Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5992/18 (Željko-Aleksandar Knjeginjić)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5992/18
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5992/18, rješavajući apelaciju Željka-Aleksandra Knjeginjića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav 3 tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Željka-Aleksandra Knjeginjića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 16 0 K 000202 18 Kž od 26. septembra 2018. godine i rješenja Okružnog suda u Prijedoru broj 16 0K 000202 18 Kv od 7. septembra 2018. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka- Aleksandra Knjeginjića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 16 0 K 000202 18 Kž 2 od 10.
decembra 2018. godine i Okružnog suda u Prijedoru broj 16 0 K 000202 18 Kv 3 od 26. novembra 2018. godine u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 16 0 K 000202 18 Kž od 26. septembra 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Prijedoru broj 16 0K 000202 18 Kv od 7. septembra 2018.
godine u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Željko-Aleksandar Knjeginjić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Savan Zec, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 25. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 16 0 K 000202 18 Kž od 26. septembra 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 16 0 K 000202 18 Kv od 7. septembra 2018. godine. Apelant je 6. decembra podnio apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda broj 16 0 K 000202 18 Kv 3 od 26. novembra 2018. godine, te je 17. decembra 2018. godine dostavio Ustavnom sudu obavijest da je Vrhovni sud donio Rješenje broj 16 0 K 000202 18 Kž 2 od 10. decembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Prijedor (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Svi pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Okružni sud donio je Rješenje broj 16 0K 000202 18 Kv od 7. septembra 2018. godine kojim je apelantu produžio pritvor određen Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci broj K- 207/00 od 15. februara 2001. godine i po kojem rješenju se apelant trenutno nalazi u pritvoru, tako da pritvor može trajati do završetka glavnog pretresa, uz obavezno ispitivanje da li još uvijek postoje razlozi za pritvor, i to po isteku svaka dva mjeseca od dana pravosnažnosti posljednjeg rješenja o pritvoru.
6. U obrazloženju rješenja Okružni sud je najprije naveo raniji tok postupka – da je Tužilaštvo u Prijedoru podiglo optužnicu 21. juna 1994. godine protiv optuženih Đoke Došena, Dušana Gagića, apelanta i Mladena Popovića zbog krivičnog djela ubistvo iz člana 36 stav 2 tačka 6 Krivičnog zakona Republike Srpske – Posebni dio (u daljnjem tekstu: KZRS; optužnicu preuzelo Tužilaštvo u Banjoj Luci). Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj K-291/94 od 10. oktobra 1994. godine optuženi su oslobođeni optužbe na osnovu člana 350 stav 1 tačka 3 Zakona o krivičnom postupku SFRJ (u daljnjem tekstu: ZKPSFRJ). Viši sud u Banjoj Luci je rješenjem od 17. oktobra 1996. godine citiranu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
7. Osnovni sud u Banjoj Luci se proglasio stvarno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu, te je predmet dostavio Okružnom sudu u Banjoj Luci na dalji postupak. U odnosu na optuženog Đoku Došena (preminuo) postupak je obustavljen. Kako su optuženi Dušan Gagić i apelant bili nedostupni sudu, za njima je izdata naredba za raspisivanje centralne i međunarodne potjernice, te je prema ovim optuženim takođe određen i pritvor Rješenjem broj K-207/00 od 15. februara 2001. godine. Postupak u odnosu na optuženog Mladena Popovića je razdvojen, a kasnije i u odnosu na Dušana Gagića (te kasnije spojena ova dva postupka). Pravosnažnom presudom Okružnog suda u Banjaluci optuženi Dušan Gagić i Mladen Popović su proglašeni krivim za izvršenje krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZRS – Opšti dio i osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po 10 godina.
8. Okružni sud je naveo da je u pogledu apelanta, u postupku po raspisanoj međunarodnoj potjernici, utvrđeno da se on nalazi na području Sjedinjenih Američkih Država (u daljnjem tekstu: SAD), nakon čega je podnijet zahtjev za ekstradiciju. Apelant je izručen Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH) 25. avgusta 2018. godine, od kada se nalazi u pritvoru u KPZ Banja Luka po gore navedenom rješenju od 15. februara 2011. godine (Ustavni sud primjećuje da se očigledno radi o grešci u pisanju jer je datum rješenja 15. februara 2001. godine). Okružni sud je za 7. septembar 2018. godine zakazao ročište radi odlučivanja o produženju pritvora apelantu nakon predaje optužnice sudu u smislu odredbe člana 199 ZKPSFRJ, na koje ročište su pristupili okružni javni tužilac, apelant i njegov branilac. Nakon održanog ročišta za produženje pritvora, po saslušanju tužioca, kao i apelanta i njegovog branioca, Okružni sud je donio odluku kao u izreci rješenja iz sljedećih razloga.
9. Okružni sud je prije svega utvrdio (odredio) apelantov identitet. Kada je u pitanju postojanje opšteg osnova za određivanje pritvora, Okružni sud je našao da većina navoda iz izlaganja branioca ima karakter činjenica, čije isticanje je primjerenije fazi suđenja u kojoj se mora van svake razumne sumnje utvrditi apelantova krivična odgovornost, dok se u postupku određivanja pritvora radi o utvrđivanju pravnog standarda osnovane sumnje kao osnova za određivanje pritvora, a čije postojanje je Okružni sud našao dokazanim. Tako iz iskaza svih optuženih u fazi istrage proizlazi da je i apelant bio na licu mjesta zajedno s ostalima, s tim da je okolnost uloge koju je on imao kritične prilike ostala nerazjašnjena, što Okružni sud nije našao odlučnim u ovoj fazi postupka jer će ova okolnost biti razmatrana u fazi glavnog pretresa. Isto tako, svi optuženi u svojim iskazima u bitnim crtama potvrđuju činjenice koje se odnose na okolnosti koje su dovele do toga da se zateknu u kući oštećenih, kao i način na koji su u nju ušli, a što proizlazi i iz materijalnih dokaza u vidu zapisnika o uviđaju i fotodokumentacije lica mjesta, te takođe navode da je u kući oštećenih bilo pucnjave, što sud dalje pojašnjava. Dakle, već sama činjenica apelantovog boravka na licu mjesta i prethodnog dogovora da se na lice mjesta dođe, Okružnom sudu, kako je naveo u rješenju, ukazuje na postojanje osnovane sumnje da je apelant učestvovao u izvršenju predmetnog krivičnog djela, dok je podrobnija analiza radnji koje je apelant preduzeo kritične prilike stvar dokaznog postupka koji će biti sproveden na glavnom pretresu, te ona nije od uticaja na određivanje pritvora apelantu.
10. Prilikom donošenja odluke o produženju pritvora Okružni sud je imao u vidu i odredbu člana 191 stav 1 ZKPSFRJ, kojom je predviđeno obavezno određivanje pritvora za krivična djela za koja je zakonom propisana smrtna kazna, što je i ovdje slučaj. Okružni sud je naveo kako Ustav Bosne i Hercegovine propisuje da se Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) direktno primjenjuje, te da ona ima primat nad domaćim zakonima, te imajući u vidu da je Evropskom konvencijom propisno da se smrtna kazna neće izricati, citirana odredba ZKPSFRJ se više ne može primjenjivati. Odredbom člana 191 stav 2 tačka 1) ZKPSFRJ propisano je da se pritvor protiv određenog lica u pogledu kojeg postoji osnovana sumnja da je izvršilo krivično djelo može odrediti i kada ne postoje uslovi za obavezan pritvor, i to ako se krije ili ako se ne može utvrditi njegov identitet, ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, a koji uslov Okružni sud je našao ispunjenim u konkretnom slučaju. Okružni sud je imao u vidu da je apelant sve vrijeme bio svjestan da se protiv njega u BiH vodi krivični postupak za teško krivično djelo, a u kojem je on svjesno izbjegavao učestvovanje, te je na teritoriju BiH stupio tek nakon sprovedenog postupka ekstradicije. Sama ova okolnost, prema mišljenju Okružnog suda, ukazuje na odnos apelanta prema krivičnom postupku, gdje se u ovom trenutku ne može izvesti zaključak o postojanju volje na njegovoj strani da se taj postupak efikasno okonča, te je Okružni sud našao neophodnim da apelant iz navedenih razloga bude zadržan u pritvoru.
11. Kada su u pitanju apelantovi navodi da se svrha pritvora može ostvariti i drugim, blažim mjerama, Okružni sud ih je našao neosnovanim, prvenstveno zato što je apelant ranije već napustio teritoriju BiH u trenutku kada je protiv njega bio u toku krivični postupak, uz sva ograničenja koja ta okolnost nosi sa sobom i na koja ograničenja je bio upozoren, te se pritvor u konkretnom slučaju, prema stavu Okružnog suda, ukazuje kao jedina mjera koja će obezbijediti apelantovo prisustvo do okončanja krivičnog postupka. U vezi s iznesenim navodima o pritvoru protiv optuženog Gagića, uvidom u rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci, Okružni sud je utvrdio da je pritvor protiv ovog optuženog ukinut na prijedlog tužioca, a koji prijedlog u apelantovom slučaju ne postoji. Okružni sud je naveo da je vodio računa o odredbama ZKPSFRJ i svim odredbama Evropske konvencije, koje jasno propisuju da je pritvor izuzetna mjera, a ne pravilo i koje ukazuju na njegovu restriktivnost. Okružni sud je stoga ukazao na obavezu suda da u daljem toku postupka što hitnije zakaže glavni pretres kako bi se u ovom predmetu u najkraćem mogućem roku donijela prvostepena presuda.
12. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 16 0 K 000202 18 Kž od 26. septembra 2018. godine kojim je apelantova žalba odbijena kao neosnovana.
13. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je rješenjem Okružnog suda pritvor apelantu određen iz razloga propisanog u odredbi člana 191 stav 2 tačka 1) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 26 /86, 74/97, 57/89 i 3/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 4/93, 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01, u daljnjem tekstu: ZKP). Vrhovni sud je ukazao da je protiv prvostepenog rješenja žalbu blagovremeno izjavio apelant zbog povrede odredaba iz čl. 191 i 199 ZKPSFRJ, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i apelant pusti na slobodu. U osnovi, argumentima iz žalbe se osporava pravilnost i valjanost razloga datih u pobijanom rješenju o postojanju okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva i time postojanja pritvorskog razloga iz odredbe člana 191 stav 2 tačka 1) ZKP-a.
14. Ispitujući pobijano rješenje, te spis predmeta, Vrhovni sud je odlučio da žalbu odbije, za šta je dao sljedeće razloge: žalbenim prigovorima se ne može osporiti pravilnost činjeničnog osnova pobijanog rješenja u pogledu postojanja pritvorskog razloga iz odredbe člana 191 stav 2 tačka 1) ZKP-a, po kojem je apelantu pritvor produžen pobijanim rješenjem, a koji se optužnicom tereti za krivično djelo ubistvo iz člana 36 stav 2 tačka 6 Krivičnog zakona Republike Srpske – Posebni dio. Vrhovni sud je naveo da se pravilno u pobijanom rješenju obrazlaže i cijeni okolnost da je apelant po međunarodnoj potjernici isporučen iz SAD u BiH 25. avgusta 2018. godine, od kada se nalazi u pritvoru po rješenju od 15. februara 2001. godine (kojim je pritvor određen), pa kada se ta okolnost dovede u vezu s težinom djela za koje se apelant tereti navedenom optužnicom, s aspekta zakonom propisane kazne za to djelo i težine posljedice (lišenje života dvoje lica), prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio i dao valjane razloge da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Vrhovni sud je naveo da se prvostepeni sud, u obrazloženju pobijanog rješenja, pozivao na odredbu člana 191 stav 2 tačka 1) ZKP-a kao pritvorskom razlogu (strana 3 pasus 6) po osnovu kojeg je pritvor produžen, tako da činjenica da u izreci pobijanog rješenja nije naveden zakonski razlog iz kojeg je pritvor produžen, suprotno argumentima iz žalbe, ne čini pobijano rješenje nerazumljivim.
15. Slijedom navedenog, i prema ocjeni Vrhovnog suda, postoje okolnosti koje ukazuju na nužnost produženja mjere pritvora prema apelantu po pritvorskom razlogu iz odredbe člana 191 stav 2 tačka 1) ZKP-a.
16. Okružni sud je donio Rješenje broj 16 0 K 000202 18 Kv 3 od 26. novembra 2018. godine u kojem je navedeno da je apelantu pritvor, produžen rješenjem suda od 7. septembra 2018. godine, a koji se trenutno nalazi u KPZ Banja Luka, i dalje neophodan iz pritvorskog razloga iz člana 192 stav 2 tačka 1) ZKPSFRJ.
17. Vrhovni sud, rješavajući po apelantovoj žalbi, donio je Rješenje broj 16 0 K 000202 18 Kž 2 od 10. decembra 2018. godine kojim je uvažio apelantovu žalbu, ukinuo rješenje Okružnog suda od 26. novembra 2018. godine i predmet vratio na ponovno odlučivanje Okružnom sudu.
18. U obrazloženju rješenja Vrhovnog suda je navedeno da je izreka rješenja nerazumljiva (pozivanje na član 192 stav 2 tačka 1) ZKPSFRJ), te da samo obrazloženje sadrži određene protivrječnosti koje je Vrhovni sud naveo.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. U apelaciji apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. U suštini, apelant se žali da ne postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva i time nepostojanja pritvorskog razloga iz odredbe člana 191 stav 2 tačka 1) ZKP-a. Apelant navodi da je u vrijeme kada mu je pritvor određen (15. februara 2001. godine) živio i radio u inostranstvu. Apelant smatra da razlozi za pritvor nisu argumentovani, već se radi o hipotetičkom zaključivanju i pretpostavkama. Apelant ukazuje da razlog za pritvor nije naveden u dispozitivu rješenja, kao i da rješenju nedostaje konkretizacija razloga iz člana 191 stav 2 tačka 1) ZKPSFRJ, a u pobijanom rješenju razlozi se svode na ekstradiciju apelanta i na činjenicu da je živio i radio u inostranstvu. Apelant, takođe, ukazuje da mu je zbog prećutkivanja činjenice da se protiv njega vodi postupak oduzeto državljanstvo SAD, da nema drugo državljanstvo osim BiH, kao i da nema imovine u inostranstvu. Apelant navodi da činjenica da je živio u inostranstvu nije kriterijum na osnovu kojeg se može izvesti zaključak o skrivanju, te navodi da je na zakonit način 1997. godine napustio BiH, bio aktivan na društvenim mrežama sa svojim imenom i prezimenom, kao i da su mu djeca dolazila i boravila u Prijedoru. Apelant, takođe, navodi da nije sporno da je napustio BiH za vrijeme trajanja krivičnog postupka protiv njega, ali ukazuje da mu nije bila u tom postupku određena nikakva mjera zabrane napuštanja BiH i nije učinio ništa nezakonito. Apelant svoj predmet upoređuje s predmetom protiv Dušana Gagića, „direktnog izvršioca djela“, kojem je omogućeno da se brani sa slobode. U ovom dijelu apelant ukazuje da je i u odnosu na njega izvršena promjena pravne kvalifikacije krivičnog djela iz krivičnog djela ubistvo u krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZ Republike Srpske – Opšti dio. Apelant, takođe, ističe da težina krivičnog djela i postupak ekstradicije koji su jedini osnov za određivanje pritvora apelantu ukazuje i na diskriminaciju optuženih u zavisnosti koji im sud u BiH sudi, te ukazuje na predmet Suda Bosne i Hercegovine protiv Milorada Obradovića. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u činjenici određivanja pritvora i nemogućnosti da pripremi odbranu u kompleksnom predmetu s obzirom na uslove u Pritvorskoj jedinici koji su takvi da ne omogućavaju aktivan angažman apelanta u pripremi odbrane.
b) Odgovor na apelaciju
20. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je iste argumente kao u apelaciji apelant iznosio i pred redovnim sudom u žalbi, o čemu su dati valjani razlozi u rješenju Vrhovnog suda, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. U odgovoru na apelaciju Okružni sud se detaljno očitovao na navode iz apelacije, te je ukazao da je apelant u toku postupka upozoren da sud obavijesti o promjeni adrese, da je od 1996. godine apelant nedostupan i da je tek nakon ekstradicije stupio na teritoriju BiH, te da sve navedene okolnosti ukazuju na njegov odnos prema krivičnom postupku.
22. Tužilaštvo je navelo da pritvaranje apelanta nije proizvoljno, ukazujući da je bio nedostupan dvije decenije i da je BiH napustio u vrijeme trajanja krivičnog postupka, te je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o krivičnom postupku SFRJ – prečišćeni tekst („Službeni list SFRJ“ br. 26/86, 74/97, 57/89 i 3/90) u relevantnom dijelu glasi:
Član 191. stav 2. tačka 1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, a ne postoje uslovi za obavezni pritvor, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
1)Ako se krije ili ako se ne može utvrditi njegov identitet, ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva.
24. Zakon o primjeni Zakona o krivičnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 4/93) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Zakon o krivičnom postupku (“Službeni list SFRJ”, br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/92) primjenjuje se ukoliko ovim zakonom nije drukčije utvrđeno.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. Član 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda u relevantnom dijelu glasi: Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje i dopustivost u odnosu na rješenje Vrhovnog suda od 10. decembra 2018. godine
27. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima od 26. septembra 2018. i 7. septembra 2018. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
28. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
29. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).
30. Ustavni sud takođe primjećuje da je apelant povredu prava na pripremanje odbrane zbog uslova u Pritvorskoj jedinici očigledno samo paušalno naveo jer to ničim nije potkrijepio, odnosno nije ponuđen niti jedan relevantan dokaz da su uslovi zaista takvi da apelant nije u mogućnosti da pripremi svoju odbranu.
31. Takođe, imajući u vidu da je u dopuni apelacije od 6. decembra 2018. godine apelant naveo da osporava i Rješenje Okružnog suda broj 16 0 K 000202 18 Kv 3 od 26. novembra 2018. godine, protiv kojeg je izjavio žalbu Vrhovnom sudu, a koji je po apelantovoj žalbi ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio na ponovno odlučivanje, imajući u vidu da je postupak još u toku i da nije donijeta konačna odluka, Ustavni sud nalazi da je apelacija izjavljena protiv Rješenja Okružnog suda broj 16 0 K 000202 18 Kv 3 od 26. novembra 2018. godine i Rješenja Vrhovnog suda broj 16 0 K 000202 18 Kž 2 od 10. decembra 2018. godine preuranjena iz osnova člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije.
32. Imajući u vidu odredbe člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na rješenje Vrhovnog suda od 26. septembra 2018. godine (u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije) nedopuštena, kao i u odnosu na rješenje Vrhovnog suda od 10. decembra 2017. godine, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke. Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu i bezbjednost
33. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je donijeto 26. septembra 2018 godine, a apelacija je podnesena 25. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, primjećuje da se prvostepeni sud i apelant pozivaju na odredbu člana 191 stav 2 tačka 1) ZKPSFRJ, dok je Vrhovni sud jasno naveo da je u pitanju ZKP (Republike Srpske). Sadržajno, radi se o istoj normi jer je Zakonom o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku preuzet ZKPSFRJ. Očigledno da navedeno nije sporno (apelant isto ne problematizuje), ali, kako se u nastavku odluke koriste dva termina, Ustavni sud nalazi za potrebno da na to skrene pažnju.
Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
38. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
(...)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
39. Apelant, u suštini, smatra da osporena rješenja ne sadrže konkretne razloge u pogledu ispunjenosti uslova iz člana 191 stav 2 tačka 1) ZKPSFR, odnosno da nisu konkretizovana, već se radi o hipotetičkom zaključivanju bez argumentacije.
40. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5 stav 1 Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup konzistentan je s ciljem i svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. da obezbijedi da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda, Quinn od 22. marta 1995. godine, serija A-311 i Winterwerp od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora da bude usklađen i sa standardima Evropske konvencije.
41. Ustavni sud ukazuje da član 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojima se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, između ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], broj 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine). „Relevantno“ i „dovoljno“ opravdanje uz postojanje osnovane sumnje, prema praksi Evropskog suda, uključuje opasnost od bjekstva, opasnost od ometanja krivičnog postupka uništavanjem dokaza ili uticajem na svjedoke (koluziona opasnost), opasnost od ponavljanja krivičnog djela (iteracijska opasnost) i potrebu da se zaštiti pritvoreno lice (vidi Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 88). Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi prethodno citiranu Buzadji protiv Moldavije, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim ponudi razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179).
42. U konkretnom slučaju apelant osporava da je redovni sud naveo konkretne razloge za pritvor iz osnova člana 191 stav 2 tačka 1) ZKPSFRJ, te navodi da činjenica da je apelant radio i boravio u inostranstvu ne znači da se skrivao, kao i da jeste napustio BiH za vrijeme trajanja postupka protiv njega, ali u tom trenutku nisu postojale nikakve mjere zabrane napuštanja BiH.
43. Ustavni sud podsjeća da se opasnost od bjekstva mora ocjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu da potvrde postojanje opasnosti od bjekstva ili da je učine toliko slabom da ne može opravdati pritvor za vrijeme trajanja suđenja (vidi Evropski sud, Yağcı i Sargın protiv Turske, 8. juni 1995. godine, stav 52, serija A, broj 319-A). Opasnost od bjekstva mora se cijeniti u vezi s faktorima koji se tiču karaktera lica u pitanju, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih vrsta veza sa zemljom u kojoj mu se sudi. Očekivanje teže kazne i težina dokaza mogu biti relevantni, ali to nije odlučujuće i mogućnost dobijanja garancija može biti korišćena za neutralizaciju rizika od bjekstva (vidi Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, 27. juni 1968. godina, stav 10, serija A, broj 8).
44. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju opasnosti od bjekstva cijenjen s obzirom na težinu djela koje se apelantu stavlja na teret, kao i na činjenicu da je apelant napustio BiH svjestan da se protiv njega vodi krivični postupak (za teško krivično djelo – ubistvo), u kojem je svjesno izbjegavao učestvovanje, te je tek nakon ekstradicije iz SAD stupio na tlo BiH. Sama ova okolnost, kako je Okružni sud naveo, ukazuje na njegov odnos prema krivičnom postupku, te se ne može izvući zaključak da postoji volja na strani apelanta da se krivični postupak protiv apelanta efikasno završi. Okružni sud je cijenio i apelantove navode da se ista svrha može postići blažim mjerama, ali je našao da oni nisu osnovani, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je apelant već napustio teritoriju BiH u trenutku kada se protiv njega vodio postupak, uz sva ograničenja koja postupak nosi sa sobom, na šta je bio upozoren, te se pritvor ukazuje kao jedina mjera. Odluku Okružnog suda potvrdio je Vrhovni sud. Stoga, Ustavni sud smatra da sve navedene okolnosti, posmatrane u svojoj cjelokupnosti, ukazuju da su postojali relevantni i dovoljni razlozi za zaključak da su se stekli uslovi iz člana 191 stav 2 tačka 1) ZKP-a za produženje pritvora apelantu.
45. Takođe, činjenicu da u dispozitivu rješenja Okružnog suda nije naveden osnov po kojem je apelantu produžen pritvor cijenio je Vrhovni sud. Vrhovni sud je ukazao da se u obrazloženju prvostepenog rješenja sud pozvao na član 191 stav 2 tačka 1) ZKP-a kao pritvorskom razlogu po osnovu kojeg je pritvor produžen apelantu, tako da činjenica da isto nije navedeno u dispozitivu rješenja ne čini rješenje nezakonitim. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije neosnovani.
46. Ustavni sud primjećuje da je apelant „ukazao i na pitanje diskriminacije optuženih u zavisnosti od činjenice pred kojim sudom u Bosni i Hercegovini im se sudi“. Apelant je ukazao na određene predmete koje je uporedio s apelantovim predmetom. Ustavni sud ukazuje da je svaki slučaj koji razmatra predmet za sebe, te da je u konkretnom predmetu, kako je već utvrđeno, redovni sud dao valjane i jasne razloge za produženje pritvora. Činjenica da je neki drugi (ili isti) sud u nekom drugom predmetu postupio drugačije ne može uticati na drugačiju odluku u konkretnom slučaju.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije u odnosu na pritvorski razlog iz člana 191 stav 2 tačka 1) ZKP-a kada osporeno rješenje Okružnog suda, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda, sadrži dovoljne i razumne razloge za zaključak da je apelantu opravdano produžiti pritvor prema navedenom zakonskom osnovu.
48. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević