostepeni sud je naveo da je, dakle, apelant kritične noći koristio svoje privatno predmetno vozilo što je u svom iskazu potvrdio svjedok (policajac) F.P., iz čijeg iskaza proizilazi odsustvo apelanta oko ponoći kritične večeri od oko 30 minuta, za vrijeme obavljanja pozorničke dužnosti sa istim. Dalje, prvostepeni sud je naveo da iz iskaza svjedoka H.M., koji je u kritično vrijeme obavljao poslove čuvara, proizilazi da je nešto iza ponoći 21. na 22. avgust, obilazeći krug primijetio dolazak jednog putničkog motornog vozila VW tip A2 crvene boje, te da je obratio pozornost prema kretanju tog vozila, da bi zapazio na udaljenosti od 20 metara glavne kapije da se zaustavio, a zatim okrenuo i parkirao vozilo iza objekata zv. Dom željezničara, a koji je lociran ispred glavne kapije. S obzirom na navedeno, prvostepeni sud je naveo da sve ove činjenice potvrđuju da je apelant izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, da je imao prethodni dogovor, umišljaj (koji predstavlja subjektivnu stranu krivičnog djela) da pomogne u izvršenju krivičnog djela bratu A.D. s kojim je kontaktirao. Dalje, da je došao svojim vozilom do skladišnog prostora, koje auto je primijetio čuvar H.M., te da je apelant pozivao A.D. i A.D. njega na telefonski uređaj, te da je činjenicu razgovora potvrdio i H.K. koji se u kritično vrijeme nalazio uz A.D. koji mu je nakon razgovora rekao da je „sigurno". Prvostepeni sud je naveo da činjenica da u mobilnom telefonu apelanta nije zabilježena nikakva komunikacija ne znači da ista nije ni postojala jer je upravo suprotno dokazano kroz zabilježene pozive na telefonu A.D. Također, prvostepeni sud je ukazao da je i vještak objasnio da je u vrijeme 2007. godine bilo riječ o relativno jednostavnim telefonskim uređajima SIM karticama, te je u skladu sa tehničkim mogućnostima izvršeno očitovanje. S tim u vezi, dalje je navedeno da navedeno znači da u odnosu na ove telefonske uređaje nisu postojale mogućnosti u to vrijeme da vrše povrat određenih podataka ako su eventualno brisani, tako da ono podataka što je evidentirano ne znači da nije bilo i drugih podataka. Slijedom nevedenog, prvostepeni sud je istakao da je na osnovu izvedenih dokaza koje je sud cijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi utvrdio da je apelant učinio krivično djelo teška krađa u pomaganju jer su dokazani svi elementi koji čine obilježje ovog krivičnog djela.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice koje su značajne da bi se na pravilan i zakonit način donijela sudska odluka, te da je za svoje zaključke dao valjane razloge. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je ukazao da po njegovoj ocjeni iz dokaza u spisu proizlazi da je radnja apelanta koja se očituje u pomaganju u učinjenju krivičnog djela, dovršena, jer je apelant kao saučesnik osmatrao i obilazio prostor u blizini mjesta izvršenja krivičnog djela i putem telefona obavijestio A.D. "da je sigurno". S obzirom na to, Kantonalni sud je istakao apelant pomagačkim radnjama poduzeo sve što je kao pomagač mogao učiniti čime je doprinio u ostvarenju krivičnog djela.
Apelacioni navodi
5. Apelant se u predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, apelant ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, odnosno na pogrešan zaključak da se apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela nalazio na mjestu odnosno u blizini mjesta izvršenja krivičnog djela. S obzirom na to, apelant smatra da je povrijeđeno načelo pretpostavke nevinosti i princip in dubio pro reo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku). Pri tome, prema članu 16. Zakona o krivičnom postupku, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi, koja je potvrđena osporenom presudom Kantonalnog suda, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo za koje je oglašen krivim. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude jasno ukazao na dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, što je kao pravilno prihvatio i Kantonalni sud, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Takođe, princip pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema principu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom. Po mišljenju Ustavnog suda, princip in dubio pro reo može biti doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Međutim, u konkretnom slučaju, redovni sudovi su, kako je navedeno, sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant učinio predmetno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. S obzirom da se, dakle, apelantovi navodi zasnivaju isključivo na njegovom nezadovoljstvu zbog načina ocjene dokaza, što je Ustavni sud već razmotrio, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju principa pretpostavke nevinosti, niti tvrdnjama o kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević